Omiljena priča - Strana 5
Strana 5 od 10 PrvaPrva ... 34567 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 61 do 75 od ukupno 143
  1. #61

    Odgovor: Moja Prica

    Lutka iz izloga?? Ili kako izgleda umor!?

    Ona ima crne misli ponedeljkom, utorkom, cetvrtkom, petkom, subotom i nedeljom. Sreda je prelazni dan. Sreda je dan kada razmislja hoce li nastavljati gde je ukopala kandze ili ce mozda vec sa sledecim prvim jutarnjim obrisima neba biti neki srecan guster na suncu.
    Ona ima crne misli kada se oblaci u crno ili obrnuto receno u crno se oblaci sest dana u nedelji u proteklih mesec dana. Apsurdno je i spomenuti da nema bas puno smisla nagradjivati jos jednu kulu na pescani dvorac. Ispravka: gvozdeni dvorac. Ljudi vole da uzivaju u patnji to nije nista cudno.

    Ponedeljkom skida svoju desnu ruku i kaci drvenu koju je dobila na poklon iz tekstlne industrije. Niko ne odoleva tom dodiru ni ne primecujuci da je hrapav i tudji. Bitno je da je njen.

    Utorkom menja svoja stopala pingvinskim kako bi sprecila mogucnost izlaska medju te radoznale ljude. Utorkom slusa sve te male zgodne price uivicene u sokake.

    Cetvrtkom slusa stare ploce operskih pevaca koje ne razume i oblaci se u garderobu Luja XV. Predstave se odigravaju cetvrtkom. Predstave u kojima ona ima glavnu ulogu, celu pozornicu, svaki pogled, svaki aplauz. Zvezda veceri. Lakse je podneti misao da je nekada bilo isto kao i sad, pomislivsi na pokolj, lakse je utvrditi raspadnutost i smrad civilizacije.

    Petkom pokusava da bude srecni psihoanaliticar i psihijatar. Na jasan nacin iscrta nekoliko karikatura. Naslika, uljanim ili ugljenim bojama, ponekad akvarel, stanje Apsolutnog, poredanog u slagalici, dela se vrednuju s godinama, umesnost potplacenim kritikama, etika postaje estetika, pije se alkohol umesto vode.

    Subotom se odvija ritual Ciscenja. Njena mogucnost transformacije je ogromna.

    Nedeljom skida levu ruku i obe noge, pokusava da iscupa unutrasnje organe, i postavi ih pored sebe. Noge zamenjuje prvim modelom nogavica ronilackog odela. Bez kretanja ne bi postojao vazduh koji jede.

    Sredom je jedna od najnormalnijih devojaka na ovom svetu. Zasto sreda?

    Pocetak je suvise besmislen, kraj suvise iziskuje. Sredina je najbolja. Ni tamo ni tu. Ni daleko ni blizu. Ni na pocetku ni na kraju. Neodredjenost i odredjenosti. Peta stepenica. Pedeseti put. Petstoti pokusaj uklapanja. Pet hiljadito saznanje. Pet milioniti uzdah. U sredini sutra nije isto ili ona samo tako misli?

    mooxx
    Poruku je izmenio SQUAW, 17.11.2008 u 20:40 Razlog: dodat autor i naslov
    nomen est omen

  2. #62

    Odgovor: Moja Prica

    Crni Boris

    Voda iz slavine slivala se u tankom mlazu, i curila niz prste gospodje J.T. cije su se ruke pokretale nervozno pod mlazom, struzuci one bolje soljice za kafu, one zaostale iz starog servisa. Tako, lica okrenutog zidu, ka bledim keramickim plocicama iznad sudopere, gospodja T. mogla je da se slobodno prepusti svojim sumornim mislima. A, da ju je tada iko mogao pogledati u lice, u ocima bi procitao izraz najdubljeg ocaja - gospodja T. strasno je brinula za sudbinu svoga sina. Skola mu je, eto, isla od ruke, ali od kada je diplomirao na prestiznom fakultetu, nije nasao posao, kao njiegove kolege. Prijatelja skoro da nije imao, pogubivsi ih sve tokom skolovanja, devojku takodje nije imao, i svi ovi elementi zajedno cinili su da se gospodja stalno oseca zabrinutom u vezi svog sina, da sumnja na najgore, da je on mozda poremetio umom zbog ucenja, zbog fakulteta, ili da je cak mozda i homoseksualac….

    B.T. nije narvno bio homoseksualac, a i heteroseksualac bio je opet samo teorijski. On je bio uglavnom depresivan: “Nemam cak ni hobi”, govorio bi u ocaju, samom sebi, drzeci glavu rukama, naslanjajuci se laktovima na stari pisaci sto, dok se inhalirao vrucim cajem koji bi mu donosila mama. Zureci u prazno, u zidove sobe, tako je provodio sate, izaci napolje zaista nije imalo smisla. Zaradjivati novac jos manje. B. nikako nije zeleo da se ukljuci u dinamiku one uzasne masine u kojoj su bili svi koje je poznavao, da se osmehuje sefovima, da ih pita kako je bilo kada se vrate sa godisnjeg odmora, da se vrti oko svoje ose na ergonomicnim kancelarijskim stolicama, da se udvara sekretaricama, da kupi auto na kredit, i jos mnogo toga sto bi toliko ushitilo mlade duhove njegovih bivsih kolega, prijatelja i poznanika. Najradije bi lezao u krevetu, pustajuci da ga preplavi slatki ukus depresije, sklapao bi oci, cekajuci da se telo smiri, dok ga jedino jos cinjenica da dise ne bi ucinila razlicitim od namestaja u sobi. Slusao je skoncentrisano otkucaje sopstvenog srca pomesane se cikom dece iz nedalekog skolskog dvorista, secao se vremena dok je jos bio dete i mastao o velikom svetu, prepun planova i optimizma.
    Sve je to sada bila daleka proslost i B. T. mogao je jos jedino da posmatra kako tone, pretvarajuci da to nije on da to nije nejgov zivot vec da se radi, kao u fizici, o takozvanom, objektivnom posmatracu, koji bez emocija, hladno i precizno, belezi tok jednog fizickog procesa. Vremenom, dok su sa ostatak njegovog mladog zivota otpadali komadi smisla, dosao je do zaklucka da njegovo vidjenje sveta nije subjektivno i licno, vec da se radi o Istinni, dostupnoj i razumljivoj samo malobrojnima…

    Rana jesen je bila ostrija i vlaznija nego inace i B.T bi sacekao noc, hladnu i kisnu, prazne ulice bez prolaznika. Tada bi samo lutao i obilazio dobro poznata mesta. Mnogo se sve promenilo od kada je bio dete, i svaki put kada bi naisao na nesto sto je ostalo isto, zamislio bi se, i zatim dodirnuo dobro znan kamen, ogradu mosta, staru fasadu ili nesto drugo, ocutao koji trenutak lamentirajuci nad proteklim vremenom, nad komercijalizacojom njegovog grada, nad laznim svetom ciju je koprenu jasno razaznavao i cije je je trikove prozreo, ne pozelevsi da zakoraci unutra. Setnja bi se obicno zavrsila u jednoj od onih novih, mnogobrojnih gradskih pekara. B. bi se dugo koncentrisao pre nego otvori vrata. Uvek se trudio da udje skoro necujno, ali vrata su uvek bila nepodmazana, kriva i lose odrzavana i skripnula bi bucno kada bi zakoracio u radnju. Tako da je od samog pocetka sve bivalo neprijatno i on bi na brzinu kupio takozvani kroasan sa cokoladom, jeftino, preslatko i nezdravo pecivo, ionako sopstvenog novca nije imao, a nije zeleo da finansijski mnogo optrecuje svoje, roditelje. U pekarama su tih godina radile mrsave, visoke devojke, izbegle sa “ratom opustosenih podrucja”. Sve su one iz vidjenja poznavale B., ali onako iscepan i neugledan, nije im bio zanimljiv niti je ulivao bilo kakvu perspektivu i sigurnost. A On je nekada dolazilo da zapocne razgovor sa njima. “Ali o cemu?”, pomislio bi i rec bi zastala u grudima, da bi taj neprijatani osecaj nastavio da traje jos neko vreme, nadogradivsi se na gomilu besmislenih situacija koje su cinilie njegov zivot.

    I tako bi B. kupio svoj kroason i polako se vratio kuci. Tu bi ga docekali smrknuti pogeldi roditelja:

    “Trazis li ti posao?”, pitao bi otac besno.

    “Trazim, ali ne nalazim nista sto mi odgovara”, promucao bi B. i izgubio se u svoju sobu. Tamo bi legao na krevet i prepustio se potonucu u svet nirvane, u provaliju u kojoj nije bilo vazno da li covek ima hobi ili nema, da li je bogat i popularan ili klosari pred zgradom “Crvenog krsta”. Ne, tamo je sve bilo nevazno, zapravo tamo nije bilo nicega i upravo zato bilo je zanimljivo tonuti ispraznjnog uma i opustenog, bolje reci, mlitavog tela. I nije bilo jednostavno stici Tamo, odupreti se sumu sveta, pustiti da svi spoljasni zvuci zamru, oteti se instinktivnim trzajima ostataka zelje za zivotom, sakrivene u nekom nedostupnom kutku uma. A ta zelja za zuvotom, bila je tako dosadna a ipak je B. nije mrzeo jer mrznja zahteva energiju koju on nije imao. I bila je uporna i neoriginalna ta njegova zelja za zivotom, slala bi mu slike, neumesne predloge i ideje. Kao:

    “Mogao bi danas opet u setnju”
    ili
    “Napolju je divan dan”
    ili
    “Zasto ne bi pozvao nekoga telefonom”

    Na ovakve, neumesne sugestije svoje podsvesti B. se uglavnom nije obazirao. Uspravio bi se eventualno u krevetu, mozda bi i pogledao kroz prozor, ali snazna zudnja za nistavilom, za traganjem i Istinom kako ju je video povukla bi ga nazad na da legne. Ne, nije on po ceo dan samo lezao u krevetu, nekada bi recimo dugo stajao na terasi posmatrajuci nebo ili bi se poput bebe dugo i posveceno cudio sopstevnim prstima…

    Citalac ovih redova ce se logicno zapitati zasto je B. uopste ziveo i da li je mozda pomislio i na samoubistvo, kao na kauzalnu posledicu svog zivotnog stava. I u pravu bi bio citalac , B. jeste pomislio i to vise puta, ali bi svaki put isto tako i odustao. Jer, sta je samoubistvo, do jos jedan besmislen akt koji zahteva pored ostalog i energiju i volju. Reklo bi se, samoubistvo je cin slabica, delo onoga koji ne moze da izdrzi svakodnevni besmisao, zivot u praznini, plivanje kroz blato… A time bi i roditelje mnogo razalostio. A zalostio ih je i ovako i onako - oboje su bili penzioneri i B. skoro nista nije doprinosio njihovom skromnom kucnom budzetu…

    Dani su prolazili, nastojao je stoga da jede sto manje, novu odecu i obucu nije kupovao, cipele je naucio da popravlja sam, kao i da izvodi sitne popravke u stanu, samo sve to skupa nije bilo dovoljno i njemu je bivalo sve teze da podnosi taj pritisak, da ipak nesto zaradi, a da nikako ne odstupi od svojih shvatanja, i to je zivotarenje za njega bivalo sve bolnije i nepodnosljiviije, a situacija u kojoj se nalazio samo jos jedan izgovor da i dalje pravac delovanja trazi u praznini i dremezu koji je toliko voleo…

    Jednoga dana, nevoljno, skoro gadeci se kao covek koji mora da dotakne izmet B. je odlucio da zaradi. Internet je tih godina dozivljavao pravi bum, pa je i on odlucio da se ukljuci u globalnu mrezu informacija, naravno na svoj nacin. Cuo je kako su ljudi preko noci postali bogati, ali on nije mastao o tome kako da se obogati. Neki od njih bili su vec slavni, ali ni slava ga nije zanimala. Tih dana beznadezno je sedeo pred kompjuterom, njegova web prezentacija bila je ocajno siva stranica, standardna boja HTML teksta. Nije znao sta da napise. sta da unovci, koja je to roba kojom bi mogao da opcini kupca, koje je to znanje kojim bi mogao da se podici. Sve iz njegove struke, a on je zavrsio elektrotehnicki fakultet, sve sto je tamo naucio bese kao isparilo, isvetrilo iz mozga, i kao da nikad i nije silio sebe da sedi u amfiteatrima da slusa profesore, postovane od strane ambiciozne i mlade publike prepune divljenja.Tako da je sedeo i dalje pred sivim ekranom, svestan samo zelje da se vrati u krevet, da se prepusti nistavilu i nestane, sve dok ga mama ne pozove na veceru, za koju se zaklinjao da ce je iz solidarnosti jednom preskociti, ali mu nikada nije polazilo za rukom.

    Dani su prolazili, osmog dana dogodi se nesto nebicno. Zagledanog u prazno, B. odjednom privuce paznju nekakvo neobicno kretanje. Nije to bila paznja svesnog, zivog coveka, vec zivotinjsko opazanje bez imalo svesti. Neka muva, crna, debela zunzara, kretala se kraj bele zavese, pokusavajuci da izadje iz sobe. Njeno naizgled bezglavo letenje isprva je zacudilo B., a onda je ostavio kompjuter, ustao i pomerio zavesu. Muva zurno odlete napolje i zapahnu ga miris svezeg vazduha.

    "Sloboda je pokret,
    sloboda je kretanje,
    sloboda je kretanje bez razuma i smisla,
    sloboda je radost jer zivis..."

    B. se u zivotu nije bas mnogo kretao, a nije bio ni pesnik, jer ni poezija naravno nije imala smisla, pa su ga stihovi koji su mu se tako nenadano javili jako iznenadili i uplasili. Sta se to desavalo sa njim? Otrcao je brzo u kupatilo da se pogleda u ogledalo, tamo nije video nista neobicno, i dalje je licio na sebe, ona ista rascupana kosa, zapusteno lice. Ali u sebi, u sebi, osecao je nesto novo, snazno i neizmerno, nesto obicno a ipak veliko. Vratio se u sobu, seo za kompjuter, ruke su ovoga puta pisale same:"

    "Radite u firmi, prepustili ste se. Teraju vas ambicije, sopstvene ili tudje!
    Ipak, cini vam se intimno da sve to nema nikakvog smisla.
    Hteli bi ste nesto da promenitie, ali se ne usudjujete.
    Javite mi se, i uz skromnu nadoknadu koju cete odrediti sami, pomoci cu vam da nastavite dalje ka licnom krahu"

    "CRNA MANTRA - METOD LICNOG SAMOUNISTENJA"

    Reci su ga uplasile. B. je netremice gledao u ekran, kao da je sve to napisao neko drugi, kao da se cudi odakle je to izaslo, kao da nije znao sta zivi u njemu, kakav misoni parazit, kakave ideje. Odmah je pokusao da se obeshrabri, da diskredituje sebe jer stvarnost je bila bolna, to nije bilo to, u svakom slucaju bilo je glupo, bombasticno, besmisleno. Uhvatio za glavu, ovako vise zaista nije imalo smisla, ovako ga sve to nije nikuda vodilo, do u bledo kopiranje onih koji su vredno radili, pokusavali, grcili se, trudili, se tezeci nekakvom poslovnom uspehu, imitiranje onih koje je najvise prezirao. Obrisao je datoteku i legao u krevet. I te veceri, dok su se senke spolja smirivale, a narandzastu svetlost sunca lagano smenjivala vestacka svetlost upaljenih lampi u stanovima spolja, on se po ko zna koji put, ponovo osetio nesposobnim.

    Jutro naravno nije bilo nista bolje. Posle dorucka uputio se na reku. Svidjalo mu se da posmatra camce. Dan je bio suncan i sedeti tu, na klupi, to je barem bilo besplatno. Odozgo sa nasipa, kretanje bezbrojnih brodova i camaca izgedalo je nekako veselo, razdragano, bez smisla, onako kako je B. voleo. I opet mu se ucini da bi sve moglo biti dobro, samo kada bi se svet prepustio spontanost, kada bi odnosi medju ljudima postali vedri i razigrani, onako kako je bivalo u detinjstvu, neponovljivom detinjstvu… Nekoliko sati je tog dana proveo na reci posvetivsi se posmatranju i detaljnoj analizi sasvim banalnih stvari - istrosenih djonova, mrlja od pseceg izmeta na travi, trulom drvetu koga je nanela voda, nekim zardjalim limovima, strukturi betona… A kada se vratio kuci pokusao je da smugne u svoju sobu pored oca koji je citao novine u kuhinji, ali otac ga bese primetio i novine su se na trenutak spustile da bi ga otac registrovao i uputio mu jos jedan od onih optuzujucih pogleda.

    "Mozda bi trebalo da odem da zivim negde na selo, gde me ne znaju, da se posvetim fizickom radu, da nadjem neku jedru i priprostu zenicu, da izrodimo decu i…" Uzasna slika rasplakanih beba pojavila se u njegovoj glavi, prica u kojoj je on primoran da odustane on odustaje od svega sto mu je bilo najdraze - od slatkog obozavanja besmisla, od mraka i zivota bez hobija. Njegov hipotetcki sin bi recimo mogao da zavoli fudbal i B. bi se onda prinudno vucarao po stadionima i bio primoran da slusa horske pojeve navijaca lisen koncentracije da se zagleda u sopstvenu dusu, u svoj licni mrak.

    "Treba uciniti nesto, ali sta?"

    Priblizio se ponovo kompjuteru. Zazmurio je i napisao:

    "Ja sam mlad i zdrav, ne radim, zivim sa roditeljima, depresivan sam ali ne bih da obilazim psihijatre. Ako i vi zelite da umrtvite sopstvenu zelju za zivotom, pomoci su vam savetom uz minimalnu nadoknadu."

    MC_
    Poruku je izmenio SQUAW, 17.11.2008 u 20:44 Razlog: dodat naslov i autor
    nomen est omen

  3. #63

    Odgovor: Omiljena priča

    Davno, davno jos dok sam valjda kao osnovac bio u fazonu SF i tada omiljenih Sirijus romana, procitao sam negde na zadnjoj stranici tekst koji je nazvan kao najkraca SF prica na svetu. Na zalost ne secam se vise autora ove kratke price koja glasi nekako ovako:

    Poslednji covek na Zemlji sedeo je u svojoj kuci. Tada je neko pokucao na vrata!
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  4. #64

    Odgovor: Omiljena priča

    Blago cara Radovana - O sreci

    Jovan Ducic


    Svaka filozofija je tuzna. Ako govorite duze o sreci, vi cete se
    naposletku osecati pomalo nesrecnim... Uzasi zivota postanu jednim
    delom nase sudbine samo ako se u njih narocito udubljujemo.

    Nije tacno receno da je svaki covek kovac svoje srece; tacno je,
    naprotiv, da je covek uvek sam kovac svoje nesrece... Ako su srece
    slucajne, nesrece nisu slucajne. Za svaku nasu nesrecu kriva je ili
    nasa lakoumnost, ili nasa gordeljivost, ili nasa glupost, ili nas
    porok... Zato covek kroz ceo zivot cini sebi samom vise zla nego
    dobra. Sto uspemo svojom pamecu, pokvarimo nasom cudi; ali sto
    uspemo nasom dobrotom, upropastimo nasim porocima; i, najzad, sto
    postignemo svojom mudroscu, izgubimo nasim temperamentom.


    Covek zna samo za dubinu i gorcinu nesrece koju je sam doziveo,
    kao i za tezinu bolesti koju je sam preboleo, ali niko ne zna nesrece
    ni bolesti koje drugi podnose.


    Mi smo istinski dobri samo kad smo istinski srecni. Nesreca kvari
    srca i rusi karaktere. Retko je bilo ljudi koji su odoleli otrovima
    nesrece i produzili da vole druge ljude... Sirotinja je najveca
    nesreca zato sto otruje coveka takvim mrznjama, a jedna velika
    napast covekova, to je sto u nesreci dobije rdjavo misljenje o
    ljudima i pogubi prijatelje.


    Izvor nesrece covekove lezi u njegovom egoizmu: u tome sto hoce da
    uvek drugi radi za njega. Beganje od rada i napore, to je najveci
    motiv borbe u ljudskom drustvu. Ne muciti se sam, a zaraditi bogatstvo,
    i postici veliko bogatstvo, da bi time postigao najvecu sigurnost; i
    to pre svega sigurnost da ni docnije nece morati praviti napor, posto
    je napor najveca gorcina ljudske sudbine!


    Ljudi mogu da nesebicno vole, ali retko nesebicno mrze. Svaka
    mrznja je strah ili zavist. Mrznja je najcesce strah, jer covek ne
    mrzi nego samo onoga koga se boji. Covek odista hrabar ne mrzi
    nego prezire. U osecanju mrznje ima unizenja za nas same, a u
    prezrenju ima ponosa i uverenja da smo bolji i visi od onoga koga
    preziremo, i da mozemo bez njega, i da smemo protiv njega.


    Najbedniji je covek koji zivi u mrznjama na druge ljude; taj se
    prvi isece nozevima koje je sam izostrio... Nase mrznje skode nama
    vise nego nasem protivniku. Govorite rdjavo o nekom coveku pola
    sata, i vi ste posle toga nesrecni i otrovani; a govorite pola sata
    o njemu dobro, i kad to ne zasluzuje, i vi postanete mirni i blazeni,
    cak i ponosni na lepotu svojih osecanja, ili bar na lepotu svojih
    reci... Ako vam je neko ucinio zlo, sacuvajte se da ga ne omrznete,
    jer ce vas ta mrznja stati jos jednog novog gubitka i novog nespokojstva
    i od neprijatelja trenutnog i slucajnog mozete napraviti zlotvora
    stalnog i ubedjenog. Ukrstite maceve i pobijte se, ali ne iz mrznje
    prema neprijatelju, nego iz postovanja prema sebi.


    Nesreca je sto niko ne meri srecu prema sebi i svojim potrebama,
    nego prema drugom, i to prema najsrecnijima. Manija svih ljudi je
    da usvajaju tudja merila i za svoj sopstveni zivot. Prava sreca
    covekova bice ako postigne svoje oslobodjenje od drugih ljudi; a
    osloboditi se, to je najpre odvojiti svoju sudbinu od presije tudjih
    primera, dajuci svom zivotu pecat svoje sopstvene prirode i svojih
    ukusa.


    Najveci broj ljudi ne znaju sta hoce, a veliki broj ljudi ne znaju
    ni koliko mogu. Najredji je slucaj coveka koji zna sta hoce i koliko
    moze.


    U velikoj nesreci treba sve nesrece ponoviti u pameti, kako bi
    se ocelicili za dane kad jednom crni konji izmaknu isred belih. Treba
    ovde reci: ako sam mudar, nisam mlad i lep; ako sam bogat, nisam
    zdrav; a ako sam i mudar i zdrav, nisam bogat.


    Nesumljivo, ljudstvu najvise nesrece prave glupaci. Najveca je
    beda sto glupak ne zna da je glup, kao sto ni rdjav ne zna koliko
    je rdjav; a svet bi mozda bio spasen kada bi glupaci znali kakva su
    nesreca za covecanstvo.


    Vise coveku zagorcavaju zivot nesrece kojih se boji da ne dodju,
    nego one koje su vec dosle i od kojih vec pati. Od svih nesreca covek
    se najvise plasi sirotinje, koje je, medjutim, najmanje covekovo zlo.
    Mi celog zivota nesto cekamo, a nadati se, to je pomalo ocajavati.


    Nikad covek ne moze da kaze onoliko mudrosti koliko moze da precuti
    ludosti, cak i gluposti. Jedino cutanje moze da prikrije kod coveka
    strasti koje su najnasrtljivije i najstetnije: sujetu, lakomislenost,
    mrzovolju, osvetljivost, mizantropiju. Jedino cutanje moze da sacuva
    coveka od posledica koje mogu da mu nanesu trenutna i nesmotrena
    raspolozenja, i nagle i nepromisljene impulsije.


    Bogatstvo je, neosporno, polovina ljudske srece na zemlji. Najveci
    stepen srece to je nezavisnost, a bogatstvo je ipak coveku put da
    dodje do svoje slobode. Covek bogat, to je covek nezavisan bar od
    ljudi... Cak i zdravlje i pamet kupuju se ili odrzavaju novcem.


    Sve bede medju ljudima to su nesrece koje ucini covek samom sebi,
    ili urade ljudi jedan drugom. U prirodi nema sreca i nesreca, nego
    ima samo smrt ili zivot. Covek je najveca stetocina na zemlji.


    Od svega sto je covek posejao, nista nije radjalo brze nego mrznja.


    Velika nesreca covekova jeste sto zivot pocinje mladoscu, a svrsava
    staroscu: jer bi zivot bio neizmerno savrseniji da, naprotiv, pocinje
    staroscu, a svrsava mladoscu... Ne znamo da smo mladi kad smo mladi.
    Mi saznamo sta je mladost tek onda kad nas je napustila.
    Oprastajuci izdizemo se iznad onih koji su nas ponizili ....

  5. #65

    Odgovor: Omiljena priča

    Johan Volfgang Gete Šarloti Fon Štajn Vajmar

    Evo, ipak se približava vreme, draga Lota, kad ću opet biti kraj tebe, jer moje biće ne može više izdržati, jasno osećam da bez tebe ne mogu postojati. Odluka o završetku zasedanja odbora je potpisana, sad više ne može dugo trajati, po mom računu još jednu nedelju, i tada sam slobodan. Vreme je odvratno, nosa ne možeš pomoliti, a ono malo lepog i prijatnog što se može doživeti među zidovima za mene ima samo trenutnu draž, a nek moli za tako bolan nedostatk koji ja osećam od jutra do večeri.

    Da, draga Lota, sad mi je tek jasno da ti jesi i ostaješ deo mene. Ja nisam zasebno, samostalno biće. Sve svoje slabosti na tebe sam naslonio, svoje slabe strane tobom zaštitio, svoje praznine tobom ispunio. Kad sam ovako od tebe odvojen, stanje moga duha je veoma čudno. Na jednoj strani sam naoružan i očeličen, a na drugoj sam kao rovito jaje, jer sam ostao nezaštićen tamo gde si mi ti štit i zaklon. Koliko se radujem što ti potpuno pripadam. I što ću te uskoro opet videti. Sve na tebi volim i sve to čini da si mi još draža. Revnost s kojom ti svoje domačinstvo u Kohbergu vodiš, o čemu mi Štajn sa zadovoljstvom priča, pojačava moju naklonost ka tebi, daje mi mogućnost da vidim tvoj živi delatni duh, tvoju divnu dušu. Ostani moja, Lota, i ma koliko te nešto drugo privlačilo, voli me iznad svega

    Gete.
    Oprastajuci izdizemo se iznad onih koji su nas ponizili ....

  6. #66

    Odgovor: Omiljena priča

    MIODRAG BULATOVIĆ
    INSEKTI

    IGRA SUDBlNE PUTEM

    Pre svega morali su se za trenutak zaustaviti kako bi propustili onu bakicu, onu Ljubicu. To shvati prvo Aćim, zatim Petar, pa tek tada Nikifor. Sima je tada bio negde nasred povorke. Milan, onaj bledoliki slikar s bradicom, što je nosio pod pazuhom blok sa slikama, nije morao da se sklanja, jer je išao pored gomile: bio je malo udaljen, i to naročito kako bi pod okom imao sve, kao da je na nekoj visini.

    Aćim prvi stade. U tom momentu Ananije nešto smrsi Nikiforu i izgubi se. Milan malo podiže glavu i strogo odmeri pometnju i stisku. Nikifor se ukipi tek kad Aćim pođe.
    Milan stade da žmirka okom, da tako obuhvati skupinu.

    Ananije je gledao golubove koji su se nadletali ispod oblaka i trudio se da odmah sastavi pesmu o njima.

    Da se nisu zaustavili, naročito Aćim i Nikifor, pregazili bi Ljubicu. Ona je išla. A bila je mala i seda, gotovo kao utvara. Aćimov potiljak nalazio se tik uz mrtvačeve tabane.
    Još u stvari ne behu ljudski ni pošli, kadli se starica krenu i šmugne ispod leša. Jedino je od nje bila dronjavija neka sredovečna žena koju niko, pa čak ni Ananije, nije poznavao. Nepoznata žena bila je posle Sime najduža, da su se ljudi čudili.

    Ljubica ispod leša izađe veselija. Uzalud je za trenutak stajala pod sandukom: nije ga mogla dohvatiti, mada je pružala ruke. Pod mrtvacem bila je čudno zgrčena i iskrivljena, tako da je sličila na insekta. Aćim je iskosa pogleda i nastavi hod.

    Golubovi su ih pratili ćutke. Aćima je boleo potiljak. Ljubica se sakri iza nečijih leđa, izgleda da su bila ženska, jer su se širila od vrata prema petama. Ljudi su je gledali i čudili joj se. Začudi se čak i stari Raša koji se nikad ničemu nije čudio. Stari Raša se zgleda sa Simom. Stari Raša reče:

    Zavukao joj se neki đavo pod kožu.

    Žali ga reče Sima.

    Da ga žali, plakala bi reče stari Raša.

    Stari Raša i Sima išli su barabar. Sima je bio viši od svih za glavu, pa čak i za dve. Njeno lice bilo je sitno, zbrčkano i izgrebano. Stari Raša je gledao iznad mrtvaca. Kroz šeširić probijali su joj se beli pramenovi. Sima se saginjao starom Raši, šapućući mu. Ona je nosila u rukama Fotijevu knjižicu i sliku. Stari Raša zapita Simu što se stalno krije i protrčava ispod leša. Sima reče da je ožalošćena. Stari Raša na glas odgovori da je šašavija čak i od Ananija. Sima reče:

    Bio bi to divan par.

    Ne bi, dosadio bi joj pesmama.

    Povorka opet pođe. Kovčeg je bio obojen. Sunca nigde nije bilo, tako da se moglo pomisliti da nije ni postojalo. Kovčeg je bio kratak, kao da nije pravljen za mrtvaca, već za Aćima ili Ljubicu.

    Ona se obrete ispred Sime. Oblaci su bili gusti i puni i ništa ih, pa ni sam vetar, nije moglo krenuti. Njene oči bile su okrugle i male. Preko njih se prevlačila plavičasta skrama starosti. Ispred nje išla su deca, dečak i tri devojčice, i nosili vence. Venci su bili zeleni, mada je još vladala jesen. Videlo se da su daske od čamovine. Sa drveća je padalo lišće: list se prvo otkidao, zatim je leteo kosimice i porebarke kao hartija, i najzad se lagano spuštao na zemlju. Deca su bila mršava i bleda.

    Kad su prošle nedelje sahranjivali starog generala u penziji, sveta je bilo više: lepo obučenih i uniformisanih ljudi, žena i baba, staraca i dečaka. Jednom rečju: pola grada; povorka nije išla brzo kao danas, no se zaustavljala na uglovima, na raskrsnicama pogotovu. Pop Cvetko je išao ispred generalovog sanduka i pevao i mahao kandilom oko sebe kao da tera leptirove.

    Ljubica je išla lagano i gledala u kovčeg. Gledali su je kako nosi Fotijevu knjižicu i sliku. U očima joj je bleštalo nešto nalik na suze. Kovčeg generala Šijakovića bio je politiran i okićen svilom, resama i cvećem. Sanduk koji su nosili Aćim i Nikifor sa još dvojicom bio je sklepan od starih dasaka: to se jasno videlo, jer čamovina nije svuda podjednako primila boju.

    Misliš da bi joj dosadio pesmama?

    Mislim. Več je dosadio celom svetu.

    Da, da, čudan čovek taj naš nesrećni Ananije.

    Kažu kako svuda priča da je najveći srpski pesnik.

    Da, da, vrlo je čudan, nesrećnik.

    Ljubica je bila bleda. Išla je za Nikiforom i govorila mu kako je smrt strašna. Ananije joj se pridruži. Ona pusti iz sebe neki čudan zvuk, sličan cviljenju, i šmugnu ispod leša. Milan to spazi i pogladi bradicu. Požele da naslika staricu pod lešom. On joj reče da smrt nije strašna. Ljubica zadrhta. Ananije reče da se smrti ne treba bojati jer ona ne boli. Ljubica ga pogleda odozdo. Ananije reče značajno:

    Ničega se ne boj. Samo se ti mene drži.

    Stari Raša vide kako Ljubica viri ispod Ananijevog skuta.

    Kažem ti, bio bi to divan par reče Sima.

    Bi, da nije ćopav i šašav, nesrećnik.

    Povorka zaobiđe spomenik. Ljubica otrča s Ananijem na začelje i tamo izjavi da zna ko je krivac za Fotijevu smrt. Ona reče da je najviše kriv Aćim, a zatim Nikifor i Sima. Ananije reče:
    Da čuo sam da nisu hteli da mu daju penziju.

    Aćim šapnu Nikiforu da se umorio. Nikifor pogleda Simu.

    Sima pogleda preda se. Ljubica izjavi da je Fotije bio najveći srpski pesnik. Ljubica i Sima okrenuše se i videše: ulicom je bežao Ananije; vukao je za sobom osušenu nogu, pomažući se štakom. Osvrtao se često ne bi li video motre li na njega; pre no što zamače za ugao, pade. Ljubica ga zovnu. Ananije se dizao. Ljubica ga opet zovnu. Sima reče:

    Pusti ga neka beži. Doći će i na njega red.

    Da ga nije ko uvredio?

    Oblak se dizao i spuštao iznad sanduka kao kišobran.

    Do groblja su mogli i Albanskom, ali Aćim udari Grobljanskom ulicom. Ljudi su ih gledali. Neki su virili iz svojih radnjica, a neki su stajali na ulicama. Iza ugla povorku dočeka vetar i skide Aćimu šešir s lobanje.

    Ljubica je razgovarala sa Simom o Ananijevom bekstvu. Sima je tvrdio da je Ananije pobegao zato što ga je neko uvredio, a Ljubica da je zaboravio nešto da ukrade.
    Aćimovo lice se iskrivi. A bilo je okruglo i crveno. Ljubica zapita Simu da li se slaže da je Fotije najveći srpski pesnik. Sima reče da je Ananije poznati kleptoman, ali da ne veruje da mu je baš danas na um palo baš to.

    Aćimov šašir jurio je ulicom. Za njime se dizala prašina s opalim lišćem. Šešir se okretao kao kotur. Sima je gledao kako postaje manji.

    Oblak je nadolazio kao voda. Aćimova glava bila je gola. Ljubica reče Simi da danas nema više prijatelja kao nekad. Šešir se primicao uglu. Ljudi su se iščuđavali što za njim niko ne trči niti daje bilo kakav znak.

    Aćimova glava bila je dugoljasta i glatka kao školjka. Vetar dokopa šešir i zavitla ga preko ograde u groblje. S jasenova je opadalo lišće. Ljubica ugleda humku iskopane zemlje i reče:

    Nema smisla što ga sahranjujemo kao nehrišćanina.

    Povorka umile u groblje. Aćim i Nikifor naglo spustiše teret na iskopanu zemlju, te se Fotije prevrnu u sanduku.
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  7. #67

    Odgovor: Omiljena priča

    DEBALANS BUDZETA


    - Tata, mogi li gledati Uspavanu ljepoticu?
    - Kasnije, sad ja gledam televiziju.
    - A jesu li ove čike u nekoj školi?
    - Nisu.
    - A što onda dižu ruke?
    - Glasaju.
    - Šta je to glasaju?
    - To je kad ih ovaj ovdje nešto pita, i onda svi koji su za to, dignu ruke.
    - Kao kad učiteljica pita ko zna?
    - Jeste, samo što ovdje dižu ruke uglavnom oni koji ne znaju.
    - A šta ih pita?
    - Pita ih ko je za to da se usvoji debalans budžeta.
    - Ne zezaj, fino te pitam.
    - Fino ti kažem.
    - Šta je to debalans?
    - To je preraspodjela. Naprimjer, kad se umjesto za salu u FIS-u, da djeca u Sarajevu vježbaju gimnastiku, novac da za televiziju.
    - Jel zato nismo imali gimnastiku u petak i ponedjeljak?
    - Jeste.
    - A zašto nemamo fizicko?
    - Zato što imate vjeronauku. Makni se ispred ekrana.
    - Šta je to budžeta?
    - To je novac koji se od siromašnih uzme da bi se dao bogatim.
    - Ne kontam.
    - To je novac koji svi ljudi ubace u jednu veliku kasicu, a onda onda ove čike odlučuju kako će potrošiti taj novac.
    - Je li sad odlučuju kako će potrošiti novac?
    - Ne. Kad o tome odlučuju, onda ih kamere ne snimaju.
    - Ovaj čiko spava!
    - Ne spava, samo žmiri.
    - Zašto žmiri?
    - Otkud ja znam zašto žmiri!? Idi igraj se.
    - Hoće li oni nama dati malo para da kupimo auto?
    - Neće. Kad kupimo auto, oni će nam uzeti još malo para.
    - Jesu li oni zločesti?
    - Nisu. Oni rade za naše dobro.
    - Šta rade?
    - Ne znam. Farbaju stubove u zeleno, putuju u Kuvajt, daju puno para ljudima koji rade na televiziji. Skloni se ispred ekrana.
    - Jel oni vole teletabise?
    - Ja mislim da ne vole.
    - Zašto onda daju pare za televiziju?
    - Da ih ne snimaju kamere kad glasaju o parama. Sad me pusti da gledam.
    - Šta gledaš kad je uvijek isto?
    - Nije. Sad govori drugi čovjek.
    - Nije, ovo je onaj isti.
    - Nije, drugi je, samo su oba stara i ćelava, pa misliš da su isti.
    - Ovaj čačka nos!
    - Ne čačka, samo se češe.
    - Čacka, fino sam vidjela!
    - Dobro, čačka.
    - To nije lijepo.
    - Nije. Ali je bolje čačkati nos nego mečku.
    - Kakvu mečku?
    - To se tako kaže.
    - A zašto ti to gledaš na televiziji?
    - Kako misliš zašto ja to gledam na televiziji.
    - Zašto ne odeš tamo kad se glasa o parama?
    - Zato što policija ne da nikome da uđe.
    - A naše su pare?
    - Naše, i drugih roditelja, i naših prijatelja, i komšija.
    - Zašto policija ne da nikome da uđe?
    - Zato što bi onda bila gužva. Mi smo zato izabrali ove ljude da oni zastupaju naše interese.
    - Koga smo mi izabrali?
    - Ovoga.
    - Ovoga koji čačka nos ili ovoga koji žmiri?
    - Obojicu.


    VUKOVI I CRVENKAPICA

    - Tata, smijem li stati na travu da uberem onaj cvijetić?
    - Zašto ne bi smjela?
    - Pa zbog mina?
    - Mina nema u parku.
    - Tata, ko pravi mine?
    - Vojska.
    - Je li vojska zločesta?
    - Ja mislim da jeste.
    - Ja mislim da nije.
    - Zašto?
    - Zato što je odbranila Sarajevo.
    - A je li zločesta vojska koja je odbranila Lukavicu?
    - Nije.
    - Ali ta je vojska napadala Sarajevo.
    - Onda jeste.
    - E vidiš, zato ja ne volim nijednu vojsku. Svaka ispočetka nešto brani, a onda poslije počne da napada. Kad sam ja bio mali, mene su isto učili da ja narodna vojska dobra i da ona brani našu domovinu. A onda je branila samu sebe. Sve ove mine oko Sarajeva, to je ta vojska napravila.
    - Zašto?
    - Da bi mi danas živjeli u slobodi!
    - Ne kontam.
    - Tako sam ja učio u školi. Nije bilo nikoga da mi kaže "ove mine prave se da jednog dana tvoja kćerka tebe pita smije li trčati po travi u parku!"
    - Mi smo gledali predstavu Vuk i Crvenkapica.
    - I?
    - Vuk postavlja mine, a Crvenkapica bere cvijeće
    - I stane na minu.
    - Ne stane, jer ima jedan cvrčak koji joj sve govori gdje su mine. A Vuk sve pjeva Crvenkapice, moja pljeskavice
    - To je sigurno neka poučna predstava.
    - Onda je Vuk zaboravio da je stavio minu u jedan cvijet, i ubrao ga je, ali se sjetio da je cvijet miniran, i sakrio se, prije nego što je cvijet eksplodirao
    - Cvijet eksplodirao??
    - Jest. Jer je bio miniran.
    - A je li cvrčak bio miniran?
    - Tata! Kako ce cvrčak biti miniran?
    - Pa isto kao cvijet
    - Ne zezaj.
    - Ne zezam. Cvijet se ne može minirati!
    - Može. I olovka. I kasetofon. I plišana igračka. I može pred drvo.
    - Pred kakvo drvo?
    - Pred neko drvo se zakopa. I onda padne žir, i neko dođe da uzme žir, i stane na minu
    - Najbolje da nikud ne idemo i ništa ne diramo.
    - A zašto neko ne zabrani da se prave mine?
    - Ko, na primjer?
    - Neki Car koji je moćan
    - Znaš li ko danas napravi i proda najviše oružja?
    - Ko?
    - Carevi koji su najmoćniji i najbogatiji. Amerika, Rusija, Engleska, Francuska A znaš kome prodaju?
    - Kome?
    - Najsiromašnijim. Onda se siromašni poubijaju između sebe, a onda bogati dođu da ih pomire.
    - Zašto se siromašni poubijaju?
    - Zato da sačuvaju svoju slobodu.
    - Šta je to sloboda?
    - To je ono što imaš kad nemaš stan i posao.
    - A kako siromašni kupe oružje, kad nemaju para?
    - Uzmu kredit.
    - Šta je to kredit?
    - Na primjer, tebi treba marka za čokoladu, i ja ti posudim. Ali se dogovorimo da mi sutra vratiš marku ipo. Ako nemaš, onda mi prekosutra moraš vratiti dvije marke. I sve tako I ako ti nemaš da mi vratiš, onda ja dođem i uzmem ti nešto.
    - Šta?
    - Uzmem ti Barbiku!
    - Uf! Barbika košta k'o trideset čokolada.
    - E, sad znaš šta ti je kredit.
    - A šta ako je neko siromašan pa nema ni Barbiku?
    - Onda mora da bude sluga bogatim.
    - Kako?
    - Klima glavom i radi kako mu bogati kažu.

    Nenad Veličković, Po drugi put prvačić

  8. #68

    Odgovor: Omiljena priča

    -sci-lf-




    - Tata, zašto neko govori Tita mi?
    - Zato što je to njihova zakletva.
    - Je li to isto kao Alaha mi?
    - Isto je i kao Boga mi. Puno ljudi je prije nego što je pocelo vjerovati u Boga vjerovalo u Tita.
    - Je li i Tito bio bog?
    - Nije, on je bio Bog i batina.
    - Kako batina?
    - Šalim se. On je bio čovjek ali su ga voljeli i bojali ga se kao da je Bog.
    - Ko ga je volio?
    - Komunisti.
    - Ko su komunisti?
    - To su ljudi koji nisu vjerovali u Boga prije nego što su promijenili vjeru.
    - Kako se promijeni vjera?
    - Lako. Samo počneš da se drugačije pozdravljaš. Hoceš li da vidiš Titovu sliku.
    - Hoću.
    - Evo, ovo je drug Tito.
    - Koji od ove trojice?
    - Ovaj u sredini. U bijelom odijelu.
    - A zašto ti kažeš drug Tito?
    - Zato što se tako govorilo kad je on bio predsjednik. U školi se govorilo drugarice učiteljice.
    - Pa jesu li vas ružili?
    - Zašto bi nas ružili?
    - Zato što učiteljica nije drugarica.
    - Nego šta je?
    - Pa učiteljica.
    - Onda je bila uvreda kad ti neko kaže gospodine.
    - Zašto?
    - Zato što je onda bilo sramota biti bogat. Drug Tito je kad je bio mlađi otimao od bogatih i dijelio siromašnima.
    - A poslije?
    - Poslije se i on obogatio, pa je prestao. Postao je kao i svaka druga vlast, počeo je da otima od siromašnih i dijeli bogatima.
    - A je li danas sramota biti siromašan?
    - Danas ništa nije sramota.
    - Je li ova teta neka kraljica?
    - Nije, to je drugarica Jovanka. To je bila žena druga Tita.
    - A zašto onda nosi krunu?
    - To je dijadema. Ona je i danas živa.
    - A Tito nije?
    - Nije. Kad je on umro, svi su plakali. Na njegovu sahranu su došli svi predsjednici i kraljevi i carevi na svijetu. Od tada je to postalo moderno.
    - Zašto su svi plakali?
    - Zato što su ostali siročići.
    - Kako sirocici?
    - Fino. Znaš onu priču u kojoj su djeca ostala bez mame i tate, i onda su ih seljaci podijelili izmedu sebe.
    - Znam.
    - E tako.
    - Kao koza i sedam jarića?
    - I tri vuka.
    - Jesi li ti plakao?
    - Pa nisam, ali mi nije baš bilo svejedno. Najviše mi je bilo frka kad su donijeli štafetu i stavili je na njegov sanduk.
    - Šta je to štafeta?
    - To je jedna cijev, u kojoj je čestitka za rodenđan. Tu cijev su djeca i omladina nosili po cijeloj zemlji, iz ruke u ruku, i onda su mu je davali kao poklon za rodenđan.
    - Ima li danas štafete?
    - Misliš, u Bosni?
    - Aha.
    - Nema.
    - Zašto?
    - Nema više dovoljno omladine da je nosi.
    - Kako nema?
    - Fino. Neki su poginuli u ratu, a neki su otišli u Ameriku.
    - Ali ima dovoljno djece.
    - Opet ne bi bilo isto. Sad mi imamo predsjedništvo. Morala bi štafeta da bude kao svijećnjak za tri svijeće. Za svakog predsjednika ista poruka na drugom jeziku.


    Nenad Veličković, Po drugi put prvačić

  9. #69

    Odgovor: Omiljena priča

    DEŽAVI


    Sve ovo se zaista dogodilo. Mislim, nije važno, zapravo priča sama po sebi nije važna, ali je potrebno da je ispričam kako biste mogli da zamislite kakav je bio osmeh koji sam video na kraju događaja. A bio je to osmeh od koga se ledi krv u žilama.

    Sticajem okolnosti u koje neću ulaziti, našao sam se na otvorenoj izložbi pored jedne veoma neobične skulpture. Sa mnom su bili još jedan muškarac i jedna žena, ali to nije važno za priču. Važno je da mi je prišao jedan crni Arapin i, čim sam ga čuo, okrenuo sam se i pozdravio ga onako kako se Arapi iz njegovog plemena pozdravljaju - sastavljenih dlanova, jako rastavljenih laktova i uz jedva primetno savijanje nogu u kolenima. Pozdravili su ga i taj muškarac i žena koji su bili sa mnom, ali žena nešto drugačije, jer u njegovom plemenu žene pozdravljaju muškarce sklopljenih očiju i uz naklon glave, umesto da saviju kolena.

    On se obratio meni, pošto je video da sam najstariji u grupi. Rekao je da je veoma ljubazno od nas što smo naučili njegov pozdrav, ali ja ga nisam slušao. Umesto toga, gledao sam preko njegovog ramena. A evo šta sam video.

    Na parkingu s one strane ulice bio je veliki beli Mercedes. Staromodan - ma kakvi staromodan, pravi pravcati old tajmer - ali veoma lep. Trotoarom između ulice i parkinga išao je kelner sa belom salvetom u ruci. Kad ste to najmenje mogli da očekujete, on je veštim pokretom gurnuo automobil prema zemljanoj površini između parkinga i zgrade. Auto je odmah počeo da tone, jer to zapravo nije bila zemlja nego živi pesak. Kelner se brzim korakom udaljio, a Mercedesu koji je već dopola potonuo pritrčao je stariji čovek. Čučnuo je na zemlju kraj trotoara i, oprezno se držeći za šiblje levom rukom, pokušao da spase automobil držeći ga za bravu. To, naravno, nije vredelo, jer je auto nastavio da tone. Prišla mu je žena (procenjujem da je bila vršnjakinja i tom čoveku i Mercedesu) koja je pokušala da mu pomogne, ali nekako nespretno, pa je pala u živi pesak između automobila i čoveka. On sad više nikako nije mogao da spase stari Mercedes, ali je još uvek mogao da spase ženu.

    Međutim, umesto da to uradi, čovek je zavukao ruku u živi pesak i uradio nešto zbog čega je ona počela još brže da tone. Moj je utisak da je on sve isplanirao, i da je zapravo lisicama zakačio njenu ruku za bravu na vratima automobila. Lepo sam čuo kako su lisice tupo škljocnule u živom pesku. Uradio je to veoma brzo, i ženu je, zajedno sa automobilom, već sledećeg trenutka progutala žitka masa. Sad je on pokušao da ustane, ali je i sam bio ulovljen u grotlo koje ga je vuklo. Za nekoliko sekundi i on je potonuo.

    Površina peska se umirila, ali samo na trenutak. Ubrzo sam, gledajući preko Arapinovog ramena, video da se iz živog peska pojavljuje jedna ruka i hvata za šiblje. Spasonosnim i veoma veštim pokretom izlašla je žena i sa obe noge čvrsto stala na trotoar. Dok sam je gledao tako umazanu vlažnim peskom kako stoji ukočena, sa rastavljenim nogama i povijenim leđima, pojavio mi se snažan utisak da sam je negde već video. Podigla je samo kažiprst kao da pokazuje nešto u daljini, ali je zapravo pokazivala privezak za ključeve sa Mercedesovim znakom, zakačen alkicom za njen kažiprst. Ja sam se okrenuo prema skulpturi i sve mi je postalo jasno. To je bila ona, njena dvojnica, u istom položaju i sa istim priveskom koji je visio o prstu!

    Lice skulpture je počelo da se izobličava i da se razvlači u jeziv osmeh, od koga mi se bukvalno sledila krv u žilama.

    svaki put kad ovo procitam, naherim se skroz..
    Krek, krek.. Ne gudra

  10. #70

    Odgovor: Omiljena priča

    Cipele
    Cipele. U uglu. Na počivalistu za odbačene. Zaboravile su poodavno svoj ulašteni gizdav hod. Prašnjav, dotrajao demode oduvijek je znao da sve linije kretanja gospodara nisu ni bila kretanja. Stajale su u opsjeni hoda i raspadale se skupa s njim. On, u svom uglu ,možda, još vjeruje da postoje druge cipele što znaju hodati izvan granica. Crne cipele , pak, znaju da će se vratiti reciklirane u iste korake drugog gospodara i da će, kada postanu nastamba za kiše, ponovo doći u svoj ugao, na počivalište za odbačene.

    N/A
    neunistiva zlojebaba!

  11. #71

    Odgovor: Omiljena priča

    "Bio jednom jedan dečak po imenu Dečak.Dečak je bio zgodan,pravi
    dasa...

    I Dečak je bio zaljubljen u devojčicu po imenu Devojčica.

    Ali Devojčica za to nije želela da zna.

    Vidite,Devojčica je bila ljupko,slatko stvorenje...

    I Dečaka je,da izvinite,veselo vukla za nos.

    Dečak prosto nije znao šta da radi.

    Vidite,dok Devojčica nije naišla Dečak prosto nije mogao da se odbrani od drugih devojčica...

    I od dečaka. Ali to je druga priča.

    Trenutni problem bio je da je Dečak do usiju zaljubljen u Devojčicu.
    A ne zna kako da je obrlati.

    I tako je jednog dana Dečak pitao svog prijatelja Prijatelja,za
    savet.

    Posle dugog razmišljanja prijatelj je posavetovao Dečaka da zaigra "ne dam ti se" igru na koju bi Devojčica brzo morala da padne.

    Dečak je prihvatio prijateljev savet...

    I ne lezi vraže......

    Devojčica je uskoro izgubila glavu.

    Počela je da sanja Dečaka.

    Neprestano je smišljala slučajne susrete s Dečakom.

    Nije prestajala da mu piše ljubavna pisamca.

    Njeno srce je stalno vapilo za Dečakom.

    Ali Dečak za to nije mogao da zna zato što je igrao "ne dam ti se"
    igru.

    Sad Devojčica nije znala šta da radi...Jer je bila zaljubljena u Dečaka...

    A Dečak je prosto ignorisao.

    I tako je Devojčica otišla do svoje prijateljice Prijateljice po savet.

    Prijateljica je rekla Devojčici da treba da igra "ne dam ti se" igru na koju Dečak brzo mora da padne.

    Devojčica je prihvatila prijateljičin savet i zaigrala "ne dam ti
    se" igru.

    Ali posto je igrao "ne dam ti se" igru Dečak nije primetio da Devojčica igra "ne dam ti se" igru.

    Tako se ništa nije desilo.

    Eh, sad je to kraj ove tužne priče. I Dečak i Devojčica "ne dam ti se" igru su igrali...
    I nikad se više nisu sastali ni sreli.

    Ali su oboje posle toga živeli...veoma daleko jedno od drugog."
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  12. #72

    Odgovor: Omiljena priča

    Dragi sine,
    Pišem ti ovo pismo kako bi znao da ti pišem. Ako dobiješ ovo pismo znači da je dobro stiglo. Ako ga ne primiš javi mi, tako da ti ga ponovo pošaljem. Pišem sporo, jer znam da sporo čitaš.
    Neki je dan tvoj otac pročitao u novinam da se po statistikama većina saobraćajnih nezgoda dešava 1km udaljeno od kuće, tako da smo se nedavno i mi preselili malo dalje od kuće. Kuća je preljepa, imamo čak i veš mašinu, ali ne znam da li radi. Jucer sam stavila veš da se pere, povukla vodu i veša vise nije bilo... Ovdje vrijeme i nije tako loše. Prošle sedmice samo je dva puta padala kiša - prvi put je trajalo 3 dana, a sledeći put 4. U vezi one jakne koju si želeo, tvoj ujak Pjer mi je rekao da ako ti je budemo slali da skinemo dugmad, pošto su dosta teška, jer to bi više koštalo, tako da smo skinuli dugmad i stavili ih u dzep. Napokon smo sahranili tvoga dedu: pronašli smo njegovo telo kada smo čistili kuću. Bio je u ormaru od onog dana kada je pobedio dok smo se igrali skrivača. Pre nekoliko dana eksplodirala je boca od plina u kuhinji: tvog oca i mene je izbacilo napolje kroz prozor: koji osećaj! Nakon toliko godina, otac i ja smo izašli zajedno.
    Pošto već spominjem tvoga oca - dobio je novi posao! Jako je ponosan. Ispod njega se nalazi oko 500 ljudi... zaposlili su ga na gradskom groblju... održava travnjak. Tvoja sestra Julia, znaš ona koja se udala za svog muža.. napokon je rodila! Ne znamo još pol, tako da ne znam da li si postao tetka ili ujak... ako bude curica tvoja sestra ce je zvati po meni... Čini mi se malo čudno da svoju kćerku zove "mama". Tvoj rodak Pol se oženio.. po cijeli dan se moli pred ženom, jer je devica. I da znaš da više ne viđamo tvoga Ujaka Isidora, onoga koji je umro prošle godine... A da ne govorim o tvom bratu Zanou.. on je grozan.. zatvorio je vrata od auta, a unutra su ostali ključevi. Morao se vratiti u stan kako bi uzeo duplikat i kako bi nas sve izvukao iz vozila. Katastrofa !!!!!! Dobro sine, neću ti napisati adresu, jer ne znam koja je. Porodica koja je ovde prije nas živela, uzela je kućni broj sa zida i ponela ga sa sobom. Ako vidiš Margarit pozdravi je, a ako je ne vidiš nemoj joj ništa govoriti. Mama koja te voli.

    P.S. Htela sam ti poslati nešto para, ali sam već zatvorila kovertu.
    neunistiva zlojebaba!

  13. #73

    Odgovor: Omiljena priča

    ЧУДЕСНА СПРАВА

    Мој дјед Раде плашио се не само разних животиња (змија, даждевњака и риба) него је зазирао и од многих справа и машина: од пушака, термометара, васер-ваге и тако даље.
    Ни под каквим изговором у нашу кућу није се смјела унијети пушка: ни пуна ни празна, ни покварена, ни растављена. Од погледа на термометар дјед је добијао вртоглавицу и стуживало би му се у стомаку, а од васер-ваге је закретао главу као од урокљивих очију.
    Међутим, једино је према сату одувијек имао неко посебно страхопоштовање гледајући у њему тајанствено биће које живи својим загонетним животом, чистим и мудрим као код каквог древног праведника. Није га чак волио ни у руке узети, бојећи ое да га на неки начин не обесвети и не упрља.
    Дједов рођак Сава, стари лопов и никаква вјера, често би се око тога дохватио с дједом.
    - Ма, како ти то зазиреш од сата као да је пред тобом жив створ, а?
    - Па дашта је него жив - мирно каже дјед.
    - Сат жив?! - забезекне се Сава.
    - Жив, богме, и десет пута мудрији него ти.
    Иако баш није било тешко испасти мудрији од Саве, старчић увријеђено пуше:
    - Мудрији од мене? О, види ти њега.
    - Да, да. У по дана, у по ноћи, кад ти год драго, само га отвориш, а он ти цак, цак! - толико и толико сати. Ехе, драги мој, а ти не знаш ни на колико си мјеста шупаљ, а камоли што друго.
    Дјед поучно дигне прст.
    - Према једном сату, брате Саво, ти си једна обична бена.
    - Дашта сам него бена. Код Бабића се пече ракија, а ја овде код тебе џаба тупим зубе - искрено признаје Сава и диже се да пође.
    У нашој кући, откада се зна и памти, никад нико није имао сата, нит је ко знао да по њему чита вријеме. Мој стриц Ниџо, кад се вратио са Солунског фронта, правио се да "зна у сат", али касније се испоставило да он умије само понешто око мале казаљке, па је његово одређивање времена испадало, отприлике, овако:
    - Још само колик за један нокат па ће подне.
    То "гледање у сат" за мог је дједа била једна исто тако тајанствена и помало натприродна умјешност као и гатање у длан. Ако си рођен за то, ти ћеш ту работу и научити, ако пак ниси, џабе ти је.
    Да жене не знају у сат и да то нису женска посла, то је за дједа била једна ствар која се сама по себи разумије. Једне године и наша кућа доби сат. Било је то овако:
    Имао ти је дјед једног побратима, и пријатеља, неког Петрака, самарџију по занимању. Тај ти је читаве године лутао испод Грмеча, од села до села, и људима правио и поправљао самаре, пропијајући своју зараду често већ и на лицу мјеста, уз домаћина код кога је радио.
    На Михољдан, крсну славу нашу, Петрак је освитао код наше куће, свечан и обријан, и здравио ое с дједом:
    - Побратиме Раде, да нам буде срећан данашњи светитељ.
    Остао би тако који дан, напио се, напричао, испрегледао дједове самаре и једног јутра, ево ти га, обувена и потпасана, љуби се с дједом и утјешно пророкује:
    - Брзо ћемо се ми опет срести, побратиме, округла је земља.
    Једне године тако, растајући се с дједом, он му пружи повелик излизан џепни сат.
    - Ево ти, побратиме, ово ћеш ми сачувати за догодине. Зарадио сам га у добра човјека, па ми је све страшиво да га дјегод не пропијем.
    Дјед обриса оба длана о чакшире и прими сат побожно као нафору пред олтаром.
    - У реду, побро, биће пажено к'о очи у глави.
    Сат је био закључан у дједов сандук и на њега се брзо и заборавило, све док ја једног дана не доперјах из школе поносито се шепурећи:
    - Дједе, ја знам гледати у сат, учили нас у школи.
    - Иди, бено, гдје ће дијете знати у сат. Хајде де, да си бар војску одслужио, друго би било.
    - Богами, дједе, знам. Знам га и навити па да иде.
    - Е, е, лажи само.
    - Дај 'вамо па ћеш видјети.
    Мољакао сам, улагивао се, аја, није помагало. Тако цијењену ствар у дјечје руке, то је за дједа био одвећ велик ризик.
    Сљедећег Михољдана побратам Петрак не појави се на нашој слави. Дјед се забрину.
    - Да није болестан, бог ти га видио?
    Пропитивао се за њ у вароши, на сточној пијаци, на црквеном сабору, али од побратима ни трага ни гласа. Те јесени нико га под Грмечом није видио. На једноме мјесту дједа утјешише причом како је стари говорио да ће прехо Уне, у Кауре, да тамо претреса и прави самаре.
    - Богами ће њега, онако пијана, гдјегод умлатити и опљачкати Каури, лопови су то - вајкао се дјед.
    Једног поподнева, тек што стигох из школе, дјед ме тајанствено позва у свој собичак. Био је сам код куће.
    - 'Одидер 'вамо.
    Почепркао је по свом сандуку, извадио из плаве хартије Петраков сат и неповјерљиво ме погледао.
    - А знаш га навити, велиш?
    - Знам.
    - Дедер.
    Старац ме усједе на свој кревег, стави ми сат у руке и без даха се загледа у моје прсте. Кад је навијање било готово и сат зацактао јасно и равномјерно, он га узе у руме, принесе десном уву и сав озарен прошапута:
    - Аха, ради, ради, куца!
    Спустио је сат у крило као да се одмара, загледао се некуд у даљину и обрадовано протепао:
    - А, знао сам ја да је он жив, рђа једна. Жив и здрав.
    - Ко то, дједе?
    - Мој побро. Да је он мртав, и његов би сат умро. Па да, тако ти је то.
    Тога поподнева дјед је био толико удобровољен да ме је навече чак и у млин повео. До дуго у ноћ сједили смо на млинском прагу и гледали у пун мјесец, нас двојица, велика и мала бена, а около су регатале жабе па уз ту крекетаљку ниси знао јеси ли још на земљи или заједно с мјесецом рониш кроз расперјане навиљке облака.

    Бранко Ћопић

  14. #74

    Odgovor: Omiljena priča

    Јарац живодерац
    (српска народна приповетка)

    Био старац и баба, па имали два сина и двије снахе. Они су били врло сиромашни и нијесу ништа имали до једнога јарца. Један дан пошље старац млађу снаху да води јарца у шуму, да му накреше да не би крепао од глади. Она по заповијести отиде с јарцем, али мало час, ето ти јарца куђи, па се стане дрекењати око куће: "Мехехе!" Старац изиђе и запита га шта му је и шта је дошао кући." А он одговори: "Послао си снаху да ми креше да брстим, а она ми натакла гужву на губицу, па не могу." Онда старац пошље другу снаху; али јарац онако уради и код ње. Пошље старац сина млађега, али јарац онако уради и њему; пошље старијега, и старијему учини јарац онако. Сад пође бака, узме у рукавицу осјевина, и стане просипати за собом, вабећи јарца: "Јац, јацо, јац, јацо!" Јарац иђаше за бабом, докле тецијаше из њезине рукавице осјевина, а кад нестаде, он се онда врати кући по своме обичају и стане га дрека око куће: "Мехехе!" Опет га старац запита, што му је, а он одговори: "Послао си бабурину да ми креше да брстим, а она ми натакла гужву на губицу, па не могу." Старац мислећи да је истина, што јарац говори, пође сам с њиме; а јарац исто онако уради и њему. Тада се старац разљути, и како дође кући, одмах јарца закоље, одере га, осоли, натакне на ражањ и припече га к ватри, а мој ти јарац скочи с ражња, па бјежи! бјежи! те у лисичију јаму, а лисице не бјеше код куће. Кад лисица дође, чује да има нетко у њезиној кући, и не смједне уљећи унутра, него пође до своје куће невесела и жалосна. Идући тако ето ти пред њу зеца, па је запита, шта тражи туда тако невесела. А она му каже да се нетко увукао у њезину кућу, пак сад не смије унутра. Онда зец рече: "Хајдемо нас двоје, да видимо, тко би то био." И тако пођу. Кад дођу пред јаму, повиче зец: "Тко је у тетиној јами?" А јарац изнутра одговори: "Ја сам јарац живодерац, жив клан не доклан, жив сољен не досољен, жив печен не допечен! зуби су ми као колац, прегришћу те као конац." Кад то чују зец и лисица, поплаше се па побјегну без обзира. Бјежећи тако наиђу на вука, међеда и лава, па их ови запитају, шта им је, што бјеже. Кад лисица и зец виде овако друштво, они се зауставе па им приповједе, шта је и како је. Онда се дигну сви заједно, еда би како увели тету у њезину кућу; али им залуд бјеше мука, јер им јарац свакоме одговори као и зецу. Ходајући тако невесели по пољу и бринући се тетом, сретву јежа, и он их запита, шта раде у друштву толики, а они му кажу све шта је и како је. Онда рече јеж: "Хајде да и ја срећу покушам, да видим тко је то." Кад дођу пред јаму, повиче јеж: "Тко је то у тетиној кући?" Јарац одговори: "Ја сам јарац живодерац, жив клан, не доклан, жив сољен недосољен, жив печен не допечен! зуби су ми као колац, прегришћу те као конац." На то му јеж рече: "Ја сам јеж, свему селу кнез, савићу се у трубицу, убошћу те у г... .у" А мој ти јарац бјежи!
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  15. #75

    Odgovor: Moja Prica

    Eto i sad čeka!

    Sad jos uvek ceka. Ceka dok sunce grabi svoj san iza doline. Ceka vaskrsnuce, ceka nirvanu i ples, osmeh i san. To je rec koja nam treba.
    Sedi na istom mestu, kao i svakog dana sa potpuno identicnim osecajem sigurnosti, ispravnim pogledom prema tihoj reci i ceka san. Ceka sam.

    Taj osecaj spokoja u vatrenom ljudskom telu. Oseca kao da covek nije vise. Ne razume niti ima zelju da razume sve te normalne ljudske price kojim je okruzen. Te price su isprazne i vrte se u krug. Price su prepune ispraznog smeha. Price su skrhane teskim ljudskim pesimizmom.

    Ooo, kada bi samo znali koliko je vremena potrebno da se primeti jedan najjasniji osecaj lepote.
    Pricaju ljudi da tesko je uhvatiti trenutak, ali on sedi i dalje. Njemu nije tesko. Pricaju ljudi da tesko je biti jednostavan i cist. Njemu nije tesko. On isti trenutak hvata svaki dan, na istom mestu u isto vreme.
    On je Lud i zato je srecan iako to drugi ne razumeju. On razume. On jedini to i mora da razume.
    Potreban je jedan najednostavniji dodir koji prelece kosmos, kako bi se on osetio zivim. I to mu je dovoljno. Potpuno.

    Ima jos nekoliko minuta do samog dela. Setio se coveka kome je pomogao i pozeleo kada bi on mogao uraditi isto jer u tom trenu ga vide gore na nebu. Prica je ispricana jednog od istih letnjih dana kada je Ludak sedeo na obali i cekao Labuda. Prisao mu je laganim letom i priznao:

    Kisa. Kisa je ta koja me tera da ceprkam po mozgu. Kisa ne prestaje da pada danima. Prska po ulicama i neda niti jednom jasnom osecaju da se iskristalise. Tako sam se nekako ja osecao. Nekako, malcice drugacije, sabijen u cetiri cudna zida kao u video igrici. Osecao prisustvo druge egzistencije konstantno. Neko me je stalno napadao, uhodio, kritikovao, samarao, pljuvao i vredjao. KO? Ne bih znao reci.

    Pogledajte samo sta se desilo mladom Jaroslavu. Jadnik, pretvorio se u buba svabu! Tako cu i ja da se pretvorim u rec! Ali koju? To je bilo pitanje. Nije lako pretvoriti se u bilo koju rec od svih na svetu razbacanih po coskovima, po kaficima, kucama, medju drvecem i oblacima, u suncevim rukama, decijim igrama! Mora li ona biti srpska ili bilo cija druga! Mada ne znam kako bih mogao da postanem engleska ili meksicka ili… finska! O kako je bilo smesno da postanem finska rec! Ja ni ne znam finski a da postanem finska rec! Akcent je na koja rec? Koliko ih samo ima!? Kako da odaberem pravu? Ok, ako sam se osecao ugrozen od prisustva egzistencije reci, onda sam bar morao izabrati neku rec! E pa dragi moji, tako sam otvorio nadmetanje i dao sledeci:

    Oglas:

    Egzistencija! Jedinstvena prilika da pomognete coveku cija je egzistencija ugrzena i preti da ce da se pretvori u drugu, da pronadje tu istu, tj. jedinstvenu koju ce u potpunosti da se pretvori. Covek se ovako oseca zarobljen gradskim vazduhom i seoskim dimom! Naime, dragi kandidati, rec je o sledecem:

    Moja egzistencija je ugrozena egzistencijom reci! Ono sto vi mozete da uradite, ako odgovorite na ovaj oglas, jeste da mi predlozite odredjenu rec i objasnite, naravno, zasto mislite da je to najbolja rec za promenu, zeljenu reinkarnaciju, u koju ja mogu da se apsorbujem, upijem svojom dusom i telom, dok sam jos u stanju da biram! Sledi nagrada po dogovoru! Predloge saljite na e-mail: egzistencija@yahoo.com

    Dakle, tako je izgladao moj oglas. I odmah posto sam ga okacio na net osetio sam se kao budala! Kao da sam skijas koji se spusta planinom dok pocinje snezna lavina a da me iz helikoptera prati kamerman koji zeli da zabelezi igru sudbine. Video si sta sam napisao?
    Koliko bespomocan ja treba da budem da mi se to uopste desi a koliko bespomocniji i jadniji da uopste tako nesto napisem!?

    Upravo kad sam krenuo da povucem taj oglas, a pri tom gotovo i zaboravio na koje sam ga oglase stavio, neko me je preduhitrio i vec odgovorio na njega. Bio sam zgranut. Unezveren. Iskolacenih ociju sam gledao u jednom pravcu svoje sareno okrecene sobe, mislim da je bio plavii zid. Pokusavao sam da prezivim trenutak, da ga zamolim da se on nikako nije ni desio! Zar bi iko odgovarao na tako nesto? Ipak jeste!

    Zaledio sam se pred monitorom kao da je on neko sablasno stvorenje koje ce me pre nego sto uspem da podignem trepavicu napasti!
    Potop i vulkan u mom krhkom bestezinskom telu! Sreca i strah koje su se uhvatile za ruke i igraju ples leptira. Nisam bio siguran da li su me ljudi dobro razumeli. Ipak, mislio sam da sam im detaljno predocio o cemu je rec!

    Stiglo je pet elektronskih pisama i u svakom od njih su stajale reci dragih nam zivih bica - zivotinja! Prvi je glasao za psa, objasnjavajuci da je najlakse i najlepse postati necije mezimce. Drugi je predlozio ribu - prelepo vodeno prostranstvo ! Treci se uhvatio za umiljatu persijsku macku i lezernost njenog zivota. Cetvrta osoba je glasala za bubamaru i nije dala nista odredjenije sem da su to lepe male zivotinjice koje uvek donose srecu! Peti me je najvise uplasio jer mi se, zapravo, najvise i svideo. Predlozio je pticu - severnoamerickog orla!

    Tu mi zastade dah! Jednostavno i jasno mi misao prelete u drugu i ostade u njoj. Prelepa. Stakleno nebo je ujedalo svojim izazovima daljine. Potpun osecaj tisine dok se uplices u oblike i razdvajas njihove meke ruke praveci penusavi prolaz. Vrtis se oko sebe. Iza, izvan i prolazis kroz jedan oblacic, kroz sledeci koji ne zeli da ga cepkas. Osetis kako mozes od njih izvajati leprsave figure koje ce zaljubljeni na travi pokusavati da objasne i koje ce deca odmah prepoznati! Pravis jednoroga, kucice, mace, soljice za kafu, slonove, majmune, klovnove i zmajeve!

    Sve si u stanju da napravis! Bas sve! Zemlja je tako mala i krhka i sa ovih visina izgleda kao da poziva u pomoc. Boje se tope dok sirim svoja krila, razmazuju se preko livada i reka, potocica i planina - zmisli. Srecan sam. Kliknucu ostrim tonom i pozvati slobodne da mi se pridruze.
    Danas putujemo u Meksiko. Slobodan sam. Ja znam da si ti odgovorio na taj oglas. Prepoznajemo se! Ostani dobar!

    Ludak je usao u reku. U zamoru svih prisutnih koji su pricali iste price. Pljuvali. Grdili. Ne verovali, potreban je osecaj - pomisli on.
    Otplivao i nije se vratio vise. Prepoznali su se.
    Tacka.

    mooxx
    Poruku je izmenio SQUAW, 17.11.2008 u 20:31 Razlog: dodat naslov i autor
    nomen est omen

Strana 5 od 10 PrvaPrva ... 34567 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Omiljena poza?
    Autor SQUAW u forumu Erotika & sex
    Odgovora: 195
    Poslednja poruka: 19.10.2018, 13:16
  2. Omiljena životinja
    Autor Kunic u forumu Životinjsko carstvo
    Odgovora: 82
    Poslednja poruka: 25.12.2015, 07:13
  3. Omiljena kozmetika
    Autor Mater Vetru u forumu Lepota
    Odgovora: 38
    Poslednja poruka: 11.01.2014, 15:46
  4. Omiljena teniserka
    Autor irnik u forumu Sportska centrala
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 14.03.2011, 22:18
  5. Omiljena igracka
    Autor swba u forumu Kad sam bio mali...
    Odgovora: 63
    Poslednja poruka: 27.04.2009, 12:03

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •