Desanka Maksimović - Strana 7
Strana 7 od 7 PrvaPrva ... 567
Prikaz rezultata 91 do 96 od ukupno 96
  1. #91

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    GOVORI TIHO

    Govori tiho.
    Drveće je noćas budno i meni je žao
    da čuje kako je život kratak i nije veseo.

    Govori tiho.
    Ptice noćas blizu nas pevaju i meni je žao
    da čuju kako u glasu nečijem ima suza.

    Govori tiho.
    U livadi obližnjoj zrikavci se noćas vole radosno
    i meni je žao da čuju da ljubav u srcu nečijem je tužna.

    Govori tiho.
    Nebo je noćas beskrajno tanko i meni je žao
    da nas čuju zvede, da im zbog nas teško ne bude.

    Desanka Maksimović

  2. #92

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    LJUBAV

    Mojoj misli na tebe nežnoj i smernoj
    ne znam uzroka, ni časa začetka,
    ona je kao zaručnički prsten na ruci vernoj
    kružna: nema ni kraja ni početka.

    U mom srcu svemoćna je ova misao,
    ona zbilje pretvara u čarolije;
    svemu što biva daje draž i smisao,
    zbog nje moj osmeh sine, suza se prolije.

    Zbog nje moje oči bivaju lepšim, snovi boljima.
    Na moj život blago pada odsjaj njen
    kao po umornim putima i poljima
    mirisna večernja sen.

    Desanka Maksimović

  3. #93

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    OGLEDALO

    I

    Idem putem života i nosim u duši ogledalo kao duša toplo, kao jasika
    trepetljivo, kao izvor bistro i srebrnasto.
    Ono od pogleda mrkog potamni i gorčinom se prelije. Zla reč kao trn uvek
    krvavo zapara njegovu belu dušu. Od osmeha hladnog ono zadrhti bolno i
    zaledi se.
    Ali svakoga jutra osvane ono kao duša toplo, kao jasika trepetljivo, kao
    izvor bistro i srebrnasto; samo, kad se duboko u njega zagledam, opazim
    uvek: nove, zagonetne šare lagano drhte u njegovom dnu.
    Ja nosim u duši čudesno ogledalo, ono i toplije biva i sve lepše ogleda
    što je više puta od mrkog pogleda potamnelo, od zle reči zaparano bilo,
    od osmeha hladnog sledilo se; samo uvek u njegovoj dubini zagonetne tanke
    šare lagano drhte.

    II
    Ja nosim u duši živo ogledalo.
    Čas se blista srebrnom belinom daljina; čas u njemu istopi se mesec i ode,
    čas se zlati toplo kao ruža.
    Sve tako dođe u njega i ode; samo u središtu njegovom gori večno
    nepromenljiv sjaj.
    I niko ne zna otkuda on dolazi.
    Nije ni sa zvezde, kad je nebo kao zemlja crno, trepti i tad središte moga
    ogledala.
    Nije ni sa sunca, i u jesen gori središte moga ogledala.
    Nije ni sa moga srca, i kad je ono mutno, svetli toplo središte moga
    ogledala.

    Desanka Maksimović

  4. #94

    Odgovor: Desanka Maksimović

    Devojačka molba

    Dopusti, majko, kroz prozor mojda se osmehnem na njega.On peva: kako ga srećom poliosmeh moj;On peva: da iz dna duše volijedinu mene.Sa onolike daljine plavekako su mogle da se javenjegovoj pesmi zvezde jasne?Dopusti, majko, sa praga mogda ga pozdravim rupcem belim.On peva: da pogled oka mogdan mu donosi;On peva: pozdravi ruke mojenjemu su ponosi.Kako je mogao mesec blednoć da pretvori u prostran dan,da zaleprša svoj rubac beo,nežnošću tkan,u pozdrav njemu?Dopusti, majko, da zorudočekam u vrtu s njim.On peva: da zajedno ćemodo zvezda se peti;Da, ako mene ne dadne mu Bog,mora umreti.
    "Ukrašću srce od cigana da raskrstim sa brigama"!

  5. #95

    Odgovor: Desanka Maksimović

    USAMLJENIKOVA PESMA

    Znam, kao nepoznati u luku brod
    zalutala je moja duša u ove strane.
    Znam da nikome ovde nisam rod,
    da je trebalo da živim u druge dane.

    Znam da sam tanki ptičiji glas
    koji se jedva iz daljine čuje.
    Znam da sam trošni biljke stas,
    povijan vetrovima oluje.

    Da nisam donela nikakvu novu vest,
    da ništa veliko svetu neću reći,
    da sve su reči moje samo ispovest,
    ljudska, tužna.

    Ali niko na zemlji nije kao ja
    razumeo božje beskonačno delo,
    niko toliko šetao dok mesec sja
    ni toliko slušao lišće svelo.

    Niko nije voleo tako neke sitne stvorove
    ni prostrana nebeska krila,
    niko osluškivao tako nepobidne zakone božije,
    samo sam ja bila

    stanovnik šuma i saputnik mrava,
    znala potoka i vetrova smer,
    znala o čemu sanja livadska trava
    i šta oseća u grmu skrivena zver.

    O znam, ostaću sasvim nepoznata
    novom vremenu i novome kraju,
    ali mene poznaju sva nebeska blaga
    oblaci i bube i šume mene znaju.

    Potomstvu svome ispričaće laste
    da sam proleće pesmom predskazivala
    i da sam uvek kad suton poraste
    na usamljenim stazama snivala.

    Reke će moju sliku u sva mora razneti
    i u sva jezera neznana,
    ptice će moju pesmu s mladog bora pevati
    kad mene ne bude jednoga dana.

    Desanka Maksimović

  6. #96

    Odgovor: Desanka Maksimović

    LJUBAVNO PISMO

    Uvek sa novom svežinom
    javlja se lik tvoj,
    kao samo sunčevo rađanje
    i mesec mladi;
    pre bi mi mogao
    žubor vode
    nego glas tvoj da dosadi.

    Sa istim čuđenjem uvek
    dodirnem tvoju ruku,
    kao kamen, zemlju i vodu,
    kao vrbov rumeni prut;
    po sto puta da te vidim,
    čini mi se prvi je put.

    Čini mi se da ti livade sadiš,
    da ti svijaš gnezda,
    da ti rascvetavaš žbunje gloga;
    ceo mi je život s tobom u vezi,
    i kretanje zvezda,
    i šibljičasta ptice noga.

    Čini mi se, rođak je tvoj,
    sve na svetu,
    sve što zemljom hoda.
    Sve što činiš,
    čini mi se, biti mora,
    kao tok vode, klijanje zrna,
    rađanje zora,
    i silina nepogoda.

    Desanka Maksimović

    "Ako me neko čačne u ove oči plačne, nije to neutešno:
    ja umem od suza da pravim klikere lepe, prozračne."

Strana 7 od 7 PrvaPrva ... 567

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •