Poklonite pesmu... - Strana 3
Strana 3 od 114 PrvaPrva 123451353103 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 1704
  1. #31

    Odgovor: poklonite pesmu..

    NE OSTAVLJAJ ME
    (Jacques Brel)


    Nemoj, nemoj ici


    Zaboravit treba
    Sve sto je moguce
    Onog koga nema
    Vrijeme rastanka
    Izgubljeno vrijeme
    Treba znati kako
    Preboljeti sate
    Sto ubiti mogu
    Udarcima svojim
    Samo srce srece

    Nemoj, nemoj ici
    Nemoj, nemoj ici



    Poklonit cu tebi
    Svaki biser kise
    Iz onih zemalja
    Gdje ni kise nema
    Prokopat cu zemlju
    Sve do iza smrti
    Da ti skrijem tijelo
    Svjetloscu i zlatom
    Stvorit cu zemlju
    Gdje ce ljubav biti
    I vladar i zakon
    Ti kraljica moja

    Nemoj, nemoj ici
    Nemoj, nemoj ici

    Nemoj, nemoj ici
    Izmislit cu za te
    Besmislene rijeci
    A ti ces ih znati
    Pricat cu ti pricu
    O zaljubljenima
    Sto vidjese svoja
    Srca gdje se ljube
    Pricat cu ti pricu
    O onome kralju
    Sto je davno umro
    Jer te nije sreo

    Nemoj, nemoj ici
    Nemoj, nemoj ici



    Desava se cesto
    Da izbije vatra
    Iz starog vulkana
    Sto je davno umro
    I, cini se, ima
    Izgorjele zemlje
    Koja zitom rodi
    Bolje nego druga
    A kad dodje vece
    I upali nebo
    Zar se stopit nece
    Crveno i crno

    Nemoj, nemoj ici
    Nemoj, nemoj ici



    Nemoj, nemoj ici

    Plakat vise necu
    Govoriti necu
    Sakrit cu se negdje
    Samo da te gledam
    Kako pleses sretna
    Samo da te slusam
    Kako pjevas sretna
    I samo cu biti
    Sjena tvoje sjene
    Sjena tvoga psa

    Nemoj, nemoj ici

    Nemoj, nemoj ici
    Evo, promenila sam potpis

  2. #32

    Odgovor: poklonite pesmu..

    SEĆAM SE

    Znam da za nas sada kasno je
    Odavno slutim jutra
    Hladna jutra bez tebe

    Uvek kad se ljubav gasi
    Suvišne su jake reči
    O, zagrli me i nemoj ništa reći

    Samo mi dozvoli da sećam se
    Al' reč se boji reči u tišini
    Bar mi dozvoli da sećam se
    A budi miran zaplakati neću
    Dosta je bilo
    Ne želim da kradem
    Te usne gorke kao gorki badem

    Znam da za nas sada kasno je
    Učinila bih sve
    Al' osećam da nemam te
    I kad zgori san o sreći
    I kad krene niko to da spreči
    O umreću al' nemoj ništa reći

    Sećam se
    Al' reč se boji reči u tišini
    Samo mi na trenutak dozvoli da sećam se
    Al' budi miran zaplakati neću
    Dosta je bilo
    Ne želim da kradem
    Te usne gorke kao gorki badem

    Maja Odzaklijevska
    Poruku je izmenio SQUAW, 01.05.2007 u 07:21
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #33

    Odgovor: poklonite pesmu..

    CEKAJ ME

    Konstantin Simonov

    Cekaj me i ja cu sigurno doci,
    samo me cekaj dugo.
    Cekaj me i kada zute kise
    noci ispune tugom.
    Cekaj i kada vrucine zapeku,
    i kada mecava brise,
    cekaj i kada drugi niko
    ne bude cekao vise.
    Cekaj i kada pisma prestanu
    stizati iz daleka,
    cekaj i kada cekanje dojadi
    svakome koji ceka.
    Cekaj me i ja cu sigurno doci.
    Ne slusaj kada ti kazu
    kako je vreme da zaboravis
    i da te nade lazu.
    Nek poveruju i sin i mati
    da vise ne postojim,
    neka se tako umore cekati
    i svi drugovi moji,
    i gorko vino za moju dusu
    nek piju kraj ognjista.
    Cekaj. I nemoj sesti s njima,
    i nemoj piti nista.
    Cekaj me, i ja cu sigurno doci,
    sve smrti me ubiti nece.
    Nek rekne ko me cekao nije,
    Taj je imao srece!
    Ko cekati ne zna, taj nece shvatiti
    niti ce znati drugi
    da si me spasla ti jedina
    cekanjem svojim dugim.
    Nas dvoje samo znacemo kako
    preziveh vatru kletu-
    naprosto, ti si cekati znala
    kao niko na svetu.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #34

    Odgovor: poklonite pesmu..

    AKO SE SRETNEMO U NEKOM NOVOM ŽIVOTU

    Ako se sretnemo u nekom novom životu,
    neću Ti oprostiti za sve besane noći
    i nedovršene snove u njima.

    Neću Ti oprostiti za sve neostvarene
    duge šetnje pored jezera
    i nedovršene priče o lepim iskustvima.
    Dobro znaš da volim da Te slušam.

    Neću Ti oprostiti za sve neostvarene
    duge šetnje parkovima
    i nedovršene priče o životu.
    U tome smo uvek bili dobri!



    Ako se sretnemo u nekom novom životu,
    neću Ti oprostiti za neostvarena
    putovanja u nepoznata mesta
    gde su drugačiji ljudi i običaji, lepota i predeli.
    Znaš da oboje to volimo!

    Neću Ti oprostiti za neodsvirane
    pesme na gitari
    i neodigrane igre uz pesme
    koje su ispevane samo za NAS.
    Znaš da bih mogla To dok ne poludim!

    A više od svega,
    ako se sretnemo u sledećoj reinkarnaciji,
    neću Ti oprostiti
    VREME kad nismo bili zajedno.
    Znaš da nam ga je uvek bilo malo!


    Ljiljana Petrović
    "Frankly my dear, I don't give a damn!"

  5. #35

    Odgovor: poklonite pesmu..

    Odgovor


    Pobrala sam spokojno reči tvoje plahe
    i pune nekakvog bola,
    jer znam, nećeš otići u monahe,
    kao što zbog nečeg kaza.
    O, veruj mi, biće i drugih staza
    kojima ćeš pobeći od mene ti.

    Pomisli samo kako me nije ni bilo;
    kako sam ja samu sebe izumela
    samo da bi me ti voleo,
    samo da bih umela
    biti san tvoj o meni,
    tvoj san koji me je gorko boleo.

    Ili poveruj jednog dana
    kako mi duša smeta
    da imam duše,
    kako mi srce smeta
    da te volim celim srca toplim dnom.
    Pomisli kako sam ja satkana
    od nadopunjavanja života snom.

    Pomisli sve što ti je uteha.
    Poveruj kako sam ja kriva
    što u meni još pre rođenja,
    pre detinjstva i pre mladosti
    gori bolna i živa
    strast da svoje i tuđe radosti
    pretvaram u bol.

    Ili pomisli, da je i moglo biti
    sve za čim tvoja pesma žali,
    bilo bi tek za dah časa,
    pa večnost celu opet ne bi znali
    jedno o drugom;
    unepovrat i ništa ipak bi moralo
    sve da utalasa.

    Pomisli, izgubićemo se u noć
    kao pjesme tvoje odjek tužni
    u moj kraj;
    i znaj, i san i čovek
    i bol i sreća prolazna da je;
    i da ništa nema toliku moć
    da večno traje.

    Ili, kada gorku ovu
    od mene dobiješ vest,
    pomisli da je isti ceo svet,
    i bolnu o meni svest
    uzberi kao otrovan cvet
    i baci je na drum.

    I pomisli ponovo
    kako me nije ni bilo;
    kako sam ja samu sebe izumela
    samo da bi me ti voleo,
    samo da bih umela
    biti san tvoj o meni,
    tvoj san koji me je gorko boleo.

    Desanka Maksimović
    ... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....

  6. #36

    Odgovor: poklonite pesmu..

    E ja ovu poklanjam 'Lebu

    Pijetao i mačak Branko Ćopić

    Pri kraju šume, u doba davno,
    Mačak i Pjevac živjeli slavno.

    Kuća im bila od jednog sprata,
    priča je o njoj kružila gorom,
    prozor i jedan i dvoja vrata,
    a krov pokriven bukovom korom.

    Pod samom strehom pismeno stoji:
    "Putniče, uđi, prevare nema,
    svi koji dođu gosti su moji,
    ručak se sprema."

    I potpis ima olovkom plavom:
    "Domaćin Mačak,
    šapom i glavom."

    A dole niže stoji, od istog pisca:
    "Zabranjen pristup
    samo za lisca!"

    Pjetlić i Mačak u domu bijelom
    živjeli složno, šapa uz krilo,
    drugarstva takvog na svijetu cijelom
    niti će biti niti je bilo.
    Kakav je Mačak Pjetliću drug
    znalo se šumom uokrug.

    Zimi, dok moćna mećava vije
    i obnoć bura po šumi vije,
    Pijetao leži, pećica grije,
    a Mačak priča lovačke priče.
    U Mačka lula veća od glave,
    šalvare turske od svile blijede,
    odbija muški dimove plave
    i čudne priče prede li, prede:

    "Pođem ti jednom, delijo stara,
    u lov sa mačkom Pekmeza cara,
    idemo žurno kroz neku raž
    u pravcu gore Debela laž;
    u mene puška odlična roba,
    valja mi više od šuplja boba,
    u njega topuz iz drena suva
    na strah i trepet medvjeđih buva.

    Odjednom - gledaj! Trista mu muka!
    Evo ti pred nas rogatog vuka!
    Repina duga za njim vijuga..."

    Raspričan Mačak prede bez kraja
    i preko lule nemarno pljucka,
    oči mu pune zelena sjaja.
    U peći vatra pucka li pucka,
    rumene šare po sobi miče
    prstima zlatnim predmete tiče,
    na zidu slika Mačkove priče,
    sve mu na vuka rogatog liče.
    Napolju dotle kroz pejzaž divni
    i sanke klize djedice Mraza,
    zvjezdanim prahom iskri se staza.
    A blizu kuće, pod prozor sami,
    neznanac neki vješto se skrio.
    Koga li svjetlo Mačkovo mami
    i ko bi noćni uhoda bio?
    Na njemu ćurak, ni nov ni stari,
    pa tamno crven i sav se žari,
    tinja u snijegu i čudno sijeva
    kao da vatra dogorijeva.
    Za njim je širok, raspuhan rep,
    priznati valja, prilično lijep.

    Neznanko tajni, lopovska duša,
    podiže glavu i prozor mjeri.

    Mačkove priče pažljivo sluša
    i njušku svoju lukavo ceri.
    Na kraju reče, pogleda svijetla:
    "Ipak ću jednom pojesti pijetla."

    Ubrzo noćnik otpraši snijegom,
    zamače repom za prvim brijegom,
    pod bukve stare, u bijeli vir.
    U kući Mačak pospano zijevnu
    i lampa dahom posljednjim sijevnu,
    pa naglo zgasnu. Zavlada mir...

    A noćnik onaj koji se krio
    Mudrijaš lisac glavom je bio.

    II
    Nad šumom zora lepezu širi
    i ljetni osvit u sobu viri.
    Vrijeme je lovu, valja u čestu,
    a Mačak spava u šesnaestu.
    Zajedno s njime, pod jorgan-brdo,
    lego i Pijevac, pa spava tvrdo.

    Mačak odjednom otvori oči,
    ugleda zoru, svileno rudi,
    pa mazno reče:
    "Pjetliću, skoči,
    zapjevaj glasno, drugara budi!"

    Prenu se Pijevac, istegnu vrat,
    progunđa glasno:
    "Stao mi sat!" -
    pa klepnu krilom i kukuriknu,
    u samo uvo Mačkovo viknu:

    "O, kukuriku, zorrice Zorri,
    rrumeni požarr na nebu gorri,
    a moj se drugarr s ljenošću borri!" -
    Dodade zatim, zlovoljan vrlo:
    "Jutros mi nešto promuklo grlo."

    Poskoči Mačak od vjetra brži,
    umiva lice, brkove gladi,
    priprema pušku, fišeke vadi,
    a onda Pijetlu pridiku drži:

    "Kad u lov odem, rođeni pobro,
    oboja vrata zabravi naša,
    i još ti kažem: čuvaj se dobro
    od starog lisca, od Mudrijaša.
    Od njega većeg lukavca nema,
    u svakoj rije i zamku ti sprema.
    Puna je varki njegova glava,
    podvale smišlja i kada spava;
    ako li padne u san duboko,
    još uvijek škilji na jedno oko.
    Provjeri triput ono što čuje,
    rođenom repu ne vjeruje,
    planove kuje unedogled,
    i nikad neće na tanak led."

    Otide Mačak po uskoj stazi,
    kroz čestar zelen oprezno gazi,
    na svaki šušanj u šumi pazi,
    tragove zvijerki pažljivo njuška,
    spremna mu stoji škljocava puška.

    Pijetao dotle kukuruz kljuca
    i bogat ručak za Mačka sprema,
    po loncu miješa, tiho pjevuca
    veselu pjesmu, ravne joj nema:

    "Pšenica rasla vitkoga stasa,
    na svakom stablu četiri klasa,
    u svakom klasu zrnaca sto.
    Oj, ko- ko- ko,
    ej, kako to!

    Meni će biti prepuna voljka,
    starog će lisca stegnuti boljka,
    daće mu Mačak batina sto.
    Oj, ko- ko- ko,
    ej, kako to!"

    Pod prozor u tom, koraka meka,
    dopuzi Lisac, nečujna sjen,
    na njemu šešir, i torba neka,
    a glas mu mio i zameđen:

    "Pjetliću dragi, pjevaču jasni,
    zeleni repe, fesiću krasni,
    pšenice evo od svake fele,
    rumene, krupne, sitne i bijele,
    iziđi malo, sada si sam,
    puna je torba da ti je dam."

    "Pšenica! Ura!"
    Pijetao skoči -
    radosnim sjajem bljesnuše oči,
    pa uvis đipnu, veseli bata,
    glavačke jurnu pravo na vrata.

    Trenutka istog Mudrijaš - pljes! -
    obori Pijetla k'o zemljotres.
    Za tili časak svršio borbu,
    Pjetlića smota u staru torbu.

    Mudrijaš hvata stazicu prijeku
    kroz mahovinu, prostirku meku,
    čuljeći uši, tiho pjevuši:

    "Pjetliću dragi s bataka dva,
    u dubok lonac nosim te ja,
    tamo je dobro, ja nisam grub.
    Krči mi trba,
    svrbi me zub!

    Spremiću jutros doručak lijep,
    čitavog Pijetla, ostaće rep,
    zeleni repić - ja nisam grub.
    Krči mi trba,
    svrbi me zub!"

    U gustoj česti u času tom
    škljocara stara grunu ko grom,
    nad morem lišća diže se dim.
    "Mačak je blizu, ovamo s njim."
    trže se Pjetlić i diže viku
    iz torbe stare:
    "O, kukuriku!
    Macane, braco, lija me davi,
    Macane, druže, brzo me bavi,
    stotinu zrna u pušku stavi!"

    Delija Mačak zaigra brkom:
    "Nisam se, Lišče, nadao vas!" -
    pa jurnu ravno, olujnom trkom,
    otkud je čuo drugarev glas.

    "Stanider, lijo, crveno pseto,
    u dobroj ruci škljocare eto,
    biće ti koža kao rešeto!"

    Natisnu Lisac što može jače,
    sivoga granja sve stoji lom,
    na njemu torba ludački skače
    i Pijevac skače zajedno s njom.
    Preskače Lisac prepreku mnogu
    i bježi brže od svojih nogu.

    I Mačak juri, potjera siva,
    htio bi Lisca u ruke živa,
    i jedno dvaput, u brzu letu,
    zgrabi ga skoro za samu petu.

    Niz neke strane, urvine prave,
    lete na turu i preko glave,
    repovi praše, oči se žare,
    a torba drnda niz kamenjare.
    Pijetao ne zna, od straha slijep,
    gdje mu je glava, a gdje li je rep.

    Najzad se srećno završi borba,
    uprta puče, odleti torba,
    a Lisac riješen tereta crna
    uzbrdo zdimi brže neg' srna.

    Manu ga Mačak, pa torbi hrli,
    drugara vadi, snažno ga grli,
    miluje krestu i repić kriv.

    "Pobogu brate, jesi li živ?!"

    A Pjetlić reče:
    "Umakoh smrti,
    samo se zemlja poda mnom vrti."

    "Tako ti treba!"
    Mačak će strogo -
    "Čuvaj se Lisca, jesam li reko.
    Još si i glavom platiti mogo,
    da ti je drugar bio daleko."

    III
    Prolaze dani, treperi ljeto,
    srećni su Pijevac i njegov drug,
    dok jednog jutra i Mačak, eto,
    spremi se u lov u dalek lug.
    Krećući na put ozbiljno reče:
    "Čuvaj se Lisca, bezbrižni Pijevče!"

    Veseljak Pijevac! Takvoga stvora
    nikada nije rodila gora.
    Bezbrižno živi, dobrote pun,
    lukavstva nikad ni jedan trun,
    sva mu je briga rođeni kljun.
    Taj ti u zamku upada skokom,
    gotov je za čas, dok treneš okom.

    Gizdavi Pjetlić po kući šetka,
    navija krestu, ljepotan pravi,
    zeleno perje na repu četka,
    kad, eto, spolja - Lisac se javi:
    "Pjetliću dragi, pjevaču jasni,
    zeleni repe, fesiću krasni,
    pšenice evo od svake fele,
    rumene, krupne, sitne i bijele,
    puna je torba da ti je dam,
    iziđi malo, sada si sam."

    Prozoru Pjetlić dopade skokom,
    naheri glavu, zažmiri okom.
    "Lijane, kaži: Šta ću da radim?
    Da vjeru dadem riječima tvojim?
    Pšenicu želim dušu da sladim,
    samo se torbe i zuba bojim.
    Iskreno reci, prikane moj,
    misliš li mene u lonac svoj?"

    Lukavi lisac prevrnu oči
    i lažan govor za trenut sroči:

    "Pokojne babe kunem se glavom,
    odavna držim žestoki post,
    vodicu pijem, hranim se travom,
    prosto ne mogu da vidim kost.
    Od juče trbuh boli me jako,
    životu mome dolazi konac,
    a sinoć, zlo i naopako,
    leptir mi neki razbio lonac.

    I najzad, jutros (treba me tući!)
    zube sam dao na poklon Žući."
    Nato će Pjetlić:
    "Ti možda šaraš.
    Po duši kaži da li me varaš?"

    "Ako ti lažem -
    Lisac mu veli -
    pečen mi batak na glavu pao,
    vazdan mi zubi jestivo mljeli,
    čitav mi ćuran u trbuh stao.
    Lažem li - gusku pojeo mnogu,
    luto po šumi kokošijih nogu.
    Živjela sloga! U lonac rat!
    Iziđi brzo, ljubi te brat!"

    Prevari Pijetla zakletva ta,
    napolje klisnu u skoka dva,
    zgrabi ga Lisac, pa s njim u torbu.

    "Sad sam ti, Pijetle, skuvao čorbu!"

    Putuje Lisac prastarom šumom,
    uz kamenjare hajdučkim drumom,
    čuljeći uši, kroz nos pjevuši:

    "Pjetliću dragi s bataka dva,
    u dubok lonac, nosim te ja,
    dobro je tamo, ja nisam grub.
    Krči mi trba,
    svrbi me zub!"

    Vrlo daleko, uz odjek lak,
    škljocara stara opali: tak!
    To Mačak lovi dalekim lugom,
    a i ne sluti šta mu je s drugom.
    I opet Pjetlić nadade viku
    iz torbe stare:
    "Kukuriku!
    Macane braco, lija me davi,
    Macane, druže, brzo me bavi,
    stotinu zrna u pušku stavi!"

    Uzalud Mačka doziva drug,
    daleko bješe zeleni lug.
    Stari se Mačak za lovom vije,
    Pjetlića svoga ni čuo nije.
    . . . . . . . . . . . . . . . .
    . . . . . . . . . . . . . . . .

    Pred veče oblak naiđe tmuri,
    zaćuta šuma, kiša se sprema.
    Lovdžija Mačak domu se žuri,
    a kada stiže - Pijetlića nema...

    Svu noć je kiša šibala kruto,
    svu noć je Mačak po šumi luto,
    tražio stalno i nije stao,
    svu noć je Pijetla po šumi zvao.

    Zvao je Mačak, uzalud viko,
    jer mu se nije javljao niko.
    . . . . . . . . . . . . . . . .
    . . . . . . . . . . . . . . . .

    U zoru Mačak nađe na kosi
    prosuto perje, kiša ga rosi.
    Zastade lovac, delija mrka,
    suze mu teku niz oba brka,
    a tužne oči po perju kruže.

    "Zašto me nisi slušao, druže?"

    IV
    Na kraju šume, drugovi moji,
    i sada kuća malena stoji,
    stara je mnogo, zidovi sivi.
    I danas Mačak unutra živi.

    Vidimo uz nj sve nova lica:
    lovci na glasu, sinovi mladi,
    četiri snahe, starica Cica,
    šesnaestoro unučadi.

    Još uvijek tako, večerom, zimi,
    sučući svoje brkove sijede,
    starina Mačak uz lulu dimi
    i čudne priče prede li, prede.

    Veseli odsjaj kao čigra
    iz peći skače, zida se maša,
    po razapetom krznu igra
    lukavog lisca Mudrijaša.

    Nad njim je okvir u vedroj boji,
    brezova kora, srebrna, svijetla,
    u njemu slika velika stoji
    mačkova druga, pokojnog Pijetla.

    I često Mačak, sa tugom blagom,
    razgovor vodi sa slikom dragom,
    gleda je dugo i suze briše:
    "Najbolji druže, nema te više."
    . . . . . . . . . . . . . . . .

    Sa djeda-Mrazom u ruhu sjajnom
    šumu sam prošo stazicom tajnom,
    vidio kuću i prozor drag,
    pred pragom lovca staroga trag.
    Samo za tren!...
    Vjetar je meo
    i sve se zavi u sniježni veo.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #37

    Odgovor: poklonite pesmu..

    Poljubi me... Prever

    U jednoj četvrti Blistavoga grada
    Zraka nikad nema sunca retko kada
    Čak i usred leta tamo zima vlada
    Stajala je u stepeništu
    On pored nje pored njega ona
    Bila je noć
    Mirisalo je na sumpor
    Jer su to popodne ubijali stenice
    Ona mu kaže
    Ovde vazduha nikad nema
    A sunca retko kada
    Čak i kad dođe leto večita zima vlada
    Dobro Božje sunce za nas ništa ne haje
    Ono u bogataškim četvrtima ostaje
    U naručje me uzmi
    Ljubi me
    Ljubi me dugo dugo
    Ljubi me strasno
    Kasnije će biti suviše kasno
    Naš život je sada
    Od bilo čega ovde se crkava
    Od toplote od hladnoće
    Čovek se guši ili smrzava
    Vazduha nema
    Da prestaneš da me ljubiš
    Čini mi se zagušila bih se
    Tebi je petnaest meni petnaest godina
    Zajedno imamo trideset
    Sa trideset više nismo deca
    Dorasli smo za rad
    Dorasli za ljubav
    Kasnije će biti suviše kasno
    Da naš život je sad
    Poljubi me.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #38

    poklonite pesmu..

    ZALJUBLJENA

    Ona stoji na mojim očnim kapcima
    I njene kose zamršene su u mojima,
    Njeno telo ima oblik mojih ruku,
    Ona je boje mojih očiju,
    Ona se utapa u moju senku
    Kao kamen u nebo.

    Ona ima uvek otvorene oči
    I ne dopušta mi da spavam.
    Njeni snovi pri punoj svetlosti
    Mogu sunce da ispare,
    Zbog njih se smejem, plačem i smejem,
    Govorim, a ništa ne kazujem.

    Pol Elijar
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  9. #39

    poklonite pesmu..

    PREPOZNATI


    Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
    kad u nama bude
    vec mnogo jeseni i zima
    kad mi sjaj u oku izblijedi od kisa
    i kad me mozda vise nece biti

    da li ces ponekad zaplakati nocu
    kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
    na sve ulice i restorane
    sva ona mjesta koja ces pamtiti
    po nasoj njeznosti
    i ljubavi u kristalnim prozorima
    plavim maglama

    da li ces ponekad zaplakati
    u prvi sumrak novog proljeca
    u toj jedinoj preostaloj zraci
    razbijenog sunca
    kad osjetis jos jednom dodir moga dlana
    kad me vise mozda nece biti

    a sve ce biti kao prije
    i ona rijeka plava
    i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
    u koje smo htjeli

    da li ces me ipak zaboraviti
    u predahu dviju ljubavi
    a znas da nam usne od istog poljupca boluju
    i da nas ista tuga progoni stoljecima


    Zeljko Krznaric
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  10. #40

    Odgovor: poklonite pesmu..

    Čudo najkraće traje

    Znaš
    bilo je mnogo dobro
    bilo je
    bolje nego
    bilo šta

    bilo je kao
    nešto
    što možemo da
    podignemo
    držimo
    gledamo
    i onda se smejemo
    zbog toga.

    bili smo na
    Mesecu
    bili smo u
    jebenom Mesecu,
    imali smo ga

    bili smo u vrtu
    bili smo u
    beskrajnom ponoru

    nigde nema takvog
    mesta

    bilo je duboko
    i
    svetlo
    i
    visoko

    primaklo se tako blizu
    ludila
    smejali smo se
    bezumno

    tvoj smeh
    i
    moj

    pamtim kad su
    tvoje oči
    glasno rekle
    volim

    sada
    dok se ovi zidovi
    tako nečujno
    ljuljaju.

    Č. Bukovski
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #41

    Odgovor: poklonite pesmu..

    NA MOJE RAME NASLONJENA

    Na moje rame naslonjena
    bila si mi desno krilo.
    Kao da bi razastrla
    svoje milo, crno perje,
    dizale me tvoje reči
    u svetlo i belo nebo.
    Uzbuđenje. Tišina.
    Sad sedim za svojim stolom,
    iz ramena krv mi teče,
    odsutnost me tvoja boli...

    Atolaguire Manuel
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #42

    Odgovor: poklonite pesmu..

    Gvozdeni novcic

    Evo gvozdenog novcica.
    Pitajmo oba suprotna lika
    i ona ce biti odgovor na uporno pitanje
    koje niko sebi nije postavio:
    Zasto je covjeku potrebno
    da ga neka zena voli? Da vidimo.
    U visim sferama se preplicu
    cetvorostruki svod koji drzi potop
    i nepromenljive zvezde planetarijuma.
    Adam, mladi otac, i mladi Raj.
    Vece i jutro. Bog u svakom bicu.
    U tome cistom lavirintu je tvoj odraz.
    Opet bacimo gvozdeni novcic
    koji je i carobno ogledalo.
    Njegovo nalicje je niko nista i tama i slepilo.
    To si ti. Oba gvozdena lika daju samo jedan odjek.
    Tvoje ruke i tvoj jezik svjedoci su neverni.
    Bog je neuhvatljivi centar prstena.
    On ne hvali niti kudi.
    Najbolje djelo: zaborav.
    Zasto te nisu htjeli voljeti?
    U sjenci drugog trazimo svoju sjenku;
    u ogledalu drugog svoje sopstveno ogledalo.

    Horhe Luis Borhes


  13. #43

    Odgovor: poklonite pesmu..

    The crystal ship



    Pre no što svest izgubiš
    Voleo bih da me ljubiš
    Na čas maziš u ekstazi
    Da me ljubiš, da me ljubiš

    Svetli dani, bola puni
    Nežnom kišom me ispuni
    Naše vreme, luda reka
    Susret čeka, susret čeka

    Gde ti spi slobode volja
    Večne ulice su polja
    Teškim "zašto" razapet
    Voliš smrt, ja volim let

    Taj brod od kristala svija
    mnoštvo deva, čarolija
    Što još nisi, možeš čuti
    Kad se vratim, javiću ti

    Jim Morrison
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #44

    Odgovor: poklonite pesmu..

    Mi smo se sreli na zvezdi...

    Mi smo se sreli na zvezdi što se zove Zemlja.
    Naš put kroz vreme u ovaj čas stoji za nama dalek,
    gotovo beskrajan,
    da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli

    Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu.
    Kroz naše ruke i
    kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.

    I kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne puteve kroz beskraj,
    na kojoj ćemo se opet sresti zvezdi?

    I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sećanju
    da bejasmo nekada ljudi
    koji su se ljubili na nekoj zvezdi
    što se zove Zemlja?

    Antun Branko Šimić
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #45

    Odgovor: poklonite pesmu..

    Volim te

    Volim te za sve zene koje nisam upoznao
    Volim te za sva vremena u kojima nisam zivio
    Zbog mirisa velike pucine i mirisa topla kruha
    Zbog snijega sto se topi i prvih cvjetova
    Zbog zednih zivotinja kojih se covjek ne plasi
    Volim te zbog voljenja
    Volim te zbog svih zena koje ne volim

    Jedino u tebi ja se dobro vidim
    Bez tebe ne vidim nista nego siroku pustos
    Izmedju nekad i danas
    Postojale su sve te smrti sto sam ih
    ostavio za plotom
    Nisam mogao probiti zid svog ogledala
    Morao sam uciti zivot slovo po slovo
    Kako se zaboravlja

    Volim te zbog tvoje mudrosti koja nije moja
    Zbog zdravlja
    Volim te unatoc svim obmanama
    Zbog tog besmrtna srca sto ga ne zadrzavam
    Ti mislis da si sumnja a nisi nego razum
    Ti si veliko sunce sto mi na glavu sjeda
    Kad sam siguran u sebe sama.

    Paul luard



Strana 3 od 114 PrvaPrva 123451353103 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Na koju pesmu vas asocira forumaš?
    Autor Arthur Dent u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 343
    Poslednja poruka: 12.04.2020, 21:07
  2. Tebe ne volim, al' sto volim tvoju pesmu...
    Autor starsica u forumu Muzika
    Odgovora: 61
    Poslednja poruka: 29.04.2014, 17:24

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •