Poklonite pesmu... - Strana 2
Strana 2 od 114 PrvaPrva 12341252102 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 1704
  1. #16

    Odgovor: poklonite pesmu..

    Mojoj Bebi....
    Daleko u nama
    (Vasko Popa)

    Očiju tvojih da nije
    ne bi bilo neba
    u malom našem stanu

    Smeha tvoga da nema
    zidovi ne bi nikad
    iz očiju nestajali

    Slavuja tvojih da nije
    vrbe ne bi nikad
    nežne preko praga prešle

    Ruku tvojih da nije
    sunce ne bi nikad
    u snu našem prenoćilo

    Pahuljica si snežna
    tišinu oko mene
    što raspeva

    Grana si mi rascvetana
    osmeh na usnama
    što mi zapali

    Oluja si letnja
    krila što mi da
    i polomi

    Dunja si zrela
    u srce što mi padne
    duboko

    Ulice tvojih pogleda
    nemaju kraja

    Laste iz tvojih zenica
    na jug se sele

    Sa jasika u grudima tvojim
    lišće ne opada

    Na nebu tvojih reči
    sunce ne zalazi

    Koraci tvoji sa pločnikom
    razgovaraju

    Koraci tvoji pevaju
    u mome telu

    Bosi koraci tvoji vesele
    stidljivu rosu

    I duboke ostavljaju tragove
    u snegu moga srca

    Prisutna si
    u žiži moje samoće
    sa dve ruke
    kako bih svet zagrlio

    Prisutna si
    u prozoru moje suze
    u dva oka
    kako bih svet udomio

    Prisutna si
    u svakoj mojoj pesmi
    u jednom snu
    kako bih svet obogatio

    Sijalicu dobru pališ
    u tuzi mojoj smedjoj

    Livadu mi prostireš
    na grudima svojim

    Golubove okupljaš
    u radosti mojoj bele

    Cigaretu mojih briga
    u srcu svome gasiš

    U grozdu tamjanike
    na moje usne čekaš
    Ono što osoba doživljava u stvari nije realnost; više je hipoteza koja može ali ne mora biti tačna.

  2. #17

    Odgovor: poklonite pesmu..

    Gradinar 41

    Čeznem da ti kažem najdublje reči koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmejati.
    Zato se smejem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.
    Olako uzimam bol svoj, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

    Čeznem da ti kažem najvernije reči koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
    Zato ih oblačim u neistinu, i govorim suprotno onome što mislim.
    Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

    Čeznem da upotrebim najdragocenije reči što imam za te; ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom merom.
    Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
    Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.

    Čeznem da sedim nemo pored tebe; ali se ne usuđujem, jer bi mi inače srce iskočilo na usta.
    Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce rečima.
    Grubo uzimam bol svoj, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

    Čeznem da te ostavim zauvek; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
    Zato ponosito dižem glavu i dolazim veseo u tvoje društvo.
    Neprekidne strele iz tvojih očiju čine da je moj bol večito svež.

    Tagore
    ... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....

  3. #18

    Odgovor: poklonite pesmu..

    TREĆA BEZIMENA

    Zavrsicu pesmu svoju, ako ti je tako volja.
    Ako srce tvoje ispunjuju nemirom, ukloniću oči svoje sa tvoga lica.
    Ako te ne putu prestravljujem, skrenuću i udariću drugim putem.
    Ako te zbunjujem dok pleteš cvetne vence, izbegavaću tvoj usamljeni vrt.
    Ako je voda ćudljiva i divlja, neću poterati svoj čun pored obale tvoje.

    Tagore
    ... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....

  4. #19

    Odgovor: poklonite pesmu..

    Zaboravi


    Ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
    Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
    Sretni me,
    Kao da me sreces prvi put.
    Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
    Kazi...i zaboravi.

    Zaboravi dane koje smo nekada zajedno...,
    I noci zaboravi...
    Gradove kojima smo mijenjali imena,
    I ucrtavali u karte samo nama dostupne...
    Onaj hlad pod maslinama u nasoj uvali,
    uvali mirnih voda.
    Otok nas i ime broda pjesnika
    koji nas je tamo nosio...

    Zaboravi da si ikada rekla da me volis,
    I kako se nikada, nikada, necemo rastati.

    Treba zaboraviti naslove knjiga
    Koje smo zajedno citali,
    Filmove koje smo gledali,
    Hemfri Bogarta i Kazablanku,
    Narocito zaboravi.

    Ulicu divljih kestenova s pocetka Tuskanca,
    I onaj nas poljubac na kisi
    Za koga bi znala reci:
    "Nikada necu zaboraviti".
    Molim te zaboravi...

    I kada ti kazem da zaboravis,
    Kazem ti to zato sto te volim
    Kazem ti to bez gorcine,

    Otvori oci ljubavi,
    Nasim gradom prosli su tenkovi.
    Odnijeli su sobom sve sto smo bili,
    Znali..., imali...
    Zato... Zaboravi.

    Cemu sjecanja...?
    Pogledaj kako tresnja u tvome vrtu,
    Iznova cvjeta svakoga proljeca.
    Nasmijesi se jutru koje dolazi,
    Zagrli bjelinu novih dana
    i zaboravi.

    Kasno je vec dragana, hocu da kazem,
    zreli smo ljudi,
    To jest, nismo vise djeca
    I znam da nije lako,

    I znam da mozda i boli, ...ali pokusaj,
    Molim te,....pokusaj...zaboravi!

    I ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
    Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
    Sretni me, kao da me sreces prvi put;
    Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
    Kazi... i zaboravi.

    Rade Serbedzija
    Possibility of dream come true makes life worth living.....

  5. #20

    Odgovor: poklonite pesmu..

    Posmrtni mars klovnova (Mika Antic)

    Kad umrem
    bar sam siguran:
    niko se nece dovuci da mi pljune u lice.

    Svi cete mi odjednom biti prijatelji
    i ko zna kakvo izmisliti priznanje.

    Potpuno vas razumem:
    mrtvi ljudi nisu zlocinci,
    nisu gadovi,
    nisu ubice.

    Smrt je - pomilovanje.

    Smrt je najpristojniji nacin da se ode
    bez pozdrava,
    bez obecanja,
    na miru.

    Smrt je invalidnina herojima za amputirane lobanje
    i nesanica pepela u kojoj duse trava vetrove ishtu.

    Odlaskom se znatno dobija:
    plakatiraju covekovo ime i prezime po uglovima
    na malo finijem papiru
    i svako vas chita,
    cita,
    kao da ste odjednom postali vrlo vazna izlozba
    ili premijera u pozoristu.

    Ako to mora da bude u nekakvu jesen,
    - neka bude.
    Zemlja ne menja boje kao trava i vetar.
    Zemlja uvek mirise samo na presne ljude
    uporno,
    metar po metar,

    uporno,
    grudvu po grudvu,
    zemlja je gluvonemo zgrusano vece
    sasuseno i tamno kao pokojne lude.
    Zemlja je veliki san o pticama krtica
    i zvezdama crva
    otecen,
    i ako sve to bas mora da bude u nekakvu jesen,
    - u redu,
    neka bude.

    Gledacu kako sunce nagriza drvecu ruke
    pa su dlanovi liscca ranjavi i krti,
    a mostovi tegle na ledjima topli vetar
    sto prve kise najavljuje.

    I ako vec svi odlaze
    po nekakvom zakonu pomirljivosti i umora,
    ucinicu to odjednom,
    ne postujuci priglupe i svakodnevne smrti,
    nestpljiv da dozivim taj mrak
    sto mi se u zenice strmoglavljuje.

    I smeskajuci se,
    a necu objasniti zasto se smeskam
    i sta osecam
    dok mi se u raznobojnim klikerima ociju
    hiljadu svetlosti menja.

    Morate vec jednom shvatiti:
    ja samo na sebe podsecam
    ovako pijan od snova i proklet od poverenja.

    Posle mene slobodno disite
    i vi
    sa rukama od crepa,
    i vi
    sa rukama od kolaca.

    I prelamajte se u bezbroj nijansi
    od crne
    od bele,
    - nikad me necete stici
    jer bio sam drukcija prizma.

    Ja sam
    ispred nosa svih vrlo postovanih pronalazaca
    prvi uspeo da patentiram
    pod istim rednim brojem osmeh zanosa
    i cinizma.

    Ja sam
    ispred nosa svoje vrlo cenjene generacije
    prvi isao da onjusim oblake
    i prvi se namrsten vratio.

    I sad znam
    da je mudrije uciniti korak van sebe
    nego proci milione kilometara
    u svojim grudima.

    Inace,
    bio sam pomalo vanbracno zaljubljen
    u vetrenjace
    i stanicne restoracije
    i posteno sam,
    cini mi se,
    platio kiriju sto sam ziveo medj ljudima.

    Nije mi zao
    sto sam ispao naivan
    kao dimnjak - sanjalica
    koji za zivota ceka da ga proglase za vulkan,
    iako nisam bljuvao ni pepeo ni zhar
    put oblaka i ptica.

    Ja sam vecito cvetao plavo
    i to bez razloga plavo
    kao jorgovan
    u blatu ispred kasapnica.

    Ja sam mislio:
    dobro,
    razmrskajmo usijane celenke o zid,
    mozda ce se iz toga izleci nekakvi dani.

    Ja sam mislio:
    dobro,
    sve grobare na bastovanski kurs,
    mozda cemo nauciti
    na kosti da kalemimo cvet.

    Sad mi zbilja vise nicega nije zao
    i necu urlati
    ni sliniti u rukav ako sutra neko
    ko bude pozvan da nisani
    - na mene prstom ne nanisani.

    Pljujem ja pomalo na vas,
    nadmeni buduci.

    Da se nismo ovako prljavi grizli i parili,
    da nismo ovakvi nakazni pre vas krvarili
    i sanjarili,
    voleo bih da vidim na sta bi licio
    vas okupani,
    puderom posuti,
    razmazeni svet.

    Kad umrem,
    samo ce mi biti zao ptica,
    jer sve vreme sam sanjao letove,
    pa ono drugo za mene nije imalo
    narocitog smisla i znacenja.

    A vi se nasmejte
    kad spuste u raku velikog klovna
    i njegove nerazumljive svetove
    umorne od zivotnog segacenja.

    I neka sve prodje bez molitvi
    i rodoljublja.
    Ulicarkama
    donji ves od kaludjerickih riza!

    Nisam bio ni ikona,
    ni vojnik,
    ni gradonacelnik u provinciji
    kome bone decu vaspitavaju.

    Cirkusi su bili moja najveca ljubav
    i moj najveci patriotizam,
    i radjao sam se kad su ginuli,
    a umro kad vaskrsavaju.

    Vi mozda shvatate:
    bio sam tu
    da vam prstom na usni napisem osmeh
    i na trepavicama suzu u isti mah.

    Bio sam razapeta celicna zica
    izmedju bivsih koji sve lepo veruju
    i buducih koji u svemu traze trik.

    Po meni je igrala
    balerina sa amputiranom nogom
    i kisobranom u ruci,
    i svima vam je zastajao dah.

    Kazite hvala sto se nisam prekinuo
    i zgrusao vreme u crven krik.

    Hocu da cujem taj aplauz
    kojim ste dlanove raskrvarili
    pod ogromnim satorima neba
    naduvenim od ridjih vetrova sto oluju obecavaju.

    Jer posteno je,
    na kraju krajeva,
    razumeti komedijase koji su se zbog vas izmotavali.
    iako su mogli da sidju u publiku
    i da za svoje pare psuju i obozavaju.

    Ako sve to mora da bude u nekakvo prolece,
    - neka bude.
    Belo od kisa
    prolece je tek okrecena fabrika etiketa
    na granama ispod kojih idemo.

    Zalepite mi usput na celo jedan list
    i nista vise,
    - ako se razumemo.

    Ostalo moze da ostane kao i kad sam disao.
    Neka se leprsaju suknje i marame.
    Nek neko nekom zariva noz u vrat,
    i neko nekom i dalje sapuce: draga.

    Neka izgleda kao da sam se vrlo uctivo
    i diskretno udaljio
    i u slivnike prospite svaku drugu smisao.

    U desetoj sam leteo na mesec.
    U dvadesetoj sam leteo na grudobrane.
    U tridesetoj sam odleteo dovraga.

    Na kraju:
    ne umivajte me, molim vas.
    Maramicom mi pokrijte lice
    ako vam smeta moja budalasta maska.

    I cegrtaljke u sake,
    a onda:

    orkestar,
    molim jedan sasvim tihi jecaj!

    Upalite sve ulicne svetiljke i reklame
    neka grad izgleda kao arena
    pre mog odlaska.

    Zar ne primecujete,
    gospodo i dame,
    da smo u smrti opet nekako samo deca.

    Vama ce od naseg poslednjeg kikota
    utrnuti rskavica u zglobovima,
    a to je,
    ustvari,
    nasa poslednja naivna sala,
    poslednja salva crnog snega
    po vasim licima sivim.

    I ko zna,
    mozda cemo samo svoju prazninu dati na cuvanje
    grobovima,
    a mi cemo ostati da se cerimo i naricemo
    ovde negde u travi,
    ovde negde u liscu,
    ovde negde pod kamenom i dalje neverovatno zivi.

  6. #21

    Odgovor: poklonite pesmu..

    Da li sam svuda gde su mi tragovi,
    Ko zna s čim sam se spajao,
    A nisam ni takao?

    Možda sam boravio i u svom životu,
    Možda postoje izvesni znaci,
    Ali kao da je neko stran.

    Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
    Sa mnom je opasno ići, ja se nikad ne umaram.

    Valjda sam jedini svedok koji sumnja u sebe
    Sve češće mi se čini
    Da nisam nikakav oblik
    Već da slobodno jedrim kroz sopstveno
    Pijanstvo – prepušten sunčevom vetru
    Odlivam se i dolivam.

    Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
    Sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem.

    Neiskvaren iskustvom, poseban slučaj samoće.
    Ponekad izmislim sadašnjost,
    Da imam gde da prenoćim.
    I suviše sam video, da bih smeo da tvrdim,
    Mnogo toga sam saznao, da bih imao ijedan dokaz.

    Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
    Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam.

    Pokušavam da shvatim učenja koja mene shvataju.
    Nejasna mi je vera, spremna u mene da veruje.
    Teško je biti okovan u moju vrstu slobode.
    Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir.

    Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
    Sa mnom je čudno čak i umreti, jer ja se ne završavam.


    Mika Antic


    poklanjam je SQUAW )

  7. #22

    Odgovor: poklonite pesmu..

    Orhanowski da vratim, znam da ga voliš...

    PRVO VEČE

    Ona se bila vrlo svukla,
    A velika su stabla tu
    U prozor zlobno krošnjom tukla,
    Da vide nju, da vide nju.

    U moju je fotelju sjela,
    Radosno ruke sklopi tu,
    Ispod golišavog joj tijela
    Nožice treptahu na tlu.

    Pogledah zračak koji bludi
    - Iz krošnje leptirasti let -
    U njezin smješak i na grudi,
    Ko mušica na ružin cvijet.

    Moj poljubac joj nogu dirne.
    I kao kaznu za taj grijeh
    Čuh zvuke bistre i nemirne,
    Kristalno lijep i surov smijeh.

    Pod košulju je raširenu
    Sakrila noge: "Dosta s tim!"
    - Tu prvu smjelost dopuštenu
    Kaznila smijehom veselim!

    Drhtuljke jadne, oči njene,
    Dodirnuh usnom lagano.
    Nježno mi glavu tad okrene:
    "Oh! sviđa mi se, sviđa to!

    Ali ti moram reći zato..."
    Ostatak joj u grudi ja
    Sakrih sa poljupcem, i na to
    Začuh njen smijeh što znači: da...

    Ona se bila vrlo svukla,
    A velika stabla tu
    U prozor zlobno krošnjom tukla,
    Da vide nju, da vide nju

    Artur Rembo
    Poruku je izmenio SQUAW, 01.05.2007 u 07:11
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #23

    Odgovor: poklonite pesmu..

    Pisi mi na zelenu adresu ljeta od Izeta Sarajlica poklanjam svim clanovima foruma.

    P.S. SQUAW, hvala za predivnu pjesmu od "Djavoljeg djecaka" i za , evo i ja tebi uzvracam


    Pisi mi na zelenu adresu ljeta.
    Poljupci koje mi saljes neka bude posljednje vecernje novosti.
    Glava mi je puna nekih divnih soneta,
    a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.
    Jutros su opet pisali nesto povodom moje
    najnovije zbirke.
    O uticajima ponovo izmislili su citave price.
    Najveci uticaj na mene izvrsila je
    jedna apsolventkinja germanistike,
    ali to su precutali, jer, zaboga, koga se to tice.
    Koga se tice to sto si ti za mene i Honolulu i
    Madagaskar i Meksiko,
    Istorija koju, klecajuci, obidjoh uzduz i popreko.

    Tvoje ime nije uslo ni u jedan leksikon.

    Nema te ni u jednoj enciklopediji,
    ni u jednom "Ko je ko"

    Ali za mene ti si sve, kao vojniku prvi dan mira,
    krevet i suze i cvijece u vazi.

    Tvoje oci su mi jedina lektira
    u ovom danu koji prolazi i odlazi.
    Poruku je izmenio Orhanowski, 28.08.2006 u 21:38

  9. #24

    Odgovor: poklonite pesmu..

    Kakva si da si ,dodji; ne oklevaj pri oblacenju.
    Neka ti je i kosa raspletena, i razdeljak zamrsen, i jelek otpucen, sta to mari.
    Kakva si da si ,dodji; ne oklevaj pri oblacenju.

    Dodji hitrim koracima po travi.
    Ako rumenila s tvojih nogu nestane, jer je rosa pala, ako se prstenovi oko tvojih nogu rasire, ako biser poispada iz tvoje grivne, sta to mari.
    Dodji hitrim koracima po travi.

    Gle, oblaci se na nebu gomilaju.
    Jata zdralova dolecu sa dalekih obala, i vetar duse na mahove preko pustinje.
    Preplasena marva bezi pojatama u selu.
    Gle, oblaci se na nebu gomilaju.

    Zalud uzizes zizak na stolu radi svoga gizdanja - drsce i gasi se na vetru.
    Ko vidi da na kapcima tvojim nema crnila? Oci su tvoje tamnije od tmurnih oblaka.
    Zalud uzizes zizak na stolu radi svoga gizdanja - drsce i gasi se na vetru.

    Kakva si da si ,dodji; ne oklevaj pri oblacenju.
    Ako venac za kosu tvoju nije jos ispleten, sta mari; ako lancic oko tvoga lakta nije zapucen, neka ga.
    Nebo je pokriveno oblacima - pozno je.
    Kakva si da si ,dodji; ne oklevaj pri oblacenju.


    ...jedna od mojih omiljenih iz Gradinara... (Tagore)
    Poruku je izmenio SQUAW, 01.05.2007 u 07:12 Razlog: dodat autor

  10. #25

    Odgovor: poklonite pesmu..

    Pjesma sedamnaestogodisnjeg studenta arhitekture, koji je, iduci na Berlin, poginuo. Prije nego je izdahnuo napisao je ovu antologijsku pjesmu, koju je Mika Antic prepjevao skupa sa Perom Zupcem.




    Ako mi casi smrti postanu bliski,
    i nesto mi se crno oko nozdrva skupi,
    kazite drugovima da vojnik Zahar Garadijski,
    nije umeo da odstupi.

    Recite da sam nagutavsi se samrtnog vetra,
    pao unapred, a ne unazad.
    I da je slobode 172 santimetra
    uracunato i u moj pad

  11. #26

    Odgovor: poklonite pesmu..

    Evo jedne od mene za danas... Svima vama

    Rođak smrti


    Ja sam rođak smrti.
    Volim ljubavi koje ginu
    I da poljubim svakog ko odlazi
    U daljinu.

    Volim bolesne ruže,
    Žene kad od čežnje venu,
    Volim sumornu, tmurnu
    Maglu jesenju.

    Volim kucanje tužnih satova,
    Njihov samrtni, preteći krik:
    Velike Smrti, svete Smrti
    Nestalni lik.

    Volim one koji putuju,
    Koji plaču i bude se bez volje,
    U hladnoj zori, pod injem
    Sleđeno polje.

    Volim umorno odricanje,
    Plač bez suza, mir i odmorišta,
    Mudraca, pesnika i bolesnika
    Utočišta.

    Volim onog ko se obmanuo,
    Ko je posrnuo, pao i kleo,
    Koji ne veruje, koji je tužan:
    Svet ovaj ceo.

    Ja sam rođak smrti.
    Volim ljubavi koje ginu
    I da poljubim svakog ko odlazi
    U daljinu.

    (1907)

    Endre Adi (1877-1919)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #27

    07 Odgovor: poklonite pesmu..

    za jednu davnu ljubav


    Dok budeš pevao


    Dok budeš pevao ko će
    Tvoje breme da nosi
    Dok jedini prkosiš
    Siromaštvu jasnoće

    U susret jetkom voću
    I podsmešljivoj rosi
    Dok budeš pevao ko će
    Tvoje breme da nosi


    Putuj, pevaj prkosi
    Samo te pesma hoće
    I noć se tobom ponosi
    Ali dok pevaš ko će
    Tvoje breme da nosi..

    B.Miljković


  13. #28

    Odgovor: poklonite pesmu..

    - Molicu andjele

    U tebi nasao sam sve One snove koje rado sanjam

    Znam,tebi nista ne znace A ja borim se jer osjecam

    Da ces jednog dana shvatiti da stvarno zelim te

    I da bih zivot dao samo za tebe



    Ja molicu andjele da mi te podare

    Da sa tobom zivim zivot zauvijek.

    Molicu andjele jer stvarno zelim te

    Da u svojim rukama ja cuvam te.



    Nisam ni slutio da znam Kako ovaj zivot moze boljeti

    Kada volis nekoga Pa kad skrenes s puta koji dobro znas

    A na kraju price nemas onog koji zna

    Da razumije sve sto osjecas



    Ja molicu andjele da mi te podare

    Da sa tobom zivim zivot zauvijek.

    Molicu andjele jer stvarno zelim te

    Da u svojim rukama ja cuvam te.



    Jer dobro znam sto si ti I cije ime nosis…



    Ja molicu andjele da mi te podare

    Da sa tobom zivim zivot zauvijek.

    Molicu andjele jer stvarno zelim te

    Da u svojim rukama ja cuvam te.

    Stevan Faddy
    Poruku je izmenio SQUAW, 01.05.2007 u 07:16 Razlog: dodat autor
    Words of wisdom

  14. #29

    Odgovor: poklonite pesmu..

    REFREN
    Znadem za neme sutone,
    Kad sav šum zemlje nestane -
    Gde srce za čas prestane,
    A duša zavek utone.

    Znadem za noći zvezdane,
    Gde se sva svetlost prolije,
    Da čašu tuge dolije,
    Prokaže bola bezdane.

    Znam ljubav kad se useli
    U srca sjajne palače,
    Pa tužna pesma rasplače,
    Radosna pesma ucveli.

    Znadem za čase čamotne,
    Jeseni gorke, zgružene:
    Sve stvari stoje združene,
    Samo su duše samotne.

    Dučić ... tebi ...dok oklevaš, samo da znaš...
    "Frankly my dear, I don't give a damn!"

  15. #30

    Odgovor: poklonite pesmu..

    Bodler

    JEDNOJ PROLAZNICI

    Ulica je zaglušna vrištala oko mene.
    Duga, tanka, u crnini, veličanstvo bola,
    Prošla je neka žena, a ruka joj ohola
    Pridizaše, njihaše skutove svoje;

    Hitra, otmjena, s nogom kao u kakva kipa.
    A ja se napajah, u grču osobenjaka,
    Njenim okom, olovnim nebom olujnog znaka,
    Što zanosnu blagost i smrtonosnu slast sipa.

    Jedna munja? A zatim noc! - Trenutna prelesti
    S čijeg pogleda namah novim životom dišem,
    Zar ću te samo u vječnosti ponovo sresti?

    Drugdje, daleko! Prekasno! Možda nikad više!
    Jer ne znaš kuda ću, ne znam kuda si nestala,
    Ti koju koju sam mogao voljeti, ti što si to znala.

    "Frankly my dear, I don't give a damn!"

Strana 2 od 114 PrvaPrva 12341252102 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Na koju pesmu vas asocira forumaš?
    Autor Arthur Dent u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 343
    Poslednja poruka: 12.04.2020, 21:07
  2. Tebe ne volim, al' sto volim tvoju pesmu...
    Autor starsica u forumu Muzika
    Odgovora: 61
    Poslednja poruka: 29.04.2014, 17:24

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •