Irena Vrkljan
Prikaz rezultata 1 do 11 od ukupno 11
  1. #1

    Irena Vrkljan

    Među pogledima
    koji su do ruba puni poruge i zime
    nismo znali sačuvati
    malu škrinju
    s našim rukovanjem,
    nismo se tražili
    pokraj predmeta
    što postaju zli, ubojiti i opasni
    i mrze naše tijelo,
    zastali smo
    da beznadne
    i tako sumorne slike
    objesimo na zidove
    što izdaju
    sudbinu ove bezimene priče,
    dok vrijeme ljušti naslagu uspomena
    i gradi maglu,
    i gradi saonice,
    kada je snijeg odavno zaboravljen,
    i kada lavine donose nove brodove,
    a onih starih
    ima već previše
    da bismo na svima mogli ploviti.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  2. #2

    Odgovor: Irena Vrkljan

    Željela sam biti krotka pred sudbinom
    Kao more

    I kupiti joj vjetar,
    Sunčan obruč snova,
    Željela sam kao more
    Mnogo topline za moj glas
    Zaleđen na dnu opake noći,
    Željela sam i tražila
    Okomite sjene na mom
    tijelu
    Malo umora u mojoj kosi
    I jedno sasvim malo sunce
    Za moje oči
    Nagnute u sebe,

    Kao more,

    Željela sam
    I zaustavila
    Krhki stroj srca,
    Koji postavlja zamke
    Nalik na magične predjele,
    I koji opominje ove zjene
    Da ne lutaju neumitnim nebom,

    Kao more.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  3. #3

    Odgovor: Irena Vrkljan

    Skamenjena na velikom trgu snova,
    naslonjena uz bridove neba,
    prestrašena u grlu rose,
    nijema poput leptira
    okrećem svoje lice zemlji
    jer svuda nalazim tebe.
    Hrabra na žici iznad ponora,
    ponosna među obalama ohole rijeke,
    ja dozivam noć prisutnih godina,
    sav očaj napuštenih drvoreda,
    sve naricaljke predaka
    jer svuda nalazim tebe.

    U ustima ovog zdenca
    ne dodirujem rubove vode,
    ni dno u srcima riba,
    prolazim poput kiše
    kroz tkanine jesenjih gradova,
    vezujem se glađu,
    ranjavam vid na oštrici sunca
    stojim na paljevini vlastita sluha,
    poklanjam se izvoru mora
    i pronalazim svoj strah.

    Odrezala sam kosu
    spalila sam lice
    oderala sam kozu
    pretvorila sam se u izgorio pejzaž,
    ali ti me prepoznaješ
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  4. #4

    Odgovor: Irena Vrkljan

    RIJEČI KOJE OSTAJU


    - odlomci iz pjesama -

    ....

    Želim,
    da nikada ne zalutaš u predjele gdje te ne očekuju i da ti na
    ipruženu ruku uvijek, uvijek netko pozdravom odvrati
    da ti uvijek stignu dobra pisma, vijesti i sjećanja,
    da sudbina trajno štiti svakog koga voliš,
    da ne bude rata, da se ne zaboraviš smijati,
    da vjeruješ u mogućnost istine koja nije sebična, i da svima
    koji te za to mole, oprostiš,
    da te nikada ne bole uspomene na tvoje mrtve,
    da budeš osjetljiv preko mjere,
    da spasiš nekog tko ne zna plivati, i da ti ne treba nečija zahvalnost,
    da te uvijek voli svečanost riječi.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  5. #5

    Odgovor: Irena Vrkljan

    .......

    Jedan sat na površini sunca
    traje s pamćenjem,
    i svoju nepromijenjenu vjernost godinama
    pretvara u samoću,
    ova velika ruka
    što sniva u blizini vremena
    skupila je sve svoje prste
    u pregršt sjena,
    i prepustila se zaboravu.

    .....
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  6. #6

    Odgovor: Irena Vrkljan

    .....

    tko to leži
    umoran svako jutro i svake noći
    u sumraku oplođenih grahorica
    i zove predjele uvijek žive u svemiru,
    tko vraća tvoje prste
    u mekane jarbole ocvalih trava i poklanja svoju utvrđenu vjeru
    svakoj ljubavi koja budi krv pijeska?
    Pjesnik.

    ....
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  7. #7

    Odgovor: Irena Vrkljan

    ....

    Bilo zastaje,
    koso svjetlo pada, pada u ovaj zatvor,
    mrve šećera u moja usta.
    Grad se topi i pretvara
    u okruglu ružu,
    uspomene teku s prstiju umočenih u tintu, u pijesku se gubi
    crveni rukopis.
    Na tržnici prodaju blistave ribe
    i seljaci još plaču strašno i glasno,
    duhovi iz rata
    sjede zagrljeni oko spomenika,
    trg je posve blijed,
    nijedan gram života ne pokreće plave tramvaje,
    kuće su se okupile oko sinjih golubova,
    nigdje nema mog prozora svjetla.
    Bijele noći leže na krovovima
    dok prozirni muzičari
    iznad perivoja plove,
    kada sam u tuđini i kada sanjam,
    cvjeta unutarnje jezgro Zagreba
    poput ploda od crvenog baršuna.

    .......
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  8. #8

    Odgovor: Irena Vrkljan

    .......

    Kažu,
    da je za poeziju problem
    riječ napalm ili krv, teške riječi,
    duga je povorka ubijenih slika,
    ipak, zemlja postoji, iako kruh u staniolu
    više nema okus sunca,
    i sjećanje može da izblijedi, kažu,
    možda, poezija tako leži na glasnom bubnju,
    kao djetelina, što je znak bjeline na deterdžentu,
    kažu,
    nema više ničeg, nema više ništa,
    i ostatak meda u mom srcu iznenadno hlapi,
    no ipak, ljubav je nježna i s kišom u sprezi,
    što neprekidno pada
    iz jedne kuće koju znam, koju pamtim,
    pada na pjesmu, usprkos svemu,
    pada, živi i buja.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  9. #9

    Odgovor: Irena Vrkljan

    Čarolija zaborava



    U ovom prostoru omeđanom stablima mog razuma
    U ovom prostoru bez središta svijetla
    bez okusa; bez glasova
    U ovom sjećanju zatvorenom u tamnom obručju tjela
    u ovoj boli u ljubavi nepravednoj
    U ljubavi
    ja dozivam lice koje sam posjedovala juče
    ja dozivam noć u ovaj sat neponovljeni
    u ovaj dan neotrovani
    blizinom vermena
    u strahu prisutnom među oblicama
    u ovaj moj plač
    Neka iz mahovine izađu sve košute
    i polože moje telo na zle i visoke borove
    danas
    na dan neprolazne osvete
    nek umorne žene svežu moja stopala
    i zapale sve lađe snele pod rukom mog vrata

    Ja zovem

    Neka dođe velika tišina
    Neka se reke udalje od obala
    i telo nek napusti dubinu vlastite krvi
    Jer ja više ne poznajem granicu svog krika
    Ne vidim više daljinu između dva neba
    ne osećam krv
    U ovaj suton sastavljena od dva oblika patnje
    U ovu plahost koju nose stupovi
    lagani od nevinosti ljeta
    U ovaj san
    ja dozivam reči
    nage i bez uspomena
    Ja dozivam agoniju
    hladniju od snjega
    u disanju moje kože
    U ove plohe tuge u ovu tamu
    Ja zovem vjetar koji briše obrise gorkih planina
    Vjetar zaborava
    Ja dozivam pčele
    da lancima bez zvukova zarobe tu travu
    taj plamen tvoga imena


    Ja zovem

    Neka se mora preliju
    u presušni izvor zemlje
    i zaustave krv koja me napušta
    Neka se moja zaljubljenost pretvori u osamljene preivoje
    moj osmeh otuđi od sunca
    nek oštrice izrasle u dodiru naše šutnje
    Prodru kroz ovaj plameniti okus smrti

    Nađite me
    Vežite me
    spalite moje sećanje
    zakopajte moje sunce
    u jezgro najtamnijeg korjena
    Otvorite moje dlanove od soli
    I oduzmite mi taj lik
    Koji i šljunak pretvara u ljubav
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  10. #10

    Odgovor: Irena Vrkljan

    Pred zidom vremena



    Radi te boli od koje umiru prsti
    Do juče još uronjeni u pjesak i šećer
    Radi te boli
    koja nagoni oblake na bjeg i smrt
    u dugim ljesovima zore

    Radi te boli u mekom tkivu sna
    kad se propinje sve do ruba tjela
    do izvora krvi
    već omamljene dlanom
    već budne za plač

    radi ovih nepoznatih bića
    koje nadgrizaju koru noći
    ponosnu koru noći
    sto čuva uspomene.
    Oklop tako snažan i opet tako ranjiv
    tamniji od tame

    Radi ove boli
    koju mirisom mahovine i odložene stvari donose u sobu
    krotku od tišine
    u osvetljenom oknu prozora

    pa pred zid na koji pljusti kiša ili dani
    Stajala je nepoznata žena
    i rukom već tuđom
    i iglom već zarđalom
    pretvorila vjerni sloj prašine
    u onaj drugi svijet
    opustošen drugom boli
    od koje se ne umire

    a da se ne zna zašto
    a da se ne zna kako

    Neprimjetno i neponovljivo
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  11. #11

    Odgovor: Irena Vrkljan

    ŽEĐ



    Nebo upija moju površinu
    gladna vatra
    prži razinu mojih očiju
    nebo upija moju mokru kožu
    sastavljenu od prozirnih struja
    Moje glatko telo ranjeno školjkama
    moju dubinu i miris
    slanog karjolika alga
    Nebo traži vlagu mojih ostrva
    i vuče me bezdan u usijani pjesak lave
    i razdire mi put

    Sunce je nezasitan nož
    zaboden u središte žeđi
    u ovo more pepela

    Nebo upija moje krošnje
    i pali lisnato meso
    mog hrasta
    na rubovima zemlje
    nebo proždire moje sokove
    i suši med u krvotoku debla
    Razdire korjenje mojih stopla
    moje prste
    moj mrak

    Nebo je gladno među haljina ljeta
    i spaljuje moj potiljak

    Sunce je nezasitan nož
    zaboden
    u središtu žeđi
    u ovu šumu pepela

    Oborena kao igračka strave
    ja branim ovaj prag
    i okus žita
    Ja se savijam do mulja
    do napukle kore mog čela
    ja vičem
    a nebo je nezasito
    ono je crno srce na vratima sunca
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •