Rade Drainac
Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 32

Tema: Rade Drainac

  1. #1

    Rade Drainac


    RADE DRAINAC
    (Radojko Jovanović)
    1899 - 1943


    Rade Drainac je rođen 17. avgusta, u znaku lava, 1899. godine, u selu Trbunje kod Blaca (Toplica). Na krštenju je dobio ime Radojko i to ime zameniće 23 godine kasnije, pesničkim imenom - Rade Drainac. Školu je učio u Blacu, Prokuplju, Kruševcu... Zajedno sa ocem prešao je albansku golgotu u Prvom svetskom ratu, odakle je stigao u Marselj, gde uči u liceju kraj Liona, stiže i u Pariz (1919), piše pesme, članke, priče, naročito po povratku u zemlju, i u Beogradu postaje jedna od najviđenijih ličnosti umetničke boemije. Objavljuje prvu zbirku pesama "Modri smeh", pa drugu "Afroditin vrt" (u svega tri primerka), pa "Erotikon"...

    Autentični boem, prećutkivan, jer nije mogao biti uklopljen u komunistički kliše književno-političke politike, odmah posle II velikog rata. Ne baveći se formom toliko koliko drugi pesnici njegovog doba, tražeći stalno u okviru jednog i sličnog on je bio uveren da je nepatvoren pesnički govor važniji od forme i to mu je u onim najsrećnijim trenucima polazilo za rukom. Njegova anakreontska strofa, kada je koristi, sa naglim ritmičkim rezom u četvrtom stihu, čini ga neponovljivim u našoj lirici. Ipak, revalorizaciju njegove lirike tek očekujemo, a time i naš kraj, satisfakciju, što je „iznedrio“ jednu ovakvu ličnost.

    Piše u časopisima i listovima, putuje, zaljubljuje se, svađa, polemiše... Nema dlake na jeziku, naročito u dnevniku "Pravda", čiji je stalni saradnik uglavnom bio. Umro je u 43. godini (1. maja 1943) u Beogradu - sahranjen je sirotinjski, o trošku beogradske opštine, a veliki glumac, njegov prijatelj Milivoje Živanović, odrecitovao je čuvenu pesmu "Nirvana"... Sahranjen je na parceli 38 (grob 509), bez mesta stanovanja, i bez najbližih srodnika na sahrani, kako je napisano u registru umrlih.
    Poruku je izmenio SQUAW, 23.11.2006 u 14:22
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Rade Drainac

    NAŠA LJUBAV

    Noć me ta u mladosti stiže,
    Pa mi u srcu spava da ne ozebe!
    Videste li pseto koje čovek tera od sebe,
    A ono mu i dalje ruke liže?

    Sa mnom je tako: mogu i ne mogu bez nje.
    Kada se osamim zaogrne me ogrtačem snova.
    I mada mi davno reče sve,
    Uvek je za me nova.

    Danima se koljemo kao hijene
    I jedno u drugom vidimo kugu,
    A opet izvan te kobne žene
    U mojoj duši nema mesta za drugu.

    Otkad se znamo sanjamo da se rastanemo,
    I već sam od toga kao mesec žut,
    Pa se opet neobjašnjivo sastanemo
    Da zajedno produžimo put.

    Ne znam više da li je to ljubav,
    Ili zagonetni čulni mrak;
    Znam samo da bih se bez nje razbio kao splav
    O rečni brzak.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Rade Drainac

    EROTIKON

    Glad mi je beskrajna a ruke večno prazne.

    Noću niz ulice gradske na prstima nosim mesec
    i tugu ostavljam pod prozorima izgubljenih žena.

    Dao bih sve a ništa nemam.
    Glad mi je beskrajna a ruke večno prazne.

    ***

    U aprilske noći ja sam mesečar pijani
    od meseca punog duša mi se žuti
    u čežnju cvetova rani.

    A kad usnim
    plašim se da me ne sahrani
    vizija neke žene i tamni sobni kuti.

    ... Čudni su aprilski dani...

    Izgubio sam pojam vremena na plavom krugu neba,
    na dlanu bore ocrtavaju pređene puteve.
    na ogledalu spazih jesen i lišće u jezeru očiju.

    Ne plačem:
    oko mene šume besmrtne strofe ljubavi.

    Još jednu pesmu,
    mala rađajuća ptica sutra će me natpevati
    i ja ću utonuti u crne šume prolaznosti...

    ***
    Poruku je izmenio SQUAW, 23.11.2006 u 14:34
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Rade Drainac

    LJUBAV, MARIJA

    Nije u pitanju providna tajna koju verglaju jevanđelja:
    Ljubi svet!
    U meni je ogledalo svih ljubavi.
    I nije stvar u tome da li sam nov ili star,
    No uzbuna bela kao cvet:
    Postići harmoniju čije se munje ukrštaju preko našeg neba.

    Ovde sve poetike poniru kao ljubičaste magle:
    Kada će jednom potonuti tiranije
    I sutonima svih ljudskih beda zarđati noževi naših snova?

    Svirepu stvarnost dočarati u ovoj niziji,
    U kojoj ljudske baruštine truju sve horizonte.
    I ovde moja vera krvari kao rana!
    I sve sumnje lice na otkačene revolvere!

    Smej se!
    Plači!
    Često te komedije prevazilaze razum:
    Život nam dajte!

    Crvena čeljust budućnosti galvanizuje mi mozak.
    Nek struje vode!
    Nek se raduju putnici!
    I nek bude blagoslovena zemlja što miriše na gnoj!
    Iz naših vrtoglavica dunuće orkani:
    Budalo! šta imas od beskonačnosti?

    Kao prasnike ruža vetrovi će doneti daleka buđenja.
    Zašto onda da budemo tesni kao grobnice?
    Želiš Semiramidine vrtova koji se njišu između neba i zemlje,
    Između svih pojmova o snu i javi,
    I kao upaljen kreč muči te jedini san
    Da se udaviš u belini života...

    Na ovim drumovima, drugovi, u ljubavima tražimo isceljenje.
    Hej, budućnosti! Ako zaista nikada ne umireš,
    U maramicu pretvori moje bdenje
    Srce da mi ne prozebe!
    Kao da hodam između upaljenih jablanova.
    Na jednoj sam obali crvenoj kao koral.
    Nemoguće je zamisliti budućnost izvan oblika beskrajne dobrote.
    Meke kao trava.
    Na ovom drumu jedino sigurno koračamo ka ženi.
    Znam da će me jutro onesvestiti u proplanku njene kose.
    Neka bude!
    Ni jedno stablo ne šumi tako kao lišće naše krvi.

    Mužastven kao zemlja, iz mene se dime krateri ljubavi.
    Ako je ogledalo duša, ja bih na tvojoj koži napisao samo jednu reč:
    Podlac!
    Sve tvoje snove bih dao za šaku skakavaca.
    Bezumnice!
    Kad meso govori otvori usta kao mastan molitvenik.
    Ne vidim ti dušu ali ti truli zubi potsećaju na oronuli peščar.
    Tvoji plašljivi snovi o bogu liče na štenaru.
    Jezik ti je stub izdajstva.
    Slobodno priđi!
    Priđi javno!
    Hodnici ljubavi su najtrijumfalnije kapije.

    Što ubuduće da stvaramo jezuitskim misterijama?
    Mesnati nož u utrobi žene najlepši je cvet
    I sve zaslepljujuće energije protiču kroz mokraćni kanal.
    U tebi se zaledile vekovne naslage zabluda.
    Kad prilaziš meni govoriš o anđelima.
    Neka plove zvezdane eskadrile!
    Pljuni u plastron mesečine!
    Pusti da spavaju religiozne vrline!
    I neka tvoje ubeđenje bude čvrsto kao neophodnost irigatora!

    Pogledaj kako kiše ljube zemlju,
    Kako je snegovi pokrivaju!
    Pogledaj kako se lišće priljubljuje uz oblake
    I u belom cvetu kako spokojno spava leptir.
    Drugovi!
    Telom i ekstazama pokrijmo ljubav i korake.

    Treba jednom srušiti kulu stida,
    Koju sagradiše senilni starci i koju nazivaju:
    Moral.
    Moral je konj koji je crkao na Maratonskim trkama.
    Nad glečerima oblaka danas lete avioni.
    Radiotelegrafija pokreće lokomotive,
    Tiraniju neba ustrelio je brzometni top.
    Zašto onda da ne lipše pop
    I njegov moral?
    Svuda gde ima ljudi moral bi mogao da teče dijamantskim mlazovima sunca
    I svuda gde se ravnice ljube sa horizontima
    Poljubac čovekov bi mogao biti topao kao hleb.
    Gde god drumovi zadiru rezovima noža u zemlju
    Čovek bi mogao izvojevati prevlast nad plašnjama potsmešljivim.

    Jednom bi trebalo zadaviti malodušnost.
    Čemu bi inače služila sva naša razmišljanja o svetu i životu.
    Čovek biti!
    Čovek!
    Prostotom srca zaprepastiti kao što mlaz vode sa brega u ponor pada.

    Nijedna mudrost nam ne može dočarati lik ljubavne noći u krevetu.
    Nepokretne stvari postaju prijateljski simboli.
    Ne uzletati u nebo!
    Ostaviti tu magiju deci dok im zubi rastu.
    Ima li veće dobrote no biti voljen od nepoznatog?
    Primati ljubav kao kolajne!
    Tako čovek jedino zaboravlja na prolaznost.

    Spavati sa svojim požarom u grubim čaršavima
    I svake zore pored čaura snova zaticati gomilu mesa i splet nerava.
    S večeri gledati kako se podiže most na Savi,
    Crven kao duga!
    Pod njim se obale stapaju u poljubac,
    I ja se tako stapam mostom nade sa Marijom.

    Marija!
    Pod nama gori zemlja!
    Nebo plamti više nas!
    U ovoj noći su tvoja usta kao izvor!
    U ovoj noći najmirisnije trave su tvoje kose!
    U ovoj noći jedino žubori tvoja krv!
    Marija!
    Ugasi lampu...
    Marija! lete kantaride.
    U ogledalu tvoja košulja spava.
    Marija! zašto me srce boli?
    I zašto ti je koža strašno žuta kao spržena trava?

    Obećavam ti da neću piti!
    Marija! sve se vino na čaršav tvoje duše proli!
    Obećavam ti... picu iz tvog srca,
    Da me nikad više glava ne zaboli.

    Živim samo za ljubav i njenu zastavu visoko držim u ruci.
    Svih sam se mudrosti napio samo za taj pojam.
    Kao besno pseto gotov sam svakog da ujedem za srce,
    Jer nijedna rana lepše ne cveta na drugom delu tela.

    Marija!
    Reči su mrtve čaure lišća što sa jasika pada u oktobarske dane.
    Samo reč ljubav gori kao sveta vatra koja se nikada ne gasi.
    Buktinja je ta na mojim grudima
    Ja ću od nje sagoreti, Marija!
    Ja ću od nje umreti, Marija!
    Ljubav, Marija!
    Njom se oprašta na giljotini!
    U ime njeno nož se uvlači u korice!
    Ona ulepšava drumove i za nju se podižu balkoni!
    Ona procvetava vrtove Sevilje
    I za nju su grmeli topovi Oktobarske revolucije.

    Ljubav, Marija!
    Ona je stvorila zastave koje se čuvaju kao relikvije
    I zbog toga je crvene boje!
    I ja sam zbog nje u tvoje meso zario srce.
    Ljubav, Marija!
    Ljubav!
    Ljubav!

    Zašto putuju brodovi?
    Zašto se u nebo nebo dižu balkoni?
    Kuda to hukte zmijski vozovi?
    I za koga cvetaju beladonije?
    O, Marija! Šta briše sve naše podlosti,
    Prevazilazeći i agonije?

    Veliki moj druže!
    Samo su na ovom svetu božanski putevi ljubavi
    I zbog toga toplo sanjam život kao na zvezdama.
    Samo zbog toga sam gotov da se udavim u svačijoj suzi
    I nikad da ne budem ništa,
    Da isčeznem o pepelu njenog opraštanja.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Rade Drainac

    EPITAF NA MOME GROBU

    Prijatelji, izvršite pesnikovu poslednju volju,
    Kad me sa đubretom na jutarnjim ulicama smetlari mrtvog pokupe
    Ne recite "Bog da prosti!"
    Jer ja sam prosio za koru hleba i Bogu pokazivao tabane i pete
    U rupu za mrtvu paščad strpajte moje kosti
    - Tako će pravedno biti sahranjeno dobro dete.
    Ne žalite me: ja sam za života kao plačna vrba proplakao za sobom
    Moje je sve u ovom testamentu što danas pišem:
    Ako jedna gospa bude želela da spava naporedo s mojim grobom
    Okrenite joj glavu ka mome srcu
    Više moje glave ni ploče ni poprsja,
    Kad budem silazio niz stepenice pakla ili neba
    Ne treba časti skitaču
    Koji je celim životom žudeo samo čašicu ljubavi i koru hleba.

    Užarenom iglom po mojoj koži zapišite ove reči:
    "Spavaj prvi put mirno, druže Drainče
    Veliki naš putniče"
    I ništa više!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Rade Drainac

    BANDIT ILI PESNIK

    Priznajem da sam idiot i genije bio
    I da su mi dani prošli nakrivljeni kao toranj u Pizi.
    Zato se žurim u krčmu kao u operacionu salu.
    Pa neka! 15.000.000 građana ove zemlje
    Ako me ne upoznaju po poeziji upamtiće
    Me po Skandalu.

    I ni briga me nije
    Što u dnu srčane aorte kroz dugu jesenju noć
    Pesnik sa banditom boj bije!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Rade Drainac

    METEORI TUGE

    Sutra jesenjim šinama sa čežnjom mrtvom za
    ljubav i stihove
    Opet ću poći umoran od sudbine i gladan kao pas!

    Teturajući gradovima i vremenom
    Pozdraviću svaku zoru što bedu otkucava u beo
    mesec kao u stari gong.

    Tako tužan životopis da se stvori,
    Jadni moj pesniče,
    Danas kad krv tvoja umesto tebe govori!

    Oh, kako je simbolično moj život označen
    truležima tuberkoloznog novembra!
    Zvukom sa staroga klavsena boli me ta senka
    skitničke mladosti moje,
    U meni nedostižna tuga peva nevinom belinom
    snežnoga decembra.
    U jutro kad izdahnem sa čime ću se besmrtno vezati?
    Ne valjda sa poezijom jednoga neurastenika kao
    gradske svetiljke zanihane na mrazu?

    Kad ovako mislim život mi biva neprohodna šuma
    iz koje srce moje laje kao farmerski pas
    iz stepe na mesec žut...

    Odista! toliko modrih zvezda na bolnim zavesama
    osamljene noći...
    Čegarski život ulazi u mrak kao crni voz u beskonačni tunel!

    Druže, čujete li me?
    Umire jedno dete: -
    Noćas, raskošno, u daleki okean padaju blistavi meteori
    Sa moje životne komete.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #8

    Odgovor: Rade Drainac

    RODNI BREG

    Na peskovitoj padini nišu se tuje;
    Pod njima bujni mravinjaci,
    Često, ovuda, nečujni koraci
    Gluvih noći do kolena gaze,
    A koji put, kad dunu oluje,
    Zelenom dolinom, sve do planinskog ždrela,
    Glas neke kobne ptice zoru pomračuje.

    Neki krupan, crveni cvet
    Raste ispod mrkih senika,
    Kao kandila šumskom bogu.
    Sa tog sam brega, davno, odlutao u svet,
    Te ne znam dal i još u kojoj brezi
    živi slika
    Mog prozeblog detinjstva,
    Svetačkih i bosih nogu?...
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Rade Drainac

    KLASIČNE STROFE

    Bio bi mi potreban razmak od sto leta
    Da saznam kakvim sam strahotama savremenik bio.
    Šta je propast Mikene pod kojom limun cveta,
    Pad Troje i rušenje Pergama,
    Iza čijih se zidina krvavi Danajac krio?
    Ne prokunite me ako me vidite sama
    Gde hodam daleko od ljudi
    Drumovima uz koje glogovi procvetaše!
    I neka vas ništa ne začudi
    Vidite li me zagledanost u zvezdano nebo
    S ove crne zemlje naše!

    O bolje, bolje uopšte da se nisam rodio
    Pre no što svetom minu zli vetrovi ljudske krvi!
    Bio bih tako srećnik prvi
    Koji se od svoje sudbine sakrio
    U vatrenu volju bogova koji se javljaju samo
    Kad žele do u beskraj da otkriju svoja čuda.
    Ali ko zna od nas zašto se rađamo i kuda lutamo.
    U najvećem bolu sveta, nemi kao Buda?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #10

    Odgovor: Rade Drainac

    JESEN

    Hteo bih sve da kažem kao da se rastajem sa svetom:
    Mrzeo sam oca, voleo majku, ljubio jednu udatu ženu,
    Predajem srce zrelome suncokretu
    Što u tamnoj noći gubi svoju senu.

    Sa moje stanice skoro će da krene voz;
    Na ovoj zemlji, odista ima mnogo šarenih čuda,
    Varljivih profeta, lažnih pesnika, prodanih duša.
    Uhoda i luda:
    Često i najokoreliji grešnik zaželi da sklopi oči
    pod zemljom i travom.

    Ja nisam mudrac sa istoka: još manje su moje reči nove: -

    Pevam kao što paščad laju...

    Ne uzmite za zlo ove reči:
    i sam sam život učinio lepšim nego što je bio,
    Mene bi mogao samo kuršum za zlikovca da izleči,
    Toliko sam se na zemlji razotkrio.

    Toliko!
    A već ako bi mi sudbina jednom bila milostiva,
    Pa kad zaželi da skine moje životne skele,
    Nek umrem u jedan suton kad jesen, inače dosadna
    i siva,
    liči na pečeno tele.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Rade Drainac

    RADE DRAINAC

    Pesnik, apaš i profet,
    Don Kihot, poročni ljubavnik i stihotvorac kakvog
    ova zemlja čula nije,
    Karnevalski princ, vagabunda oko čije glave
    petrolejska lampa sja:

    Eto to sam ja!

    Pijanac, kockar, ali nežan brat,
    Prijatelj što u srcu čuva Orionska Sazvežđa,
    Slabi igrač na konopcu morala, ali zato izvrstan
    ironičar i pljuvač,
    Na stolu kao supa ljubav je moja sva:
    Eto to sam ja!

    Neprijatelj Akademija, Crkava i Muzeja,
    Pobornik trgova i pisoara,
    Dirigent telegrafskih žica iznad bolnica i bordela,
    U hajdučkom liku sa lavovska oka dva:
    Eto to sam ja!

    Tigar i ovca,
    Žongler što nožem u srce gađa,
    Rapsod kome domovina na čelo nije udarila prosvetni
    žig,
    Pesnik krvave istine i čovekovog prava;
    Upamtite:
    To sam ja!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Rade Drainac

    Meditacije bez komentara


    Intermeco:
    Staru ariju na javanskoj gitari večito je u to doba svirao sused moj.
    Nikad neću zaboraviti sećanja na dragu u zavesama jesenjega mraka
    Godine 1926.
    Na četvrtom spratu u ulici Svetoga Žaka.

    *

    Bože moj! toliko svirepe proze za bledu šaku poezije!
    - Eto: duša me košta 3 dinara, nova sveska kriminalne biblioteke,
    Prvi kiosk, desno, do gradskog pisoara.

    *

    Uvek se pekli tople lebove kada sam u ponoć prolazio ulicom,
    Leb! moje poezije najgorčijii ideal!
    Kada ću jednom sit, sit od ljubavi, sit od poezije i plavetnila okeana
    Na platnenoj stolici preći Panamski Kanal?
    Nikad, lutalico, druže!
    Smrt ima samo četiri slova:
    Zavesa pada između života i mojih snova...

    *

    Ehej! putniče, brate! što sladunjavo srce nosiš za jedan ženski žipon,
    Upamti da je beda najbolja nenapisana knjiga!
    Stoga ni jedan moj dah sa tugom ne zažali dojke u devojke,
    No uvek s jutrom odnoseći noć i umrtvljenu strast iz kreveta
    Lutah za večnom ljubavlju na četiri strane sveta.
    I ono što me bolelo ne beše samo život moj kao piratski brod;
    Pa verujem fanatično u pogano srce svoje.
    Ma koliko katastrofa! postoji jedna božanska polusfera u mome bolu
    Kao mesečev luk na osamljenom jarbolu.

    *

    Prevazilazim i Vijona u svojoj ogromnoj sramoti.
    Kakav realistični izmet na mome tanjiru!
    Svejedno! pet hiljada kretenskih liričara buncaju za zabavu buržoazije
    O efemernoj lepoti!
    - Odista, ja pevam na porugu današnjeg čitavog stoleća,
    Na jednoj liri koja je grozno razbijena,
    Haotičnom ritmikom do paroksizma, mada to nije moja volja,
    A muza moja? bedni, lakoverni druže!
    Veruj mi, to je jedna ordinarna drolja...

    *

    Ceo život mi je bio đubrište pod maskom poezije i lirizma:
    Čovek koji je u poganoj krvi gajio pet hiljada bakterioloških svetova!
    Ipak! ja sam pikador što otrovnom strelom pogađa, ne bika u toplo srce,
    No tebe, čitaču, u levo oko!
    Ne smeta što mi je mozak ustajala baruština
    U kojoj srce moje peva kao stari žabac iz saksonske legende.
    - Kočijaši! služavke! portiri i konji! uđite u pozorište!
    Danas je život moj na sceni u svoj svirepoj nagoti!...

    1927.
    Poruku je izmenio SQUAW, 02.03.2007 u 21:22 Razlog: Dodala strofe koje fale i ispravila postojeće
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  13. #13

    Odgovor: Rade Drainac

    INTERMECO

    Ja kažem san,
    Vi kažete sloboda;
    Jedno i drugo je Tihi okean
    I pena iza parobroda.

    Samo hlebovi na svetu
    Ne kriju lice iza paravana;
    Sve drugo je - ptice u letu
    i lišće sa grana.
    Poruku je izmenio SQUAW, 05.03.2007 u 14:46
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #14

    Odgovor: Rade Drainac

    POETIKA

    Poezija je traktor koji zemlju ore
    Negde ispod Urala.
    - Otvorite prozore
    I raširite ruke!
    Ptica je posustala
    Što leti iz gore.

    Pesnik je Faust koji preobražava svaki lik,
    Sa srcem u kom potoci šumore.
    - Dovoljno je da pokrenem jezik,
    Da se svi prozori u gradu otvore.

    Svečano rasparah sve šavove poezije, -
    Preda mnom je gola Dama!
    Na bistrom nebu Polinezije
    Uplašen mesec kao lama.

    O vi,
    Kojima srce nikad nije bilo kišobran za gromobran,
    Praznoglavci na kockarskom ruletu istorije,
    Upamtite!
    Približio se veliki dan
    Kada poezija u psiho - fizičkoj hrani sveta
    Preuzima ulogu kalorije.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #15

    Odgovor: Rade Drainac

    NIRVANA

    Šumne noći ko javori sinji
    Tamom grobnom leže mi na dlanu
    Bolestan sam mnogo... mnogo!
    Jedinu zvezdu u ovoj pustinji
    Vidim svoju ranu.

    Pritisla me stidna žalost
    ko olovna ploča.
    Nigde jedan vedar dan!
    Slomila me tužna malaksalost
    na ljubav, život i san.

    Hteo bih samo
    u rodni kraj da odem što pre
    i da umrem tamo,
    zaboravljajući sve.

    A kad me na dasci put groblja ponesu volujska kola,
    kao nekad u mladosti,
    nada mnom da zaplaču od istinskog bola
    bele breze, tužne od starosti.

    To su zadnji snovi u noćima šumnim ko javori sinji,
    otvoreni kao rane,
    koje u ovoj pustinji
    gnojem kaplju poslednje dane.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Sta vasi ukucani rade dok ste vi na netu?
    Autor diktatorka u forumu Porodica
    Odgovora: 130
    Poslednja poruka: 09.07.2015, 21:29
  2. Da li žene rade više od muškaraca?
    Autor lenjivica u forumu Pričaonica
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 01.06.2010, 01:43
  3. Prijatelju kočnice ti ne rade baš sve...
    Autor euridika u forumu Muzika
    Odgovora: 11
    Poslednja poruka: 14.03.2010, 14:43
  4. Rade Šerbedžija
    Autor blueella u forumu Jugoslovenska poezija
    Odgovora: 18
    Poslednja poruka: 27.02.2008, 22:42
  5. Rade Serbedzija
    Autor ZOE u forumu Film, pozorište i televizija
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 17.09.2007, 11:25

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •