Omiljena priča - Strana 10
Strana 10 od 10 PrvaPrva ... 8910
Prikaz rezultata 136 do 143 od ukupno 143
  1. #136

    Odgovor: Omiljena priča

    Intervju sa Bogom

    Sanjah da sam imao intervju sa Bogom."Dakle ti me zelis intervjuisati"?,upita Bog
    "Ako imas vremena",odgovorih.Bog se nasmesi: moje vreme je vecnost,koje ti je pitanje na umu ?
    "Sta te najvise iznenadjuje u ljudskom rodu?
    Bog odgovori:
    "To sto im detinjstvo ide na zivce,to sto se zure odrasti,a onda stalno zale sto nisu vise deca.To sto gube zdravlje da bi zaradili novac
    a onda gube novac da vrate zdravlje.To sto su zabrnitu za buducnost,da zaboravljaju sadasnjost,tako da zive ni u sadasnjosti,ni u buducnosti.
    To sto zive kao da nikad nece umreti i umiru kao da nikad nisu ziveli".
    Bog me uze za ruku,nismo pricali neko vreme a onda upitah:kao roditelj koje zivotne lekcije bi ti naucio svoje dete?
    "To da ne mogu nikoga naterati ih voli,ono sto mogu je da dopuste da budu voljeni.Da nauce da nije dobro da uporedjuju sebe sa drugima.
    Da nauce da bogat nije onaj koji ima najvise,nego onaj koji treba najmanje.
    Da nauce da je potrebno samo par sekundi da se napravi duboka rana osobi koju volimo,a da su potrebne godine da se zaleci.
    Da nauce prastati.Da nauce da ima osoba koje ih jako vole ali jednostavno ne znaju kako da iskazu svoja osecanja.
    Da nauce da dva coveka mogu gledati istu stvar a videti razlicito.Da nauce da nije uvek dovoljno dobro da im drugi oproste,nego da i oni
    moraju oprostiti sebi.Da nauce da sam uvek ovde.
    (ne znam ko je autor)...
    Oni koji me srecu,misle da ja to putujem.A ne putujem ja...to beskraj po meni hoda...

  2. #137

    Odgovor: Omiljena priča

    Soba sa 1000 demona



    Svakih 5 godina, članovi drevnog reda tibetanskih svećenika skupljaju se na jednoj tajnoj lokaciji visoko u Himalajama radi svetog rituala. Za samo jedan dan, svakom svećeniku se nudi prilika za prosvjetljenjem. Sve što trebaju uraditi jest da prođu cijelim putem kroz sobu poznatu kao “Soba sa 1000 demona” i da izađu iz nje živi.

    Problem je samo u tome što se unutar “Sobe sa 1000 demona” demoni pojavljuju u obliku tvojih najvećih strahova - zmija, paukova, dubokih provalija ili čegagod drugog.

    Postoje samo dva pravila: prvo, jednom kada uđete u sobu, nitko ne može ući i spasiti vas; drugo, nemoguće je izaći iz sobe kroz vrata kroz koja ste ušli.

    A za one hrabre duše koje usuđuju da se suoče sa svojim strahovima u potrazi za prosvjetljenjem, postoje samo dva savjeta:

    1. Upamti, šta god da misliš da se nalazi oko tebe, to je samo projekcija tvog vlastitog uma,
    2. Bez obzira šta misliš da vidiš, čuješ, misliš ili osjećaš, nastavi hodati. Jer samo ako nastaviš hodati, doći ćeš do izlaza.

    Uvijek idi u pravcu u kom raste tvoj strah.

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  3. #138

    Odgovor: Omiljena priča

    Kad strast prvi put dodje u poznijim godinama, odricanje od nje je teze. I onima koji u poznijim godinama tu zver sretnu, nude se samo djavolski izbori. Da li ce reci zbogom svemu sto poznaju i zaploviti nepoznatim morem bez izvesnosti da ce ponovo videti kopno? Hoce li odbaciti svakodnevne stvari koje su cinile zivot podnosljivim i zanemariti osecanja starih prijatelja, mozda pokojeg ljubavnika? Ukratko, hoce li se poneti kao da su dvadesetak godina mladji, iako je zemlja hanaanska iza prvog grebena?
    Obicno nece.
    A ako to i ucine, moraces da ih svezes za katarku dok ladja isplovljava, jer je zov sirena jezivo slusati i mogli bi poludeti kad pomisle sta su izgubili.
    To je jedan izbor.
    Drugi je da naucis da zongliras; da cinis ono sto smo mi cinili devet noci.
    To brzo izmori ruke, ako ne i srce.
    Dva izbora.
    Treci je da odbijes strast. Onako kako bi razuman covek odbio leoparda u kuci, koliko god mu isprva pitomo izgledao. Mogao bi racunati da ces lako prehraniti leoparda i da je vrt dovoljno prostran, ali znaces makar u snovima da se nijedan leopard ne zadovoljava onim sto mu se daje.
    Posle devet noci mora stici deseta i nakon svakog ocajnickog sastanka, ocajavaces za jos jednim. Nikad dosta hrane, nikad dosta vrta za tvoju ljubav.
    I tako odbijes, a onda otkrijes da ti kucu pohodi duh nekog leoparda.

    Kad strast dodje u poznijim godinama, tesko se podnosi.

    Dz. Vinterson "Strast"

  4. #139

    Odgovor: Omiljena priča

    - “Zašto ne stisneš zube i budeš muško?” rekao je. “To bi obradovalo tvog oca gore…”
    - “Gde gore?” rekao sam.
    - “Na onom svetu.”
    To sam čekao.
    “Nema onog sveta”, rekao sam. “Nebeska hipoteza je puka propaganda koju su formulisali bogati da zavedu siromašne. Ja poričem besmrtnost duše. To je večita zabluda nasamarenog čovečanstva. Kategorički odbacujem hipotezu Boga. Religija je opijum za narod. Crkve treba pretvoriti u bolnice i društvene ustanove. Sve što jesmo ili se uopšte nadamo da jesmo dugujemo djavolu i njegovim švercovanim jabukama. Biblija sadrži sedamdeset osam hiljada protivrečnosti. Da li je to božja reč? Ne! Ja odbacujem boga! Žigošem ga nemilosrdnim kletvama! Prihvatam bezbožni univerzum.”
    - “Ti si lud”, rekao je. “Ti si manijak.”
    - “Ti mene ne razumeš”, nasmejao sam se. “Ali to je u redu. Predvideo sam nerazumevanje – ne, ja unapred očekujem najgora proganjanja na svom putu. To je sasvim u redu.”


    Džon Fante, “Put za Los Andjeles”
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  5. #140

    Odgovor: Omiljena priča

    "Iskustvo nam savetuje da se treba bojati, da treba biti oprezan, da ne treba verovati.
    Iskustvo nas uči da ne grešimo, da ne ponavljamo ono gde su drugi već stradali.
    Svetu, medjutim ne mogu pomoći oni koji su načisto sa životom. Svetu ne trebaju oni koji su ostali bez zabluda i snova. Oni kojima je sve jasno, očigledno, poznato i verovatno.
    Svetu pomažu mladi i neiskusni, oni koji ne veruju ni u čije iskustvo. Oni koji ne priznaju argumente. Oni koji ne veruju da se istorija ponavlja. Oni koji se ne plaše da pogreše. Oni koji su gluvi za činjenice, slepi za očigledne stvari, puni iluzija, zabluda, snova, ideala, spremni za najveće podvige i žrtve.
    Beznadežan slučaj ne može biti heroj. Čovek bez nade i nije pravi čovek. On je kompromitovao sve ideale i ciljeve. Da su na svetu samo takvi, život bi se zaustavio.
    Spas čovečanstva je u tome što se ljudi raduju bez iskustva i što u iskustvo ne veruju. Verovati u iskustvo znači biti očajnik bez ijednog razloga za život.
    Životu su potrebni oni koji bi poludeli kada bi sve znali. Oni koji bi se poubijali kada bi svega bili svesni.
    Niko nikome nije ništa dokazao. Svako mora da predje svoj put i potroši svoju meru iluzija. Niko ne nastavlja ničiju nesreću. Svako živi svoj život. Ničija starost nije nečija mladost. Ničije iskustvo nije nečiji zakon!”




    Matija Bećković, “O medjuvremenu”
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  6. #141

    Odgovor: Omiljena priča

    VUKOVI I CRVENKAPICA

    - Tata, smijem li stati na travu da uberem onaj cvijetić?
    - Zašto ne bi smjela?
    - Pa zbog mina?
    - Mina nema u parku.
    - Tata, ko pravi mine?
    - Vojska.
    - Je li vojska zločesta?
    - Ja mislim da jeste.
    - Ja mislim da nije.
    - Zašto?
    - Zato što je odbranila Sarajevo.
    - A je li zločesta vojska koja je odbranila Lukavicu?
    - Nije.
    - Ali ta je vojska napadala Sarajevo.
    - Onda jeste.
    - E vidiš, zato ja ne volim nijednu vojsku. Svaka ispočetka nešto brani, a onda poslije počne da napada. Kad sam ja bio mali, mene su isto učili da ja narodna vojska dobra i da ona brani našu domovinu. A onda je branila samu sebe. Sve ove mine oko Sarajeva, to je ta vojska napravila.
    - Zašto?
    - Da bi mi danas živjeli u slobodi!
    - Ne kontam.
    - Tako sam ja učio u školi. Nije bilo nikoga da mi kaže "ove mine prave se da jednog dana tvoja kćerka tebe pita smije li trčati po travi u parku!"
    - Mi smo gledali predstavu Vuk i Crvenkapica.
    - I?
    - Vuk postavlja mine, a Crvenkapica bere cvijeće
    - I stane na minu.
    - Ne stane, jer ima jedan cvrčak koji joj sve govori gdje su mine. A Vuk sve pjeva Crvenkapice, moja pljeskavice
    - To je sigurno neka poučna predstava.
    - Onda je Vuk zaboravio da je stavio minu u jedan cvijet, i ubrao ga je, ali se sjetio da je cvijet miniran, i sakrio se, prije nego što je cvijet eksplodirao
    - Cvijet eksplodirao??
    - Jest. Jer je bio miniran.
    - A je li cvrčak bio miniran?
    - Tata! Kako ce cvrčak biti miniran?
    - Pa isto kao cvijet
    - Ne zezaj.
    - Ne zezam. Cvijet se ne može minirati!
    - Može. I olovka. I kasetofon. I plišana igračka. I može pred drvo.
    - Pred kakvo drvo?
    - Pred neko drvo se zakopa. I onda padne žir, i neko dođe da uzme žir, i stane na minu
    - Najbolje da nikud ne idemo i ništa ne diramo.
    - A zašto neko ne zabrani da se prave mine?
    - Ko, na primjer?
    - Neki Car koji je moćan
    - Znaš li ko danas napravi i proda najviše oružja?
    - Ko?
    - Carevi koji su najmoćniji i najbogatiji. Amerika, Rusija, Engleska, Francuska A znaš kome prodaju?
    - Kome?
    - Najsiromašnijim. Onda se siromašni poubijaju između sebe, a onda bogati dođu da ih pomire.
    - Zašto se siromašni poubijaju?
    - Zato da sačuvaju svoju slobodu.
    - Šta je to sloboda?
    - To je ono što imaš kad nemaš stan i posao.
    - A kako siromašni kupe oružje, kad nemaju para?
    - Uzmu kredit.
    - Šta je to kredit?
    - Na primjer, tebi treba marka za čokoladu, i ja ti posudim. Ali se dogovorimo da mi sutra vratiš marku ipo. Ako nemaš, onda mi prekosutra moraš vratiti dvije marke. I sve tako I ako ti nemaš da mi vratiš, onda ja dođem i uzmem ti nešto.
    - Šta?
    - Uzmem ti Barbiku!
    - Uf! Barbika košta k'o trideset čokolada.
    - E, sad znaš šta ti je kredit.
    - A šta ako je neko siromašan pa nema ni Barbiku?
    - Onda mora da bude sluga bogatim.
    - Kako?
    - Klima glavom i radi kako mu bogati kažu.


    Nenad Veličković
    Hej Joe...Supercalifragilisticexpialidocious !

  7. #142

    Odgovor: Omiljena priča

    M.Kapor - Stanica gde se vozovi ne zaustavljaju

    - Muž me vara - rekla je sestra paleći sigaretu.
    - S kim?
    - Ne znam - kazala je mislim sa svojom lekarkom.
    Ćutale smo i pušile. Mi smo iz Hercegovine; odatle smo došle u ovaj grad kao vrlo, vrlo mlade devojke.
    Otac nam je bio železničar, majka, nepismena...
    On je bio naočit, stasit čovek, guste kovrdžave kose. Radio je na železničkoj stanici gde se nikada nisu zaustavljali vozovi. Stanica je bila niska žuta zgrada, nalik na karaulu, podignuta još za vreme Austrougarske, sa jednom jedinom prostorijom i sa stolom na kome se nalazio morzeov aparat koji je otkucavao i danju i noću. Iz njega je curila beskrajna papirnata traka na kojoj su bili ukucani neki znaci. Nije nam bilo dozvoljeno da ulazimo u očevu kancelariju, odakle bi nekoliko puta dnevno izlazio, stavljao na glavu crvenu kapu i pozdravljao ispruženim dlanom uz širit vozove koji su prolazili. Lokomotive su mu tuleći otpozdravljale. Verovale smo da nam je otac najvažniji čovek na svetu.
    Naša kamena kuća bila je na brdu iznad sela, u zelenoj udolini.
    Silazile smo svakoga dana da se igramo školice na malom peronu, jedinom komadu asfalta u čitavom tom kraju i gledamo vozove što prolaze. Išli su sa severa na jug i ponovo se vraćali na sever. Nismo mogle da vidimo putnike iza mutnih stakala prozora koji bi projurili pokraj nas ali bilo je uzbudljivo osetiti vetar na licu posle njihovog prolaska. Posle svega ostajala je tišina poput kamenog predela sa plavičastim brdima u daljini.
    Svi su nekuda putovali, osim nas.
    Majka nikada nije silazila na stanicu. Kad nije kuvala i prala, čuvala je četiri koze čije smo mleko pili. Predveče bi zahvatila kantu vode i u njoj razmutila so, pa bi granom prskala nisko šipražje iznad kuće, jer kozama je bila potrebna slana voda. Nikada je nismo videle ni u čem drugom sem u crnini koju je nosila za poginulim bratom.
    Otac je imao teške crne čizme . Majka je uglavnom išla bosa po stenju, za kozama. Uveče mu je prala noge u lavoru i brisala ih krpom, dok je on pušio zamišljeno gledajući kroz prozor prema stanici u kojoj je kucalo Morzeovo srce. Majčina kosa bila je prošarana sedima. Imala je najkrupnije crne oči koje sam ikada videla na licu neke žene. Nikad se nije smejala. Osećala se izgleda krivom, što našem ocu nije, umesto nas, rodila sina, koga je, kao i većina Hercegovaca, očekivao.
    Jednog leta, obile smo patike koje smo dugo priželjkivale. U njima smo mogle trčati po kamenju, a da nas ne peku tabani. To leto je bilo toliko vrelo da su seljaci pričali kako poskoci stoje na repovima jer je kamen bio užaren.
    Jedne večeri, spustile smo se na stanicu da vidimo voz koji je prolazio u šest prema jugu. U očevoj kancelariji se dešavalo nešto čudno; iz nje su, kroz otvorene prozore, dopirali dahtanje i kratki, isprekidani jecaji. Privukle smo stari sanduk, popele se na njega, i kad nam se oči privikoše na polutamu prostorije, videle smo oca kako svučenih pantalona, ali ne i čizama, leži na učiteljici koja je jedina u našem kraju nosila svilene čarape.
    Oko njihovih tela, zapetljala se traka iz morzeovog aparata.
    Otrčale smo kao bez duše uz brdo kući i pronašle majku koja je granom prskala slanu vodu po žbunju. Ispričasmo joj šta smo videle na stanici, našta ona poče da nas tuče mokrom granom kao luda.
    - Jeste li gladne?- vikala je ne prestajući da nas šiba.
    - Nismo!- odgovorismo kroz plač.
    - Jeste li žedne?
    - Nismo-rekle smo jecajući.
    - Imate li krov nad glavom?
    - Imamo.
    Listovi sa grane ostavljali su bolne tragove na našoj nežnoj koži jer su bili skoreni od soli.
    - Jeste li dobile patike?- vikala je ne prestajući da nas udara.
    - Jesmo - odgovorismo u glas.
    - Pa šta vas onda briga šta vam otac radi?- kazala je bacivši mokru granu u šiblje, a zatime je sela na kamen zagnjurivši glavu u dlanove.
    Sedele smo na kamenju i ćutale.
    U tom trenutku, čule smo pisak lokomotive koji je pozdravljao našeg oca.
    Taj prodorni zvuk, nalik na krik u kamenoj pustinji, odjekuje u mojoj glavi i večeras, posle trideset godina.
    - Imaš nove cipele - kazala sam sestri.
    - Da, lepe su ...reče ona pogledavši ih kao da ih prvi put vidi, a onda zaplaka.

    "Ukrašću srce od cigana da raskrstim sa brigama"!

  8. #143

    Re: Omiljena priča

    Nešto toplo, Veselinka

    Prvi put sam je zapazio... Ne, čekaj malo: šta znači prvi put? Sigurno sam je video nekoliko puta pre nego što sam je zapazio prvi put. To jest, ne bih je ni zapazio da nisam zapazio kako sam je već više puta video. U tome i jeste smisao tog zapažanja: hej, ovu ženu sam viđao i ranije, na ovom istom mestu! Pa dobro, čudna mi čuda: naravno da sam je viđao baš tu, kad tu radi. Sigurno je nisam viđao u brodogradilištu ili tako negde.

    Evo kako je to bilo. Ima na jednom velikom autoputu koji povezuje poveliki grad na moru s još većim gradom duboko na kopnu, negde baš na pola puta, usred ljutog dinarskog krša, prenoćište i restoran-krajputaš, zove se Buđola. Malo čudno ime, ali navikneš se. Svi autobusi koji prolaze tuda prave u Buđoli pauzu od petnaest-dvadeset minuta, da majstori na miru pojedu nešto toplo. I ja sam od takvih, moram da pojedem nešto toplo, ne mogu da živim na sendvičima (ne, topli sendviči nisu rešenje). Zato se u Buđoli brže-bolje stuštim na restoransku ekspres liniju i gorljivo naručim nešto toplo, u paničnom strahu da će mi autobus pobeći, a ja ostati sam u toj bestragiji. Zbog te bojazni ne naručujem supu i još nešto "s kašikom", što bih najviše voleo, nego špagete bolonjeze, koje mogu začas da surduknem u grlo i prožderem ih, i da se vratim u autobus pre sitih i nemarnih majstora kojima je svejedno, putnik više-manje.

    Često se vozim onuda, mada u nepravilnim razmacima. Posle nekog vremena, ne znam kojeg, primetio sam kako sam već bio primetio tu ženu koja radi na liniji ekspres restorana: bila je tu i prošli put, i pretprošli... i verovatno svaki put otkad putujem ovom trasom. Ja bih joj, s teško prikrivanim prizvukom panike u glasu, zbrzao špagetibolonjeze špagetibolonjeze, a ona bi lenjo i ravnodušno sunula, moram priznati, baš obilnu porciju glistastog testa na tanjir, potom bi je prelila mesom i sosom, i utrapila mi gotovo jelo u već nestrpljivo ispruženu ruku. Sledeće sekunde, tako je delovalo, više nije bila svesna ni mog trenutnog prisustva, a bogme ni toga da sam inače stalno prisutan na planeti, a povremeno baš u ovom lokalu. Što se nje tiče – to je odavao njen besprekorno ravnodušan pogled – da je u restoran ušao mornar Popaj ili onaj usisivač iz Ratova zvezda, ona bi mu isto tako nezainteresovano fljusnula tanjir toplih špageta s mlevenom kravom, i vratila se neizmenjena u tvrdu opnu svog unutrašnjeg ja, sasvim nedokučivog.

    Odavno nije mlada, ta žena sa špagetima; da smo još u socijalizmu, već bi bila u penziji. A možda i jeste – mislim, u penziji. Niska je i debeljušna na način naših žena koje celog života rade po kuhinjama; ako je ikada bila bar malo lepa, danas to savršeno sakriva. Ima veliki mladež na desnom obrazu, malo iznad gornje usne. Prozvao sam je Veselinka, mada je nikada nisam video veselu, ili možda baš zato. Nisam imao pojma kako se stvarno zove. U Buđoli osoblje ne nosi one pločice sa imenima, Buđola je starinska, patrijarhalna institucija, sasvim u skladu s gorštačkim kršem kojim je okružena.

    Bog zna koliko smo tako taljigali Veselinka i ja, i tanjir pun toplih špageta bolonjeze između nas, dok se jednom nisam dosetio nečega... nečega čudnog. Treba da znate da je Buđola ozbiljan ugostiteljski pogon, daleko najznačajniji na tom autoputu. I zato Buđola radi na principu onih lanaca benzinskih pumpi: postoje, naime, dve Buđole, identične, jedna na strani kojom se putuje ka severu, druga na strani kojom se ide ka jugu. Istovetne su to pseudorustikalne planinske kolibe, skoro da se gledaju, hajde dobro, ona na strani ka jugu je možda tridesetak metara niže niz put. Rekoh već, u te dve različite, a iste Buđole majstori baš svih prevozničkih firmi svaki put prave pauzu, i na dnevnim i na noćnim linijama, i zimi i leti, i radnim danom i vikendom, i ja svaki put naručujem špagete bolonjeze, i jedem ih u panici da ću ovaj, eto baš ovaj put, stvarno ostati sam na tom mestu: majstori će veselo krenuti bez mene, ja ću vičući potrčati za autobusom, ali sve što ću videti je dim iz auspuha i neko odvratno derište kako mi se plezi iz šaraga kroz stražnji prozor autobusa i pokazuje me prstom svojoj majci, ili šta je već to što ga je rodilo.

    Kako god, jednom sam sabrao dva i dva: nije li neobično da je Veselinka svaki put ovde? Hajde što je tu u različita vremena, valjda menja smene, ali kako to da je na poslu u Buđoli sever baš kad sam i ja u Buđoli sever, a u Buđoli jug baš kad sam i ja u Buđoli jug? Srce mi se uzlupalo kada sam shvatio šta se dešava – to jest, ne: kad sam shvatio da ne mogu da shvatim šta se dešava – ali sumnje nije bilo. I tako se i nastavilo: jednom, drugi put, treći put, šesti put. Možda je nekako uhvatila ritam pa me sačekuje naizmenično ovde i onde? Da zavaram trag, jednom sam otišao na jug redovnim putem, pa se vratio na sever zaobilazno, starim drumom, daleko od Veselinke, i sledeći put opet krenuo sa severa; ne vredi, bila je tamo.

    Kako joj uopšte dojavljuju da dolazim, i sa koje strane? I ko to radi? I zašto se svaki put pravi kao da me nikada ranije nije videla? Mislim, nije li normalno da s nekim koga si video toliko puta jer ti je stara mušterija, razviješ neku vrstu formalne, šaljive, usputne prisnosti? I glavno: čemu uopšte sve to, koja je svrha te igre? Ne bih voleo da pomislite da sam neki ludak i paranoik, taman posla, nisam od onih koji misle da ih prate, prisluškuju i konce im mrse neke zle sile, ja sam mali, bezbojni, nevažni čovek, niko se oko mene ne trudi ni na koji način, kamoli na ovakav. A ne bi ni imao zašto. Ali ipak...

    Jednom sam skupio hrabrost: pojeo sam špagete brže nego ikada – naravno da mi ih je Veselinka poslužila – i rešio da pretrčim na drugu stranu autoputa, da vidim ko je to Tamo dok je Veselinka Tu. Nije neki problem projuriti tih neka je i stotinak metara, videti što se ima videti i vratiti se u svoj autobus. Ograda između dve trake autoputa je niska, i dete bi je opkoračilo. Avaj: samo što sam prešao kolovoz i namerio se na tu limenu ogradu, pravo niotkuda stvorio se rabijatni saobraćajni policajac: Kuda, gospodine? Pa, na drugu stranu... Ne možete tu prelaziti, ovo je autoput, vratite se na onu stranu, odmah! Pokunjeno sam se otklatio nazad i sakriven iza autobusa čekao da uniformisani ode, ali on je stajao tamo sve dok majstor nije uključio motor i brm-brmkanjem mi dao znak da je vreme da se krene. Zanimljivo, nikada ranije nisam video policajca ni blizu Buđole.

    Ovo mi je stvorilo dodatnu nervozu, i odlučio sam da je krajnje vreme da preduzmem nešto direktno. Kada sam sledeći put krenuo ka jugu, zatekao Veselinku iza pulta i gledao kako mi sipa špagete bolonjeze, obratio sam joj se: Izvinite, kako je moguće da ovde uvek vi i samo vi poslužujete? I ne samo ovde, nego i u objektu preko puta? Pogledala me je iznenađeno, možda i uvređeno, kao da sam na njenom neskladnom licu prvi put video trag emocije koja nije ravnodušnost. Kako to mislite – upitala je ona – pa, ja vas vidim prvi put! Uostalom, tek odnedavno radim ovde, a preko puta nisam nikada radila, ni kao zamena! To je nemoguće, zapenih ja izgubivši svaku kontrolu, vi mi se rugate u lice, vi učestvujete u nekoj zaveri protiv mene, i ja ću kad-tad doznati o čemu se radi! Samo je umorno zakolutala očima, i kao da je nekome dala znak, dvojica ogromnih iznikoše odnekud: ugrabili su me ispod pazuha i odvukli me u hodnik, vikali su nešto što nisam razumeo, unoseći mi se u lice i gledajući me s nepojmljivom mržnjom. Jedan mi je opalio šamar. Drugi me zveknuo u trbuh.

    I tada sam, kunem vam se, video majstore kako ustaju od svog stola i kreću ka izlazu. Onaj mršaviji je – nikada ga ranije nisam video – prolazeći pored pulta rekao: "Veselinka, idemo mi. Ovaj put nas neće stići."

    Prošli su pored mene a da me nisu ni pogledali, kao da ne postojim. Minut kasnije, ona dvojica besnih rmpalija me odjednom pustiše. Istrčao sam napolje i ugledao moj autobus kako se neopozivo udaljava.

    Iz šaraga me je, kroz zadnji prozor autobusa, gledalo neko nepodnošljivo derište, plezilo mi se i pokazivalo me prstom svojoj majci. Ili šta je već to što ga je rodilo.

    Teofil Pančić
    Hej Joe...Supercalifragilisticexpialidocious !

Strana 10 od 10 PrvaPrva ... 8910

Slične teme

  1. Omiljena poza?
    Autor SQUAW u forumu Erotika & sex
    Odgovora: 195
    Poslednja poruka: 19.10.2018, 13:16
  2. Omiljena životinja
    Autor Kunic u forumu Životinjsko carstvo
    Odgovora: 82
    Poslednja poruka: 25.12.2015, 07:13
  3. Omiljena kozmetika
    Autor Mater Vetru u forumu Lepota
    Odgovora: 38
    Poslednja poruka: 11.01.2014, 15:46
  4. Omiljena teniserka
    Autor irnik u forumu Sportska centrala
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 14.03.2011, 22:18
  5. Omiljena igracka
    Autor swba u forumu Kad sam bio mali...
    Odgovora: 63
    Poslednja poruka: 27.04.2009, 12:03

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •