Neko će možda misliti da je govoriti o groblju za one koji su nam se do juče radovali neumesno u ovom vremenu u kojem živimo. Da ljudi nemaju šta da jedu i šta da obuku, a mi ovde o ovome... ma, sve znam, ali imam psa...

Jako je teško kad treba svog ljubimca da pokopaš negde oko zgrade, u šumi, parku ili gde stigneš, i da to činiš krišom kao neki prestupnik (jer, ne možeš ga staviti u kesu i baciti u kontejner). Nekom je ljubimac bukvalno član porodice.

Sa druge strane, ti leševi, na taj način pokopani (ili samo zatrpani) mogu širiti zarazu, pa eto još jednog razloga više.

Čula sam da Novi Sad ima neko rešenje za uginule kućne ljubimce, međutim Beograd ga još nema, što je sramota.

Šta vi mislite o ovome?