Ne smem da joj kazzem ono shto sam pomislio kad je prvi put doshla. Ali, zaista, udata je, mislio sam, zashto je ne bih...Prevrnuo, ta mi je rech doshla, mada mi nije svojstvena. A sad ne znam sta se deshava sa mnom. Telefon, stvar od koje sam ludeo u Radio Beogradu, sad je centar moje pazznje, moje brige. Prenosim ga iz sobe u hodnik, iz predsoblja u kuhinju. Zzivim u nekoj nachuljenosti, u oslushkivanju. Skachem na svako zvonjenje, ne sachekam ni drugi znak. I prekidam, skracujem svaki razgovor, uplashen da ce ona bash tada zvati.

Ona se javlja retko, jednom nedeljno, pola sata pre no shto ce krenuti. I uvek drukchije. Nema halo, nema pitanja, nema predstavljanja. Lako je prepoznajem, glas karakteristichan.
Tako i dolazi. Nikad ne zvoni. Uvek tiho kuca.
Samo se jedna scena redovno ponavlja. Chim udje, zadihana od straha i pretrchhavanja, uzima moju ruku, stavlja je na svoje srce. Da osetim kako tuche.

Minijaturna je. Kao pricha. Mala je, brza, iznenadna. Uvek s drugachijim sadrzzajem, drugachijim obrtom, u drugachijoj formi. Dragocena je kao starinski nakit, u kome je savrshenstvo obrade i vrednost plemenitog metala.
Kazzem joj:
Sad si josh vishe u pravu. Ja zaista nisam normalan.
Ni ja.
I vadi iz tashne neki tvrdi papir, pola dopisne karte, ispisan odozgo do dole. Chitam.

Avgust 9/10

Neochekivano, a neminovno;
Neobjashnjivo, a neumitno,
Vecheras mi dolaze neke rechi za tebe.
Prva je
Lord
A zatim:
- bezobzirno chastan
- drsko iskren
- bezobrazno chedan
- diskretno direktan
- skoncentrisano unezveren
- vrhunski klikerash
( a klikeri sjajni)
Gde si?


Danilo Nikolic