Danas je, nije vam to sigurno promaklo, još jedna godišnjica - i to jubilarna - operacije "Oluje" i posledičnog egzodusa Srba iz Hrvatske. Da sam ja Hrvatska, kao što nisam, ne bi mi padalo na pamet da paradom i uzavrelim pratećim manifestacijama proslavljam "veličanstvenu" pobedu nad šačicom izgladnelih trećepozivaca naoružanih škartiranim puščetinama, a još manje bih se ponosio olujnim tekovinama - ubistvima civila i etničkim čišćenjem. Da sam pak Srbija, kao što takođe nisam, "obeležavanju" godišnjice Oluje bih pristupio dostojanstvenije, trezvenije i analitičnije.


Evo, recimo, za početak bih početak Sabora zurlaša u Guči pomerio za dan ili dva i tako izbegao osnovanu sumnju da je "opštenacionalna" žalost samo još jedan u bezbroju ovdašnjih ispraznih državotvornih igrokaza. Ne idu, brate, zajedno dan žalosti, parastosi, tužni skupovi i gučanski šenluk. Ovde "vječnaja pamjat", tamo - "igraj mala na colove"! Isto bih tako, da sam počem Srbija, našao načina da stavim do znanja društveno-političkim svatima direktno umešanim u seriju brljotina koje su prethodile "Oluji" da je jadno, bedno i licemerno da (za javnost naravno) budu ucveljeniji i neutešniji od ljudi koji su prošli kninsku Golgotu. A kojima su - kad su se dokopali majčice Srbije - braća Srbi po skupe pare prodavali pijaću vodu.
Čitam lid u mojoj omiljenoj žutari, Blicu: "Zar smo mi Srbi najgori. Zar smo za sve krivi". Niti smo najgori, niti smo za sve krivi, ali da smo kandidati za najlakoumnije i najpovršnije, to, fakat, jesmo. Tamo - početkom devedesetih - i vrapci pod strehom pustoline u Nemanjinoj su dobro znali da su za Miloševića i njegove ratne stratege raznorazne srpske autonomne oblasti i republike najobičnija potrošna roba i taktička varka. Kada je stvarni ratni cilj - Republika Srpska - ostvaren, SAO Krajine su puštene niz vodu.
Da sam, kako rekoh, Srbija, objasnio bih žrtvama Oluje da krivicu za njihova stradanja i gubitak imovine treba ravnopravno podeliti između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. Ima tu još iha-ha krivaca, ali nema karaktera za nabrajanje. Za to bi trebala tri kompletna broja "Danasa".
Ja se, međutim, ne ljutim ni na Tuđmana ni na Miloševića. Od te dvojice ništa se bolje nije moglo ni očekivati, ali sam zdravo kivan na postpetooktobarske, bajagi prevratničke vlasti, koje su radosno na svoja pleća preuzele odvratni i preteški tovar Miloševićevih nepočinstava. A zašto? Zato što je Slobo Sloboda bio Srbin. To je plemenski mentalitet koji nas je u prošlosti skupo koštao i koji će nas i dalje skupo koštati. Za kraj! Da sam, ovoga puta srpski narod, potražio bih načina da zločince odvojim od naroda. A po mogućstvu i od države.
Svetislav Basara-osvrt u dnevnom listu 'Danas'.


Imate li sta dadodate,oduzmete?Imate li svoja secanja,svoje vidjenje?