... Dugo Džonatan nije mislio na svet iz kog je stigao, svet u kome je njegovo jato živelo gluvo i slepo za lepotu i radost letenja, upotrebljavajući krila samo za borbu i traženje hrane. Ipak bi ga se kad-kad setio, makar na trenutak.
Setio ga se i jednog jutra, dok se sa svojim instruktorom odmarao na žalu, posle uvežbavanja valjka na razdele iz leđnog položaja.
- Gde su ostali, Sulivane? - upita ga nemo, služeći se već sasvim lako telepatskim sporazumevanjem kakvim su se ovi galebovi služili umesto kreštanja i kričanja.
- Zašto nas nema više? Onde odakle sam došao bilo je...
- na hiljade galebova. Da, znam. Sulivan klimne glavom.
- Odgovor je u tome što si ti, Džonatane, retka ptica, jedan među hiljadama galebova. Svi smo mi prevalili dug put dok nismo stigli ovamo. Prelazili smo iz jednog sveta u drugi, koji se nije mnogo razlikovao od prethodnog, zaboravljajući odmah odakle smo stigli, ne razmišljajući gde hrlimo, ne misleći na sutra. Znaš li koliko smo života proživeli dok nismo shvatili da nam se život ne sastoji samo od hrane, borbe i premoći u jatu? Hiljadu života, Džone, deset hiljada! Pa još stotinu života dok nismo naslutili da postoji nešto što se zove savršenstvo, a onda još stotinu života dok nismo naučili da je svrha življenja u tome da otkrijemo to savršenstvo i da ga pokažemo drugima. Sada, naravno, vredi jednako pravilo za sve nas: biramo svoj idući svet prema onom što smo naučili u ovom. Ne naučiš li ništa, idući ti je život jednak sadašnjem, ista ograničenja i iste poteškoće koje treba savladati.
On raširi krila i okrenu se prema vetru.
- Ali ti, Džone - nastavi - ti si naučio sve odjednom i nisi morao proživeti hiljadu života da bi stupio u ovaj život.
Već idućeg trenutka ponovo su uzleteli i nastavili da vežbaju. Izvođenje valjka na razdele u formaciji bila je neobično teška jer, dok je leteo na leđima, morao je raditi sve obrnuto od onog što je radio njegov nastavnik.
- Pokušajmo još jednom, ponavljao je Sulivan.
- Pokušajmo još jednom. Na kraju reče:
- Dobro. I tada stadoše uvežbavati spoljašnju petlju.
Jedne večeri galebovi koji nisu pošli na noćno letenje ležali su na pesku, zamišljeni. Džonatan skupi hrabrost i priđe starešini koji je, kako mu neko reče, imao uskoro napustiti ovaj svet.
- Čjang - oslovi ga plašljivo.
Stari ga galeb blago pogleda.
-Šta je, sinko?
Starešina je s vremenom postajao sve snažniji pa je sad leteo bolje od bilo kog galeba iz jata, jer je savladao sve veštine koje su drugi galebovi tek učili.
- Čjang, ovo nije nebo, zar ne?
Starešina se nasmešio na mesečini.
- Ti još učiš, Džonatane - reče naposletku.
- Šta će biti posle ovoga? Gde idemo? Zar nebo uopšte postoji?
- Ne, Džonatane, ne postoji. Nebo nije ni mesto ni vreme. Nebo je savršenstvo. Zastade za trenutak pa reče:
- Ti letiš veoma brzo, zar ne?
- Pa... uživam u brzini - odgovori Džonatan, iznenađen, ali ponosan što je starešina to primetio.
- Dodirnućeš nebo, Džonatane, kad dostigneš savršenu brzinu. To ne znači leteti hiljadu kilometara na sat, ni milion, niti leteti brzinom svetlosti. Jer, svaki je broj ograničen, a savršenstvo nema granica. Savršena brzina, dete moje, znači biti onde.
Iznenada Čjang nestade, a u idućem trenutku pojavi se uz sam rub vode, dvadesetak koraka dalje. Onda se ponovo izgubi, ali se začas nađe pored Džonatanovog ramena.
- To me zabavlja - reče.
Džonatan se zbunio. Zaboravio je da ga upita za nebo.
- Kako to postižeš? Kako se tada osećaš? Možeš li daleko stići?
- Možeš otići bilo gde i bilo kada, samo ako želiš, objasni mu starešina.
- Ja sam bilo gde god i kad god sam poželeo. Pogleda preko mora.
- Čudno je to. Galebovi koji preziru savršenstvo radi putovanja, putuju polako i nikad ne stignu na odredište. Oni koji se odreknu putovanja radi savršenstva, mogu stići svuda, u tren oka. Zapamti, Džonatane! Nebo nije ni mesto ni vreme, jer su i mesto i vreme beznačajni. Nebo je
- Možeš li me naučiti da tako letim? - Džonatan zadrhti pri pomisli da će naučiti nešto novo.
- Naravno, ako želiš.
- Želim. Kada bi mogli početi?
- Odmah, ako hoćeš.
- Želim naučiti tako leteti - ponovi Džonatan, a oči mu zasijaše čudnim sjajem. - Reci mi šta moram da uradim.
Čjang je polako govorio i pomno posmatrao mladog galeba.
- Da bi odleteo bilo gde brzinom misli - reče - moraš početi od saznanja da si već stigao na željeno mesto
Po Čjangovim recima, stvar je u tome da se oslobodiš osećanja da si sputan ograničenim telom kome je raspon krila metar i pet santimetara i da su ti mogućnosti tačno određene. Stvar je u tome da znaš da je tvoja prava priroda, savršena kao i neispisan broj, istovremeno svugde u vremenu i prostoru.
Džonatan je revnosno vežbao, od ranog jutra pre izlaska sunca pa do posle ponoći. Uz sav napor, nije naučio ama baš ništa novo.
- Ostavi se vere - Čjang mu je ponavljao. - Vera ti nije trebala dok si učio leteti, ne treba ti ni sada, kad želiš da shvatiš šta je letenje. To je jedno te isto. Pokušaj ponovo
A onda, jednog dana, dok je zatvorenih očiju stajao na obali, koncentrišući se, Džonatan iznenada shvati šta mu je Čjang govorio.
- Pa to je istina! Ja jesam savršeni galeb, bez ograničenja. Oseti svu silinu sreće.
- Bravo - reče Čjang s prizvukom pobede u glasu.
Džonatan otvori oči. Stajao je sam sa starešinom na potpuno nepoznatoj obali , drveće se pružalo sve do ruba vode, a dva žuta sunca blizanca plovila su nebom.
- Konačno si shvatio - reče Čjang - ali još moraš usavršiti tu veštinu