Ne robujem predrasudama.
Tolerantna sam po prirodi - a malo sam toj prirodi i pomogla, red je, ne može priroda sve sama da odradi...
Politika kao sudbina - reče Esad Ćimić, onomad.
Život delim sa autohtonim Crnogorcem, Cikotićem. Šta reći... U stavovima je rigidan i nimalo fleksibilan. Tako - ili nikako. Sreća, pa nam se to njegovo "tako" u većini slučajeva poklapa...
Za onaj mali deo, ćeramo se nekako. I ćeraćemo se još...
Napravila sam mali uvod da bih ilustrovala svoj odnos prema političkim neistomišljenicima. Prvi je baš taj - moj bračni drug. Ja, kao njegova bračna drugarica, itekako "gutam knedle" kad raspali po "mojim žutaćima" (DS, prim. a.)...
Kada ocenim da moj novopečeni sagovornik 'vata opciju kojoj sam nesklona, iznesem svoje mišljenje, opredeljenje, šta već, saslušam šta mi ima reći i - menjam temu. Pod hitno. Ne mogu da slušam dugačka naklapanja, ubedjivanja, insinuacije, poluistine i polulaži o "onima drugima" koji nisu u njegovoj orbiti. Ni hvalospeve o njegovim favoritima...
Ne srčanim. Ne penim. Ako sam baš primorana, izgovorim par protivargumenata... čisto da moj sagovornik sagleda da znam o čemu priča...
Nikada ne manipulišem površnim saznanjima stečenim na sumnjive načine - od komšinice s petog sprata ili od taksiste koji je "baš malopre čuo od čoveka iz Službe ... to i to..."
Na sve one sa čijim političkim opredeljenjima se ne slažem, ne gledam kao na bića niže rase i klase. Neokupane. Neuredne. Daleko od toga. Svako ima pravo da odabere ono što je blisko njegovoj prirodi, načinu poimanja sveta oko sebe, doživljavanju vizije života kakvim bi želeo da živi. Ne mislim, pri tome, da je iko od svesnih i savesnih ljudi "zaveden", "zaludjen" ili šta već. Prosto, izbor je na svakom od nas i u potpunoj je srazmeri sa stepenom naše emocionalne zrelosti, intelektualnosti, obrazovanja, opštih saznanja.
Na kraju krajeva, to je i izraz naših težnji, a to već spada u neku drugu nauku - politika je u ovom slučaju samo povod za ispoljavanje nas kao socijalnih bića.
I shvatila sam odavno da nema mesta ubedjivanju i raspravljanju.
Niti ja mogu nekog da ubedim u svoje stavove, niti mene može neko da ubedi u nešto u šta ne mogu da poverujem, nešto čemu se protivim i što ne prihvatam kao svoj izbor.
Ljude prihvatam onakve kakvi jesu, bez želje da ih menjam. Možda, ponekad, promenim svoj odnos prema njima - u smislu koji ne vredja i koji nije napadan.
Verujem da u Srbiji, nažalost, postoji tihi aparthejd. I ne baš tako tihi. Srbija, valjda, ne može bez podela... Ili su to karadjordjevićevci i obrenovićevci... Ili partizani i četnici... Ili komunisti i monarhisti... Ili stambolićevci i dražićevci... O današnjim podelama, da ne govorim
...