Desanka Maksimović - Strana 2
Strana 2 od 7 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 96
  1. #16

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    PO RASTANKU


    I

    Reci mi sad, kada već prošlo sve je:
    časi bolni i dani dragi, lepi;
    kad novi bol se starom bolu smeje;
    od reči tvojih kad duša ne strepi -

    reci, da l' te je moja
    tuga bolela
    nekad, kad sam te mnogo,
    mnogo volela?

    Reci mi sad, kad me ne voliš više;
    kad ti se prošloj ruga nova sreća;
    i kad se dana koji nekad biše
    duše ti samo kad me vidiš seća -

    reci, da l' te je moja
    radost bolela
    jednom, kad nisam više
    tebe volela?


    II

    Nekad sam bila dobra i mlada
    i poverljiva i puna nada,
    nekada pre;
    ti si mi tada reći mog'o
    beskrajno mnogo, o kako mnogo
    sa reč i dve.

    Spokojni bili su dani moji,
    a ti si srcu mi prvi koji
    beše drag,
    pa iza svega što si mi rek'o,
    katkad surovo, katkada meko,
    ostao je trag.

    Sad srce moje bije tiše:
    već manje volim, a znam više
    nego pre;
    već sad mi ne bi reći mog'o
    onako dosta, onako mnogo
    sa reč i dve.

    I kad bi danas prišao meni
    i hteo reči davno rečeni'
    buditi draž,
    u srcu mome šaptao bi neko:
    da sve što si mi ikada rek'o,
    bila je laž.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #17

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    SREĆA


    Ne merim više vreme na sate,
    ni po sunčevom vrelom hodu;
    dan mi je kad njegove se oči vrate,
    a noć kad ponovo od mene odu.

    Ne merim sreću smehom, ni time
    da li je čežnja moja od njegove jača;
    sreća je meni kad bolno ćutim s njime,
    i kad nam srca biju ritmom plača.

    Nije mi žao što će života vode
    odneti i kaplju moga življenja;
    sad neka mladost i sve neka ode;
    on je stao kraj mene pun divljenja.

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #18

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    PREDOSEĆANJE



    Poznala sam te kad sneg se topi,
    topi, i duva vetar mlak.
    Blizina proleća dušu mi opi,
    opi, pa žudno udisah zrak.
    S nežnošću gledah stopa ti trag,
    trag po snegu belom;
    i znadoh da ćeš biti mi drag,
    drag u životu celom.

    Poznala sam te u zvonak dan,
    dan pijan, svež i mek.
    Činjaše mi se već davno znan,
    znan kad te poznadoh tek.
    S nežnošću gledah stopa ti trag,
    trag po snegu belom;
    i znadoh da ćeš biti mi drag,
    drag u životu celom.

    Poznala sam te kad kopni led,
    led, dok se budi proletnji dah;
    kad dan je čas rumen, čas setan, bled,
    kad sretno se i tužno u isti mah.
    S nežnošću gledah stopa ti trag,
    trag po snegu belom;
    i znadoh da ćeš biti mi drag,
    drag u životu celom.

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #19

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    ZENA -MUSKARCU

    O, ma ko da si, ostani
    nocas kraj moga skuta,
    nikuda ne polazi.
    Za onim cega nema
    dusa mi gori i luta,
    i goli, jer sve prolazi.
    I cini mi se, negde ljudi sad
    prolaznost imaju na umu,
    pa ce doci nocas na nas breg
    da spokojno svega se odreku.
    Vecno nihaju jasike na drumu
    dusu nemirnu.
    Cute blago plaveti neba i teku.

    Nocas me samo pogladi
    nezno i blago po kosama
    i kazi rec mi sto greje.
    Srce je moje pusto,
    dusu mi mori osama,
    i boli, jer prazno sve je.
    I cini mi se, negde u blizini
    rodjeno srce da nekome smeta,
    pa ce doci nocas na nas breg
    da nasmeje se svemu sto biva.
    Oblak u suton iznad sume sleta
    i vrh livada brodi.
    Putuju jutrom magle ponad njiva.


    O, ma ko da si, zagrljaj
    nocas mi vreo podari.
    Srce je moje umorno,
    dusa je moja strana
    gomili ljudi i stvari,
    i cuti u meni sumorno.
    I cini mi se, nedaleko negde
    od tuga teskih ljudi boloju,
    pa ce doci nocas na nas breg
    da radosno svi poumiru.
    Grlice tihe brdom nasim stoluju
    i jecaju meko.
    Putevi beli u nebesa uviru.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  5. #20

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Bez uspomena

    Otici cemo odavde bez uspomena
    na drhtavice trave blage
    na tugu i mesecinu po sumama
    na predeo usamljen sto se mraci.
    Otici cu odavde bez uspomena, -
    mirisa sto ga koscu u rukavima
    donose s livade,
    tajne sto promakne pod trepavicama
    pokraj straza,
    zlatnika sto ga putnik preko granice
    krijumcari.
    Otici cu odavde bez uspomena.
    Na poslednjem samo zavijutku
    jos jednom cu se setiti tvojih ociju
    kao lepe kakve zemlje tudje.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  6. #21

    Desanka Maksimovic

    Pokošena livada

    Livada kraj reke sanja.
    Zrikavci tužno zriču.
    Pomrlih trava duše
    još lebde vrh otkosa
    što se lagano suše.
    O, vi ne znate tužnu
    o smrti trava priču.
    Zrikavci tužno zriču.

    Jutros dođose neki
    divovi kao hrašće
    u domovinu trava;
    i mrtvo pade bezbroj
    ljupkih, šarenih, glava;
    i bezbroj nežnih tela
    zdenuše u plašće,
    divovi kao hrašće.

    Svega devojka jedna
    zlatnog, okruglog oka
    i trepavica beli'
    leprša na livadi
    i ranjenicima deli
    mirisne osmehe čedne,
    umesto crvenog soka, -
    devojka zlatnog oka.

    Sutra opet u zoru
    doći će divovi oni,
    i strašne surove vile
    zdenuće u sena mnoge
    mirisne glave mile.
    Ležaće u jednom grobu
    toliki milioni.
    Doći će divovi oni.

    Tužno zrikavci zriču,
    čuje se do oblaka;
    večera celog žale
    zelen-konjici svoje
    lepe viteze žale.
    Plaču nad grobovima
    mrtvih, dragih junaka,
    čuje se do oblaka.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  7. #22

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Potrebno nam je



    Pesma za mene , pesma za tebe....

    Potrebno mi je mnogo sunca,
    i to i noću, jedno da me susreće,
    jedno da zamnom svetlost baca,
    u ponoru jedno dubokom,
    jedno da nosim u ruci
    kad od jada ne vidim prst pred sobom.

    Potrebno mi je mnogo nežnosti,
    i to svakog dana, i mnogo od milošte reči:
    potrebno mi je primirje
    između srca i sećanja
    između neba
    i bola koji pred njim kleči.

    Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
    lica mnoga,
    i to svakog trena,
    potreban mi prijatelj i to što veći,
    potrebni su mi mostovi viseći
    preko mržnje,
    preko nesporazuma nepremostivoga.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  8. #23

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    SUDBA

    U proleće,u proleće kad vrbe zelene
    I potok teče plavim nebom umiven,
    U cvetovima kad mirišu magle;
    U proleće,u proleće ruže uvele
    Zavoleh miris skriven.

    U maju,nad srcem kad su mi se nagle,
    Suđenice vile nisu umele
    Od ludosti da mi ga spasu.
    U prolece,u proleće ja zavoleh
    Senke u nečijem glasu.

    U proleće,u proleće,tako je suđeno,
    Srcu mom uvek će ljudi da se čude
    I žeđi mu niko neće shvatiti.
    O,žao mi je mladića koji me voleo bude
    U proleće,jer će patiti.
    Moja vrata su uvek otvorena... Neka ti ne bude neugodno izaci.

  9. #24

    02 Odgovor: Desanka Maksimovic

    Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.

    I ne znam od kog bola on je ostao, i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu.

    Takva je nasa dusa. Ispunjena uspomenama koje nas rastuze, nasmeju, zabole. Ponekad namerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi. Pa se naprezemo da cujemo onaj letnji povetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se, drzeci svoju prvu ljubav za ruke, skrivali od radoznalih pogleda. Ali umesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo.
    Prohujalo je vreme i mnoge vode protekle, nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca. Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put procitamo reci koje su drhtavom rukom pisane; 'ljubim te', 'mislim na tebe', 'nedostajes mi'. Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine. Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze.
    Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav, mi ne bi posli njime. Vec se uvek istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena. I uronimo u te talase koji nas miluju, nose, vuku u dubine. I plovimo, plovimo ka onim nekim dalekim, nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena. A kad se pogledamo u ogledalo, vidimo ispod ociju nekoliko sitnih kapi, blistavih, slanih.
    Poruku je izmenio Cecara, 21.02.2012 u 15:57 Razlog: kodovi

  10. #25

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Nejasna pesma

    Hvala ti za ovaj čas bola prepun.
    Pored mene usamljen cvet bele krune
    i ulazi tiho u nebo mesec nepun.
    O, ne treba sklopiti oči suza pune
    kad mesec izlazi.

    Sići treba na livade i put,
    gde tišina leči bistra preko bilja
    i spava mesečine široki skut,
    pa zalutati u noći, bez cilja,
    kao u snovima.

    Jer večno je samo ono što je večno:
    meseca i srca uzrok polazni.
    i, ma koliko bilo protivrečno,
    voleti treba što su polazni
    lepote časovi,

    što sa radošću bol dolazi,
    što sa zaboravom se ne moče boriti.
    Voleti treba što sve prolazi.
    O, nikada ništa nemoj zboriti
    kad mesec izlazi.

  11. #26

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    ZA NESHVACENE

    trazim pomilovanje
    za neshvacene
    koji ne umeju da premoste
    ni kapilarskih razdaljina
    do majke i sina,
    do svakodnevne stvari proste;
    za one koji ostaju strani
    rukama sto ih drze u narucju,
    suncu pred kojim se sve razdani,
    sobnoj, kao kosulja bliskoj, tami.

    za sopstvene duse tamnicare,
    za radosti svojih trovace,
    za one sto vicu kad im se place,
    kad u neznosti greznu,
    sto uhode sebe kao tudjina,
    za puskarnice srca njina,
    za svaciju dusu zatvorenu
    i opreznu.
    smesi se... sutra ce biti gore

  12. #27

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    ZA SEBRA


    Trazim pomilovanje
    Za sebra
    Sto nice i umire kao trava
    U zaborav iz zaborava,
    Za 30 kucica njegovog krompira,
    Za usukano kukuruza stabaoce,
    Za dim nad krovom,
    Za ono gde je, sledeci oce,
    Pogresio delom i slovom.
    Za sebra uvek verna zivotu,
    Za sebra koji sunce voli.
    Ako zivot izda i seva,
    I gusteri, sunca uzivaci,
    I pesnikinja mirisa, zova,
    Za sebra,
    Sebar izdati nece,
    Za sebra koji u povodu
    Vodi po destinu
    Sebara sinova.
    smesi se... sutra ce biti gore

  13. #28

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Samoća

    Od jutra hodam
    adom između nabujalih voda.
    Nigde nikoga, samo tajna
    zamršena granja,
    samo ja i samoća
    beskrajna, slatka i očajna.

    Nigde zverke, deteta, čoveka,
    a miris sunca nanosi te
    otud odakle nećeš doći nikad,
    i svetlost ima sjaj tvojih beonjača,
    uza me korača.

    I kad god me grana darne,
    čini mi se tvoje rame
    ide uza me,
    od senke na stazi učini se
    da ti čekaš,
    a znam da to ne može biti
    odsad pa doveka.

    D.Maksimović
    Ćuti i prenesi dalje....

  14. #29

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    sretan 110. rodjendan legendi...
    smesi se... sutra ce biti gore

  15. #30

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    SLOVO O LJUBAVI

    Ako se volite ljubavlju
    koja buja u samoći, od razdaljine,
    koja je više od sna nego od svesti,
    i po rastanku drhtćete od miline,
    mognete li se još ikada sresti.
    Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
    sa strahom od sagrešenja,
    koji kao ptica o kavez lomite krila,
    sećaćete se uvek jedno drugom lika.
    I po rastanku
    zamreti vam neće gušena htenja.
    Ako zbog nje patiš od nesanice
    i u ponoć hodaš budan
    po bašti,
    ako te lomi neutoljena želja luda,
    sećanja na nju nikad se nećes spasti.
    Onih s kojima se igramo
    oko vatre,
    a bojimo se da je dodirnemo,
    s kojima idemo kraj ponora
    nezagrljeni i nemi,
    sećaćemo se dugo
    ma i zavoleli zatim druge.
    Ako je želis bezgranično,
    a sediš kraj nje bez glasa
    slušajući bajku koja se u vama rađa,
    svanuću slično,
    pamtićeš je i kad se zima
    pred tobom zabelasa.
    Ako veruješ sedeći uz nju
    da je ljubav maslačkov puhor
    koji svaki dodir može da strese,
    ako voliš u njoj san i dete,
    ako ti je bez nje pusto i gluho,
    misao na nju budiće te
    i kad se rastanete.
    Zauvek se pamte oni
    s kojima se grlili nismo,
    čije su nam usne ostale nepoznate,
    kojima smo samo s proleća, u snu,
    pisali pismo.
    Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
    među kojima nema spojnog suda
    krvi i krvi vrele,
    a srca im se dozivaju ludo,
    zaboraviti se neće
    ni kad im duše budu posedele.
    Ako vam je ljubav nož u srcu,
    a bojite se taj nož izvući,
    kao da ćete tog časa umreti,
    pamtiće te on, setiće te se
    i umirući.
    Oni zbog kojih srca
    osećamo kao ranu,
    ali ranu zbog koje se jedino živi,
    u sećanje nam banu
    i kad zavolimo druge -
    i osetimo se nesrećni i krivi.
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

Strana 2 od 7 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •