Svakog leta iz malog seoceta kraj Šapca dolazili domaći Cigani(tako su mi govorile moje bake),al kasnije .Za mene su bili Momčilo i Bosa.Sezona kopanja kukuruza,spavali na velikom lepom čardaku.Posle u jesen dolazila i deca stasala za branje kukuruza,ne njihova,već Momčilovog brata.Bosa i Momčilo nisu imali dece a mene i sestru su mnogo voleli.Sećam se kako sam volela sa njima da sedim na sred dvorišta kada Bosa skuva u ogromnoj šerpenji pasulj i sa velikom slašću ga jela.Onako držeći tanjir na krilu,sa svom čeljadi koja je došla sa njima.
Kada sam odrasla često su dolazili ,sve dok su mogli.Jedne godine sestra dobije napad slepog creva a naša seoska kuća baš udaljena od ambulante.Stavi Bosa naša draga sestru na leđa i otrča do ambulante sa sestrom.Eto sada se setih pa da podelim sa vama mnogo sam ih volela,i sada neznam šta je sa njima.Znam da su bili usvojili sina od Momčilovog brata.