Branko Ćopić
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 21

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Branko Ćopić

    Branko Copic


    1914-1984

    ~ je jedan od najpopularnijih i najplodnijih pisaca srpske knjizevnosti XX veka. Njegovo delo je obimno i zanrovski raznoliko - pisao je pripovetke, romane, pesme, komedije, satire, filmske scenarije, price i pesme za decu. U toku svog dugog stvaralackog rada, koji je trajao vise od pola veka, stvorio je knjizevno delo koje vremenski i tematski obuhvata veliko razdoblje novije istorije srpskog naroda - od perioda izmedju dva svetska rata do osme decenije ovog veka. U prvom periodu stvaralastva Copic je pripovedao o ljudima svog zavicaja, o njegovom tegobnom zivotu pritisnutom siromastvom i svakojakim nepravdama. U drugom periodu u njegovom knjizevnom izrazu doslo je do sadrzajnog poistovecenja knjizevno-estetskih i idejno-revolucionarnih ciljeva, kada je Copic bio ovencan slavom najpopularnijeg partizanskog pisca, da bi u trecem periodu doslo do izrazaja razocarenje u stvarnost socijalistickog drustva, sto je potisnulo ideolosku tendenciju i inteziviralo emocionalne sadrzaje i lirski karakter njegove slike sveta. Pisanjem bajki o detinjstvu i ratu Copic je branio i samoga sebe od stvarnosti u kojoj mu je bivalo sve tesnije i tamnije, da bi njegova melanholija vremenom postajala sve izrazenija i da bi 24. marta 1984. izvrsio samoubistvo.

  2. #2

    Odgovor: Branko Copic

    Ježeva kućica


    SLAVNI LOVAC

    Po šumi, širom, bez staze, puta
    Ježurka Ježić povazdan luta.
    Lovom se bavi često ga vide,
    s trista kopalja na juriš ide.
    I vuk i medo, pa čak i – ovca,
    poznaju ježa, slavnoga lovca.
    Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
    zmija ga šarka po svu noć sanja.
    Pred njim dan hoda, širi se strava,
    njegovim tragom putuje slava.


    LIJINO PISMO

    Jednoga dana, vidjeli nismo,
    Ježić je, kažu, dobio pismo.
    Medeno pismo, pričao meca,
    stiglo u torbi poštara zeca.
    Adresa kratka, slova k'o jaja:
    "Za druga Ježa
    Na kraju gaja".
    U pismu piše:
    "Ježurka, brate, sanjam te često i
    mislim na te.
    Evo ti pišem iz kamenjara guskinim perom.
    Divno li šara!
    Dođi na ručak u moju logu, požuri samo,
    ne žali nogu.
    Sa punim loncem i masnim brkom
    čekat ću na te, požuri trkom.
    Nježno te grli medena lica
    i pozdrav šalje lisica Mica"
    Jež se veseli: – Na gozbu, veli,
    tu šale nema, hajd da se sprema.
    Ježurka Ježić lukavo škilji,
    pregleda bodlje i svaku šilji.
    - Ako bi usput došlo do boja,
    nek bude spremna obrana moja.


    KOD LIJINE KUĆE

    Sunčani krug se u zenit dig'o
    kad je Ježurka do lije stig'o.
    Pred kućom- logom, kamenog zida,
    Ježurka Ježić svoj šešir skida,
    klanja se, smješka, kavalir pravi,
    biranom frazom lisicu zdravi:
    - Dobar dan, lijo, vrlino čista,
    klanjam se tebi, sa bodlja trista.
    Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
    kokoš nek sjedi u loncu tvom!
    Guskino krilo lepeza tvoja,
    a jastuk meki patkica koja.
    Živjela vječno u miru, sreći,
    nikada lavež ne čula pseći.
    I još ti ovo na kraju velim:
    ja sam za ručak trbuhom cijelim!
    Otpoče ručak čaroban, bajni.
    I jež i lija od masti sjajni.
    Jelo za jelom samo se niže,
    Ježurka često zdravicu diže:
    u zdravlje lije i njene kuće,
    za pogibiju lovčeva Žuće.
    Niže se ručak četverosatni,
    zategnu trbuh k'o bubanj ratni.


    NOĆ

    Evo i noći, nad šumom cijelom
    nadvi se suton sa modrim velom
    Promakne samo leptiri koji
    i vjetar noćnik listove broji.
    Utihnu šuma, nestade graje,
    mačaka divljih oči se sjaje.
    Skitnica svitac svjetiljku pali,
    čarobnim sjajem putanju žali.
    A sova huknu svoj ratni zov:
    - Drž'te se, ptice, počinje lov!


    RASTANAK


    Ježić se diže, njuškicu briše.
    -Ja moram kući, dosta je više.
    Dobro je bilo, na stranu šala,
    lisice draga, e, baš ti hvala.
    -Moja je kuća čvrsta k'o grad,
    prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?
    Tako ga lija na konak sladi
    a jež se brani, šta da se radi:
    -Zahvaljujem se pozivu tvom,
    al' mi je draži moj skromni dom!
    -Ostani kume, lija sve guče,
    moli ga, zove, za ruku vuče.
    Al' jež tvrdoglav, osta pri svom
    - Draži je meni moj skromni dom!
    Šušte i šumom jež mjeri put,
    kroz granje mjesec svijetli mu put.
    Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
    - Kućico moja, najljepši raju!


    POTJERA

    Ostade lija, misli se: – Vraga,
    što mu je kuća toliko draga?
    Kad ježi tako žudi za njom,
    bit' će to, bogme, bogati dom.
    Još ima možda od perja pod,
    pečene ševe krase mu svod.
    Ta kuća, vjerujem obiljem sja.
    Poći ću, kradom da vidim ja.


    VUK

    Požuri lija, nečujna sjena,
    paperje meko noga je njena.
    Dok juri tako uz grobni muk,
    pred njom na stazi, stvori se vuk.
    -Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;
    možda si negdje pronašla ovcu?
    - Idem da doznam – lija sve duva -
    zašto jež kuću toliko čuva.
    -Eh, kuća, trice! – veli vuk zao.
    -Ta ja bih svoju za jagnje dao!
    Poći ću s tobom jer volim šalu,
    hoću da vidim ježa – budalu!


    MEDO

    Dok jure dalje brzo k'o strijela,
    srete ih medo, prijatelj pčela.
    - Sumnjiva žurba – medo ih gleda -
    možda ste našli jezero meda?
    - Ne, nego maštu golica moju,
    zašto jež voli kućicu svoju.
    -Kućica, glupost! Moje mi njuške,
    svoju bih dao za gnjile kruške.
    Za sati meda dat' ću je svakom!
    govori medo na jelo lakom.
    -Poći ću s vama, jer volim šalu,
    hoću da vidim ježa – budalu!


    DIVLjA SVINjA

    Sve troje jure k'o divlja rijeka,
    odjednom- evo- kaljuga neka.
    Divlja se svinja u njojzi banja,
    pospano škilji i – jelo sanja.
    - Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,
    negdje se, valjda bogovski krka?!
    - Poskoči svinja, uz mnogo graje,
    a vuk joj na to odgovor daje:
    -Tražimo razlog, blatnjava zvijezdo,
    zašto jež voli rođeno gnijezdo!
    -Rođeno gnijezdo! Tako mi sala,
    za pola ručka ja bih ga dala!
    Poći ću s vama jer volim šalu,
    hoću da vidim ježa- budalu!


    PRED JEŽEVOM KUĆICOM

    Svi jure složno ka cilju svom,
    kuda god prođu – prasak i lom!
    Pristigli ježa, glede: on stade
    kraj neke stare bukove klade.
    Pod kladom rupa, tamna i gluha,
    prostirka u njoj od lišća suha.
    Tu Ježić uđe, pliva u sreći,
    šušti i pipa gdje li će leći.
    Namjesti krevet, od pedlja duži,
    zijevnu, pa leže i noge pruži.
    Sav blažen, sretan, niže bez broja:
    - Kućico draga, slobodo moja!
    Palato divna, drvenog svoda,
    kolijevko meka, lisnatog poda,
    uvijek ću vjeran ostati tebi,
    nizašto ja te mijenjao ne bi'!
    U tebi živim bez brige, straha
    i branit ću te do zadnjega daha!


    TRI GALAMDžIJE

    Medvjed i svinja i s njima vuja
    grmnuše gromko prava oluja:
    - Budalo ježu, bodljivi soju,
    zar tako cijeniš straćaru svoju?!
    Koliba tvoja prava je baba,
    krov ti je truo, prostirka slaba.
    Štenara to je, tijesna i gluha,
    sigurno u njoj imaš i buha!
    Kućicu takvu, hvališo mali,
    za ručak dobar svakom bi dali!
    Rekoše tako, njih troje, ljuti,
    dok mudra lija po strani šuti.


    JEŽEV ODGOVOR

    Diže se Ježić , oči mu sjaje,
    gostima čudnim odgovor daje:
    - Ma kakav bio moj rodni prag,
    on mi je ipak mio i drag.
    Prost je i skroman, ali je moj,
    tu sam slobodan i gazda svoj.
    Vrijedan sam, radim bavim se lovom
    i mirno živim pod svojim krovom.
    To samo hulje, nosi ih vrag,
    za ručak daju svoj rodni prag!
    Zbog toga samo, lude vas troje
    čestite kuće nemate svoje.
    Živite, čujem, od skitnje, pljačke
    i svršit ćete – naopačke!
    To sluša lija, pa sudi zdravo:
    -Sad vidim i ja, jež ima pravo!
    To re e, klisnu jednom ćuviku,
    a ono troje digoše viku:
    - Jež nema pravo, na stranu šala:
    a i ti, lijo, baš si – budala!


    KRAJ

    Šta dalje bješe, kakav je kraj?
    Priča uči to, potanko, znaj.
    Krvnika vuka, jadna mu majka
    umlati brzo seljačka hajka.
    Trapavog medu, oh, kuku, lele,
    do same smrti izbole pčele
    I divlja svinja pade k'o kruška,
    smače je zimus lovačka puška.
    Po šumi danas, bez staze, puta
    Ježurka Ježić lovi i luta.
    Vještak i majstor u poslu svom,
    radi i čuva rođeni dom.



    kao mala sam Jezevu kucicu znala napamet.. bila je to jedna od mojih najdrazih pricha

  3. #3

    Odgovor: Branko Copic

    BAKA, ON, ĐAK i SLON
    oglasi Kupusnog lista


    Evo novina Kupusnog lista,
    ovde se piše istina čista,
    istina crna, siva i bela.
    Evo, na primer, oglasnog dela:


    Nudi se direktor

    Poletan, spreman dečak osnovac,
    ne pije vino, ne voli novac,
    šećerne stvari njegov su sektor,
    zato bi rado bio direktor
    negde u selu ili u gradu,
    a u fabrici za čokoladu.

    Jedina mana -
    priznajem grešan -
    mnogo sam ješan!


    Poziv

    Rođena kuco, vrati se kući,
    neću te više nikada tući!
    Moli te, kumi, tužnoga lika
    Vrebalov Ika
    iz Erdevika.


    Traži se stražar

    Stražar se traži, delija prava,
    uz malog batu dok obnoć spava,
    jer nešto strašno u tami šuška.
    Potrebni: fenjer, sablja i puška.
    Koji su hrabri nek' brzo hrle!
    Adresa:
    Prokop
    kod čika - Krle.


    Treba nam šaptač

    Potreban šaptač u našoj školi
    za neke šake.
    Za ovo moli
    profesor dobri, Popović Ruška,
    pošta Beograd,
    Četvrta muška.


    Prodaja

    U tihom kutu, Berek - sokaku,
    unučić Pera prodaje baku.
    Za pesme spremna, za priče glavna,
    za uspavanke nema joj ravna.
    Ljuti se retko, nikad ne tuče
    i samo katkad za uši vuče.


    Zamena

    Četiri dvojke, nove - novcate,
    svojina lična Kostića Rate,
    menjam da znate,
    za jednu trojku, osrednju, staru,
    polovnu možda ili u kvaru.
    Opština Ruma
    seoce Vrelac,
    Ratibor Kostić,
    azbukostrelac.


    Poklon

    U broju sedam Berek - sokaka
    unuka Peru poklanja baka.
    Džabe ga daje, starica veli,
    hitno je vrlo, baka se seli.
    Putuje na jug. Po vrelom danu
    pričaće priče orangutanu.
    Zadaje tvrdu, pretvrdu veru,
    misliti neće na svoga Peru.


    Skreće se pažnja

    Voćke mi krasno cvetaju, eto,
    krušaka biće čitavo leto.
    Đacima javljam da imam pseto.
    Čuvaj se dobro, nestašna četo!
    Baštovan Krum,
    Šabački drum.


    Kupovina

    Kupujem slona od čokolade!
    Ako ga neko besplatno dade.
    Jasle broj osam,
    Ranković Rade.


    Nađeno

    Loptu od krpe naš'o sam. Pozor!
    Juče mi njome razbiše prozor.
    Veseli strelac nek' mi se svrati,
    da mu je čika u redu vrati.
    Srđan Oklobdžija,
    bivši tobdžija.


    Izjava

    U školu idem, s brigom se spremam,
    lekciju ne znam, jer knjige nemam.
    Na Karaburmi, kod čika - Vase,
    juče mi bukvar pojelo prase.
    Izjavu dajem pred svetom celim:
    svaku ću dvojku s gicom da delim!

  4. #4

    Odgovor: Branko Copic

    BOLESNIK NA TRI SPRATA

    Našega starog doktora Jana
    telefon zove s Kalemegdana:

    ¨Doktore dragi, hitno je vrlo,
    imamo gosta, boli ga grlo!¨

    ¨Imate gosta?
    Da nije stranac?¨

    ¨Pravo ste rekli. Jest', Afrikanac!¨

    ¨Doći ću brzo, za jedan sat.
    Kažite samo: na koji sprat?¨

    ¨Na kome spratu? Teško je reći,
    boli ga čitav - drugi i treći.¨

    Čudom se čudi naš doktor Jan:
    ¨Kakav bolesnik? Je l' trospratan?¨

    ¨Doktore, jeste, to nije varka,
    zovemo, znate, iz zoo-parka.
    Žirafu jednu boli nam vrat,
    a to je - drugi i treći sprat.¨

  5. #5

    Odgovor: Branko Copic

    MALA MOJA IZ BOSANSKE KRUPE

    Bilo mi je dvanaest godina,
    prvi put sam sišao do grada
    iz mog sela, tihog i dalekog,
    kad susretoh tebe iznenada.
    Eh, dječačke uspomene glupe!
    Mala moja iz Bosanske Krupe!

    Jesi li me spazila il' nisi,
    zbunjenoga seoskoga đaka,
    svjetlokosog i očiju plavih,
    u oklopu novih opanaka,
    kako zija u izloge skupe?
    Mala moja iz Bosanske Krupe!

    Naišla si kao lak oblačak,
    tvoj me pogled za tren obeznani,
    zaboravih ime i očinstvo,
    kako mi se zovu ukućani.
    Iznevjerih poput sablje tupe.
    Mala moja iz Bosanske Krupe!

    Tekli tako gimnazijski dani,
    uspomena na te ne ocvala,
    modra Una u proljetnje noći
    tvoje mi je ime šaputala.
    Lebdjela si ispred đačke klupe,
    mala moja iz Bosanske Krupe!

    Brzo minu naše đakovanje,
    lagan leptir sa krilima zlatnim,
    ipak tebe u srcu sačuvah
    kroz sve bure u danima ratnim.
    Ta sjećanja mogu l' da se kupe,
    mala moja iz Bosanske Krupe!

    Sad je kasno, već mi kosa sijedi,
    gledam Unu, ćuti kao nijema,
    zalud lutam ulicama znanim,
    sve je pusto, tebe više nema.
    Ej, godine, nemjerljive, skupe!
    Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!

  6. #6

    Odgovor: Branko Copic

    PRIČA O ŠAROVU

    Gdje da nađem vidovnjaka
    iz prošlosti da te zovne,
    moj kucove, moj Šarove,
    vjerni druže iz osnovne.
    Nešto slutim, svi su znaci,
    ukrali te čarobnjaci.

    I djetinjstva razigrana
    svakog jutra, pamtim živo,
    ti si mene, bistra oka,
    u dvorištu sačekiv'o.
    Zborio ti pogled rječit:
    'Ja sam tebi drugar vječit!'

    Kad u školu jutrom pođem
    ti me pratiš komad puta,
    a pred veče, sačekaš me,
    srećan, repa uzdignuta.
    'Gdje si?' - čekam kad ćeš reći,
    na svoj način, mio, pseći.

    Već osnovnu završavam,
    raste momčić, djedov Baja,
    a ti čekaš, znan i voljen,
    kao nebo zavičaja.
    I još si mi vješto krio
    da si davno ostario?

    Na vojnu sam otišao,
    rat ratov'o, zanat zao,
    a kada se domu vratih,
    ti me nisi dočekao.
    Moj Šarove, sreće loše,
    zašto mi te ukradoše?
    Poruku je izmenio Cecara, 09.02.2015 u 21:31

  7. #7

    Odgovor: Branko Copic

    Knjizevniku
    ZIJI DIZDAREVICU
    ubijenom u logoru Jasenovac 1942.


    DRAGI MOJ ZIJO

    Znam da pisem pismo koje ne moze stici svom adresantu, ali se tjesim time da ce ga procitati bar onaj koji voli nas obojicu.
    Kasna je noc i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmisljam o zlatnoj paucini i srebrnoj magli tvojih prica, i o strasnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.
    Pisem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne ceka slican kraj u ovome svijetu po kome jos putuje kuga s kosom.
    U svojim nocima s najvise mjesecine, ti si naslutio tu apokalipticnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka brke. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strasan san, tvoja mora.
    Tih istih godina ja sam, slucajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noc, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dzelati u ljudskom liku? Jesu li slicni onima koji su tebe odveli? Ili braca onih kojima je otisao Goran? Zar to nisu tamne Kikiceve ubice?
    Kako li smo nekada, zajedno, djecacki, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamisljali ono proskozarje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.
    Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osuncan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice saputao Lorkine rijeci pune jeze:
    "Crni su im konji, crne potkovice."
    Umnozavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, nocni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojm rukopisima i pricam o jednoj basti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim djecacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego sto me odvedu, zurim da ispricam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijalu u srce jos u djetinjstvu i ono bez prestanka nice, cvjeta i obnavlja se. Przile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, zivotvoran i neunistiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejacku zelenu klici, svoj barjak. Rusi se na njega oklop tenkova, a stitio ga i sacuvao prijateljski povijen ljudski dlan.
    Eto, o tome bih, Zijo, da sapucem i pisem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da nista nisam izmislio i da se u ovome poslu ne moze izmisljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
    Na zalost, ni one druge nisam izmastao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pricam. Osjecam samo kako se umnozavaju i rote u ovom stijesnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja ime je prethodnica, i jos malo, cini mi se, pa ce zakucati navrata.
    Neka, Zijo... Svak se brani svojim oruzjem, a jos uvijek nije iskovana sablja koja moze sjeci nase mjesecine, nasmijane zore i tuzne sutone.
    Zbogom, dragi moj. Mozda je nekom smijesna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obecava bogzna kakvu trku. Jah, sta ces...

    Branko Copic - Basta sljezove boje
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  8. #8

    Odgovor: Branko Copic

    BOSANSKI TRKAČI


    Svakoga dana, vedra il mrka,
    kroz Bosnu moju vodi se trka.
    Četiri staze, svaka se vije,
    na svakoj trkač. Ko li će prije?

    Na prvoj stazi djevojka Una,
    vječito mlada, znana iz buna,
    kićena cura iz Martin-Broda,
    nakit joj sija, zelena voda.
    Uzela zalet sa ličkih čuka,
    od strmih stijena štrbačkog buka.

    Niz drugu stazu juriša hučno
    veselo momče, smjelo i bučno,
    ponosni Vrbas, lakoga hoda,
    planinac Vrbas, ledena voda.
    Pod njenom snagom klisura puca,
    zlaćano zrnce na dnu svjetluca.

    Na trećoj stazi sunčano sijeva
    žuborna Bosna od Sarajeva,
    gore joj oči, jutarnja rosa,
    u pjeni šumnoj zelena kosa.
    Vije se, igra, kroz gore hita,
    nemirna, bistra i ponosita.

    Na krajnjoj stazi prepreke mrvi
    djevojka crna, gorštačke krvi,
    s kamena kraja, mrkih daljina,
    vječito tužna, studena Drina.
    S hukom se ruši, ne pjeva ništa,
    pomamno juri kroz razbojišta.

    Na krajnjem cilju, u jutra plava,
    trkače prima pospana Sava.

    Branko Ćopić

  9. #9

    Odgovor: Branko Copic

    Rastanak

    Tamo amo, s dvojke na cetvorku,
    varkas se, a djetinjstvo mine,
    prevari te Una cobanica,
    odnese ti cetiri godine.
    Oprastaj se s pustopasnom bracom,
    pozdravljaj se zauvijek s Bihacom.

    Zamukose sobe internata
    i u njima smicalice djacke,
    osta pusta cesta za Pritoku
    gdje smo krali orahe seljacke.
    Osta Murat, poslasticar stari
    i njegovi kolaci "brdari".

    A drugovi! Kome prvo prici,
    dok okolo spomenari kruze?
    Tihim glasom jedva progrguces:
    - Daj mi sapu. Dovidjenja, druze!
    Okrenes se, dok suze uminu,
    stariji se cinis za godinu.

    A sa kim se pozdraviti necu?
    Zasto mi se oci rosom pune?
    Osta Zora, moja ljubav tajna,
    u kucici s druge strane Une.
    I tamo sam lunjao, oprezan,
    zbunjen, trapav, kao da sam vezan.

    Cesto sam joj pisao zadatke,
    saputao tablicu mnozenja,
    a kad bi me milo pogledala,
    osjecah se kao mladozenja.
    Sanjao sam o njenome liku
    pokraj Une, skriven u vrbiku.

    Odoh kroz noc punu kreketanja
    (zabe su me pratile u horu!)
    i na zidu, blizu kuce njene,
    zapiso sam "Branko voli Zoru"
    I danas me uvijek boli dusa,
    kad se gdjegod javi kreketusa.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  10. #10

    Odgovor: Branko Copic

    BRANKO ĆOPIĆ O SEBI


    - Moj deda Rada bio je neobičan čovjek. Njegov začarani svijet, sav satkan od bajki i maštarenja, mjesečine i prozračne svile miholjskog ljeta, bio je svojevrsni svijet oktobra, ali onog našeg, krajiškog, smirenog, zlatnog oktobra u ranu jesen, o Miholjdanu, kada su nam u kuću dolazili dragi gosti, kad je sve bilo puno priča i obilja, kad je i mačka bila sita i miroljubiva, a miš debova i bezbrižan... Ti dedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva. Odatle sam krenuo i počeo da slikam svet po liku i podobiju ovog čestitog, duševnog i na svoj način pravednog čoveka.

    - Uopšte, Krajišnici su jedan izuzetan soj ljudi, svet za sebe. Na izgled ćutljiv, a nije. Na izgled mrk i mračan, a nije. Gord jeste, ali je i plemenit. Začudo, spreman je na jednu posebnu vrstu obračuna: pobegne nekom žena, ili uhvate nekog u krađi, ili zatekne - tako - muž ženu ili žena muža u neverstvu, znate li šta mu sleduje? Pesma. Podrugljiva pesma, ismevačka, pakosna ponekad, humoristična najčešće. To mu dođe kao glavna kazna: sprdaju se s njim. Postaje povod da selo uživa u njegovoj nevolji, a kad selo već ima povod - zašto da se liši uživanja?

    - Presudan uticaj na mene su ipak izvršila dela Cankara, Kočića, Krleže i Andrića.

    - Cankar: nepomirljiv i gorak sanjar, pritisnut bremenom preteškim, a vođen divnom ljudskom čežnjom, odmah je osvojio mene, jesenjinovsku sanjalicu i pridobio me svojom tužnom ljubavlju za čoveka koji se bori i strada...

    - Buntovni Kočić: najpre mi je bio blizak po ljudima koje je opisivao a koje sam veoma dobro znao, kao da su baš iz mog sela. Potom sam duboko osetio i suštinu tog njegovog specifičnog krajiškog bunta i njegovu gorštačku samouverenost. Sto puta sam se setio njegovih reči: 'Uzdaj se u se i u svoju pamet, ako je imaš!'

    - Krleža: pred njim sam stajao opčinjen kao jagnje pred zmajem! Kako je vulkanski temperamentno rušio sve neljudsko oko nas i u nama...

    - I posebno dragi Andrić: ostao mi je najbliži možda i zbog toga što mi je bilo teško odrediti zašto. Volim onaj njegov mir kojim prilazi ljudima i životu; volim ono njegovo veliko i rečito ćutanje i dobru reč kazanu za čoveka koji je svakakav, i toliko željenu tišinu u koju nas najzad odvede: iza svake želje dolazi smrt, iza svakog smeha... ćutanje. S poštovanjem sam uvek zastajao pred piscem koji je prošao košmarnu stravu proklete avlije života i dao nam čudesne mostove od jave i sna koji vezuju narode i države, prošlost i budućnost, život i smrt. Posle njega neću više nikog da pominjem...

    - Želja mi je da u ovaj tužni svet nabijen mračnim slutnjama, unesem što više vedrine, smeška nadanja, plavih bajki i puna-puncata kola strmoglavih, pustih i dragih lagarija, a verujte mi: ja još ponajmanje lažem... jedino - kad zinem!

    - 'Gospodine Ćopiću', rekao mi je podavno jedan usamljen, star i bolestan pustinjak, otac Sava, u besputnim brdima Svete Gore, 'vi radite jedan čestit posao: nasmejavate i razvedravate ljude u njihovoj većnoj samoći'. Ako tako kaže i neki usamljenik iz milionskog Beograda, znam da nisam uludo pisao...
    Poruku je izmenio Cecara, 09.02.2015 u 21:32
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  11. #11

    Odgovor: Branko Copic

    Ćopićevo književno delo je obimno i raznovrsno.
    Najpoznatija su mu dela:

    Pripovetke

    Pod Grmečom 1938
    Borci i bjegunci 1939
    Planinci 1940
    Rosa na bajonetima 1947
    Surova škola 1948
    Odabrane ratne pripovetke 1950
    Izabrane humorističke priče 1952
    Dragi likovi 1953
    Dožvljaji Nikoletine Bursaća 1955
    Bašta sljezove boje 1969

    Romani
    Prolom 1952
    Gluvi barut 1957
    Ne tuguj bronzana stražo 1958

    Pesme
    Ognjeno rađanje domovine 1944
    Pjesme 1945 i
    Patnikovo proljeće 1947

    Dela za decu

    Priče partizanske 1944
    Pjesme pionirke 1945
    Vratolomne priče 1947
    Sunčana republika 1948
    Armija, odbrana tvoja 1949
    Priče ispod zmajevih krila 1950
    Pijetao i mačka 1952 i pomani
    Orlovi rano lete 1959
    Slavno vojevanje 1960
    Bitka u zlatnoj dolini – poznate kao „Pionirska trilogija“.
    Žena nije stvar od celika, ona je cvet. Ona ne traži suvoparnu stvarnost, ona želi vedrinu ljubaznih reci. Bolje je svakog dana reci nešto milo, nego surovom ozbiljnošcu raditi za nju celog veka.

  12. #12

    Odgovor: Branko Copic

    Copic je legenda.ja i dan danas mogu da citam,recimo, tu Pionirsku trilogiju.
    hehehe,da se iskidas od smeha!

  13. #13

    Odgovor: Branko Copic

    Prava je legenda a obozavam Orlovi rano lete i Dozivljaji Nikoletine Bursaca
    Mene niko ne voli,
    i nikom nije stalo, pa mi dodje zao,
    jer ja bih svoje srce svakom dao.

  14. #14

    Odgovor: Branko Copic

    Nemam neko posebno misljenje o njemu, al sam obožavao "Orlovi rano lete" (citao par puta) i "Doživljaji mačka Toše ".
    Treba znati da se prvi poljubac ne daje ustima vec ocima.

Slične teme

  1. Branko Radičević
    Autor ARIJEVKA u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 20
    Poslednja poruka: 02.02.2014, 16:10
  2. Branko Ve Poljanski
    Autor zosim u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 30.07.2013, 21:55
  3. Branko Miljković
    Autor blueella u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 55
    Poslednja poruka: 30.07.2013, 21:14
  4. Antun Branko Šimić
    Autor lunejuvenal u forumu Jugoslovenska poezija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 04.03.2012, 19:08

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •