Neverovatno kako nešto sasvim deseto može da vas inspiriše na neku priču. Mene je Moka Slavnić inspirisao da otvorim ovu temu

Dakle, ja kao najveći partizanovac od svih partizanovaca otvaram ovaj mali klub, koji nema informativni karakter, nema čak ni navijački karakter, već sam ja to zamislila kao neki kutak gde ćemo mi "vaki" da se okupljamo s' vremena na vreme i budimo neke lepe uspomene i pričamo jedni drugima šta je to što volimo, kako smo se radovali, tugovali uz naš tim, gde, u kom sportu smo bili najvatreniji i sve ostale male stvari koje život znače . Doborodošli su svi, oni možda malo stariji koji bi mogli da nam ispričaju neke lepe momente iz ranijih dana, oni mladi koji imaju sveže informacije iz prve ruke o bilo čemu, svi oni koji ovde unose pozitivnu energiju i optimizam i ljubav, samo toliko .

Negde sam već napisala i ponoviću se na kratko, da sam ja odrastala uz dva starija brata od strica, koji su u mene ugradili tu ljubav, i to je najjače i to je neopozivo i neobjašnjivo, kao i svaka druga ljubav. Od kada progovorih, progovorih partizan . Hteli mnogi da me potplate, prevedu u suprotne tabore u zlatna doba cibone, dinama, hajduka, zajedničke države, nuđene kule i gradovi da im se privolim i izdam moj tim, nije išlo, ni tada ni nikada više.

Ja sam nekako u životu najviše volela i pratila košarku, imala sam tu neverovatnu sreću da odrastam u vreme Partizana koji su izneli Divac, Paspalj, Đorđević, Danilović, momčići, neiskvareni, ginuli na terenu za tim, one sulude trojke koje su uletale u poslednjim sekundama, kada bi se ledila krv u žilama, na sekund i onda nastupila neponovljiva euforija. Na zidovima, sam kao tinejdžer imala postere Paspalja (nekako mi najsimpatičniji i najblesaviji bio uvek) i Danilovića u koga sam bila tajno zaljubljena, godinama . Sanjala sam o svetskom prvenstvu koje je trebalo da se desi u Beogradu 94 ili 96 ne sećam se više, a vi ste tu me isptravite i upotpunite gde bih mogla da gledam te zlatne momke, kako osvajaju neosvojio, prvenstvo se nije desilo, nismo imali toliko sreće, ali oni su ostali i igrali i donosili radost, uvek...

Kao što rekoh, bilo koji sport, bilo koja informacija, emocija, momenat koji ste zapamtili, neki doživljaj sa nekog sportskog dešavanja, možda ste nekada nekoga od njih upoznali, ukrali neki autogramčić, štagod, samo da smo tu i da znamo koliko nas ima, i da nismo u bojkotu već samo ovako laički da volimo svoj tim.

Izvolite