Otvarajuciovu novu temu zamisao mi je bila da pored komentara poezije Ducica,Rakica,Santica,Zubca,Antica ostavimo i po jedan njihov stih koji je uvek spreman tu negde kod kod nas i koji godinama je uvek spreman da ga reprodukujemo. Odlucio sam se za nase pesnike ne zaboravljajuci i ostale koje nisam naveo.

Evo stiha koga se ja uvek rado setim i ispricam:

Sama vrba stoji na moru vrh sveta,
rasplela je kosu zelenu i dugu
nalici na nimfu , koju su prokleli,
da postane drvo i da sumi tugu.