Iskustvo me naučilo da ono što se ne može
objasniti samome sebi, treba govoriti
drugome. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike
koji se nametne, teško izrecivim
osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja
i bježi u omaglicu, u opijenost koja
ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna
riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je
negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku,
prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem
pogledu, kad počinje da shvata. Slušalac je
babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto
još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.
Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji
prsti, njeno tijelo i njegov ujednačen
damar. Uhvaćeni nezaustavnim kolanjem krvotoka.
Nije važno šta se dešava u svijetu,
nije važno šta će biti sutra, važan je ovaj čas
blaženstva bez misli...
Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj,
ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi
biće kao ova, ali ova nikada više. Nikada:
jedina konačnost.
Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim,
mirišem.
Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog
drugog osim nas nema.
I ima sreća. Da li je mogu zadržati?
Mesa Selimovic, Tvrdjava (odlomak)