Ideja Evropskog ujedinjenja je stara, svoje korene vuče još u vremenima daleko pre Drugog svetskog rata. Ozbiljne, realne i miroljubive ideje o tešnjoj saradnji evropskih zemalja, oslobođene hegemonističkih želja, nastale su nakon bolnih i stravičnih Francusko - pruskih ratova 1870. godine i Prvog svetskog rata 1914-1918. Vekovima razjedinjen "stari kontinent", poprište velikih svetskih sukoba i ratova bio je pogodno tle za istinske akcije i napore za evropsko ujedinjenje. Nakon završenog Prvog svetskog rata, a po ugledu na stvaranje u uspešno funkcionisanje SAD, osnivač panevropskog pokreta, Austrijanac Kalergi predložio je 1923. godine obrazovanje Sjedinjenih Evropskih Država. Šest godina kasnije, 1929. godine, francuski ministar spoljnih poslova Aristide Briand zajedno sa nemačkim ministrom Gustavom Stressmannom na zasedanju skupštine Lige naroda u Ženevi predložio je stvaranje Evropske Unije kojom se predviđa bliža saradnja evropskih država uz njihov neosporan suverenitet. Trebalo je da Evropa još jedanput bude razorena, na ivici ekonomske propasti ne samo kod pobeđenih država, već i kod pobednika, da bi ideje o ujedinjenju ponovo oživele.
U okviru brojnih zalaganja za stvaranje ujedinjene Evrope, značajan je govor tadašnjeg britanskog premijera Winstona Churchilla održanog septembra meseca 1946. godine u Cirihu, gde poziva države kontinentalne Evrope na stvaranje Ujedinjenih evropskih država. Po Churchillovom mišljenju, osnovna pretpostavka ujedinjene Evrope je bila francusko-nemačka saradnja.