Zvonimir Golob
Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 33
  1. #1

    Zvonimir Golob

    A LIŠĆE OLUJI

    Teško je dijelit pjesmu i pjevače:
    suza pripada oku koje plače,

    bol pripada usni, rijeka moru nekom,
    i lišće oluji. Ona je daleko.

    Sanjam da me sanja. Noć je. Izgubljena
    i prazna je ruka, ako nije njena.

    Nož pripada rani, uze svome vratu,
    raširene ruke - kazaljke na satu.

    Izgubljena ptica,
    pripada li jatu?
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  2. #2

    Zvonimir Golob

    Ruža


    Ogolio sam te kao ružu
    da bih ti vidio dušu
    a nisam je našao.
    Ali sve uokolo
    obzorje, zemlja i more,
    sve do beskraja,
    ispunilo se mirisom,
    neizmjernim i živim.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  3. #3

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Tako pada sjekira


    Govori se da dolazi vrijeme studeni,
    praznine i samoće, stiže vjetar obilazeći
    dvostruku šumu i gusta kiša
    dira svojim hladnim jezikom
    čelo zemlje. Budi tu, pored mene,
    kao moja ruka, otvorena, da bih tobom primio
    ono što me očekuje. Dati i uzeti,
    ista riječ u koju ulazi ljubav
    kao u postelju.
    Kome pripada čovjek ako ne tebi, nježnosti,
    kome ljubav ako ne onima
    koji podižu lomaču na kojoj gori još uvijek
    srce zemlje?
    Kao da nisam rođen, kao da sam već umro
    skriven u nekoj ruži, u snu koji drugi sanja,
    u groznici bilja, u vodi ili zraku
    koji ćeš ti udahnuti prije nego odeš.
    Govori se da stiže vrijeme studeni,
    ali sudbina sviju samo je moja sudbina,
    a bol sviju ne postaje veća. Smrt za sve
    samo je smrt za mene i stoga hoću da postojim
    da bi postojalo sve što vidim:
    mravi sa svojim primjerom koga se plašim,
    zvonjava, hljeb, miris žene,
    nago voće bez posljedica, neka znanost,
    nesreća, bol ili zvuk trube u blatu,
    da bi postojao svijet, historija ili poljubac
    i ti, konačno, moja ljubavi, moje promuklo
    zvono, moje područje ograđeno žicom
    uz koju se uspinje
    talas neba.
    Govori se da stiže studen, vrijeme praznine,
    ali ja ne očekujem ništa, jer ono što dolazi
    ja već imam boreći se, da bih pao jednoga dana
    tiši nego dok sam govorio
    riječi koje jedino ti nisi čula.
    Tako se ruši stablo drvosječa.
    Tako pada sjekira.
    Tako snijeg koji čekam!
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  4. #4

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Tvoj dio zraka


    Što će se izmijeniti poslije tebe, pjesmo?
    U zajednickom krvotoku isti jauk,
    isti stup sramote, isti lanci
    na dnu broda koji nekamo plovi.

    Najprije povjerenje, pa sumnja,
    tri, četiri ljubavi, ako je to dovoljno,
    želja da živis i želja da umreš,
    i zatim sve ostaje kao što je bilo.

    Postelja, naga žena, i što poslije?
    Prozirno korijenje čije kucanje
    govori da si manji, a voda raste
    i netko se okrenuo umjesto tebe.

    Što će se izmijeniti? Ništa.
    Ako vidiš ono što zaista vidiš.
    Drugi će htjeti sve sto si odbacio,
    udahnuti tvoj dio zraka, i zaspati.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  5. #5

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Tijelo žene

    Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos ...
    (Pablo Neruda)

    Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
    ima li veće nježnosti nego što je moja
    dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?

    Silazeći u tebe kao u ponornicu
    ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio:
    perunija, azaleja, robinija hispida.

    Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam
    svoje ruke, rastužena i vječna,
    sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.

    Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
    tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
    i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.

    Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas,
    kao glas svoju jeku sto ne prestaje
    i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.

    Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
    svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
    gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.

    Ima li ljepše od tvoje kovine,
    od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod
    što tone i što se ljulja između tvojih obala.

    Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći
    ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
    U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.

    Zagledan u beskrajne prostore otvaram
    dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više
    od mene u meni, jednako i jednako samo.

    Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
    sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši,
    i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  6. #6

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Između mnogih prolaznika


    Žalim te, smrti, koja ćeš po mene doći
    jednoga dana. Što ćeš zateći,
    što naći u ovoj odjeci, koju vijest
    o događaju već davno zaboravljenom, u ovoj sobi
    zidova odviše visokih koju napusti dječak
    da bi bacio svoj ognjeni kolut
    na grlić boce nekog sajma? Nepomičnu prazninu
    ti ćeš ispuniti svojom, ali ako meni
    nije bilo dovoljno što će tebi
    ovo što je preostalo? Hladna koža guštera
    koju ću ostaviti mirnu da leži, poslije svega,
    na ulicama svoga grada. Ako ja odbacujem
    ono što ti prihvaćaš, hoće li to biti
    gubitak ili časna trgovina kad već danas znam
    koliko je preostalo? Žalim te, smrti,
    jer ćeš biti prevarena i bit će potrebno
    da se ponovo nađe što sam izgubio
    idući prema tebi. Već vidim
    kako oklijevaš ponavljajući da si u pravu, vidim
    onaj neodlučni pokret rukom
    koja drži sječivo noža i preostaje mi
    samo da se nasmiješim znajući
    da ću ja dobiti ako ti izgubiš. Žalim te,
    jer mnogo sam obećao što ne mogu ispuniti
    izgovarajući svako tvoje ime na stotinu načina
    jednako stvarnih. I ti ćeš
    saznati što znači nada svakoga dana.
    Ostat će samo sjena pognuta u mraku
    do nogu onih koji ti već umirući domahuju,
    meso i krv u kojima ćeš ti živjeti
    poslije mene. Žalim te, smrti,
    jer već sada mogu da vidim tvoje djetinje lice
    između mnogih prolaznika na vratima Stanice
    i srdžbu na koju ja nisam imao pravo,
    dok nestrpljivom rukom prevrćeš
    ono sto je preostalo:
    nekoliko nesuvislih riječi koje su stajale
    poput zida
    između svijeta i mene, malo
    prašine i mrvica duhana, mapu
    nekog izmisljenog grada, sliku žene
    koja spava na jutarnjem suncu, mrlje
    tinte na noktima koji jos rastu
    i postelju sa koje silazim, smijući se,
    dok tragaš za srcem o kome ne znam ništa
    i nalaziš
    samo prazan prostor
    u kome još uvijek
    odjekuje udarac groma.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  7. #7

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Ljubavi moja

    Ljubavi moja. Tražim te ponovo
    tamo gdje sve prestaje: u jednom trenu
    između snijega što pada i vatre umirućeg
    na tvome licu, ispod tvoje haljine,
    u zraku koji izgovaraš.

    Amor mio. Nema imena koje ti ne pripada:
    tu je kišno ljeto, godina, grana trešnje,
    tu je tvoje tijelo od voska na kome je more
    ostavilo svoj sjenoviti križ. Gorčina,

    prazno nebo, tjeskoba, lude riječi
    na koje ne pristajem dok silazim
    između tvojih ruku i tražim
    nagi plač što ispunjava moja usta.

    Ljubavi moja, uzdrhtala na kiši, ona
    koja spava na mojoj postelji, prekrivena
    mojom rukom, ona koja ne razlikuje više
    to što sam stvorio i to što me napušta.

    I moju žeđ sa tragovima bezumne soli.
    Žena nije stvar od celika, ona je cvet. Ona ne traži suvoparnu stvarnost, ona želi vedrinu ljubaznih reci. Bolje je svakog dana reci nešto milo, nego surovom ozbiljnošcu raditi za nju celog veka.

  8. #8

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Obična pjesma

    Sve je neobično ako te volim,
    vrtuljak što se okreće igračke i djeca.
    Veče koje silazi spava u mojoj duši.

    Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar,
    sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti,
    jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni.

    Sve je neobično ako te volim:
    more skida i svlači svoje plašljivo tijelo,
    zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.

    Ja više nisam isti, slušajuć' glas
    na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša
    mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu.

    Tjeskoba, obična pjesma, plač ponovo
    dok svoje teške vijeđe zaboravljaš u snu
    poput marame na licu koje bdije.

    Sve je neobično ako te volim,
    ako te volim. Zagledana u nebo
    ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini.



    Žena nije stvar od celika, ona je cvet. Ona ne traži suvoparnu stvarnost, ona želi vedrinu ljubaznih reci. Bolje je svakog dana reci nešto milo, nego surovom ozbiljnošcu raditi za nju celog veka.

  9. #9

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Amuleti


    1.

    Čekam te, srce moje,
    nadglasan tišinom,
    od sebe samoga proklet.
    Iz kojih dubina ovaj glas,
    to tijelo tako teško
    i čežnja tako stvarna?

    2.
    Nema više
    zamrzlih ptica
    na granama
    što se otkrivaju,
    ni slučajnih prostora,
    ni žalosti
    u srcu koje te pronalazi.

    3.
    Okus naranče u toplom svitanju,
    tamo iza dobrote što dijeli
    kolijevku od prašnog
    spomenika ljubavi.

    4.
    Ono što ostaje na kraju
    to je uvijek gorčina
    sada gola i stvarna
    kao plamen
    na kome gore
    naivne suze djetinjstva.

    5.
    Volim darivanja
    jer me napuštaju
    nalik šljunku
    i pijesku sa obala.

    Ja sam onaj drugi
    a ti već pretvaraš
    ruke u ruke
    odsutne zauvijek.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  10. #10

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Ti si vatra


    Ti si vatra u kojoj drhte prsti,
    nož hladan i oštar u preponi mjeseca,
    riječ koje nema, i smrt,
    igra žalosna koju još nismo naučili.

    Ne mislim više na očajnu travu,
    ni krikove kamena užasnih poljubaca,
    još jednom se plašim da ne zatvore vrata
    tisućama konja koji se plaše sna.

    Svi koji su zaboravljeni u mraku
    traže svoje ruke u utrobi hijena
    i samo jedan prekrasan pastir
    naći će stado izgubljenih mravi.

    Jedna žena plače u kutu.
    Tko će staviti zemlju na njena usta?
    Tko sklopiti oči opreznim školjkama
    rukom od stakla, pijeska i cesera?
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  11. #11

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Ime ljubavi


    Njeno je ime
    izmišljeno na sajmu,
    tamo se prodaje i kupuje,
    tamo se mijenja za zdjelu leće.

    Ljubav se lažno predstavlja.
    Njena usta otimlju hranu,
    ne poljupce,
    njeni se zubi zatvaraju,
    ne u ljubavi.

    Zvijezde?
    Na fotografiji, u tuđem spomenaru.
    Snovi?
    U zavadi, iako sanjani
    na istoj postelji.
    Jedno, dvoje ?
    Ne u jedinstvu i okrenuti
    ravnodušnim licem
    vlastitom zrcalu.

    Sjećanje, čega se sjeća?
    Pamti praznina
    ispunjena sama sobom.
    Studen, sumnja, samoća,
    tako se ljubav zove zaista,
    ako ne pristaje više
    na ime koje nosi,
    izmišljeno da prevari
    ili da ubije.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  12. #12

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Kada si ti otišla


    Kada si ti otišla jedan se svijet
    zamijenio drugim, jedna je luka
    napustila brod, jedan brod svoga kapetana,
    i sve bijaše samo jod i rana,
    kad si ti otišla.

    Gdje su sada zvijezde bez neba,
    bez mora svoga, gdje su ptice bez krletke,
    gdje tvoje prazne oči bez moje duše
    i stotine drugih stvari toliko važnih za mene,
    kada si ti otišla.

    Sada te tražim izvan ovih prostora
    koji poznaju sreću, i izvan onih
    u kojima se otvaraju čaške leptira.
    Pada crna kiša od smole i straha
    na tvoju vlažnu zemlju, sada,
    kada si ti otišla.

    Kada si ti otišla, tvoja pjesma, tvoj glas
    odjekuje, odjekuje kao stup ognja
    zariven duboko u moju krv,
    u moje grlo, i ne govorim nego vičem:
    bez mene ti ne postojiš!

    Ovo mutno lišće, ova sjena jeseni,
    ovaj oblik bola koji se mijenja
    i ne napušta me, što će mi
    pamćenje ili ruka, ili gorke usne,
    kad ni tebe više nema,
    kad si ti otišla.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  13. #13

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Srce


    Ispruži ruku i što dotičeš?
    reče malo srce velikom srcu.

    Ništa, ne dotičem ništa,
    ako je ovo sve što ostaje,
    reče veliko srce.

    Modrine treba, i zelenila,
    jarbol i zastava. A ti, što imaš?
    reče malo srce velikom srcu.

    Samo želju da imam, samo to,
    i ruke da podignu zastavu,
    reče veliko srce.

    Toliko si blizu, ali ja te ne vidim,
    reče malo srce velikom srcu.

    Stani na moje mjesto, odavde vidim
    kako se zatvaraju velika vrata neba
    i ruka koja ih zatvara,
    reče veliko srce.

    Što to u tebi još kuca toliko glasno?
    upita malo srce veliko srce.

    Ništa, ne kuca ništa,
    reče veliko srce.
    Žuna udara kljunom o koru drveta.

    Moja je kutija za tebe odviše mala,
    reče malo srce velikom srcu.
    Na dno studene vode lezi i spavaj.

    Tamo već leži netko pokriven lišćem.
    Uđi u mene budno i zatvori oči,
    reče veliko srce malom srcu.

    ima još dovoljno mjesta između kamenja.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  14. #14

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Gdje si, bilo je isto veče


    Gdje si? Bilo je isto veče, iste strijele
    ulazile su u tvoje meso, isto nebo
    koje pamtim, jednake zvijezde, ali od jednog sna
    ostade u mojoj krvi otisak tvojih usana.

    Danas ti nisi ovdje, samo u bilu što jeca
    prepoznajem tvoj glas između mnogih, u kamenu,
    u prašini svoju ljubav, ali tebe nema
    da me ponovo stvoriš od krhotina srušenog zrcala,

    od silovitog sunca, od izujedane vode, od hljeba,
    od toplog daha dok se odmaraš rastvorenih koljena
    kao školjka, nudeći još uvijek svoj crni biser.

    Gdje si? Odakle da zovem bez nade
    ako ne s ove postelje, iz ovog tijela
    koje mi više ne pripada i koje gledam dok odlazim
    kako bez mene živi kao napuštena ličinka.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  15. #15

    Odgovor: Zvonimir Golob

    Da bih rekao to što želim


    Da bih rekao što želim dostaje jedna riječ,
    ali tu su i ostale da bi nastanile tišinu.

    Da bih rekao što želim dostaje jedna ruža,
    jedan plamen za moje vlažne prste.

    Nedostaju mi ruke, nedostaje mi žito i zubi
    da bih te primio i da bih te zaboravio.

    Vjetar podiže iz pijeska moje ime
    i ono kaplje na mene poput žedne kiše.

    postoje dani u kojima je sve zapisano,
    postoje godine i prazno lišće jeseni.

    O tebi znam samo da si bila, samo da živiš,
    i pamtim samo ono čega se ti ne sjećaš.

    Naga, ti se stidiš svoje sanjive nježnosti
    kao stablo koje vjetar pokriva lišćem.

    Daleko je djetinjstvo koje zaboravljam
    ti ostavljaš svoj život kao da ti ne pripada.

    I sada sniježi po njemu gusta kiša i ja koji stojim
    kraj prozora nekog vlaka koji bez mene odlazi.

    Da bih rekao što mi nedostaje, izmišljam riječi
    kao što su: nekad, i zauvijek, i nikada više.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •