Ivo Andrić - Strana 3
Strana 3 od 7 PrvaPrva 12345 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 96

Tema: Ivo Andrić

  1. #31

    Odgovor: Ivo Andric

    Pismo iz 1920. godine
    - deo -



    Dragi prijatelju,



    Da predjem odmah na stvar. Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad čuješ tu reč (to sam video one noći na stanici), kao što se svaki od vas opire da to čuje, shvati i uvidi. A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to niko neće i ne ume da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i mrzi svakoga ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama.

    Ja znam da mržnja, kao i gnev, ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnev izaziva pokret. Ima zastarelih i duboko ukorenjenih nepravdi i zloupotreba, koje samo bujice mržnje i gneva mogu da iščupaju i otplave. A kad te bujice splasnu i nestanu, ostaje mesto za slobodu, za stvaranje boljeg života. Savremenici vide mnogo bolje mržnju i gnev, jer pate od njih, ali potomstvo će videti samo plodove snage i pokreta. Znam ja to dobro. Ali ovo što sam gledao u Bosni, to je nešto drugo. To je mržnja, ali ne kao neki takav momenat u toku društvenog razvitka i neminovan deo jednog istorijskog procesa, nego mržnja koja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Mržnja koja diže čoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života; ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.

    Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari i nije tako čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neporoznim dubinama olujne mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas. Između vaših ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih nevidljivih geoloških naslaga na kojima one počivaju. I tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vreme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osećajnosti. Možda je vaša najveša nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima. I kao što tle na kom živimo prelazi, pod uticajem atmosferske vlage i toplote, u naša tela i daje im boju i izgled, i određuje karakter i pravac našem načinu života i našim postupcima tako isto silna, podzemna i nevidljiva mržnja na kojoj živi bosanski čovek ulazi neprimetno i zaobilazno u sve njegove, i najbolje postupke. Poroci rađaju svuda na svetu mržnju, jer troše a ne stvaraju, ruše a ne grade, ali u zemljama kao što je Bosna i vrline govore i deluju često mržnjom. Kod vas asketi ne izvlače ljubav iz svoje askeze, nego mržnju na sladostrasnike; trezvenjaci mrze one koji piju, a u pijanicama se javlja ubilačka mržnja na ceo svet. Oni koji veruju i vole smrtno mrze one koji ne veruju ili one koji drugačije veruju i drugo vole. i, na žalost, često se glavni deo njihove vere i njihove ljubavi troši u toj mržnji. (Najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.) Oni koji tlače i eksploatišu ekonomski slabije, unose u to još i mržnju, koja tu eksploataciju čini stostruko težom i ružnijom, a oni koji te nepravde podnose, maštaju o pravdi i odmazdi, ali kao o nekoj osvetničkoj eksploziji koja bi, kad bi se ostvarila po njihovoj zamisli, morala da bude takva i tolika da bi raznela i tlačenog zajedno sa mrskim tlačiteljem. Vi ste, u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo dela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na delo. I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četiri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.

    U nekoj Mopasanovoj pripoveci ima jedan dionizijski opis proleća koji se završava rečima da bi u takve dane po svim uglovima trebalo izlepeti oglase: „Građanine francuski, proleće je, čuvaj se ljubavi.“ Možda bi u Bosni trebalo opominjati čoveka da se na svakom koraku, u svakoj misli i svakom, i najuzvišenijem, osećanju čuva mržnje, urođene, nesvesne, endemične mržnje. Jer toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno dve različite vere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumevanja i snošljivosti nego drugim zemljama. A u Bosni je, naprotiv, nerazumevanje, koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju, gotovo opšta karakteristika stanovnika. Između raznih vera jazovi su tako duboki da samo mržnja uspeva ponekad da ih pređe. Znam da mi se na to može odgovoriti, i sa dosta prava, da se u tom pogledu ipak primećuje izvestan napredak, da su ideje XIX veka i ovde učinile svoje, a da će sada posle oslobođenja i ujedinjenja sve ići mnogo bolje i brže. Bojim se da nije sasvim tako. (Ja sam, čini mi se, za ovo nekoliko meseci dobro video strašne međusobne odnose meću ljudima raznih vera i raznih narodnosti u Sarajevu!) Štampaće se i govoriće se svuda i svakom prilikom: „Brat je mio, koje vere bio“ ili „Ne pita se ko se kako krsti, neg čija mu krvca grije prsi“. „Tuđe poštuj, a svojim se diči“, „Integralno narodno jedinstvo ne poznaje verskih ni plemenskih razlika“. Ali oduvek je u bosanskim građanskim krugovima bila dosta lažne građanske učtivosti, mudrog varanja sebe i drugih zvučnim rečima i praznim ceremonijalom. To prikriva kako-tako mržnju, ali je uklanja i ne sprečava u rastenju. Bojim se da i pod pokrovom svih savremenih maksima mogu u tim krugovima da dremaju stari nagoni i kainovski planovi, i da će živeti dok god ne budu potpuno izmenjene osnove materjalnog i duhovnog života u Bosni. A kad će doći to vreme, i ko će imati snage da to? Jednom će doći, ja u to verujem, ali ovo što sam video u Bosni ne ukazuje na to da se tim putem već sada ide. Naprotiv.

    Ja sam o tome razmišljao, naročito poslednjih meseci, kad sam se još borio sa odlukom da zauvek napustim Bosnu. Razumljivo je da ne spava dobro čovek koji se nosi takvim mislima. I ja sam ležao pored otvorenog prozora u sobi u kojoj sam se rodio, napolju je šumela Miljacka naizmenice sa vetrom rane jeseni u još obilnom lišću.

    Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove-džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom.

  2. #32

    Odgovor: Ivo Andric

    Anikina vremena

    - deo -

    Taj Đurđevdan ostao je u sećanju sveta kao dan kada se Anika objavila. Otada pa do ilindanskog vašara, ona je potpuno razvila barjak. Otvorila je kuću muškarcima; nabavila neke dve seoske skitnice, Jelenku i Savetu, da joj budu kao dvorkinje. Od tog vremena pa za godinu ipo dana, ona je smišljala zlo i nesreću kao što drugi svet misli o kući, o deci i hlebu, žarila je i palila ne samo po kasabi nego po celom kadiluku višegradskom, i izvan njega. Mnogo se od toga poboravilo, a mnogo je muka ostala neviđena i nekazana, ali tada se tek uvidelo šta može da počini žena otpadnica.

    Malo-pomalo, oko Anikine kuće se stvaro logor. Bog sam zna ko sve nije noću dolazio; mladići, ženjeni ljudi, starci, dečaci, stranci čak iz Čajniča i Foče. Poneki, koje stid i razum ne sprečava, i danju dolaze, sede u avliji ili u kući, ako ih puste ili prosto lunjaju sokakom s rukama u džepovima, i pogledajući s vremena na vreme u Anikine prozore.

    Tane kujundžija, mršav, sa bezbojnim uvek raširenim očima u izmoždenom licu, bio je jedan od najbeznadnijih i najrevnosnijih posetilaca. Sedi tako na nekom sanduku, za vratima, ne govori ništa i, čekajući da vidi Aniku, samo gleda Jelenku i Savetu. A one prolaze pored njega kao da ne postoji, izlaze, dočekuju goste i odlaze s njima u sobu. Kad ga isteraju iz kuhinje, on sedne ma gde u avliji i bojažljivo se smeška na Jelenku koja ga tera:

    - Ih, neka me, bna, ovde. Šta ti činim?

    I može tako satima da čeka snužden kao da je i njemu samome teško što mora tu da sedi. U neko doba digne se i ode gotovo bez pozdrava, a sutra dan opet doće. Kod kuće ga grdi žena mu Kosara, crvena i krupna poluseljanka sastavljenih obrva.

    - Jesi li opet sjedio kod rospija, ruglo svjetsko? Mogao si i ostati kod njih.

    - Eh, mogao sam ostati - ponavlja on tužno, a vidi se da je mislima odsutan.

    To Kosaru dovodi do besnila, i ona počinje strašnu svađu, ali Tane samo odmahuje rukom i odgovara tek pokatkad, kao kroza san.

    Bilo je i sasvim ludih, kao onaj Nazif, krupno i blesavo momče iz begovske kuće, mirna budala, mutava i gluva. Bar dvaput preko dana on dođe pod prozore i nerazumljivim mumlanjem doziva Aniku. Još u početku Anika se našalila s njime. On joj je ispod otvorena prozora nudio pune pregršti šećera.

    - Malo je to, Nazife, malo - vikala je ozgo Anika smešeći se.

    Idiot je razabrao šta mu govori, otišao kući, ukrao u braće novca, kupio dve oke šećera, i vratio se pod prozor. Vikao je dok se Anika nije pomolila. Cereći se od sreće nudio joj je šećer. Anika se smejala grohotom. I rukom i glavom mu je davala znak da je to još uvek malo, i on je otišao žalosno mumlajući.

    Otad je dolazio svaki dan vukući u zembilju, za pojasom, po džepovima, koliko god više može šećera. Aniki se dosadila šala. Ljutilo je ludakovo uporstvo i slala je Savetu i Jelenku da ga gone. On se branio od njih i odlazio gunđajući, ali bi već sutradan osvanuo pod Anikinim prozorima sa još više šećera. Dok ga opet ne bi oterali. Inače je povazdan nosio šećer po varoši, pevušići i mrmoreći. Deca su pristajala za njim, zadirkivala ga i krala mu šećer iz zembilja, koji je grčevito stiskao uza se.

    Bilo ih je i takvih koji se nisu usuđivali da dođu danju, nego su čekali da padne mrak i dolazili tada redovno, iako nisu imali izgleda ni da uđu u Anikinu kuću. Tako poneki samo sedi po svu noć i puši na kamenu kod česme. U mraku, nisu ga videli kad je došao niti znaju kad ode. Samo sutradan osvane čitava hrpa izdeljana drveta i ispušenih cigareta na mestu gde je sedeo. To je neki nesrećan mlad čovek, ko zna koji; Anika ga i ne zna, i on nju poznaje samo iz viđenja. Jer, nisu svi uvek dolazili samo zbog nje. Poneki je dolazio što je uopšte gotov na svako zlo, poneki što se rodio izgubljen i očajan. Tek, oko te kuće i na toj raskrsnici kupilo se sve što ne valja i što nije kako bog zapovjeda. Taj krug muškaraca oko Anikine kuće naglo se širio i zahvato sve više ne samo slabih i poročnih nego i zdravih i pametnih ljudi.

    Na kraju, malo je bilo mlađih ljudi u kasabi koji nisu bili kod Anike, ili bar pokušali da joj se približe. Najpre se išlo kradom, noću, zaobilazno i pojedinačno. Govorilo se o njoj kao o nečem što je sramotno i strašno, ali daleko i gotovo neverovatno. Ali što se više govorilo, ogovaralo i prepričavalo, to je razumljivije, bliže i običnije postajalo to zlo. Isprva su pokazivali prstom i pratili šapatom one koji su joj odlazili, a na kraju poče svet da se podsmeva onima koji ne idu. Kako su bili ređi oni koji su uspevali da odmah dođu do Anike, nego se većina morala zadovoljavati Jelenkom i Savetom, zavist, muški prkos i sujeta počeše da vrše svoje. Oni koji su odbijani, dolazili su ponovo u nadi da će popraviti svoju dvostruku bruku: što joj odlaze i što neće da ih primi; a oni koji su jednom bili primljeni, nisu više mogli da se zaustave, nego su se kao omađijani uvek ponovo vraćali.

  3. #33

    Odgovor: Ivo Andric

    ..."Nebo je nad Beogradom prostrano i visoko, promenljivo a uvek lepo; i za zimskih vedrina sa njihovom studenom raskoši; i za letnjih oluja kada se celo pretvori u jedan jedini tmurni oblak koji, gonjen ludim vetrom, nosi kišu pomešanu s prašinom panonske ravnice; i u proleće kad izgleda da cvate i ono, uporedo sa zemljom; i u jesen kad oteža od jesenjih zvezda u rojevima. Uvek lepo i bogato, kao naknada ovoj čudnoj varoši za sve ono čega u njoj nema i uteha zbog svega što ne bi trebalo da bude. Ali najveći raskoš toga neba nad Beogradom, to su sunčevi zalasci. U jesen i u leto oni su prostrani i jarki kao pustinjske vizije, a zimi prigušeni tmastim oblacima i rujnim maglama. A u svako doba godine vrlo su česti dani kad se oganj toga sunca koje zalazi u ravnici, među rekama pod Beogradom, odbije čak gore u visokoj kupoli neba, i tu se prelomi i prospe kao crven sjaj po razasutoj varoši. Tada sunčano rumenilo oboji za trenutak i najzabačenije uglove Beograda i odblesne u prozorima i onih kuća koje inače slabo obasjava"...

    "Gospođica"
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  4. #34

    Odgovor: Ivo Andric

    IVO ANDRIC - EX PONTO

    "Žene, ja ne znam kome ste vi bile blaga kiša jutarnja, ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima. Preko vaših bijelih tjelesa pjeni se bučno život naš, zaustavlja se u virove i pada strmoglavce.
    Ta mudrost nije lijek, ni starost ne pomaže, i kad sve umukne, vaš je glas još u bilu krvi moje. S čega se mudračeve oči mute i svetačke usne blijede?
    Ženo, što ne možemo da te jasno vidimo kao pračovjek ženku na suncu, nego si postala strašna vizija i otrov krvi naše, pa bježimo pred tobom, i dok mislimo da si daleko, ti bdiješ u našim mislima, i dok hoćemo da te u radu zaboravimo - gle! - na svim našim djelima tanke vijugaju linije, tragovi tvojih nevidljivih prsta.
    Šta znači talasava linija vašeg tijela? I ta nijema, bijela, raspjevana ljepota koju nemirno lovimo kao djeca leptira, a ona nam, naizmjenice, ili zadaje bol ili se pretvara u gorčinu?
    Žene, u očima vašim sja ulomak jednog ljepšeg neba koje je sjalo nad srećnijim stvorovima no što smo mi i za neke strahovite kataklizme prsto u parčad."
    Ćuti i prenesi dalje....

  5. #35

    Odgovor: Ivo Andric

    "Čudesno je gledati kako se ponekad- istina, retko! - naše slutnje ostvaruju; ali slutnja ima od dve ruke.Jedne koje lažu, i druge koje se ostvaruju.Velika je muka i zabuna našeg života u tome što ne znamo i ne možemo znati koje spadaju u red onih prvih, a koje u druge.Tako se dešava, i vrlo često, da ne poverujemo onim slutnjama koje nagoveštavaju istinu, a povedemo se za onima koje lažu.
    A biva i to da uopšte nemamo sluha za njihov glas, i da ne čujemo ni jedne ni druge.To je uzrok mnogim našim neuspesima, poniženjima i patnjama, a često i našoj propasti."
    Ćuti i prenesi dalje....

  6. #36

    Odgovor: Ivo Andric

    ..." Tako to obicno biva.Oni koje zelimo da vidimo ne dolaze u casovima kad na njih mislimo i kad ih najvise ocekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih.
    I nasoj radosti zbog ponovnog vidjenja treba tada malo vremena,da se digne sa dna,gde je potisnuta i pojavi na povrsini..."

  7. #37

    Odgovor: Ivo Andric

    "Pravi pakao to su sivi predeli nesanice po kojima kao munje i azdaje neprestano prelecu nase pogresne predstave i jalove misli o svetu i o sebi u njemu, bez nade na neko razumno resenje ili spasonosnu promenu.

    ***

    Ima nesto sto moju nesanicu cini jos tezom i gorcom. To je misao da je ona, ovakva kakva je, stvar na svom mestu; da moja nocna muka odgovara sasvim nesreci moga dana; da sam tako vocka koja trune sa dva kraja; da je potpuno u redu i pravedno da nocu ne spavam kao sto danju ne volim, ne verujem, ne radim ono sto bi trebalo.
    Tako sam lisen svega, i onoga sto ostaje najbednijima i najnesrecnijima: prava da se zalim ili bunim na svoj zao udes. I ostaje mi samo da bez nade i misli, koja bi me utesila, cekam da se moj dan i moja nesanica sastanu i sklope, kao dve planine, i da me smrve bez traga.

    ***

    Sve sto nikad nisam mogao ni u snu naslutiti ni na javi videti, kazala mi je nesanica svojim nemim i mracnim govorom.
    Ni meni koji ne mirujem danju i ne spavam nocu nije sakrivena potpuno ljudska sreca. Nemam je i ne vidim, ali naslucujem jasno i znam pouzdano da postoji. Nikad nisam uspeo da stignem i dohvatim radost, ali sam celog veka za njom posrtao. I po tome sam vise nego sto jesam, nesto bolje, lepse i vrednije nego ova zgrcena gomila misica u ljudskoj kozi koja ne moze da spava. Po tome cu, cini mi se, ziveti duze i dostojnije nego ovo telo koje sa svakim dahom, pogledom i pokretom nestaje, i u isto vreme biva gore, slabije i ruznije.
    Bicu svuda gde bude pesme, u svakoj melodiji, na putevima, pri radu, i u stanovima ljudskim."

    ***

    "Znakovi pored puta"
    Ćuti i prenesi dalje....

  8. #38

    Odgovor: Ivo Andric

    Uh, što sam se obradovala

    Prvi put sam slušala audio zapis pripovetke " Sunce" a čita je Ivo Andrić

    http://www.ivoandric.org.yu/html/biografija.html

    na dnu strane, uz audio - vizuelni zapis sa dodele Nobelove nagrade

  9. #39

    Odgovor: Ivo Andric

    "Posrnućete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan
    slučaj! - baš i da padnete, nećete se povrediti nego ćete, čim
    se pridignete, produžiti mirno i bodro svoj put. Različiti ste
    od svega oko sebe, sve vam preti i sve vas ugrožava, ali vam se
    ne može ništa zlo i nepopravljivo desiti, jer u vama od začetka
    vašeg zivi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je
    moćnija od svega što vas okružuje. Samo ćete celog veka, sve
    do poslednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u
    svetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam je, kroz sve
    mene i obrte dugog života, dvoje zajemčeno i osigurano:
    duga patnja i sigurna pobeda."


    Ivo Andrić (Znakovi pored puta)
    Ćuti i prenesi dalje....

  10. #40

    Odgovor: Ivo Andric

    ...tesko je po dusu da osecaji koji su vezani
    uz dogadjaje naseg zivota ne umiru zajedno sa tim
    dogadjajima.

    Nego i kad nestane lica i krajeva,koji su bili podlogom
    osecajima,oni koji ostaju zivi i svezi i to ne u u liku
    secanja,nego istiniti i mocni kao u dan dozivljaja.

    A kako su izgubili svaku realnu podlogu,bude bol i
    ceznju,tresu dusom,kao nezasticenim stablom,
    hrane se nemirom srca,kradu sadasnjost i truju
    buducnost....

    Ex Ponto

  11. #41

    Odgovor: Ivo Andric

    "Dobri čovječe, nijesam ti ja bolestan nego sam ovakav, a od sebe se ne može ozdraviti..."

    Ivo Andrić, Prokleta avlija
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  12. #42

    Odgovor: Ivo Andric

    Ja!

    Teska rec,koja u ocima onih,pred kojima je kazana,
    odredjuje nase mesto,kobno i nepromenljivo,cesto
    daleko ispred ili iza onog sto mi o sebi znamo,izvan
    nase volje i iznad nasih snaga.

    Strasna rec koja nas,jednom izgovorena,zauvek vezuje i
    poistovecuje sa svim onim sto smo zamislili i rekli,
    sa cim nikad nismo ni pomisljali da se poistovetimo,
    a u stvari smo,u sebi,
    vec odavno jedno...

    Prokleta avlija

  13. #43

    Odgovor: Ivo Andric

    "Toliko je bilo u zivotu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je zivjeti. Nesreca je u tome sto tako cesto, krace ili duze, javno ili tajno, hocemo da budemo ono sto nismo, ili da ne budemo ono sto smo. Takvim nasim prohtevima i cudima, kojima ne mozemo vidjeti cilja ni smisla, mi kvarimo svoj kratki zivot vise nego sto nam ga truju i zagorcavaju ljudi i prilike oko nas. Vrlo rano sam saznao da svaki minut zivota moze biti tezak koliko i zivot ceo. Ko ima i umije, taj ne samo da duze i ljepse zivi nego i lakse i boluje i umire. Da mi je naci nekog ko bi zivio umjesto mene. Pravo ocajanje moze da obuzme covjeka kad kod onih koje smatra bliskim umjesto razumjevanja i usrdne pomoci naidje na hladne, ostroumne analize svojih shvatanja i postupaka... Ko ljudima sve vjeruje, prolazi rdjavo; ko nishta ne vjeruje, josh gore. I tuga je jedna vrsta odbrane. Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama cinjenica da je takva nada mogla da postoji vrijedi toliko da je suvise skupo placena jednim razocaranjem, pa ma kako ono tesko bilo. Stalno posmatram kolika je neosetljivost osetljivih ljudi na osjetljivosti njihovih bliznjih. Izmedju bojazni da ce se neshto desiti i nade da mozda ipak nece, ima vise prostora nego sto se misli.Cesto mi se cini da sam gori i slabiji od posljednjeg medju ljudima. Ono sto moze biti i ne biti uvek se, na kraju krajeva, pokori onome sto mora biti..."

    (Znakovi pored puta)
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  14. #44

    Odgovor: Ivo Andric

    Covek bi trebalo da je ponosan i srcan,
    da dobro pazi na to da ne dopusti nikom,
    ni krivo da ga pogleda.

    Jer otrpi li samo jednom i najmanju uvredu
    i ne plane,jer nema vatre u sebi,gotov je
    gazice ga svak...

    Prica o vezirovom slonu

  15. #45

    Odgovor: Ivo Andric

    Ne nosi nas vetar kao lisce i ova gorka sreca da se leti nije svrha samoj sebi.Mi nismo atomi prasine koja se oblacima bez cilja dize ljeti nad drumovima,nego sicusni dijelovi beskonacnog mozaika kome ja ne mogu ni naslutiti smisao,oblik ni velicinu,ali u kom sam ,evo,nasao svoje mjesto i stojim pobozno kao u hramu.


    I nema druge istine do jedne:bola,ni druge stvarnosti do patnje,bola i patnje u svakoj kaplji vode,i svakoj vlati trave,i svakom bridu kristala,i svakom zvuku ziva glasa,u snu i na javi,u zivotu,prije zivota,a valjda i poslije zivota.


    Ja hocu da zagledam u oci tom strahu sto me muci u snovima.Ja ga cekam.Ja bdijem.Ali on ne dolazi kada ga ocekujem,nego onda kada mu se najmanje nadam;zaskoci me i pije i grize i tek s jutrom odlazi i ostavlja me iznemogla i puna mraka i tegobe.


    Zene,ja ne znam kome ste vi bili blaga kisa jutarnja,ali u nas zivot ulazite kao pljusci noseni vihorima.Preko vasih bijelih telesa pjeni se bucno zivot nas,zaustavlja se u virove i pada strmoglavce.Tu mudrost nije lijek,ni starost ne pomaze,i kad sve umukne,vas je glas u bilu krvi moje.


    U ljubavi ima mnogo bola,nereda,nepravde.Ali ljubav je tako tajanstvena stvar da i to mozda tako samo izgleda pred nasim povrsnim i nesavrsenim sudom.Snaga i velicina ljubavi,koju nikad dovoljno ne poznajemo,mozda je tolika da se i to sto nama izgleda kao bol,nered i nepravda ispravlja i poravnava negde,na nekom visem planu koji mi ne vidimo.


    Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota.Sama cinjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suvise skupo placena jednim razocarenjem,pa ma kako tesko ono bilo.


    U prvoj polovini zivota covjek zeli i radi ono cega ce se u drugoj polovini stideti i odricati,a druga polovina mu prodje u uzaludnim pokusajima da se popravi ili zataska ono sto se radilo u prvoj.Tako se na kraju sve potire i svodi na nulu.Ostaju samo kajanje i stid.

    Takav je zivot da covjek cesto mora da se stidi onoga sto je najlepse u njemu i da upravo to sakriva od sveta,pa i od oni koji su mu najblizi.


    Ludo je zameriti zivotu sto prolazi,kad znamo da mu je sav smisao i sva vrednost u tome sto je prolazan,ali od te nedoslednosti malo ko moze da se odbrani.
    Ako voli jedan cvet koji se nalazi na nekoj planeti,slatko je noću gledati nebo.

Strana 3 od 7 PrvaPrva 12345 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Ivo Andrić
    Autor Goga u forumu Književnici
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 22.03.2009, 20:26

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •