Otpor
U zzivotu postoji jedna vrednost koja chesto drugima ostaje skrivena, ali je chovek oseca duboko u svojoj dushi: to je vernost ili nevernost onome shto osecamo da je nasha sudbina ili vokacija koju treba da ispunimo.
Sudbina, kao uostalom sve shto je ljudsko, ne ispoljava se apstraktno vec se ozzivotvoruje u nekoj okolnosti, na nekom malenom mestu, na nekom voljenom licu, u rodjenju nekog siromashka na periferiji neke imperije.
Ni ljubav, ni istinski susreti, pa chak ni duboka razmimoilazzenja, nisu plod sluchajnosti, vec su nam na tajanstven nachzin predodredjeni. Koliko sam se samo puta u zivotu zachudio shto u tolikom mnoshtvu ljudi na svetu nailazimo na one koji, na izvestan nachin, vuku konce nashe sudbine, kao da pripadamo istovetnoj tajnoj organizaciji, ili poglavljima jedne iste knjige!
Nikad nisam saznao da li ih prepoznajemo zato shto smo vec tragali za njima, ili smo tragali za njima zato shto su vec bili nadomak nashe sudbine. Sudbina se ispoljava putem znakova i nagoveshtaja, koji nam se isprva uchine beznachajni, a za koje tek kasnije uvidimo da su bili od presudnog znachaja.
Tako se deshava da u zzivotu chesto poverujemo da smo izgubljeni, dok u stvari uvek idemo ka odredjenom cilju, ponekad vodjeni nashom najochiglednijom, ali u drugim prilikama, mozzda i bitnijim za nash zzivot, nekom snazznom i nepokolebljivom voljom i nama samima neznanom, u susret mestima, osobama ili stvarima koje, na ovaj ili onaj nachhin, jesu, ili su bile, ili ce da budu, od odluchujuce vazznosti za nashu sudbinu, voljom koja ide u prilog nashim prividnim htenjima ili ih osujecuje, pomazze ili odmazze nashim tezznjama i chesto, shto nas josh vishe zachudjuje, vremenom dokazuje da je budnija od nashe svesne volje.
Ernesto Sabato