Enes Kišević - Strana 3
Strana 3 od 3 PrvaPrva 123
Prikaz rezultata 31 do 38 od ukupno 38
  1. #31

    Odgovor: Enes Kišević

    PRVA PRIČA

    Zvala se Lucija. Bila je osobita. Ne samo po zamjetljivom šeširu koji je često nosila, po gustoj kratkoj kosi koju je zanimljivo oblikovala, po čokoladnom tenu koji se ispod svega toga nazirao - ne samo po tome. Lucija je jednostavno bila jedna od onih tihih djevojaka koje samom svojom pojavom zrače.
    Umrla je prije nekoliko mjeseci. U dvadesetoj. I nisam je upoznala, nažalost.
    Lucija je bila Dobro. To sada znam.

    BAŠ TA

    Strašni smo - ti i ja.
    Mi, veliki, divni, plemeniti ljudi. Znam, nismo uvijek, ali trudimo se. Tako nas barem On uči.
    I opet mi se misli vraćaju na Luciju. Na sve one Lucije koje prođu našim brzim životima, a da ih ne stignemo bolje ni pogledati. Ili čak i pogledamo, ali, Bože moj, kamo bismo došli kada bismo se oko svakoga trudili? Pa mi smo ipak civilizirani ljudi i ne možemo sad baš biti društveni sa svima. Bližnji? Ma sve je to O.K., zapovijed ljubavi itd. - no, i pojam bližnjega ima svoje granice. Zar ne? Svakako. Dok nas tragedija ne pouči drukčijem.
    Trebaju li nam doista Lucije da bismo konačno počeli primjećivati ljude oko sebe, prilaziti im naprosto zato što smo baš njih i baš sada zamijetili u gomili? Ili zato što nam se učinilo da smo im baš sada potrebni? Trebaju li umirati Lucije da bismo mi oživjeli neposrednost?
    Još uvijek mislimo - ima vremena, već ću nekako svrnuti oko na toga i toga, već ću jednom progovoriti koju s njim, već ću mu jednom oprostiti, možda mu jednom kažem što iskreno mislim o njemu I stalno odgađamo. A vrijeme lijepo neprestano prolazi još nam se smije onako usput misleći: ''Mogli ste me i bolje iskoristiti!''
    Doista, koliko vremena potrošimo u praznom hodu kada se bojimo ili jednostavno odbijamo upoznati dušu čovjeka pored sebe. A zaboravljamo da svak' nosi nešto od Dobroga u sebi. Netko možda i ne previše, ono je u njemu sasvim nezamjetljivo ispod naslaga zlobe ili plahosti, no ipak - tu je. Prihvatanjem i ljubavlju ta mala duboko zakopana klica dobija poticaj za rast. A tek upornim i pažljivim uzgojem Dobro, koje je u početku bilo skriveno, polako prilazi površini i postaje vidljivo. Svijet dobiva novu svjetiljku koja možda na nekom drugom ponovi postupak svoga rađanja. I tako se sve širi dalje. I mi mijenjamo svijet. Zvuči li vam previše idealno? Naivno? Može biti. No, na sreću, postoji jedan dio svijeta koji sasvim sigurno možemo promijeniti. Sebe same. A, to je već jako puno.
    Pa krenimo onda u potragu za Dobrim. Možda prvo baš u tom svijetu koji jedva čeka da ga otkrijemo ljudima. Neka barem naše vlastito Dobro postane vidljivo. Baš onim ljudima koji su nas baš danas onako uspješno izludili. Nadam se da to nisam bila ja. No, ako i jesam, baš vam opraštam što vam idem na živce. I baš mi je drago što ste ovo štivo pročitali do kraja. I baš ma baš je Dobro!
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  2. #32

    Odgovor: Enes Kišević

    Pahulje, Pahulje, Pahulje ....


    Sve što niže padam
    sve više svijet se veseli.
    U padu se masovno dopadam.
    Svatko me gazit poželi.

    Slobodno gazite, onako svojski,
    bez milosti, bez dobrote.
    Ja padam, madam, za vašu sreću.
    Za kulisu vaše ljepote.

    Samo bez nježnosti, molim,
    ne sniježite, gazite jače!
    Stvarno me ništa ne boli,
    probajte čizmom, dapače.

    Bez bojazni, krzneni zimzeleni,
    divljač je na banketu.
    Zdužnije, zdužnije, ingeniozni,
    do guše mi zarijte petu.

    Nešto premeko gazite krhki.
    U padu vrlo smo bliski.
    Učeni blistavim primjerom mojim
    i sami bivate skliski.

    Ne libite se, gazite jače,
    koliko srce vam voli.
    U ime čiste duše što plače
    ja pozdravljam sve ljudske boli.

    Zdravo, gradski čistači jave!
    Ne lopatom, sad ću se dići.
    Vec oblak bijelim gestom zove -
    bez traga ću, bez traga, otići.
    Poruku je izmenio Cecara, 20.03.2010 u 14:58 Razlog: š, ž, č, ć

  3. #33

    Odgovor: Enes Kišević

    Ode naša ludost divna

    Kao da neko guske čerupa -
    Nebo se zaperja
    Ne znam što mi bi,
    Podigoh ruku
    I rekoh:
    "Ode moj šal!"

    "Ode moj šešir"
    Ti prihvati igru,
    I zakači šešir u zrak.
    "Ode moja knjiga",
    Uzvratih mirno.
    Prestrašen graknu mrak.

    "Ode moja tišina",
    Ti radosno ciknu
    "Adieux mon sher rochar!"
    "Ode moja šubara"
    Učtivo viknuh
    "Moj kroljik daragoj,
    Prašćaj!"

    "Ode moj ogrtač",
    Ti šapnu stidno,
    Plešući valcer divljinom.

    "Ode", zanijemih.
    Gle, noć se gluha ogrnu pelerinom.

    "Ode moj hubertus",
    Naglasih značajno.
    "Što je to za jednog kralja".
    "Ode moja ogrlica",
    Ti uzdahnu nježno -
    I poprska krv koralja.

    "Ode moj opasač"
    "Ode moj pas".
    U snu se osmijehnuše breze.
    I haljina tvoja u slapu skliznu:
    Dva uštapa prekriše zvijezde

    Strepeći da ne vrisneš:
    "Ode moje tijelo",
    Povukoh te put kućnog dima.
    Za nama snijeg je tragove meo..

    O, ode naša ludost divna.


    Velik kao dijete


    Znas li sto cu ja postati
    kada odrastem,
    za tvoju ljepotu, svijete?

    Ja kada odrastem
    jako veliki,
    ja cu postati dijete.

    Najljepse je kad odrastes,
    a ostanes djecji stvor,
    pa svi misle da si velik
    zato sto si profesor.

    Sto si doktor od imena,
    strucnjak za rakete -
    a ne znaju da si velik
    zato sto si dijete.

    Mozes biti pilot, rudar...
    slavni pisac knjiga -
    djetetu je svaki pos'o
    lagan kao igra.

    Ma nosio ja u glavi
    i sve fakultete,
    kad odrastem jako velik,
    ja cu ostat' dijete
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  4. #34

    Odgovor: Enes Kišević

    Između dva krika

    Čovjek sam, i ništa ne znam.
    Možda bih ti više mogao reći
    Da sam svjetlo što se gnijezdi
    U očima tvojim
    Jer da sam i jelen, i jasen u planini

    Zbog tebe bih sišao među ljude
    Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
    Koje sve manje nosim kao teret
    Dobro je što nisam niknuo
    U nekom poljupcu prije,
    Ili poslije tvoga daha.
    Dobro je što sam se zadesio
    U istom svijetu sa tobom.
    Ovaj kratki izlet na zemlji
    U meni već prerasta
    U jedno sveopće viđenje s tobom
    Ma gdje bila na svijetu
    Dobro je znati da jesi.
    Krikom me moja roditeljka
    K tebi donijela,
    I krikom ću nebo prepoloviti
    Kad se budem otkidao od očiju tvojih


    Zajedno ćemo svući tijela

    Ne gusi krik poljupcima
    pusti glas
    pusti glas u noc
    neka misle da radjamo se
    neka misle da umiremo
    udahni me
    svu me udahni
    popij
    do dna
    do dna dna
    zajedno ćemo svuci tijela
    i smijat cemo se
    i smijat cemo se i plakati
    zajedno
    jos samo malo
    jos samo malo se drzi
    za moje ruke od svjetla
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  5. #35

    Odgovor: Enes Kišević

    Sunce, vjetar i ti

    Napisat ću ti pjesmu
    U kojoj će biti
    Sunce, vjetar i ti.

    Vrijeme će mirisati pred kišu
    Žito će snivati Van Goga
    Poljem će svirati rijeka
    Iz roga zelenoga.

    Odjenut ću te u haljine tanke
    Tek tijelo da ti se sluti
    U jednom će stihu lipa
    Svu pjesmu zapahnuti.

    Hodit ćeš sva izvan sebe
    Od uzvišene neke slobode
    Nedeljiva od svega što vidiš:
    Od zraka, od zemlje, od vode.

    Jablani dizat će glave
    Ružama dah će stati
    Za vitkom pojavom tvojom
    Sve će se okretati

    I šume, i brda, i ljudi,
    I suncokreti daleki žuti.
    Učinit ću da cijeli se svijet
    Oko tvog lika zavrti.

    I u tom, svemira verglu,
    Gdje pršte u prozor boje,
    Ti očima šibat ćeš pejzaž
    Svjesna ljepote svoje.

    Vjetar odoleti neće,
    Za kosu ćete ščepat.
    Ti ovlaš ćeš ustrgnut klas
    I kosu u rep ćeš vezat

    "Moja si", siktat će vjetar
    Za vratom studeni zubi.
    Dobacit ću ti maramu kradom
    Da vrat zaštitiš dugi.

    "Ne bježi", bjesnit će vjetar,
    "Nećeš se oteti lako!"
    I zaskočit ćete pod suknju -
    Put bijela bljesnut će zrakom.

    Ti zgrabit ćeš vjetar za gušu
    I koljenima ga stiskati glatkim
    Sve dok trzaji vjetra
    Ne postanu posve mlaki.

    A zatim ću, tiho, u pjesmi
    Otškrinuti oblake lake,
    I ti ćeš prosuti kose
    U zlatne sunčane zrake.

    Tisuće svjetlosnih strijela
    Kroz srce će ti sinut
    Od nožnog palca do čela
    nevidljiva vatra će liznut.

    Osjetit ćeš u svakoj pori
    Svjetla svilene lasi,
    Vrh tvojih stidljivih dojki
    Dvije maline divlje će rasti.

    Osjetićeš pod čaškom pupka
    Sve ukrug slatku toplinu,
    I kao kad dijete kamečić
    Baci u vodu mirnu;

    Krug za krugom topline
    Krv će širiti vrela -
    Sve dok ne dodirneš sebe
    Izvan granica tijela.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  6. #36

    Odgovor: Enes Kišević

    U nama su samo oči žive

    Nismo mi to
    Što naša tijela hoće,
    I što se sada
    U jednom grču lome,
    Mi ljubavi smo
    Samo dvije samoće
    U životu ovom providnome.

    Ko oka dva
    Što zajedno gledaju,
    A jedno drugo
    Nikada ne vide.
    Ko oka dva
    Što sjaj prelijevaju,
    I plaču,
    I snivaju
    Stvari posve vidne.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  7. #37

    Odgovor: Enes Kišević

    PA TO JE KRASNO

    Vani su padali pijanci
    umjesto snijega.
    Bio je sijecanj, ili januar,
    ne sjecam se više.
    Pozvan u tudji stan,
    sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,
    ona, u opasnoj dobi,
    a ja, poput pijetla.
    Pricam joj pjesme....

    Ona se divila bedrima,
    dojkama, kukovima,
    svim svojim sokovima.
    Ona se divila mojim stihovima,
    a ja sam pio vinjak.
    Jedino što je znala reci,
    PA TO JE KRASNO
    i meni je sve bilo jasno
    i užasno i strašno i žao
    i sva bih blaga dao
    da mi se vrate rijeci
    što sam joj reko,
    ali bilo je vec kasno.

    Ona je ležala pored kamina
    i kao da se kaje,
    rumena od vatre vina,
    plakala je
    i nehoteci grješila je
    milujuci jastuk
    misleci pritom da sam vuk
    koji ce skociti...

    A ja sam bio pozvan,
    ako se ne varam,
    u ovaj stan tek nešto popiti
    i sjedio sam potpuno miran.

    Dosada je glodala tišinu,
    vatra se jarcala u kaminu.
    A ona je pricala o svojoj macki
    i o ludnici u diskicu
    i o nekom crnom mladicu
    koji ima kola
    i deset milijuna na knjižici.

    I meni je sad stvarno sve bilo jasno
    i rekao sam djevojcici
    Pa to je krasno, to je zaista krasno....
    i otišao sam padajuci sa snijegom po ulici.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  8. #38

    Odgovor: Enes Kišević

    OTVOREN KAVEZ

    Nešto se divno dešava s nama,
    osjećaš li to i sama?
    U nama se pomiču neke granice
    što su nas stezale godinama.

    I naša ljubav, ko ptica u kavezu
    kad joj otvoriš vrata,
    ustreptala gleda u beskrajnu plavet,
    i od ljepote strah je hvata.
    Već sama pomisao da je slobodna,
    da može zaparati visine modre,
    kavez joj čini većim od svemira,
    većim od njene slobode.
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


Strana 3 od 3 PrvaPrva 123

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •