Izet Sarajlić
Prikaz rezultata 1 do 11 od ukupno 11
  1. #1

    Izet Sarajlić

    PIŠI MI NA ZELENU ADRESU LJETA


    Piši mi na zelenu adresu ljeta.

    Poljupci koje mi šalješ neka bude posljednje večernje novosti.

    Glava mi je puna nekih divnih soneta,

    a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.

    Jutros su opet pisali nešto povodom moje

    najnovije zbirke.

    O uticajima ponovo izmislili su čitave priče.

    Najveci uticaj na mene izvršila je

    jedna apsolventkinja germanistike,

    ali to su prećutali, jer, zaboga, koga se to tiče.

    Koga se tiče to što si ti za mene i Honolulu i

    Madagaskar i Meksiko,

    Istorija koju, klecajući, obiđoh uzduž i popreko.


    Tvoje ime nije ušlo ni u jedan leksikon.

    Nema te ni u jednoj enciklopediji,

    ni u jednom "Ko je ko"

    Ali za mene ti si sve, kao vojniku prvi dan mira,

    krevet i suze i cvijeće u vazi.
    Tvoje oči su mi jedina lektira

    u ovom danu koji prolazi i odlazi.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  2. #2

    Odgovor: Izet Sarajlić

    SJEĆATE LI SE ČUDA U MILANU?



    Sjećate li se prvih,

    vaših i njegovih,

    filmova Žerara Filipa?

    Sjećate li se "Najljepših godina našeg života"?

    Sjećate li se Simon Sinjore u" Zlatnoj kacigi"?

    i Tatjane Samojlove u Kalatozovljevim "Ždralovima"?

    Sjećate li se Modunja

    i njegove kiše?

    Sjećate li se onog prazničnog raspoloženja

    na premijerama drama

    Artura Milera, Tenesi Vilijamsa i Aleksandra Popovića?

    Sjećate li se koncerata Leonida Kogana i davida Ojstraha?

    Sjećate li se književnih večeri

    Slobodana Markovića,

    Evgenija Jevtušenka,

    Tadeuša Ruževiča

    Hansa Magnusa Encensbergera?

    Sjećate li se Pola Enke i Vladimira Visockog?

    Sjećate li se svoje ošamućenosti

    nakon sklapanja posljednje stranice

    Davičove "Pesme"?

    Sjećate li se kako ste, potom,

    gutali nove knjige

    Mareka Hlaska,

    Jurija Kazakova,

    Danila Kiša,

    Jožefa Škvoreckog?

    Sjećate li se tuge koja je izbijala iz romana

    Venijamina Kaverina i Hajnriha Bela?

    Više ste voljeli Belove priče?

    Sjećate li se "Putniče, kad dođeš u Špa"?

    Sjećate li se onog nestrpljenja

    s kojim ste iščekivali novi broj "Novog svijeta"?

    s nastavkom Erenburgovih memoara?

    Sjećate li se

    kako ste nakon čitanja "Strogo kontrolisanih vozova"

    htjeli da se javite lično autoru

    i da mu zahvalite na prekrasnoj knjizi?

    Sjećate li se izložbi

    Marija Mikulića

    Ljube Laha

    Safeta Zeca

    Ibrahima Ljubovića

    Emira Dragulja?

    Sjećate li se Mencelovog "Sela mog malog"?

    Sjećate li se

    Tanganjike, Berliner Ansambla i Ateljea 212?

    Sjećate li se improvizacije Zorana Radmilovića?

    Nikada.

    Nikada više ni onakvog života ni onakve umjetnosti.

    Nikada više

    One strasti stvaranja.

    One radosti druženja.

    Onog sjaja zvijezda

    u stihovima mladih pjesnika.

    Doba velike umjetnosti je prošlo.

    Ja sam

    barem

    u njemu živio!
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  3. #3

    Odgovor: Izet Sarajlić

    VEĆ NAGLAS

    "Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja.

    Već nista u mom životu nije bilo važno tako kao ti.

    Već sve oko mene je bilo samo dio opšteg mita o tebi.

    Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored.

    Već sve je znalo da ćeš doći.

    S nebom plocnici već su se u život kladili da si tu negdje.

    Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.

    Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod."
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  4. #4

    Odgovor: Izet Sarajlić

    SARAJEVO


    Sad nek spavaju svi naši i besmrtni.

    Pod mostom, kraj "Druge Ženske" nabujala Miljacka teče.

    Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.

    Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša.

    Dosadna duga sarajevska kiša.

    Kako li je bilo Čabrinoviću bez nje u tamnici!

    Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada

    zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.

    Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad

    Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.

    Pa šta? Zbog toga zar manje će te voljeti

    i mučiti manje kroz stradanja?

    Zbog toga zar manja biće moja glad

    za tobom i manje moje gorko pravo

    da ne spavam kad svijetu prete kuga ili rat

    i kad jedine riječi postaju "ne zaboravi" i "zbogom"?

    Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti,

    ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg

    mene,

    ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrečniji,

    ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu

    naći barem nekog od vas koje volim

    i reći vam da sam tužan do očajanja.

    U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav

    a Jevtušenko siguno negdje u Gruziji.

    U Parizu kako da zovem hitnu pomoć

    kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?

    Ovde zovnem li i tople svoje sugrađanke,

    i one čak znaće šta je to što me boli.

    Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,

    ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  5. #5

    Odgovor: Izet Sarajlić

    TRAŽIM ULICU ZA SVOJE IME


    Šetam gradom naše mladosti

    i tražim ulicu za svoje ime.

    Velike, bučne ulice -

    njih prepuštam velikanima istorije.

    Šta sam radio dok je trajala istorija?

    Prosto tebe volio.

    Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu,

    kojom se, neopaženi od svijeta,

    možemo i prošetati poslije smrti.

    U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,

    čak ni svoje ptice.

    Važno je da u njoj, bjezeći pred hajkom,

    uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.

    Bilo bi lijepo da bude popločana,

    ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.

    Najvažnije je to

    da u ulici s mojim imenom

    nikada nikog ne zadesi nesreća.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  6. #6

    Odgovor: Izet Sarajlić

    MALA, VELIKA MOJA


    Večeras ćemo za njih voljeti.
    Bilo ih je 28.
    Bilo ih je pet hiljada i 28.
    Bilo ih je više nego sto je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
    Sad bi bili očevi.
    Sad ih više nema.


    Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih
    svjetskih Robinzona,
    mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili
    mala velika moja,
    večeras ćemo za njih voljeti.
    I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
    I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
    crven kao komunizam, goreo horizont njihovih želja.


    Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
    prešla je budućnost ljubavi.
    Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
    Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.
    Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
    Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
    bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti, bili su vozovi
    i makovi, i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,
    s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.


    A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima
    i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i
    Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
    čekale su Ane, Zoje, Žanet.
    Čekale su da se vrate vojnici.
    Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.
    Nisu se vratili.


    Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
    Preko njihovih streljanih očiju.
    Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
    Preko njihovih izresetanih iluzija.
    Sad bi bili očevi.
    Sad ih više nema.


    Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
    Mala velika moja,
    večeras ćemo za njih voljeti
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  7. #7

    Odgovor: Izet Sarajlić

    DRUGA LJUBAV

    Ako bi se kod mene jednom, ma kada, javila druga ljubav
    biće joj teško sa mnom.
    Ona će morati da ima isto lice kao i moja prva ljubav.
    Isti čuperak. Isti prćasti nos. Istu boju očiju.
    Isti hod. Iste navike. Istu čak i adresu.
    U stvari, to i ne bi bila moja druga ljubav.
    To bi bio prosto nastavak moje prve ljubavi, moje jedine ljubavi.

    (1965)

  8. #8

    Odgovor: Izet Sarajlić

    KAD SAM DALEKO OD TEBE

    Kad sam daleko od tebe
    ti misliš dobro mu je
    Okružen opštom pažnjom
    može opet da bude pesnik
    Ponekad ga zadesi kiša
    kiša drugih država
    Tada uđe u kafanu i kiša
    sačeka pred vratima da o njoj
    napiše poemu

    Kad sam daleko od tebe
    ti i ne misliš koliko postaje važan svaki tvoj pokret
    o kome me niko ne obaveštava
    Zbog službe čoveku
    izmislili su avion telefon poštu
    a u vazduhu samo loše vesti
    Koliko para da bi specijalni dopisnici
    pisali o smaku sveta

    Kad sam daleko od tebe
    svaki čas neko među nas
    može baciti bombu.

    (1964)

  9. #9

    Odgovor: Izet Sarajlić

    Vozovi će nas odneti u poslednju jesen

    Vozovi će nas odneti daleko,predaleko,
    jesen će nas,zašto baš jesen,otpratiti u poslednju tamu,

    mislićemo o prošlom životu u kom smo ostavili (ipak) nešto svetlo i meko
    i izgledaće kao da niko od nas nikada nije stavljao svoju nežnost na pikovu damu

    Negde iza nas
    neka ruka će možda ostavljeno zaplakati

    Negde ispred nas
    zemlja će čekati na tela mladih vojnika

    Vozovi će nas odneti daleko,predaleko,
    u poslednju jesen,

    a vetar će mesto nas pevati
    poemu
    mrtvih
    ljubavnika.
    Ako ne znaš pametno govoriti, pametno ćuti !

  10. #10

    Odgovor: Izet Sarajlić

    Da je mladost pravo mladih ljudi

    Da je mladost pravo mladih ljudi
    zar bi sijedi uzdisali za ljepotom?
    Juče još ja sam se radovao da ću jednom biti starac.
    Dosta i te mladosti s gitarama i brzopletošću!
    Avaj, mladost me ničem nije naučila.
    S godinama vidim da sve manje godina imam.
    Vršnjak sam one djevojčice što juri u saonama.
    Mila, stani. U budućnost uvijek ćeš stići.
    Bio sam u njoj. Divan predio,
    ali nigdje nikog od onih koje sam znao
    u vrijeme dok smo svrgavali bogove
    i bili čuveni po brzopletosti.
    Mila, stani. Uvijek ćeš stići da postaneš
    udovica budućeg vojnika.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  11. #11

    Odgovor: Izet Sarajlić

    POSVETA


    Posvećujem ti svoje oči, svoje usne, svoje ruke.
    Pesme? Šta ćes od mojih pesama pisanih jer nisam znao ćutati?
    Šta ćes od mojih pesama koje ne mogu da te ljube?


    Tako je dobro što nismo ni ptice, ni bogomoljci u predvečerje
    i što nemamo krila već ruke.


    Poslednje sto nas čeka ne može biti naša smrt,
    jer želje nače krvi negde se moraju nastaviti!


    Ti si žena, mala,
    ti si mala žena
    i jedan besmrtni Avgust doneo te je u moje balade.


    Ostani sa mojim volim koje će nadživeti sve moje tužaljke i opomene
    Kraj mojih očiju ostani.


    Nadživećemo sebe, ne samo u humci svojih grobova,
    jer znali smo, znali smo, nežni i oholi,
    bežeći od noževa i granata ubiti u sebi anđele
    i opet ostati anđeli.

    Budući, potražite nas nekad u nekom crvenom traganju,
    samo tela naša ležaće pod nemom zemljom,
    ali gazite tiho,
    da ne ranite nase usne.
    I naše mrtve poglede da ne zgazite.

    Izet Sarajlić

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •