Stevan Raičković - Strana 2
Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 38
  1. #16

    Odgovor: Stevan Raičković

    ZAKASNELI ČUN



    Uvek na jednoj te istoj klupi

    U zakržljalom parku tačno na raskrsnici aleja

    U vreme baš kada se ljudi sa posla vraćaju

    Seda jedan te isti čovek polako na ivicu

    Kao da je samo za trenutak seo da se odmori

    Ili da budan prosanja nešto iz svog života

    Koji se dan po dan daleko odmače od obale

    I sada kao mali trošni čun

    Stoji tako bez pokreta usidren na pučini parka

    Dok lađe u zvižduku pune mornara

    Prolaze šumno kraj njegovog boka

    I nestaju u toplim lukama.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  2. #17

    Odgovor: Stevan Raičković

    PODNE



    Po svemu onome kako izgleda

    Ovo podne je sasvim obično

    Kao jedna stara pesma:

    Mali užareni trenutak tačno u sredini između

    izlaska i zalaska

    I ništa više.

    (Ili još samo

    Pa i to već uzgred:

    Jedna svakodnevna slika ovde pred očima

    Koju ostvaruje okrugao život časovnika na

    tornju

    Sklapanjem svojih ruku

    Na molitvu

    U sunce.)

    Tu bi stvar eto mogla da se i završi

    I to lepo,

    (Ne možda baš najlepše i najpunije

    Kao što dolikuje to pesmi koja se kao prva

    budi

    Ispod debelih naslaga ćutanja i tišine

    Ali ipak.)

    Ovo podne je savim obično

    I tu počinje pesma.

    Treba skrenuti par koraka samo iza ugla

    U mršavo zelenilo

    Ulevo gde su stabla.

    Čovek neki

    Po svemu onome kako izgleda

    Sasvim običan

    U jednostavnom šeširu malo nakrivljenom

    U prugastom kaputu

    Sedi na klupi i štapom ispred sebe ovlaš

    ispisuje krugove u pesku

    Malo nepravilne

    Ali ipak dovoljne da u njih stanu sve

    prohujale godine bez ostatka:

    Tri male istinske ljubavi

    I dva velika rata

    Jedna ptica mladosti koja neće poleteti o nikad

    više iz kruga

    Ni preko tanke crte.

    Čovek malo iskreće glavu i sluša: ptica peva.

    "Gde peva ptica" pita čovek i naginje uho nad

    svoje dno

    I osluškuje prema grani.

    Izgleda da je to rekao malo glasnije

    Zaboravio se

    I sad se uplašen kao u ljubavničkom stidu diže

    sa klupe

    I polazi

    Ali se naglo vraća

    I briše nogom svoje krugove u pesku

    I smeši se još više uzbunjen ovom slučajnom

    školskom igrom

    I odlazi

    Ovog puta u sasvim drugom pravcu nego što je

    to prethodno naumio.

    Inače

    Po svemu onome kako izgleda

    Ovo podne je sasvim obično

    Kao jedna stara pesma.

    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  3. #18

    Odgovor: Stevan Raičković

    U SASVIM UTIŠALOJ



    U sasvim utišaloj i skoro smračenoj ulici
    Pred vratima tek nešto uzdignutijim
    Ne više od pet-šest stepenika
    Ali ipak visoko
    Stoji jedan čovek malo ukošeno okrenut
    Ni tamo ni ovamo
    Kao da zagonetku postavlja nekom opalom
    listu
    Ili zgužvanoj hartiji
    Koji šušte polako niz poliveni asfalt
    Kao da nekuda zajedno idu uporedo
    A čovek
    Ne zna se da li je izišao
    Ili se tek sprema ili razmišlja da li da uđe
    Skoro isto onako kao što se ne zna
    Barem na prvi pogled
    Ili napamet
    Da li je to vreme
    Samo vreme duboko iza ponoći
    Ili vreme noći već sasvim blizu jutra.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  4. #19

    Odgovor: Stevan Raičković

    JEDNE NEDELJE U PODNE



    Jedne nedelje u podne
    U gradu
    Koji je toliko susedan tvojoj varoši
    Kao što su oko i oko blizi na jednom istom
    licu
    Stojiš na njegovoj jesenskoj obali.

    Slatko i tužno ti se pričinja da si nepoznat
    Svemu oko sebe
    I da je sve okolo i tebi nepoznato
    Toliko
    Kao da nikada i nigde
    I ništa
    Nije baš sasvim istinski ni postojalo.

    Stojiš na jesenskoj obali.
    Ni slatko ni tužno već:
    O nikog da pronađeš
    Da izbudiš
    Da zalutalog otkriješ u svojim mislima bar
    nekog
    Koga bi voleo da te krišom ugleda tajanstveno
    kako stojiš
    Kao nekada što si voleo da te ugleda
    Gde bilo.
    (Ni sujetan već
    Znači
    Ni gorak!)

    Udaljen podjednako i od tuge si
    I od sreće
    Kao treća neka tačka
    Suvišna
    Al tako:
    Kao i prve dve da su u nekoj tuđoj samo glavi tek
    jedva izmišljene.

    Stojiš na jesenskoj obali.
    Jedino ono oko tebe što je:
    Da li je više dan
    Il više kiša
    Ili najviše ta nesigurnost - da li jedno je ili drugo.

    Stojiš na jesenskoj obali.
    I više ne smeš
    Više ne smeš nego li što ne umeš da pomisliš:
    Kako to
    Da ti odistinski baš stojiš
    Na nekoj jesenskoj
    Nekoj obali
    Kad oko tebe sve je toliko nesigurno
    Kao ni istinsko da nije.

    Dan je
    Već više magla nego kiša
    A magla:
    Više veče
    Nego li dan il kiša.

    Stojiš na jesenskoj obali
    U gradu
    Najsusednijem tvojoj varoši
    U kojoj si do maločas mislio da život je nešto
    sasvim deseto.

    Stojiš na jesenskoj.
    Pas da zalaje bar.
    List padne.

    O ne bi loše bilo da si pio
    Pa onda da bar sutra bude nekako sve drugačije.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  5. #20

    Stevan Raickovic

    Njegova dela, posebno, poezija zasluzuje nasu paznju !


    BAJKA O ZRNU PESKA

    Na pustinjski pesak,koji je lezao nepomicno,padali su uzareni zraci sunca.Svuda unaokolo,do u nedogled,vladala je mukla tisina.Tako je to trajalo danima i mesecima,godinama i vekovima.
    Jedno maleno zrnce,koje se nalazilo na povrsini pescanih naslaga,otpoce jednog jutra,nekim cudom ,da misli.U njegovoj sicusnoj glavi rojile su se velike slike o nekom drukcijem i neobicnijem zivotu.Pescano zrnce je zazelelo da se pokrene iz svoje zazarene jednolicnosti,da napusti ovo dosadno mesto sa kojeg se nije cuo ni shum,ni glas,niti se moglo bilo shta,sem peska,videti.
    Uto dunu pustinjski vetar.
    Jedan sloj peska sa povrsine pokrenu se iz svoje nepomicnosti i polete kroz vazduh.U sivom pescanom oblaku,koji je plovio nad pustinjom,nalazilo se i zrnce koje misli.U njegovoj sicusnoj glavi prvi put je likovala misao:"Pocelo je,najzad!"
    Posle nekoliko casova vazdusne voznje,zrnce pade kraj jedne zelene oaze.Naculjilo je svoj sicusni sluh i osluskivalo veselo kloktanje izvora.Dani i noci su postajali sve zanimljiviji.U oazu su navracali beduini sa kamilama.Dovikivali su se medju sobom,a ponekad i pevali.O,koliko je samo tada bilo shumova!
    Meseci i godine su prolazili.U sicusnoj glavi su ponovo otpocinjale da se roje velike slike o drukcijem zivotu.
    I od tada, kako bi dunuo vetar,tako bi i zrnce koje misli ulazilo u sivi,pescani oblak,koji bi ga preseljavao na sve novija i zanimljivija mesta.
    Sicusna glava nije mirovala.Stalno su se u njoj rojile velike slike.Maleno zrnce je sve cesce zudelo za novim vetrom koji mu je uvek donosio promenu.
    Jednog dana dunu neki strasni vetar koji je satima vitlao pescani oblak nad pustinjom,sve dok ga ne nadnese nad morsku pucinu.Tako se maleno zrnce nadje i na morskom dnu.Posmatralo je sada velike i male ribe i osluskivalo iznad sebe huku talasa.Vodene struje koje su ga valjale,premestise ga najzad i do mesta odakle su bageri vadili pesak za gradnje.Kad se jednog jutra zrnce probudilo na lopati,otpoce njegova duga voznja.Samo,ovoga puta,bez vetra.Vozilo se sada kamionima,vozovima i kolicima.U njegovoj sicusnoj glavi carovala je samo jedna misao:"To je,dakle,onaj veliki zivot!"
    U nekom velikom gradu,u nekoj velikoj ulici,radnici ga pomesase sa zitkim katranom i ugradise u asfalt.Danima su preko njega,uz buku,prelazile automobilske gume.Maleno zrnce je sa osmehom osluskivalo zamor velegrada,sve dok mu se ponovo ne ukaza slika o drukcijem zivotu.Zrnce koje misli je napregnuto ocekivalo vetar.Ali,kada se vetar pojavio,zrnce nije uspelo,onako zarobljeno u asfaltu,ni za dlaku da se pokrene sa svog mesta.Vetar je ulicom preko njega ,veselo vitlao samo izguzvane hartijice.

    Stevan Raickovic
    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  6. #21

    Odgovor: Stevan Raickovic

    Ruke bola

    Daj reči guste ko smola
    I reči kao krv neophodne
    Za naše prazne ruke bola
    Podignute u svetlo podne.

    Daj onu strašnu reč što tone
    Još neprobuđena u mrak mesa
    Od koje grudi muklo zvone
    Kao negledana kap nebesa.

    Daj reči koje imaju telo
    I u telu srce crveno,
    Sve one koje će gorko čelo

    Naći u svetu razbijeno.
    Daj reči gorde ko mač topola
    Za naše prazne ruke bola.


    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  7. #22

    Odgovor: Stevan Raickovic

    U mojoj glavi stanuješ


    U mojoj glavi stanuješ: tu ti je
    Soba i mali balkon s kog puca
    Vidik na moje misli najtananije.

    Ponekad slušaš kako mi zakuca
    Srce ko živi leptir iz kutije.

    Ja ti odškrinem vrata: niz basamake
    Silaziš u vrt za kog niko ne zna.

    Na povetarcu lebdiš poput slamke.

    (Dok za to vreme, možda: neoprezna
    Stojiš na nekom rubu, ispred zamke...)

    Nekad (u mojoj glavi dok baš skačeš
    U morsku penu, ispod sunca, gola)

    spazim te kako po kiši preskačeš
    Barice i sva u blatu do pola
    Žuriš na posao s licem ko da plačeš.

    Prolazi dan za danom i sva svota
    Vremena tvog se po dva puta zbira:
    Pa pola oko moga klupka mota.

    Vidim sa tvoga lica punog mira
    Da ne znaš kako živiš dva života.

    U mojoj glavi stanuješ i dubiš
    Crne i bele hodnike za moje
    Misli: kako mi bežiš il me ljubiš?

    Van tebe druge misli ne postoje.

    Samo dok spavam ti se nekud gubiš...

    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  8. #23

    Odgovor: Stevan Raickovic

    Ti si moj život videla iz bliza

    Ti si moj život videla iz bliza:
    Primiso, pokret, reč što nisam reko.
    Znala si grč moj i kad stojiš iza.
    Slutila moju bolest na daleko.

    Ti si u mome oku dok još gasne
    Videla prva novog smeha klicu.
    A kad se vratim domu ure kasne
    Znala svu priču samo po mom licu.

    Sedim za stolom i ne znam svog lika.
    Pred ogledalom zalud mi je stati:
    U tvome oku bila mi je slika.

    Već pola mojih stvari s tobom trule.
    Niko me sada ne zna, nit će znati:
    Iz mene zjapi rana mesto nule.

    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  9. #24

    U snu te nema

    U snu te nema

    U snu te nema, al čim zene
    Odškrinem ja namesto zrake
    Otkrivam kako već u mene
    Ulazi obris tvoje rake.

    Onda bez glasa i bez ruha
    (Nevidljiva i sasvim nema)
    Lutaš po jami moga duha
    Ko bespomoćna, strašna tema.

    Iako znam da tamo ležiš
    Rasuta sve do zadnje truni
    Osećam kako amo bežiš.

    To tražiš ležaj u mom telu.
    Na dva si mesta: onde truni,
    Da bih te ovde imao celu!
    Poruku je izmenio Kalina, 14.09.2008 u 16:51 Razlog: ...engleski
    Genio y figura hasta la sepultura!

  10. #25

    Odgovor: Stevan Raickovic

    SLUČAJNO PITANJE

    Eto: svako se zbog nečeg smeši
    I tako ide
    I nešto duboko u sebi čuva
    Što u drugog nikad ne može da stane.
    Tajno moja:
    Jesi li ti pesma
    Ili svet što traži lepši da postane?
    Боље је наставити да пијеш, него престати кад не треба.

  11. #26

    Odgovor: Stevan Raickovic

    DALEKO

    Ima jedan vetar koji kosu ne rastura
    I grane ne povija,
    Nego, samo tako, dođe odnekuda
    I u nama jednu misao pokrene
    I zašumi, meko:
    Da postoji nešto od nas sasvim daleko.
    Боље је наставити да пијеш, него престати кад не треба.

  12. #27

    Odgovor: Stevan Raičković

    Vidik


    Taj mali vidik - što kroz prozor vidim -
    I mene motri s hiljadu očiju.
    Gle: kako grane izdužuju šiju.
    (Ja im se smešim - hoću da se svidim.)

    Brdo me gleda beonjačom snega,
    S tek nekoliko crnih, zemnih pega,
    Što ko ženice neke pilje u me:
    Ko se to zalud skriva uz rub šume?

    Sve me posmatra: mrki poskok žile
    Što sav pritajen čuva dub i čeka.
    Motre me i dve ptice što se zbile.

    I lelujava suva vlat, poneka.
    Motri me zimsko nebo uvrh rama.
    Motri me ruka moja, pesma sama.
    Poruku je izmenio Cecara, 16.11.2010 u 23:38 Razlog: sh ch zz

  13. #28

    Odgovor: Stevan Raičković

    Varka Leta


    Ni nadali se nismo a već eto:
    Skidamo sa tela tek stavljene krpe
    I bacamo ih gde bilo, u ćoškove, na hrpe.
    Sunce je opet tu. Odnekud mislimo: leto.

    To znači: život! Opet smo nagi kraj vode.
    Ali stojimo dugo, a niko da kaže - dosta
    I udje u vodu. (Gledali smo je, u mantilu, sa mosta!)
    Pokraj nas: grana s načetim lišćem nekud ode.

    Smišljamo da nam se vraća leto. Ali: varka!
    Sa nevidljivih brda osluškujemo nešto drugo:
    Oslobadja se vetar i pada žir, šišarka...

    Stojimo opet na mostu, pod kasnim suncem, dugo:
    Ispred nas, bleska sred grada daleki krov od lima.
    Ispod: odlazi reka, sama, udovički, boje dima.
    Poruku je izmenio Cecara, 16.11.2010 u 23:40 Razlog: sh ch zz

  14. #29

    Odgovor: Stevan Raičković

    Umorna Pesma


    Gde nesta strah pred svetom tu i pesma presta.
    I gle: stojim sada - drvo, sa obranim plodom.
    Mre u zglobu volja da se maknem s mesta.
    Šta da radim s rukom i u njoj sa slobodom.

    Zatočeni, ora je: prhnite iz tela!
    Ne leče pesme nikog (tvorce svoje truju):
    Gle pesnika u mraku usred dana bela
    Gde mu gavranovi krišom mozak kljuju.

    Pesme - iskazane iz grla da ih čuje
    Veliko uvo sveta - evo natrag huje.
    Zar je tu južni kraj i jedino im žalo.

    Blizu je praznina i rub se približuje:
    Reči ove pesme izdržite još malo
    Dok vas smrt il ćutnja skora ne rimuje.
    Poruku je izmenio Cecara, 16.11.2010 u 23:43 Razlog: sh ch zz

  15. #30

    Odgovor: Stevan Raičković

    KAMENA USPAVANKA

    Uspavajte se gde ste zatečeni
    Po svetu dobri, gorki, zaneseni,
    Vi ruke po travi, vi usta u seni,
    Vi zakrvavljeni i vi zaljubljeni,

    Zarastite u plav san kameni
    Vi živi, vi sutra ubijeni,
    Vi crne vode u beličastoj peni
    I mostovi nad prazno izvijeni,

    Zaustavi se biljko i ne veni:
    Uspavajte se, ko kamen, nevini,
    Uspavajte se tužni, umoreni.

    Poslednja ptico: mom liku se okreni
    Izgovori tiho ovo ime
    I onda se u vazduhu skameni.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Mira Alečković
    Autor starsica u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 08.06.2016, 13:47
  2. Matija Bećković
    Autor Bishop u forumu Književnost
    Odgovora: 56
    Poslednja poruka: 29.09.2014, 17:07
  3. Stevan Vladislav Kaćanski (1829-1890)
    Autor natasabog u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 07.02.2014, 22:37
  4. Stevan Stojanović Mokranjac
    Autor Leonard Peltier u forumu Muzika
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 09.07.2008, 11:37
  5. Profit i troškovi nezavisnosti
    Autor Bacanin u forumu Spomenar
    Odgovora: 20
    Poslednja poruka: 04.12.2007, 15:11

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •