PIŠI MI...


Da li još uvek, nekad,
kad pomisliš da stvarnost
u zaborav sve slutnje zavije,
zivne u tebi iskra
kroz magicnu nestalnost
i obasja lutanja naša
i susret koji još ceka
tamo negde sred guzve
na uglu pored Slavije...

Da li još uvek snivaš
i snima bojiš sve dane
dok sivi dani teku,
razlivaju se i nose...
I da l' još u uglu usana
iste osmehe skrivaš
i isto, nehajno, rukom
otklanjaš pramenje kose...

Da li ti misli još nose
iste nijanse poleta
ili ih sad sece košava
k'o topli dah zimskim rezom...
Da li još uvek pricaš
plamenim krilima poneta...
Da l' još onako zurno
uvece koracaš Knezom...

Da li jos uvek pušiš?
Citaš li iste knjige?
Da li još uvek voliš
da slušaš Baha i Lista...
Da li još uvek vešto
u sebi promaje gušiš,
da li još vedro grabiš
i ne haješ za brige...

Da li si još uvek ista?

Ti uvek imaš mesta
u meni i mojim danima
i zato ne pitaj cemu,
ne pitaj da li mi treba...
Kroz tvoje reci i šapate,
kroz susret koji ne presta,
sa tobom i ja šetam
pod svodom našeg neba...

Ne misli da l' i nad mene
poneki oblak se klanja...
Ne brini da l' ce me mozda
tvoja prica zaboleti...
Dok mi pišeš o svemu
uklanjaš sva rastojanja,
i zato, samo mi piši,
i ne pitaj da li cu voleti...


"Dragana Konstantinovic"