I pored velikog bogatstva autohtone evropske dendroglore oduvjek se osjecala teznja za unosenjem novih vrsta sa drugih kontinenata.
Kao stoje poznato, pojedine vrste su unosene u Evropu jos u starom vjeku, kada su Rimljani unosili neke vrste u svoje zemlje. No, kulminaciju proces eksperimentisanja i unosenja stranih vrsta dostize tokom, a narocito krajem 18. i pocetkom 19. vjeka. Tako je dendroflora Starog konitinenta postajala sve bogatija sa novim vrstama koje su se sa manje ili vise uhpjeha aklimatizirale u novim uslovima sredine. Po misljenju nekih autora, u botanicke vrtove, parkove i druge zelene povrsi uneseno je preko 10000 razlicitih drvenastih vrsta i nizih sistematskih kategorija.
Najveci broj vrsta se unosi iz estetskih razloga, gdje se osim njihovih uzgojinih osobina cijene jos i: opsti izgled (habitus), izgled i boja kore, debla i grana, oblik, velicina i boja listova idr. Neke od tih vrsta su se u potpunosti udomacile u novim uslovima sredine, daleko izvan svog prirodnog areala. Najbolji primjer za to je bagrem, Robinia pseudoacacia, koji je prirodno rasprostranjen na velikim prostranstvima Sjeverne Amerike, a prenesen je u Evropu jos u 1601. godini, Francuska, i od tada se poceo siriti po svim evropskim zemljama. U nasim krajevima se potpuno udomacio ulazeci u sastav brojnih sumskih zajednica niskog i brdskog regiona, od samog mora do vojvodjanskih ravnica.
Iako je u prvo vrijeme unosenje stranih vrsta, kako u Evropu tako i kod nas, sluzilo iskljucivo botanickim i estetskim ciljevima, vremenom je uoceno da neke od introduciranih vrsta mogu biti od interesa sumskoprivrednog gledista. Te vrste se sa uspjehom kultivisu u monokulturama ili zajedno sa odgovarajucim nasim vrstama drveca . Jende od najpopularnijih vrsta koje su se iz botanickih vrtova preselile u sumske kulture u nasoj zemlji su; americka duglazija, Pseudotsuga menzessi, vajmutov bor, Pinus strobus, crni orah, Juglans nigra, i druge.
Stanje nesamoniklih drvenstih vrsta u mnogim nasim vecim gradovima poodavno je prouceno i prikazano, u brojnim naucnim i strucnim casopisima, od nasih eminentnih naucnih radnika.
Tako o egzotama sireg podrucja Srbije postoji opsirna studija od D. Petrovica (Beograd, 1951). Nesamoniklu dendrofloru Beograda i okline opsirno su obradili B. Jovanovic (Beograd, 1950), A. Tucovic (Beograd, 1954), a kasnije se javljaju novi prilozi raznih autora, npr. K. Zujovica (Beograd, 1971).
O stranim vrstama zagrebackih parkova pisali su J. Karavlah, D. Radusa isto i o dekorativnom drvecu Slavonije i Baranje.
Iz naveddenih i brojnih drugih radova moze se vidjeti da se na prostorima bivse SFRJ uzgala nekoliko stotina stranih vrsta, od kojih je veliki broj egzota, u pravom smisli te rijeci.
Cedomil Silic, Ukrasno drvece i grmlje