Ne spadam u one koji ne upadaju u konflikte. Ali mogu se pohvaliti s tim, da je ma koliko se ja svađala (sukobljavala stavove, mišljenja,...), malo je ljudi sa kojima sam posvađana.
Nekada sam mislila da odmah treba sve isterati na čistac. Pa bih onako još uzavrele glave i emocija tresla u lice sve. I dalje smatram da je tako mnogo ispravnije i ljudskije, ali tako uzavrela nisam mogla (a čini mi se da još uvek nisam u stanju) da biram reči, pa bih sve izgovarala mnogo grublje i neodmerenije.
Jednom sam tako isterujući "mak na konac" povredila dragu mi drugaricu. A onda sam shvatila da nije svako rad na krajnje otvoreno rešavanje sukoba. Pa sam vremenom naučila da taj prvi momenat oćutim, izbrojim do deset (ili do milion i deset), ohladim se, promislim, pa tek onda reagujem. Pri tom očekujem da budem saslušana, očekujem i da se meni kaže, spremna sam da kažem i spremna da slušam. I samo tako, uz maksimalnu iskrenost može se dopreti do suštine, odnosno do rešenja sukoba.
A reagujem sa onima do kojih mi je stalo, koji su moji, koji su mi bliski i kod kojih ovakvi potezi ujedno i znače ne samo moju borbu da rešimo sve prepreke u komunikaciji i ne dozvolimo da nam bliskost nešto pomuti.
Sa ljudima koji mi ne znače mnogo (ovde najpre mislim na poslovno okruženje) ponašam se sasvim drugačije. Konflikti su mi prećutni. Ne dam na sebe, to svakako, ali i nemam nameru da trošim reči i energiju da izgladim odnos koji mi ne znači mnogo. Trudim se da svojim radom, znanjem , zalaganjem i kolegijalnošču obezbedim sebi dobru zaštitu da me ne mogu dotaći razne ljudske niskosti i pakosti (koje se najčešće istim likovima vraćaju kao bumerang). A ako se već nađe neko ko će pokušati da mi smešta, prećutno dajem do znanja da sam svesna šta pokušava, menjam svoje ponašanje prema toj osobi i uz hladni smešak zauzimam gard.
Kako vi rešavate svoje konflikte?