Živimo istorijsko vreme u smislu da živimo isto i u istim okolnostima kao i generacije pre nas. Kao i vekovima pre nas.
Samo, danas imamo više informacija, pa nam je i svest šireg vidika.
Bilo šta da kažemo, izrazimo mišljenje, delamo ili zauzmemo stav pomislimo na nešto.
Setimo se bezbednosti naših dragih i sopstvene bezbednosti.
Setimo se "službe", botova, partija, interesnih sfera, teorija zavera, konzorcija i moćnih u senci.
Pomislimo: "sve se beleži".
Pomislimo: "pobeći ću odavde".
I onda shvatimo da nemamo gde. I izađemo na crtu.
Izađemo na crtu, jer nam je svejedno. Ionako nismo toliko bitni da srušimo sistem. Ono što se o nama zabeleži samo zauzima prostor i nevažno je čak i "beležnicima" - jer i oni znaju da nismo mi ti, kojih se treba plašiti.
A od onih, od kojih se i sistem ponekad plaši - i mi se ionako ograđujemo.
Jer nama je bitno samo da ostanem ljudi, da ostanemo normalni.
Tako postajemo jaki - tako smemo da iskažemo sve - jer "baš nas briga" a i "briga nas je" - jer smo normalni i ne glumimo. Mi smo mi. Najjači su oni, koji bez obzira na sve okolnosti uvek pokazuju svoje pravo lice.