Kako ćete prepoznati epileptični napad? Da li vam u tome može pomoći veštačka inteligencija? I šta posle?

Piše: Jasmina Lazić




Neuroni

Zahvaljujući razvoju veštački inteligentnih informacionih sistema, jedan ovdašnji inženjer obučio je veštačku neuronsku mrežu da od zdravog razlikuje epileptični moždani signal. Ovaj neobični kompjuterski program ubrzava vreme dijagnosticiranja i to je samo jedan od načina na koji se danas vodi borba sa epilepsijom, jednom od najstarijih poznatih bolesti.

Epilepsija je poznata i kao padavica. Ona predstavlja povremeni poremećaj nervnog sistema koji se događa zbog prekomernog i nepravilnog izbijanja nervnih impulsa u mozgu, nečega što se da opisati i kao svojevrsni grom u mozgu. Često se pojavljuje u detinjstvu i ponekad traje do kraja života.

Naziv epilepsija potiče iz grčkog jezika i znači napad ili obuzetost. No, ova bolest se prvi put pominje još u drevnom Vavilonu. U Hamurabijevom zakonu zavedena je kao sveta bolest (morbus sacer).

U kasnijim civilizacijama uglavnom je povezivana s demonima i mistificirana zbog svoje dramatične kliničke slike. Engleski neurolog Džon Hagligs Džekson je 1875. godine epilepsiju opisao kao poremećaj nervnog sistema, dajući joj definiciju koja se i danas koristi.


Kako otkriti epilepsiju?





"Đavolji efekat"


Epilepsija je jedna od najučestalijih neuroloških bolesti. Svake godine u svetu se registruje do dva miliona novih slučajeva.

Podaci Međunarodne lige protiv epilepsije pokazuju da na kugli zemaljskoj oko 50 miliona ljudi ima epilepsiju, i da od tog broj čak tri četvrtine ljudi nije lečeno.

Polovina obolelih prvi napad doživi pre petnaeste godine života. U procentima govoreći, epilepsija pogađa jedan odsto svetske populacije, šansa da će pojedinac oboleti od epilepsije tokom života je od 2 do 4 odsto, a da će u životu imati bar jedan epinapad osam procenata.

Procena je da u Srbiji od epilepsije pati oko 80.000 osoba.

Danas dijagnostikovanje epilepsije obuhvata detaljan neurološki pregled temeljnu anamnezu bolesnika, utvrđivanje uzroka epileptičkog napada, uz isključivanje svih ostalih mogućnosti; detaljan klinički neurološki pregled i elektroencefalografsko snimanje kojim se snimaju normalni i abnormalni električni potencijali kore mozga i dobija zapis koji se zove elektroencefalogram (EEG).


Kako ubrzati otkrivanje?




Trepanacija, metod kojim je nekada lečena epilepsija


Dvadesetosmogodišnji inženjer novih računarskih tehnologija, Čedomir Rosić, osmislio je kompjuterski program koji bi dijagnostikovao epilepsiju.

Ovaj uslovno govoreći inteligentni program koristi veštačku neuronsku mrežu koja se na osnovu uzorka uči da prepoznaje epileptični signal i razlikuje ga od pravog. Ovu svoju ideju Rosić je pretočio u diplomski rad koji je uspešno odbranio u oktobru 2004. godine na Višoj elektrotehničkoj školi u Beogradu.

Ovaj program bi pomogao time što bi ubrzao vreme dijagnostikovanja, jer se mnogo vremena troši samo na interpretiranje signala, rekao je Čedomir Rosić za B92 Nauka.

Da bi pogledao signal, lekar mora da provede barem pola sata, do sat vremena sa pacijentom, a u ovom slučaju EEG se snimi, prođe kroz sistem i praktično trenutno dobijate dijagnozu sa određenom verovatnoćom, objasnio je.

Prosečna verovatnoća uspešne dijagnoze je 83 odsto. To sam izračunao tako što sam signal, koji sam imao za probu, izdelio na 19.000 posebnih signala. Nekoliko hiljada koje sam koristio prošlo je kroz sistem i 83 odsto tih signala bilo je uspešno dijagnostikovano.

Sistem, dakle, nije stoprocentno efikasan, još uvek nije zaživeo u praksi, ali bi pomogao u samom početku dijagnostikovanja. Realizacija ovakvog projekta, kaže Čedomir, ne košta ništa - samo njegovo i vreme lekara koji bi podržali ideju.


Kako izgleda epinapad?






Aktivnost mozga tokom epinapada Epilepsija se manifestuje periodičnim, prolaznim napadima koji naglo nastaju, kratko traju i naglo prestaju.

Napadi su posledica prenadraženih ćelija moždane kore, koje reaguju sinhronizovanim izbijanjima električnih impulsa.

Smatra se da jedan epileptični napad ne podrazumeva epilepsiju.

Situacije u kojima može doći do epileptičnog napada, a da nije reč o epilepsiji su: febrilne konvulzije, upale mozga, kontuzije mozga, moždani udar ili metabolički poremećaj.

Inženjer Čedomir Rosić i sam ima epilepsiju. Kod mene je epilepsija dijagnostikovana još kada sam bio dete. Moj epileptični napad podrazumeva gibitak kontrole nad ponašanjem. Imam sužavanje svesti, prestajem da zaključujem precizno i to traje nekoliko minuta. Onda se nivo svesti podigne i još nekih 15-20 minuta posle toga ne mogu baš da govorim tečno.

Sve vreme napada pratim ono što mi se govori, dobro vidim, ne padam, ne drhtim, čak mogu toliko da se iskontrolišem da ljudi oko mene i ne primete da imam napad, osim ako ne požele da pričaju sa mnom u tom trenutku, rekao je Rosić.

Šta je abnormalni EEG?





Deo EEG snimka


U nekim slučajevima rade se i dodatne dijagnostičke pretrage, kao što su CT (kompjuterska tomografija mozga), MR (magnetna rezonanca), laboratorijski biohemijski i testovi likvora. Anamneza i EEG ipak ostaju najvažniji činioci za utvrđivanje postojanja epilepsije i za njenu klasifikaciju. Anamneza daje odgovor o vrsti napada, dok se EEG-om utvrđuje ishodište abnormalne moždane aktivnosti.

Pored epilepsije, EEG pomaže i u dijagnostikovanju brojnih drugih bolesti, kao i u analizi poremećaja spavanja. Bezbolan je, jeftin i jednostavan metod pretrage. Međutim, EEG-om se ne mogu dijagnostifikovati ili isključiti baš sva bolesna stanja mozga.

Nedostaci EEG-a leže u činjenici da su granice normalnog i abnormalnog električnog potencijala kore mozga vrlo široke, naročito kod dece, što predstavlja teškoće u interpretaciji. Istovremeno, EEG može biti normalan kod bolesnika s epilepsijom, a u različitim oblicima abnormalan kod zdravog čoveka, posebno kod deteta.

To je takozvani "problem abnormalnog EEG-a". On je vrlo složen i trebalo bi da bude predmet razmatranja iskusnog elektroencefalografičara. Velika je greška ukoliko se neopreznom interpretacijom olako postavi dijagnoza epilepsije. Čak i onda kada je EEG jasno abnormalan, a pacijent nema kliničku sliku s napadima, potrebno je, u načelu, rukovoditi se kliničkim simptomima.

Kakvi napadi postoje?





Izgled napada zavisi od lokalizacije epileptičkog žarišta


Postoje dve osnovne (definisane kao takve) vrste epinapada:
generalni (s potpunim poremećajem svesti)
parcijalni (bez delimičnog poremećaja svesti ili sa delimičnim poremećajem).

Od generalnih napada, najčešći su veliki napadi (grand-mal - s potpunim gubitkom svesti, grčevima mišića pri čemu osoba često poplavi, ugrize se za jezik i umokri se) i takozvani mali napadi (apsans - koji se najčešće javljaju u detinjstvu, a manifestuju se kratkotrajnim prekidom dotadašnje aktivnosti, zagledavanjem u neki predmet i kratkotrajnom odsutnošću. Otkrivaju se najčešće kada dete krene u školu, a ako su česti, dete može imati i problema u praćenju nastave).

Druga velika grupa su parcijalni napadi. Osnovna razlika između parcijalnih napada sa jednostavnim (elementarnim) i parcijalnih napada sa složenim (kompleksnim) simptomima je da kod ovih drugih dolazi do poremećaja (suženja) svesti.

Izgled napada zavisi od lokalizacije epileptičkog žarišta. Tako će oštećenja motoričke kore izazvati relativno čestu motornu jednostranu simptomatiku (tzv. motoričke Džeksonove atake) koja se manifestuje kočenjem i grčenjem zahvaćenih mišića, i senzorne koje kod bolesnika izazivaju osjećaj utrnulosti u zahvaćenim ekstremitetima, a moguće su i kombinacije simptomatike (senzomotorni napadi).
Kako predosetiti epilepsiju?


Ovaj kompjuterski program bi ubrzao vreme dijagnostikovanja jer se mnogo vremena troši samo na interpretiranje signala
Čedomir Rosić



Posebna klinička zanimljivost su kompleksne parcijalne epilepsije temporalnog žarišta (tzv. "psihomotorne" epilepsije) kod kojih je klinička slika vrlo raznolika, praćena poremećajem, odnosno suženjem svesti, vrlo često nakon "predosećaja" koji se ponekad naziva i aura. Sama aura je čitav niz različitih diskretnih simptoma, naznaka koje prethode manifestnom napadu koga vidi i okolina.

Teško ih je nabrojiti jer ih ima dosta, a najčešće su: osećaj iskrenja, čudnog mirisa i ukusa, besa, iznenadne velike žalosti, čudni zvučni signali, mučnina s povraćanjem, trnjenje ruku, nemotivisani pokreti, različiti neobični osećaji, osećaj da je nešto malo ili veliko što ne odgovara stvarnosti, osećaj da je nešto već viđeno ili nikad viđeno, osećaj propadanja, iznenadno lupanje srca...

Danas je poznato da ti "mali" simptomi, u stvari, predstavljaju ili vrlo blagi napad koji je s aurom i prestao, ili, ako im usledi jedan od oblika vidljivog napada, predstavljaju njegov početak. Koji će se od ovih diskretnih simptoma javljati, zavisi od dela mozga iz koga napad potiče i koji je odgovoran za funkcije koje se manifestiraju u auri.

Pojava epileptičnog napada koji traje duže od pola sata, ili dugo trajanje učestalih kratkih napada, naziva se epileptičnim statusom. Ovakvo stanje ponekad ugrožava život, a uvek, u izvesnoj meri, oštećuje mozak.

Šta uzrokuje epilepsiju?




Neuron kao strujno kolo


Uzrok epilepsije može se otkriti u 30 odsto slučajeva. Uzroci mogu biti paranatalni kao kongenitalne hromozomske aberacije, porođajna trauma, infekcije ploda i trudnice, moždani tumor, moždani udar, moždano krvarenje, trauma mozga, upala mozga, alkoholizam. Bolest ima i nasledna svojstva. Prvi gen kod bolesnika s epilepsijom pronađen je 1995. godine.

Kod idiopatskih (primarnih, genuinih, funkcionalnih, naslednih) epilepsija, nemoguće je utvrditi jasan primarni uzrok nastanka, osim nasledne predispozicije. Iako nasleđivanje ima važnu ulogu u nastanku epilepsije, zbog izrazite heterogenosti bolesnika vrlo je teško utvrditi jedinstveni tip nasleđivanja.

U slučaju simptomatskih epilepsija (sekundarne, stečene, organske, lezijske) uzrok je neko hronično organsko oštećenje ili bolest mozga (infekcije, tumori, metaboličke bolesti, kao na primer dug i intenzivan telesni napor, nedovoljno snabdevanje mozga kiseonikom, uživanje droga...).

Za treću vrstu epilepsija, kriptogene, veruje se da su simptomatske i da imaju organski supstrat u podlozi, ali to je nemoguće dokazati. Posttraumatska epilepsija (PTE) najčešće nastaje kao komplikacija teške, ali ponekad i lakše traume glave. Ukoliko se ne leči adekvatnim lekovima (antiepilepticima), može izazvati i dodatno oštećenje traumatizovanog mozga.


Da li je epilepsija izlečiva?


U Srbiji od epilepsije, jedne od najstarijih poznatih bolesti, koja je nekad lečena isterivanjem duhova i trepanacijom, pati oko 80.000 osoba



U dve trećine slučajeva epilepsiju je moguće izlečiti, ali ju je neophodno lečiti od samog postavljanja dijagnoze.

Sa terapijom se obično počinje pošto su nastupila dva, a u nekim slučajevima i posle prvog napada, ukoliko postoje izrazite promene u EEG.

U lečenju epilepsije koriste se različiti terapijski pristupi. Lečenje se sastoji od primene odgovarajućih lekova, a vrlo retko i primenom odgovarajućih hirurških zahvata. U procesu lečenja važnu ulogu imaju i psiholog i psihijatar.

Statistike kažu da između 70 i 80 odsto osoba dobro reaguje na lekove. Međutim, kod nekih je teško postići život bez napada, pa se uz terapiju lekovima koriste i alternativne metode liječenja (joga, meditacija, aromaterapija).

Pre odluke o primenjivanju bilo kakvog alternativnog metoda lečenja, vrlo je važno posavetovati se sa lekarom. Samoinicijativno obustavljanje uzimanja lekova nikako nije preporučljivo.

Tendencija je da se epilepsija leči jednim lekom ako je to moguće, ali je često neophodno kombinovati više vrsta lekova. U nekim slučajevima, nakon određenog vremena, lek je neophodno promeniti.

Kako dozirati antileptike?



Dozer lekova

U terapiji epilepsija potrebne se česte i redovne kontrole, a lekove bi trebalo uzimati redovno. Jedna zaboravljena doza leka, međutim, u većini slučajeva ne bi trebalo da isprovocira napad niti da poremeti uobičajeni, potrebni nivo leka u krvi (tzv. Steady state).

Ako se kratko vreme nakon onog predviđenog za uzimanje leka uoči propust, dobro je popiti lek. Ako se propust uoči kasnije, preporučljivo je sačekati vreme za narednu dozu.

Dobro rešenje za zaboravne je dozer lekova kutijica sa pregradama za jutro, podne i veče. Uzimanje lekova nije preporučljivo prekidati, čak iako se napadi neko vreme ne javljaju.

Ako pojedinac nije imao napade dve ili više godina, lekar može sugerisati postupno smanjivanje doze leka uz praćenje kliničkoga stanja i EEG-a, kako bi utvrdio da li je lečenje antiepilepticima još potrebno. Ovakva odluka, naravno, zavisi od brojnih činilaca, a jedan od najvažnijih je oblik epilepsije od koga osoba boluje.

Ako se napadi ponovno jave, lečenje se nastavlja istim antiepileptikom pri čemu bi trebalo voditi računa o činjenici da, iz još uvek neobjašnjenih razloga, isti lek pri ponovnoj primeni može biti manje delotvoran nego ranije.

I antiepileptici imaju nuspojave. Neželjena dejstva, uzrokovana dozom leka, obično se javljaju u početku lečenja ili ako su propisane doze leka vrlo visoke. Jedan od takvih slučajeva je osećaj umora/pospanosti koji se javlja usled uzimanja lekova sa sedativnom komponentom.

Nuspojave koje ne zavise od doze leka nisu česte i obično se javljaju tokom prvih šest meseci terapije. One su izraz individualne preosetljivosti i zbog toga ih je obično nemoguće predvideti. To su , najčešće, osipi, teži poremećaji u krvnoj slici i oštećenje jetrene funkcije. U tim slučajevima, po pravilu nije dovoljno smanjiti dozu, već bi trebalo potpuno prekinuti uzimanje dotičnog leka, a lekar prepisuje antiepileptik drugačijeg hemijskog sastava.
Postoje i nuspojave antiepileptika koje se javljaju tek nakon dugotrajne primene. Neki antiepileptici, na primer, mogu dovesti do poremećaja metabolizma D-vitamina i kalcijuma, što može negativno uticati na razvoj i održavanje koštane mase.


Kako živeti sa epilepsijom?





Lečenje epilepsije u XVIII veku


Za razliku od srednjeg veka kad je vladalo mišljenje da su oboleli od epilepsije opsednuti zlim duhovima, a egzorcizam prepisivan kao efikasna terapija, epileptičari danas ne važe za pretnju pravovernima. Predrasude, međutim, postoje, a glavni problem koji doprinosi stigmatizaciji obolelih od epilepsije je neznanje.

Primera radi, u istraživanju rađenom pedesetih godina prošlog veka čak polovina ispitanika je na pitanje šta je epilepsija odgovorilo da je reč o ludilu.

Ljudi se često plaše toga što imaš epilepsiju, ne vole da zapošljavaju ljude koji imaju epilepsiju, prosto jer misle da kao nisu dovoljno efikasni da rade kao i zdravi. Neki prosto neće da se druže sa ljudima koji imaju epilepsiju, kaže Čedomir Rosić.

Zvuči paradoksalno, ali statistika pokazuje da se nesreće na radu čak tri puta ređe događaju epileptičarima nego zdravim osobama, što se objašnjava činjenicom da epileptičari posebno paze na rizične situacije oko sebe.

Poslovi koje oboleli od epilepsije nikakako ne bi smeli da obavljaju jesu profesija policajca, vatrogasca, vojnika, čuvara, brodskog i avionskog osoblja, vozača vozila javnog prevoza i hitne pomoći. Glavni razlog tih restrikcija je mogućnost ugrožavanja svoga i tuđih života u slučajevima kada bi se napad javio tokom obavljanja posla.

Ja ne bih smeo da plivam, kaže Čedomir Rosić, lekar mi je preporučio da ne plivam, ali plivam. Ne bih smeo da ostajem budan do kasno, da budem u zagušljivim prostorijama, da gledam u strob, da budem izložen jakim zvukovma i slično, ali ja ipak imam 28 godina i hoću da se ponašam u skladu sa svojim godinama. Na uštrb toga da smanjim učestalost napada, morao bih da se lišim mnogo aktivnosti. Radije biram opciju da imam napad s vremena na vreme, ali da živim normalno.