Knjizevniku
ZIJI DIZDAREVICU
ubijenom u logoru Jasenovac 1942.


DRAGI MOJ ZIJO

Znam da pisem pismo koje ne moze stici svom adresantu, ali se tjesim time da ce ga procitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noc i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmisljam o zlatnoj paucini i srebrnoj magli tvojih prica, i o strasnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.
Pisem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne ceka slican kraj u ovome svijetu po kome jos putuje kuga s kosom.
U svojim nocima s najvise mjesecine, ti si naslutio tu apokalipticnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka brke. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strasan san, tvoja mora.
Tih istih godina ja sam, slucajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noc, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dzelati u ljudskom liku? Jesu li slicni onima koji su tebe odveli? Ili braca onih kojima je otisao Goran? Zar to nisu tamne Kikiceve ubice?
Kako li smo nekada, zajedno, djecacki, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamisljali ono proskozarje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.
Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osuncan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice saputao Lorkine rijeci pune jeze:
"Crni su im konji, crne potkovice."
Umnozavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, nocni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojm rukopisima i pricam o jednoj basti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim djecacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego sto me odvedu, zurim da ispricam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijalu u srce jos u djetinjstvu i ono bez prestanka nice, cvjeta i obnavlja se. Przile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, zivotvoran i neunistiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejacku zelenu klici, svoj barjak. Rusi se na njega oklop tenkova, a stitio ga i sacuvao prijateljski povijen ljudski dlan.
Eto, o tome bih, Zijo, da sapucem i pisem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da nista nisam izmislio i da se u ovome poslu ne moze izmisljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na zalost, ni one druge nisam izmastao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pricam. Osjecam samo kako se umnozavaju i rote u ovom stijesnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja ime je prethodnica, i jos malo, cini mi se, pa ce zakucati navrata.
Neka, Zijo... Svak se brani svojim oruzjem, a jos uvijek nije iskovana sablja koja moze sjeci nase mjesecine, nasmijane zore i tuzne sutone.
Zbogom, dragi moj. Mozda je nekom smijesna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obecava bogzna kakvu trku. Jah, sta ces...

Branko Copic - Basta sljezove boje