Tin Ujević
Strana 1 od 4 123 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 52

Tema: Tin Ujević

  1. #1

    02 Tin Ujević

    ZVIJEZDE U VISINI


    Ne ljubi manje koji mnogo cuti,
    on mnogo traži, i on mnogo sluti,
    i svoju ljubav (kao parce kruva
    za gladne zube) on brižljivo cuva
    za zvijezde u visini,
    za srca u daljini.

    Cutanje kaže: u tudem svijetu
    ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
    i o pitaru povrh trošne grede,
    i o ljepoti naše svijetle bijede,
    i u zar dana i u plavet noci
    snim: ja cu doci, ja cu doci.

  2. #2

    Odgovor: Tin Ujevic

    POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

    Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
    koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
    I ono sve što ti bje, cu i što sni
    gori u njima istim žarom, ljepotom i cistotom.

    Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
    Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
    mi smo svi jednako lutali u znaku
    traženja, i svima jednako se dive.

    Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
    I pamti da je tako od prastarih vremena.
    I svi se ponavljamo, i veliki i cisti,
    kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

    I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
    i sni su naši sami iz zajednickog vrela.
    I hrana nam je duše iz naše opce zdjele,
    i sebicni je pecat jedan nasred cela.

    Stojimo covjek protiv covjeka, u znanju
    da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša,
    a naša krv, i poraz svih, u klanju,
    opet je samo jedna historija duša.

    Strašno je ovo reci u uho oholosti,
    no vrlo srecno za ocajnicku srecu,
    da svi smo isti u zloci i radosti,
    i da nam breme kobi pociva na plecu.

    Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
    dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
    u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
    pa kad cu ipak biti tamo u mojoj biti?

    Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
    ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
    o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
    ja bezimeno ustrajem u braci.

  3. #3

    Odgovor: Tin Ujevic

    NOTTURNO (Kolajna XXI)

    Nocas se moje celo žari,
    nocas se moje vjede pote;
    i moje misli san ozari,
    umrijet cu nocas od ljepote.

    Duša je strasna u dubini,
    Ona je zublja u dnu noci;
    Placimo, placimo u tišini,
    Umrimo, umrimo u samoci.

  4. #4

    Odgovor: Tin Ujevic

    Uhapšen u svojoj magli

    Uhapšen u svojoj magli,
    zakopčan u svojem mraku,
    svako svojoj zvijezdi nagli,
    svojoj ruži, svojem maku.

    I svak žudi svetkovine
    djetinjastih blagostanja,
    sretne mrene i dubine
    nevinosti i neznanja.

    I na oblak koji tišti,
    i na munju koja prijeti,
    naša blaga Nada vrišti;
    biti čisti. Biti sveti.

    I kad nema Našeg Duha
    među nama jednog sveca,
    treba i bez bijela ruha
    biti djeca, biti djeca.

  5. #5

    Odgovor: Tin Ujevic

    Vasionac

    Sto glasova iz stotine grla,
    iz dubine stostruke mi svijesti,
    grmi, kliče: još me nije strla
    teška žalost zatajanih vijesti.

    Sto pjesama iz sto mojih vrela,
    iz dubine stostruke mi vode,
    šiknu, viknu: Nije me raspela
    zarobljena boginja slobode.

    Kliče, vapi duša mnogim umom,
    buni se u grudi srce šire.
    Dokle hodam pogaženim humom,
    uskrsnut ću Asir i Misire.

    Struje misli kao vir zelenca.
    Pomiče se moja mrtva snaga.
    Sebe motrim usred svoga zdenca,
    uspravljam se usred sarkofaga.

    Uske su mi ove male zemlje.
    Kratke su mi moje bijele ruke.
    Gorke su mi ove suhe žemlje.
    Ja bih mog'o, Svijetlo, u hajduke.

    Kroz ocean neba ja sam ronac
    i u mrežu lovim mliječne staze,
    Mjesečić i Sunčić, Vasionac.
    Mene pravo samo zvijezde paze.

    Borci viču: konja! A mornari: jedra!
    A ja, opet glasom pomorkinja vila,
    žudim samo plavet, Vasiona Njedra,
    i ja vičem: krila! - krila, krila!

  6. #6

    Odgovor: Tin Ujevic

    HRVATSKIM MUČENICIMA

    O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,
    i da li kojim rodom krvca vaša rodi!
    Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,
    dok smrt je blizu gluha našeg plemena!

    A kukavan je Hrvat novog vremena,
    te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.
    Ne opiruć se klanju — krotko janje — hodi
    i ne zna zbacit groznog ropstva bremena.

    Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!
    Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
    sve žrtve vam i mučeništva budu?

    Da, roditi će rod od slavnog sjemena!
    A ako neće, sam ću zazvat pakla vatre
    da spale sve, i grom da ropski narod satre!

  7. #7

    Odgovor: Tin Ujevic

    MENI BEZ MENE

    Ure od smole cure besmisleno,
    sumorni čovjek snatri bestjelesno,
    sutonska strast se boji bezimeno,
    a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

    i sve je danas prazno beskonačno,
    a vjetar duva, duva bezutješno
    na gole duše koje neprestano
    ištu i grle beznadno, beskrajno.

  8. #8

    Odgovor: Tin Ujevic

    BEZNADNI POVRATAK

    Ja nisam božji oblik; bog je dio mene,
    a drugi dio sve ono ostalo
    što se razvija čak iza koprene
    i gdje je staklo i najbolje stalo
    i samog neba oči zamagljene.

    U meni vode šume, oblaci putuju,
    od čudnog smijeha pucaju ludaci,
    za maglama se propinju čudaci,
    na mramor vodoskoci tuguju.

    U meni ključa izvora, plamsa zvijezda,
    i tužnih šuma diše, cvjetnih livada.
    O, u meni je naslada od jada,
    u meni grožđa; oh! u meni mijeha
    s kliktanjem većim od cvrkuta gnijezda.

    U meni nema jednog: nema grijeha !
    i ja sam star za eone stvorenja,
    za neizmjernost čvorasta korijenja.

    Ne, kada zvijezde panu, svemir pukne,
    i u prasnuću i eter izgori,
    i kada dah svijeta posljednji umukne,
    sić ću iz smrti u toj prvoj Zori;

    u Zori što je sakrita u lijesu
    danom od sila što ni žive nijesu;
    jer moj je život tek u pravoj crti
    -život u danu poslije svake smrti.

    Ako se niko sa mnom ne probudi
    U raskuženom grobu vaseljena,
    o blago nikom ! neće da ga čudi
    nevinost bića na kraju vremena…

  9. #9

    Odgovor: Tin Ujevic

    HYMNODIA TO MOU SOMATI

    Ne pjevam ni pjesmu sebi ni svoju hvalu
    ni tužbu ni plač na rugobu.
    Bez ponosa i sramljenja na kakvom vedrom žalu
    promatram taj nagi lik, za duh tu vedru sobu.

    Dijete, ne bijah jak, ali sam pregorio suze.
    Jedva bijah zdrav, no odrekoh se tuge.
    Ako mi svemirska mijena najbolje radosti uze,
    plač i bahtanje ja ostavih za druge.

    Znamenit je život ovoga važnoga crva,
    no on se odrekao toliko slaboća.
    Očaj i ludilo sebe to je mana prva,
    a bolja vrlina sočnost i dodir mesa voća.

    O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
    tvoju visinu, dužinu i širinu,
    u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
    i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.

    To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,
    četvrtu od protega u kojima se život kreće,
    i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme
    po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.

    O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,
    a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
    ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
    prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti.

    To mnoštvo rada u ruci; te milje hoda u nozi;
    te nade u očima; taj vulkan želje u boku;
    te pseće gozbe u nosu; taj stas kom zavide bozi,
    i ta epopeja svih žeđi i kretnja u kroku.

    Pa ona zbirka pohlepa u djelatnome mozgu,
    gdje u polusnu tiho šapuću prelesni pantuni,
    i kiparevi prsti mijese po mekom vosku;
    taj glavni grad radoznalosti, velegrad i katuni.

    Pa ovi živci po kojima svemir svira;
    pa ova pluća kojima bahato boštvo diše;
    sve što bje i jeste i biva na grud se privi, nju dira,
    ja jesam prah i život, i cijelost, i ništa više.

    Evo takav sam, bog zora i mlijeka, i vrlo grešan,
    čovjek koji od sanja kujem zbiljske izvorne slasti;
    svih pogleda i opipa i osjećaja ješan,
    sa živom trajnom čežnjom: u svijet strasti rasti

    i biti ravan svemu, da bih, kad dođe hora,
    prešao u ono Sve koje se u me slilo i zbilo,
    i da bih tada, od leša bez kretnje i bez zbora,
    od mene ništa, a ipak nešto dično bilo.

    Ne veličam tu ljepotu ni sve strasti vrele
    ni sve vode žive što krkljaju u vrelu,
    nego, sijedi starac, slavim trpnje zrele
    što su našle jesen u mom duhu zrelu.

    Kad je tvoje djelo bilo svladati sve patnje,
    sve zločine protiv tebe kroz godine duge,
    ustrajati, žrtva svijeta, raspet sam, bez pratnje,
    i opet se uzvinuti na obzore druge.

    Boštva prirode od gline stvorila su čelik.
    Istovetno tijelo, svjesno, blistaj božanskoga ruha.
    Prolazan i treptav, no svojom stopom velik,
    um svjetionik, taj hram volje, ova kula duha.

    Slavim tvoj otpor, tvoju ustrajnost, tvoju snagu,
    makar i snagu patnje, strpljivu patnju diva.
    O moje tijelo! Ti silno još na grobnom pragu,
    pa što si nego savjest i moćna duša živa ?

    Pa što si nego izraz napokon budne svijesti
    iznikle iz svih mračnih zakutaka svijeta,
    iz svih mrtvih stanja stvari — jedinstvo svih česti
    što ih atom na putu kroz kozmos u cjelini sreta?

    O moje tijelo! Koliko smaknutih radosti,
    koliko žrtvovanih sposobnosti i sila;
    nerođeno da se kaje i da posti,
    pa ipak, tako trajno i moćno, nešto zdrava i čila;

    gordo protiv titana, razapeto i sveto,
    izopćeno, zbiljsko; u smrti mlado slavlje,
    o ti, u tuzi, u bolu, u borbi, u studeni ljeto,
    slavim tvoje vječno i raspojasano zdravlje.

    Koliko vrijedi darežljiva kapljica crvene krvi
    koju muž raskošno proliva i nikada ne štedi,
    koliko treptaj mozga i svaki žmarak što vrvi —
    koliko? — nego koliko i život i vječnost vrijedi.

    O moje tijelo! sprdnjo slučaja, hire vasione,
    ti si mi prijevod kaosa i samovoljne tvorbe;
    a što od tebe ostaje nakon lomače bone,
    nosi još svjedočanstva te gorostasne borbe.

    Bez sebičnosti osim da budeš potok vina,
    grozd opojnosti ubran na berbi duša stvari,
    pehar na stijeni gdje je Smrt sudbina
    i krvožedni bozi zakonski jematvari.

  10. #10

    Odgovor: Tin Ujevic

    MOLITVA ZA KORU KRUHA I ZDJELU LEĆE

    I

    Daj nam da jedemo svoju zdjelu,
    pa makar leće, boba i pasulja.
    Glad oblizuje siti prst od ulja,
    a žig žalosti na našem je čelu
    kad u tanjuru ogledamo ćelu.


    Podaj nam svakog dana vruću zdjelu,
    da ne trijebimo rakove sred mulja,
    da siromašni ne budemo rulja,
    da odahnemo, vedri, ko na selu.

    I makar pili vodu tek na vrelu,
    -potok je gori, i mutne vode strana-
    i makar pili rosicu iz dlana,
    nije ni crven pehar duši hrana:
    daj našem srcu do ognjenog dana,
    daj svakom od nas bolnu dušu zrelu.

    Ubodi mudrost kao svetu strijelu.


    II

    Daj da nam, dok drače noge bodu,
    veselje cvate ko ruža u hodu,
    i našim znojem da se cvijeće kvasi,
    a časnim žuljem da se snaga krasi.
    I patnju daj nam, tek onda kad smo jaki,
    toplinom srca da je savladamo,
    i borbu s gadom i s rđom dan svaki,
    netom smo kadri da im zavladamo.


    Daj nam kažiput i moć da spomenemo
    na sav glas sve dobro što u nama ruje,
    da sebe i sve druge već opomenemo:
    da se krepče čini što silnije se čuje.


    A sami ćemo tada ostvariti
    srce za ljubav kao kovčeg zgodni.
    I za ljepotu srce će mariti,
    ljubav za lijepo i za život plodni.

    Jer svijet i mi po tebi smo srodni.


    III


    Daj nama svakog dana našu zdjelu,
    pa makar jeli pasulj, puru, rižu,
    i makar pili vodu tek na vrelu,
    brojeći kapi što se k usni skližu
    na međi šumskog puta slična križu.


    Daj nam uvredu, da cio svijet vidi
    da smo za pedalj viši, jer smo gordi,
    a poniženje da nas jedva stidi,
    kad blisne pravda slična britkoj ćordi.


    I saspi tlapnje maglovitoj hordi
    da raspršamo u većoj jasnoći
    Dana te sjene uplašene Noći,
    i daj nam i zlo, no samo radi dobra,
    ukloni smrt, u bašti klizaj kobra.


    Oprosti našem luku i krompiru,
    ako nas hrane idealnom hranom,
    jer za nas nebo blista na tanjiru
    i krijepi crijeva zemnom, tamnom manom.


    Oprosti našoj ljubavi kad zgriješi:
    na kraju srdžbe kada nam se smiješi,
    i kad mrzimo neprijatelja svoga
    znaj da nas spaja muških ljudi sloga,
    ne biti zao, no uman u snazi
    i isporaviti pravicu na vazi.

    I daj nam oštro oko što slog pazi.
    Daj pravdu nama i neprijatelju,
    dvije mrlje ulja u istomu zelju.

  11. #11

    Odgovor: Tin Ujevic

    Noc u kojoj pljuste zvijezde


    Nocas se zvijezde ore iz vjecna mira svoda.

    Kamo se ruse zvijezde? Za lov im nemam mreze -
    progutat ce ih eter i beskonacna voda.
    Ruse se zvijezde u prostor svijeta bez ravnoteze.
    Ko da ga veze?

    Sto biva od mrtvih zvijezda? Idu u dim, u paru?

    Nece li nove zore pojesti opca tama?
    Nece li tkivo svijeta propasti u pozaru?
    Ili ce zvijezde stici u ognjen sudar s nama?
    Iskre, gdje je jama?

    Gube se mahnite zvijezde u tajne svemirske rupe.

    Ja molim pravo na najmanje parce meteora.
    Da ove strasne vatre u lubanju me lupe,
    da les moj plane u svetu lomacu odozgora,
    smrt zvijezdanoga stvora.

    Tin Ujevic
    (1891 - 1955)
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  12. #12

    Odgovor: Tin Ujevic

    OPIJEN I SAM

    Danas je dan nežnosti, slobode,
    pustio sam svoje zarobljene ptice
    sa dlanova svaku ispraćam u svijet
    da ih nebo kupa i očešlja let.
    Sa mirisom mora primio sam dar
    i oči su stekle modrog sjaja čar
    da još uvek ne znam, opijen i sam
    od prelijepog sna šta ću da ti dam.
    Prisutan i bol, crven kao nar
    Sav u vatri sna, sagoreće žar,
    da ti sebe dam i osvojim više
    ljepote za san od mirisa kiše.
    Sad se plamen ne diže ko dim
    i beskraj u tebi osvojiće mir.
    Da ti u san žute iskre pružim
    ja tonem u sebe i sunčani vir.
    Ja u tebi ? Ti ne vidiš sebe.
    Ući ću u more i postaću val,
    i u školjki kad ostvarim tebe,
    razbijem o hrid i natopim žal.
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  13. #13

    Odgovor: Tin Ujevic

    Odlazak

    U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
    u srcu, u dahu planine, planine.

    Malena mjesta srca moga,
    spomenak Brača, Imotskoga.

    I bljesak slavna šestopera,
    i miris (miris) kalopera.

    Tamo, tamo da putujem,
    tamo, tamo da tugujem;

    da čujem one stare basne,
    da mlijeko plave bajke sasnem;

    da više ne znam sebe sma
    ni dima bla u maglama.

    Poruku je izmenio Cecara, 08.10.2009 u 11:04 Razlog: promena spota
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  14. #14

    Odgovor: Tin Ujevic

    Kolajna

    I


    Stupaj sa svojim mrakom
    kroz propast horizonta;
    sa tajnom i oblakom
    od fronta, pa do fronta.

    Stupaj sa svojom tmušom
    kroz ponoć cijele zemlje;
    pjevaj sa svojom dušom
    gdje god se spava i drijemlje

    *

    Dosta je laži ! Što mi treba
    to nije mnogo, dobri Bože,
    i toliko se dati može;
    tek ljubav žene, vidik neba

    I ništa drugo. Ništa veće.
    Da je u tebe dobre volje,
    meni bi bilo čisto bolje
    i -- čisto ravan put do sreće.

    II

    Uhapšen u svojoj magli,
    zakopčan u svojem mraku,
    svako svojoj zvijezdi nagli,
    svojoj ruži, svojem maku.

    I svak žudi svetkovine
    djetinjastih blagostanja,
    srećne mrene i dubine
    nevinosti i neznanja

    I na oblak koji tišti,
    i na munju koja prijeti,
    naša blaga Nada vrišti:
    biti čisti. Biti sveti.

    I kad nema Našeg Duha
    među nama jednog sveca,
    treba i bez bijela ruha
    biti djeca, biti djeca.

    III

    Puca, u ognju, naša glava,
    a oči tonu snu i stravi;
    jer nama treba iskustava,
    i ne marimo biti zdravi.

    Pogledi moru i pučini
    trnu od strave i užasa;
    a što nas žeže u dubini,
    vi ste, o polja zlatoklasa;

    vi ste, o mili đulistani,
    i čisto sunce rujna žara,
    i svi tapeti izbrisani
    kuda korača Slatka Sara.

    No više svega, naše more,
    i naše gore i planine,
    i ružičaste vedre zore
    bez mutna dažda i vjetrine.

    IV

    Miris ljepote struji u toj kosi,
    njene su usne pune slatke varke,
    njene su ruke drhtave i žarke,
    ponor i plamen usred oka nosi.

    — Ko hladna mana misao me rosi
    na njezin pokret, a ko igra barke
    sjećanje na te pune zjene jarke
    kojima struje iskre i zanosi. —

    — Mrzim te oči mračne i duboke,
    kunem te noge pred kojima padam,
    i altar tijela gdje u prahu ležim;

    — božanska ženo, unuko visoke
    pramajke Eve, pred tobom sam Adam,
    i jer te volim, ja od tebe bježim. —

    V

    Ove su riječi crne od dubine,
    ove su pjesme zrele i bez buke,
    — One su, tako, šiknule iz tmine,
    i sada streme ko pružene ruke.

    Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
    i katkad su mi drage moje rane.
    Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
    a moje suze dati će đerdane.

    — No one samo imati će cijenu,
    ako ih jednom, u perli i zlatu,
    kolajnu vidim slavno obješenu,
    ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.

    VI

    Je l' ikad čovjek omamljenim vinom
    il kadom ruže crvene i strasne,
    i bol, i razum umio da zgasne
    ko ja moj jaz sa tvoga bića krinom?

    Tvoja se ljubav čini violinom
    sa četri žice, bezdnom pjesme jasne;
    misli ti plave, nevine i krasne,
    miomirisnim i čednim čeminom.

    Od tvoje duše nebo počima,
    a zvijezdu duha i veselje sjaja
    ko simbol nosiš u tim očima.

    Sa iskrom sunca i bokorom raja
    ti čarno vladaš našim noćima
    bez dara usne ili zagrljaja.

    VII

    Kad vidim njenu bijelu sliku
    usred okvira svog prozora,
    grudi mi trešte na muziku
    beskrajnu, golu našeg mora.

    I ja je vrebam kako čita
    il neko tanko ruho veze
    — a moja želja sva mahnita
    ko drhtav listak gorske breze.

    Groznica ište: Ti si ona
    za koju mene rodi majka?
    Molitvi mojoj cilj, ikona,
    a mojoj mašti san i bajka?

    Da svojim duhom tebi mogu,
    a svojom usnom tvojoj rađi.
    oprostio bih život bogu
    i bio mlađi, ljepši, slađi.

    VIII

    Iz tvoga doma zijaju ovamo
    ledena stakla sa nepovjerenjem,
    a moje oči okrenute tamo
    pilje sa željom, stravom, nestrpljenjem.

    Sad poznam čamu neke stare kiše
    i ravnodušni očaj šturih kuća;
    no ova glava plamsa jošte više
    i huđe praska ova krvca vruća.

    Kakav su bezdan ova dva-tri metra
    do tvoga lica što je nježnom svilom!
    Vaj, teče kobni razmak jednog vjetra
    međ mojim ognjem i tvojim profilom.

    Da mi je mudro ostati na miru
    bez želje tvojih cjelova i noći!
    ne bih se bojo propasti u viru,
    po kojem treba, ko po glavnji, proći!

    IX

    Božanska ženo, gospo nepoznata,
    dokle, i kamo, mene misliš vući?
    Hora je došla te ja moram tući
    Zlatnim zvekirom na bešćutna vrata.

    Od tvojih čari i od blijeska zlata,
    od dvora strepim kuda imam ući,
    a krto srce moralo bi pući
    bez tvog osmješka, besmrtna Beata.

    Dok sjaju sunca i blijedi mjeseci,
    snatrim o zmaju ispred tvoga praga
    i zlatnom klasju u toj mekoj kosi.

    I preklinjem te: Nepoznata reci,
    kakva te tuga iz daljine draga,
    i još mi reci, gdje si, što si, ko si? —

    X

    Znaš da mi čežnja u čekanju sniva
    da kroz jaz strave crni šaptač šapne;
    ti pojmiš gordost kada volja zapne
    i razum gdje se prepast svijeta sliva.

    Ponos je zora moći, divna Diva,
    on što plač priječi da u suzu kapne;
    nek carsku dušu rulja na krst sapne,
    odati neće tajne koje skriva.

    Živjeti vrijedi zbog blijeska ljepote,
    pa da nam borba svaku raskoš ote,
    ni nisko rugo niti laska pasja

    okaljat neće tvoje suho zlato,
    ni ukrasti nam, blago bogodato,
    suton što osmijeh lica tvog obasja.

    XI

    Blaženo jutro koje padaš
    u svijetlom slapu u tu sobu,
    već nema rane da mi zadaš,
    počivam mrtav u svom grobu.

    Možda ćeš ipak da potpiriš
    pepelom iskru zapretanu —
    jer evo, trome grudi širiš
    čeznućem suncu, jorgovanu.

    Dijeliš mi neke tihe slasti
    kad o tvom zaru vidim knjige
    na polici — i cijeli tmasti
    vidik te sobe pune brige.

    Za mene ipak nešto fali
    u ovoj uzi bez raspeća,
    na dragoj usni osmijeh mali,
    u čaši vode kita cvijeća.

    Blaženo jutro koje padaš
    sa snopom svjetla u tu sobu,
    već nema smrti da mi zadaš,
    no vrati ljubav ovom Jobu.

  15. #15

    Odgovor: Tin Ujevic

    * * *

    Zelenu granu s tugom žuta voća
    u kakvom starom spljetskom perivoju
    sanjarim s mirom dok se duša noća
    i vlaga snova hvata dušu moju;

    al čežnja dršće kao ptiče golo,
    ko plava pjesma naglo prekinuta,
    ko neko blijedo i beznadno kolo,
    ko bosi prosjak na p pusta puta.

    Sva ljubav moja usred ceste kisne,
    moje je srce od sedam komada;
    pod svakim mačem jedan plam da vrisne;
    nad mojim dahom mramorna gromada.

    Tmurne se misli reska svjetla boje;
    krv u moždane, mozak van da skoči;
    nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,
    tuđinska ženo, samilosne oči.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

Strana 1 od 4 123 ... PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •