Zvonimir Golob - Strana 3
Strana 3 od 3 PrvaPrva 123
Prikaz rezultata 31 do 33 od ukupno 33
  1. #31

    Odgovor: Zvonimir Golob

    POSTOJIŠ, DAKLE JESAM

    Postojim, dakle jesi u jednom kutu mene,
    Izgubljena i sama na rubu neke šume
    Ko ruka pružena u bilo uspomena
    Koje kuca i pjeva i tiho se vraća u me.


    Postojiš, dakle jesam na rubu neke tame
    U ptici, vodi, pijesku, u raju gole djece,
    U vatri što se gasi, u srcu vatre same,
    U smrti neke ruže koja se ruši u me.


    I oboje smo ovdje, jedno u drugome snovi
    Kao jedno more, i kao galebovi.
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  2. #32

    Odgovor: Zvonimir Golob

    IMA IH KOJI SU UMRLI LJUBEĆI SE

    Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju
    i to se ponavlja svakoga dana postajući neprimjetno,
    zaboravljeno, izgubljeno.

    Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju,
    kako se smiju do suza, ali smijeh se skupio
    u neodlučnu boru na obali usana
    i ostala je samo voda, topla i vlažna.

    Ima ih koji umiru samo za sebe, u njima
    svi žive, u njima svi traže svoju smrt
    i nalaze je u svemu što im pripada.

    Ima ih koji umiru samo za druge, u njima umiru svi,
    sve u njima umire do njih samih.
    U kutu svoga tijela oni dišu i plaču.

    Ima ih koji su samo uzdahnuli
    poput zvona u kome svaki udarac srca
    odjekuje kao udarac groma.

    Ima ih koji se opraštaju, ne znajući kamo idu,
    ni kome pružaju ruku.
    Njihova se sudbina ostvaruje
    ispisujući magične znakove na krilu ptice.

    Ima ih koje je smrt zatekla ljubeći se.
    O njima bih mogao govoriti da su riječi prazne
    kao koža gusjenice iz koje se rađa prekrasan leptir.

    Ima ih koji su umrli grleći se. Zar ima ljepše smrti
    od plamena koji svoje oštre zube
    odmara na grlu koje jeca?

    Ima ih koji su smrt dočekali kao ženu,
    kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobijeđeni,
    i ne znaju gdje počinje poraz i gdje pobjeda prestaje.

    Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno
    i oni su ponavljali svoju smrt
    kao dijete koje ponavlja stihove.

    Ima nespretnih, zbunjenih, uplašenih i uznemirenih.
    O njima vjetar pjeva dok valja svoje teško tijelo
    u sporom koritu mora.

    Ima i onih koji su umirući psovali život
    riječima u kojima bijaše gorčine
    poput trnja što jeca iza svake ruže.

    I konačno, ima ih koji su umrli odjednom,
    bačeni poput kamena visoko u nebo.
    Ni smrt ih nije zaustavila
    u letu koji još traje.
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  3. #33

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Gdje si? Bilo je isto veče, iste strijele
    ulazile su u tvoje meso, isto nebo
    koje pamtim, jednake zvijezde, ali od jednog sna
    ostade u mojoj krvi otisak tvojih usana.

    Danas ti nisi ovdje, samo u bilu što jeca
    prepoznajem tvoj glas između mnogih, u kamenu,
    u prašini svoju ljubav, ali tebe nema
    da me ponovo stvoriš od krhotina srušenog zrcala,

    od silovitog sunca, od izujedane vode, od hljeba,
    od toplog daha dok se odmaraš rastvorenih koljena
    kao školjka, nudeći još uvijek svoj crni biser.

    Gdje si? Odakle da zovem bez nade
    ako ne s ove postelje, iz ovog tijela
    koje mi više ne pripada i koje gledam dok odlazim
    kako bez mene živi kao napuštena ličinka.
    Oni koji me srecu,misle da ja to putujem.A ne putujem ja...to beskraj po meni hoda...

Strana 3 od 3 PrvaPrva 123

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •