Inostrane turističke destinacije
Strana 1 od 5 123 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 63
  1. #1

    Inostrane turističke destinacije

    Duboko u Bengalskom zalivu, ne tako daleko od Burme i Tajlanda, proteže se najbolje čuvana indijska tajna: Andaman i Nikobar. Arhipelag od preko 500 ostrva, od kojih je većina nenaseljena, predstavlja jedinstven prirodni i antropološki dragulj, možda i jedini koji nekim čudom još uvek odoleva hiljadama godina nemilosrdne modernizacije.

    Piše Olivera Burgess




    Predeli

    Andamanska i Nikobarska ostrva su daleko od matice Indije. Potrebno je vreme da bi se do njih stiglo, bilo da se putuje avionom ili brodom iz Kalkute ili Čenaja (Madrasa) na istočnoj obali Indije. Mnogo su bliže Burmi i Sumatri između kojih se protežu u blagom luku kao stotine perlica, a ustvari vrhovi planinskog venca koji je u davna vremena spajao ove dve zemlje. Ta udaljenost je vremenom postala i njihov najveći blagoslov. Pomogla je da se sačuva neprocenjiva lepota predela, kao i neki stari ljudi i njihovi drevni svetovi.

    Od preko 500 ostrva ovog arhipelaga, sveta četrdesetak je naseljeno i u velikoj meri pripitomljeno, sažvakano i ispljunuto. Ostalo su rajske slike. No, da se razumemo: ovde ima malo šta nalik Tajlandu, Baliju, Maldivima. To su brdovita nepristupačna ostrva, prekrivena džunglom i močvarom, puna krokodila, malaričnih komaraca i 'neprijateljskih' domorodaca. Zato se kroz njih ne hodi radije, prilazi im se s mora i to sporo i oprezno. Ali ne svima; mnogi su i zakonom zaštićeni od spoljnih uticaja. Kako to dobro zvuči biti zakonom zaštićen od ljudi koji sobom nose nesreću modernog života





    I plaže. Ah, da, te rajske plaže, u uvalicama oivičenim fjordovima i stenama, u hladu kokosovih palmi, bez ljudi, suncobrana, bez all-inclusive hotela, bez plastičnih dušeka. Bez ičega, sem debla srušenih u čestim monsunskim olujama i kornjača koje se lenjo šetaju između tirkiznih talasa i vrelog belog peska. U moru netaknuti koralni sprudovi, eksplozija života i boja. Odmor sa pet zvezdica za 'nature's true lovers'. To jest, za one koji su spremni da za malo autentičnog doživljaja prelete i preplove hiljade vodenih kilometara, prvo do glavnog grada Port Blera (Port Blair), potom satima ili danima lokalnim ferijima do tih usamljenih plaža, sa ozbiljnom kamp opremom, sopstvenom hranom i medicinom, u pravom krusoovskom stilu.

    Toliko o netaknutom. Od onog taknutog, manje romantičnog, neizbežan je glavni grad Port Blair, koji je vremenom prerastao u tipičan indijski provincijski gradić. Jedino što je ovde drugačije, to je pogled sa njegovih brojnih brdašaca na mističnu uvalu obavijenu monsunskom maglom, u kojoj se presreću teretni brodovi i mali drveni čamci koji provode dane i noći na otvorenom moru. Šetalište uz samo more, svetionik, mali otvoreni sportski stadion, crkva, škola, par muzeja i mnogo straćara. Sa pokrivene drvene terase romantičnog Fortune Bay hotela posmatram tu uvalu kroz krošnje palmi, dok očekivani popodnevni tropski pljusak pokriva i nebo i zemlju i more. I razmišljam o tome koliku su volju imali Britanci kada su ovako daleko došli da krče džunglu, civilizuju, pokrštavaju i kolonizuju. Sam napor je vredan svakog divljenja, ali njegovi efekti sigurno ne. To što su napravili u međuvremenu je nestalo kao da ga nikad nije ni bilo, ostale su samo crno-bele fotografije i nekadašnji zloglasni zatvor za indijske revolucionare (cellular jail), danas spomenik herojskoj pobedi nad zlom imperijom. Ostala su i imena mesta, ostrva i kanala Henry Lawrence island, Ross island, Aberdeen market, itd.

    Ljudi

    Na Andamanskim i Nikobarskim ostrvima živi tipičan indijski svet, uglavnom doseljenici iz Bengala i Tamil Nadu (jugoistočna obala Indije) koji su tu došli u potrazi za boljim životom, a u begu od bede i nevolje. Oni su tu krenuli od nule, raskrčili šumu, izgradili sela i gradove, razvili male porodične biznise.




    Ali, na ovim ostrvima žive još neki ljudi, malo manje tipični i definitivno nekompatibilni sa modernom civilizacijom. To su stara domorodačka plemena kojih je ostalo još svega pet, i čiji se pripadnici broje u desetinama i stotinama, ne više. Postoji vrlo malo konkretnih podataka o njihovom poreklu i načinu života posle brojnih neuspešnih i, smatra se štetnih, pokušaja da im se približi, lokalna administracija je odlučila da digne ruke i ostavi ih na miru. Danas komunikacije sa njima faktički i nema. Ono što se zna je da žive od lova i ribolova, love lukom i strelom, vatru su najverovatnije otkrili skoro, a neki još uvek nisu. Uglavnom ne prihvataju kontakt sa spoljnim svetom i tu žive između 30,000 i 60,000 godina. Zna se i da su ugroženi jer se njihov životni prostor smanjuje zbog ilegalnog naseljavanja na zakonom zaštićene rezervate, jer umiru u dodiru s bolestima koje je doneo beli čovek a za koje nemaju imunitet boginje, žutica, ali i alkohol.

    Kada je tog kobnog 26. decembra 2004. u rano jutro cunami oprao obale jugoistočne Azije, zauvek izmenio predele i izbrisao tolike živote, nije zaobišao ni Andaman i Nikobar, koji su bili mnogo bliži epicentru nego Maldivi, Sri Lanka ili istočna obala Indije. Šteta po ljudske živote i naselja je bila ogromna. Par dana kasnije, indijski vojni helikopteri su krenuli da obleću udaljena ostrva u cilju procene štete po život i kulturu domorodačkih plemena. Strahovalo se da je njihov drevni svet potpuno uništen. Tada je iznad majušnog North Sentinel ostrva, napravljena i ova slika koja je obišla svet i koja dovoljno govori o jednom načinu života: pripadnik Sentinel plemena trči sa kopljem uperenim prema čeličnoj ptici.





    Ispostavilo se da su andamanska i nikobarska plemena uglavnom izbegla cunami. Priroda ih je nagradila za život u skladu s prirodom: slušajući ptice, gledajući kako se povlači voda i kuda plivaju ribe znali su da moraju da beže duboko u šumovita brda. Indijski živalj nije bio te sreće. Otišla su sela, plantaže, kuće, porodični biznisi, ono u šta je uložen život i za šta je krčena džungla.

    Sutrašnjica

    Po nekoj čudnoj životnoj ironiji, cunami je ovom volšebnom arhipelagu doneo i malo sreće, ili bar još jednu, verovatno poslednju, šansu da još malo odoli neminovnom pritisku moderne civilizacije. Broj turista se drastično smanjio, a time i pritisci na lokalno stanovništvo da dalje ugrožavaju ovaj stari fragilni svet. Mobilizovali su se i antropolozi i ekolozi koji se sada aktivno bore sa lošim navikama, ali i lošom politikom, i trude se da se Andaman i Nikobar ne pretvore u još jedan tajlandski Phuket. Bar ne još koju godinu. U međuvremenu, nature's true lovers i dalje dolaze u verovatnu poslednju krusoovsku avanturu.

  2. #2

    Inostrane turističke destinacije

    Brisel, grad bitnih odluka. Od krupnih političkih, do onih, manjih, a praktičnih, koje će olakšati život građanima Evropske unije. Trenutno se raspravlja o zdravstvenom osiguranju, da li na primer, imate prava da se lečite u drugoj zemlji, a na teret svog zdravstvenog fonda. Ili, o visokim cenama rominga, koje daju mobilni operateri, ne sledeći ideju da je Evropa bez granica.

    Piše Ivana Konstantinović










    Vidi se da u Briselu žive političari, lobisti i novinari. Navodno je grad u kome je akreditovano najviše novinara u svetu, više nego u Vašingtonu. Oko 1.500 izveštača. I svi oni prate komplikovani život Evropske unije. Kako raste Unija, tako rastu i zgrade u Briselu, jer treba smestiti 25 delegacija. Svuda se gradi, automatske bušilice čujete svugde, moj prijatelj je u šali rekao, grad je vibrantan. Ali, ako bih se poslužila tom engleskom frazom, ne bih baš verno opisala grad. Nije grad-košnica, nema jurnjave, pa čak ni u blizini evropskih institucija.

    Životni stil onih koji su tu došli poslom, na primer novinara ili političara, potpuno je određen politikom. Grad je multikulturalan, i pored belgijskih čokolada i prodavnica vafli, najčešće ćete viđati turski kebab. Govori se svim jezicima, iako ćete u mnogim vodičima naći da se ljudi u Briselu služe najviše francuskim i holandskim. Još malo trivia činjenica, pre nego što krenemo u turu: samo ime grada potiče od reči bruoscella, što znači kuća u močvari, zato što je zaista građen u močvari, negde oko šestog veka. Ime grada se prvi put pominje 966. godine.





    Elem, idemo u obilazak. Grand Place (za one kojima je zasmetalo u prethodnom putopisu o Lisabonu: briga me da imena zdanja pišem na srpskom!!!), glavni trg u Briselu, na kome dominira zgrada skupštine (Hotel de Ville) i Maison du Roi (Kraljeva kuća). Oko toga nalaze se tzv. cehovske kuće, čiji su krovovi urađeni tako da po njima možete znati kojoj branši pripadaju. Tu su kuće lađara, čiji su krovovi izgrađeni kao krme galija, te kuće pivara i kuća pekara. Jedan od simbola grada, mada je to krajnje bizarno, a koliko sam čitala, čak i sami Belgijanci smatraju to bizarnim, jeste Manneken Pis (još jednom: baš me briga da ovo pišem na srpskom). Mali bronzani kip dečaka kako piški (urinira, mokri). Nalazi se jako blizu Grand Place-a. Inače, za njega se čak šiju odela, koja su izložena u nekom od brojnih muzeja. Nažalost, zbog obaveza, nisam bila ni u jednom, ali preporuka u Top 10 turističkih vodiča bila je da se poseti Kraljevski muzej likovnih umetnosti, gde su izložena dela Brojgela i Rubensa. Belgijanci se jako ponose strip-junakom Tintinom, te postoji i muzej stripa. Naravno, tu su i muzej piva i muzej čokolade, muzeji proizvoda po kojima je Belgija poznata širom sveta. Od čokolada, najponosniji su na tamne, a što se piva tiče, ljudima ovde bi verovatno bilo interesantno da probaju voćna piva. Ja sam imala prilike da probam i prilično je zbunjujući ukus. Kao da pijete voćni sok, ali se vrlo malo oseća aroma piva.

    Ok, šta se još može videti u blizini glavnog trga? Pored Manneken Pis-a, tu je i bronzana statua Everarda t Serclaesa, koji se opirao okupaciji Flamanaca (1388.), te je ubijen upravo na trgu. Veruje se da dodirivanje njegovih nogu i ruku donosi sreću.





    Interesantni su i trgovački pasaži, kao što je Galeries Royales de Saint-Hubert, a ima ih i u ulici u kojoj je sve podređeno šopingu, koja se zove Rue Neuve. Prošetajte ako možete i parkom Cinquantenaire, koji je vrlo blizu zgrade Evropske komisije. To je u stvari bio sajamski prostor, u kome ima dosta izložbenih zgrada.

    Nisam videla Atomium, po kome je Brisel poznat. Rekli su mi prijatelji koji žive u Briselu da je sada umiven, da se ponovo sjaji. Sedišta Evropske unije su upravo onakva kakve ih vidite na televiziji. U staklu, ogromna i hladna. Sedište NATO-a se nalazi negde pored aerodroma, dakle, na periferiji. Ne izgleda toliko impresivno koliko izgleda na TV snimcima. Od okolnih niskih vojnih zgrada jedva sam uspela da vidim znak NATO, koji u snimcima na televiziji uvek dominira. Naravno, ne treba, kao ja, da propustite priliku da obiđete Waterloo, koji se nalazi 15 kilometara od Brisela.

  3. #3

    Bajkal

    Bajkalsko jezero, sa svojim okruženjem - lancima planina, šumama bogatim raznovrsnim biljem i zverinjem, poljima, rekama, potocima, ostrvima, gradovima i selima, te putevima i železnicom - deo je nepreglednog Sibira. Zapravo, njegov mali deo. No, posebnosti ove regije doprinose i ljudi, čije su se sudbine na poseban način isprepletale sa "majkom prirodom", stvorivši tako jednu specifičnu celinu, koja posetioca ne ostavlja ravnodušnim, a koju ćemo, kroz redove koji slede, truditi da vam dočaramo...

    Anđelka Milić (Izvor: Travel Magazine)








    "Portret" Bajkala

    Za Ruse je Bajkal "slavno more, sveti Bajkal", kako se o njemu govori u jednoj popularnoj narodnoj pesmi, dok u jeziku naroda Burijata (mongolsko-turkijskog porekla, koji je davno pre ruske kolonizacije Sibira naselio njegovo priobalje) naziv Bajkal znači "sveta voda". Oba opisa imaju puno smisla ako se imaju u vidu veličina i prirodne osobenosti Bajkala i njegove okoline, ali i njegov višestruki značaj za život stanovništva, ne samo njegovog priobalja, već i čitavog Sibira, pa i azijskog kontinenta. Geolozi koji se bave nastankom i geološkim formacijama Bajkala, imaju za ovaj prirodni fenomen sledeće tumačenje: Bajkal je u davnoj prošlosti bio jezero, sada je "more", a u budućnosti će biti okean. Naime, iako postoje razne geološke teorije o nastanku ovog velikog basena, smatra se da je jezero postepeno nastajalo povezivanjem više manjih jezera i rečnih tokova do sadašnjih razmera ali, zbog klimatskih i geoloških promena, postoji pretpostavka da se u budućnosti ono može spojiti sa Arktičkim okeanom i tako, zapravo, poplaviti čitav Sibir.

    Bajkalsko jezero sadrži petinu svih rezervi slatke vode u svetu i po tome predstavlja neprocenjiv prirodni resurs, kojim raspolaže ne samo Rusija, već i čitava planeta. Centralne i lokalne vlasti u Rusiji su veoma svesne ove činjenice, tako da se već odavno na jezeru primenjuju veoma stroge ekološke mere zaštite od zagađivanja jezerskih voda, što se odnosi i na restrikcije u pogledu naseljavanja stanovništva, na izgradnju i proširenje postojećih naselja, kao i na ograničeno planiranje turističkog razvoja. Otuda su vode Bajkala tako čiste da se bez ikakvog prečišćavanja mogu koristiti za ljudsku ishranu, što i jeste slučaj sa stanovnicima malih naseobina na obali jezera, ali takođe, i u slučaju malobrojnih kampera, koji dolaze da provedu nezaboravno leto u divljini i miru bajkalskih plaža. Kada smo kod hidroloških osobenosti ovog jezera, onda treba svakako spomenuti nekoliko. Bajkalsko jezero se, na primer, puni dotokom oko 500 različitih, većih i manjih rečnih pritoka, a iz njega izlazi samo jedna reka Angara, na čijim se obalama, odmah po isticanju iz jezera, smestio glavni grad Sibirske provincije - Irkutsk. Osim toga, Bajkalsko jezero je najdublje na svetu, sa najvećom dubinom od 1.637, a prosečnom od 730 metara. Neobičnost Bajkala je i visoka prozirnost njegovih voda, do 40 metara u dubinu, što je karakteristika morskih i okeanskih voda, a ne jezerskih. Po lepom vremenu, jezero ima modroplavu boju, kao more, a u peskovitim i šljunkovitim uvalama i tirkiznu. Bajkalsko jezero ima još jednu neverovatnu hidrološku osobenost, a to je da njegove vode sadrže neznatne količine soli i drugih minerala, tako da hemijski predstavljaju gotovo apsolutno čistu vodu (H2O). U Prirodnjačkom muzeju Bajkala (Limnological Museum of Baikal), saznali smo da jezero ima sposobnost samoprečišćavanja svojih voda, zahvaljujući nekim specifičnim mikroorganizmima koji uništavaju organski otpad, tj. hemijski ga razlažu.








    Hidrološke i ekološke osobenosti jezerskog regiona čine da na jezeru i njegovom najužem priobalju vladaju sasvim specifične klimatske prilike. Pre svega, za samo jezero je karakteristična velika i iznenadna promenljivost vremena, naročito nailazak snažnih vetrova, što za plovidbu njime zahteva izuzetno uvežbanu posadu. U ovo sam imala prilike da se neposredno uverim jer je, iznenada, osunčani horizont zatamnjen pretećim oblacima; podigli su se talasi, a na brodu je postalo veoma neprijatno. Posle dva do tri sata tog nevremena, sve se smirilo i brod je nastavio svoj put po glatkoj, mesečinom obasjanoj površini.

    Inače, temperature, kako zimske, tako i letnje, na jezeru se dosta razlikuju od najbližih priobalnih zona. Tako, na primer, Irkutsk, koji se nalazi na obalama reke Angare, na nekoliko desetina kilometara od jezera, ima znatno drugačije temperaturne proseke od onih koji se mere na samoj obali jezera. U celini, samo jezero ima znatno toplije zime, hladnija leta i veoma puno sunčanih dana u godini, u odnosu na uže i šire priobalne zone. Takva klima pogodna je i za zimski i letnji turizam. Zimi se jezero u celini zamrzne, tako da se preko njega odvija sav transport, čime se skraćuju putne trase, jer ne mora da se obilazi oko njega. Ali, specifičnosti temperaturnih razlika se, i u ovom slučaju, očituju u tome da se jezero kasnije zaledi od okolnih predela, ali i da se led na njemu kasnije otopi (ponekad tek u maju mesecu).








    Ove neobičnosti jezera prati i njegova egzotična flora i fauna, u kojoj se sreću mnoge neverovatne endemske vrste biljaka i životinja. Gotovo do samih obala pruža se sibirska tajga, šuma koju čini raskošno razgranato drveće ariša, odnosno sibirskog kedra, pomešano sa "obaveznim" brezama. Naročito su lepi prizori bujnih zelenih krošnji kedrova, koji rastu na ivicama peščanih plaža i tirkizne boje jezerske vode, što, na momente, ostavlja utisak kao da se nalazite na Mediteranu.

    Postoje dve jedinstvene endemske životinjske vrste. Prozirna ribica golomjanka, koja podseća na vrstu "čovečje ribice", iz pećina balkanskog prostora, jer je potpuno prozračna. Naravno da je jezero prebogato i ostalim ribama najrazličitijih vrsta koje se koriste u ljudskoj ishrani. Prastanovnici ovih predela, kao i današnji pripadnici burijatskog naroda, uglavnom žive od ribolova, a u sovjetskom periodu je bila veoma razvijena industrija prerade ribe, koja sada propada. Najukusnija riba za ljudsku ishranu, koju sam imala prilike da probam kao svežu i konzervisanu, jeste vrsta omulj (slična šaranu), koje ima pet podvrsta.

    Međutim, najveća atrakcija na jezeru su slatkovodne foke ili nerpae, kako ih zovu stanovnici priobalja. To je endemska vrsta koja opstaje jer se hrani isključivo golomjankama. U odnosu na morske i okeanske foke, bajkalske su znatno manjeg rasta (najviše do 130 cm), sa predivnim belim krznom. Zbog njega su u prošlosti nemilosrdno ubijane, što je, u jednom trenutku, pretilo izumiranju vrste. Potom su preduzete energične mere zaštite, i sada se njihov broj znatno uvećao. Njih je veoma teško videti u prirodnom staništu, jer su veoma plašljive i oprezne; obitavaju na veoma usamljenim mestima, izvan uobičajenih vodenih trasa kojima saobraćaju brodovi i ribari, ali se mogu videti preparirane u Prirodnjačkom muzeju Bajkala, u mestu Listvjanka, gde se nalazi Naučni institut Ruske akademije nauka, koji se bavi proučavanjem prirodnih fenomena Bajkala.








    Životinjski svet kopna obiluje svim vrstama velikih i malih ptica i zverinja; od ptica tu su različite vrste orlova, sokolova, ždralova, čaplji, kormorana i gusaka - pri obali; a u šumama i tundrama (pojas visoravni iznad šuma) oko jezera žive losovi, severni jeleni, sibirske košute i veliki medvedi, zatim lisice, vidre, risovi i drugo.

    Prvobitni stanovnici Bajkala bila su plemena koja su naseljavala Sibir, ili su se doseljavala iz mongolskih i turkijskih pustara. Neki i sada žive u plemenskim zajednicama, a najbrojniji je narod Burijata, koji je u većini na istočnoj obali Bajkala, i stoga se taj deo priobalja administrativno tretira kao Autonomna oblast Burijata, koja se graniči sa Mongolijom.

    Irkutsk

    Irkutsk je ekonomsko i obrazovno-kulturno središte Sibira, sa 595.000 stanovnika. Sa njim je povezano rusko "otkriće", a potom i kolonizacija tog dela Sibira. Prvi ruski pohod, koji je doveo do nastanka naselja na obalama reke Angare, vezuje se za kozaka Kurbata Ivanova, koji je 1643. predvodio prvu ekspediciju za Bajkal i kome je podignut spomenik u centru grada. Prvobitno naselje je u celini bilo od drveta. Naselje je bilo ograđeno visokom drvenom ogradom, a unutra su se nalazile brvnare za stanovanje (sa karakterističnom ruskom rezbarijom), javni trg popločan drvenim oblicama i, naravno, veoma lepa i visoka drvena crkva. Svi ovi objekti mogu se danas videti u Etnografskom muzeju Irkutska, na otvorenom prostoru, u mestu Taljinci, 20 km udaljenom od grada, koji je otvoren 1980. i zauzima 52 hektara. Tu su izložene originalne, sačuvane građevine iz prvobitnog perioda grada, od kojih je najvažnija drvena ulazna kapija u tvrđavu i veoma lepa i bogato, intarzijama u drvetu, ukrašena crkva. Tu su, zatim, objekti u kojima su izloženi primitivni zanati, kojima se bavilo stanovništvo prvobitne naseobine (kolarstvo, grnčarstvo, staklarstvo, proizvodnja posuđa, nameštaja itd.), kao i originalni prehrambeni proizvodi, koji se mogu i probati (hleb, piće, voće itd ).

    Naročito je intenzivna bila migracija ruskog seljaštva ka Sibiru i Bajkalu od druge polovine 18. veka, kada Irkutsk od male vojno-trgovačke postaje prerasta u pravi grad, sa oko 20.000 stanovnika. Sa razvojem i istorijom Irkutska, tesno je povezana jedna veoma značajna epizoda u istoriji carske Rusije, a to je pobuna "dekabrista", 1825. godine. Dekabristi su se zalagali za ukidanje kmetstva i za liberalizaciju ruskog carskog režima, a pošto to nisu mogli da ostvare na miran način, političkim sredstvima, skovali su zaveru za obaranje cara Nikolaja I. Zavera nije uspela i njih 120 je proterano u Sibir, u Irkutsk, bez prava vraćanja u prestonicu. Među ovim veoma visokim plemićima nalazio se i princ Sergej Grigorijevič Bolkonski, čija je životna priča poslužila kao okvir za stvaranje istoimenog lika u romanu Lava Tolstoja "Rat i mir". Bolkonski je u Sibir proteran sa svojom porodicom, ženom i dvoje dece, gde je posle zatvora i boravka u jednom malom selu, dobio dozvolu da se za stalno nastani u Irkutsku. Tu je podignuta njihova palata, u stvari, jedna nevelika ali veoma skladna i udobna drvena spratna kuća, koja je služila kao njihov dom do 1856. godine, kada dolazi pomilovanje od novog ruskog cara. Ta kuća i porodica Bolkonski postaju središte razvoja kulturnog života u Irkutsku. Tu gostuju čuveni književnici, pesnici i intelektualci iz čitave Rusije; tu se odvijaju koncerti i pripremaju pozorišne predstave, koje se izvode u ambaru pored kuće. Posle odlaska porodice Bolkonski iz Irkutska, kuća je menjala vlasnike i namenu, ali je danas u potpunosti rekonstruisana u svom prvobitnom eksterijeru i enterijeru, zahvaljujući pre svega trudu veoma brojne umetničke zajednice u ovom gradu.








    U kući Bolkonskih u Irkutsku imala sam nezaboravan doživljaj jednog popodneva, kada je u originalnoj atmosferi, sa upaljenim svećama umesto električnog svetla, uz klavir na kome je svojevremeno svirala princeza Marija Bolkonska, održan jedan prigodan ali, po atmosferi i dekoru, veoma svečan solistički koncert, u kome su učestvovali istaknuti operski umetnici i instrumentalni solisti, na čelu sa direktorom spomen-muzeja (Marija Bolkonska je, inače, Sergejeva supruga i ćerka čuvenog ruskog generala Rajevskog, heroja iz rata protiv Napoleona, koji ima veze i sa našim oslobađanjem od Turaka). Na programu su bile kompozicije Čajkovskog i drugih poznatih umetnika koji su u ono vreme stvarali i dopisivali se sa članovima porodice. Na kraju koncerta, posle burnog aplauza, počašćeni smo obaveznim ruskim "šampanskoje", uz mogućnost da lično nazdravimo ruskim umetnicima i da se upišemo u knjigu utisaka. Ovaj susret nas je sve ostavio sa suznim očima. Zašto?

    Irkutsk, iako spolja gledano nije nimalo lep (njegov veći deo čine nezgrapne, ružne, zubom vremena potpuno uništene fasade ogromnih realsocijalističkih stambenih blokova, neuređenih, zakrpljenih ulica, a drugi, manji i stariji - veoma lepe dvospratne zgrade u baroknom i neoklasicističkom stilu, ali sa potpuno propalim fasadama i gotovo urušenim krovovima), jeste grad u kome buja kulturno-umetnički i intelektualni život. U gradu ima oko 20 pozorišnih i koncertnih zgrada i sala. Tu su: opera, nacionalni teatar, nacionalna drama, komedija, dve filharmonije, baletska kuća, folklorni ansambli raznih nacionalnosti i ono na šta je grad posebno ponosan - slikarska galerija "Sukačov" (Sukachev's Fine Arts Museum), koja je treća po veličini i važnosti kolekcija domaćeg i inostranog slikarstva u Rusiji (posle čuvenog Ermitaža i Tretjakovske galerije) i, naravno, veoma veliki univerzitet, na kome se školuju stručnjaci i intelektualci svih profila, od kojih su mnogi proneli slavu Sibira širom Rusije i sveta. I sav taj veoma trudoljubiv, talentovan, visoko obučen i neverovatno sofisticiran umetnički i intelektualni svet Irkutska živi od tako malih zarada da se to prosto ne može staviti ni u kakav savremeni kontekst, ne svetski nego ni naš! A ipak, oni se sa najvećim entuzijazmom predaju svom poslu, sami brinu za kulturno nasleđe grada, čuvaju tradiciju i razvijaju i šire umetnički duh svoje sredine.

    U Irkutsku sam imala prilike da obiđem i glavni tržni centar. Jedan deo tog centra je smešten u zatvorenom prostoru, čiji su posebno lep i funkcionalan novi deo projektovale i izgradile, pre nekoliko godina, naše građevinske firme koje posluju u Rusiji. Oko ovih zgrada, na velikom prostoru, koji zauzimaju i okolne uličice, prostire se otvoreni deo, na kome su smešteni, pogledu i mirisu privlačni, domaći proizvodi, pre svega sveže šumske jagode, maline, borovnice i pečurke svih mogućih vrsta... i, na kraju, "obavezni" buvljak, na kome se trguje svim i svačim, uključujući i deo gde se više razmenjuju i usvajaju nego prodaju domaći ljubimci - psi, mačke, ptice, ježevi i dr.

  4. #4

    Odgovor: Bajkal

    Obilazak Bajkalskog jezera

    Turističke brodske maršrute su podešene da traju pet do šest dana maksimalno, jer toliko mogu da izdrže brodske rezerve namirnica (voda tamo nije problem), pošto, osim u polaznoj luci, nigde ne postoji mogućnost snabdevanja, odnosno obnavljanja rezervi namirnica. Drugo, rezervoari ispod broda u kojima se deponuju upotrebljene nečiste vode i otpaci svih vrsta sa broda, mogu takođe maksimalno da izdrže do šest dana, s obzirom na tonažu brodova i broj putnika na njima. Naime, kao što sam već na početku rekla, postoji veoma strog režim ekološke zaštite jezera, kojeg se svi, za divno čudo, veoma pridržavaju. A to znači da brod, pre nego što uplovi u Bajkalsko jezero, u jednoj posebno namenjenoj luci (koja je nekada služila kao glavna istovarna luka), mora pod kontrolom lučkih vlasti da iz svojih deponija izbaci (u namenske kontejnere u luci) sve nečistoće koje nosi iz prethodne plovidbe. Kada to uradi, a nakon što kapetanija izvrši pregled tih rezervoara na brodu, izdaje se dozvola za ponovno uplovljavanje u jezero. Tako brod praktično ne ostavlja nikakvo zagađenje u jezeru, izuzev onog koje dolazi od mazuta i nafte, koji se koriste za njegov pogon. Ali, to je ipak neznatno.







    Krstarenje Bajkalom nije samo prilika da se upozna i divi veličanstvenom prirodnom fenomenu jezera i njegove okoline, već i izvanredna mogućnost da se upoznaju veoma osobeni i markantni tipovi ljudskih ličnosti koje se opredeljuju da čitav svoj život provedu u usamljenosti i tišini sibirskih i bajkalskih vizura. Prvi takav, veoma dubok lični doživljaj i susret desio se drugi dan po isplovljavanju, na odredištu koje se zove Rt Kadiljna (Mjs Kadiljnia), što u prevodu znači "Zelena oaza". Reč je stvarno o zelenoj oazi jer, za razliku od ostalih lokaliteta, gde guste i bujne šume dopiru gotovo do same ivice jezera, ovde se susrećemo sa veoma prostranim livadama, na kojima se "napadno" zeleni sveža visoka trava, a u njoj pogled privlači cveće najrazličitijih boja i oblika. Deo obale uz samo jezero posut je, kao kontrast ovom nabujalom zelenilu, velikim, glatkim, crnim i zagasitocrvenim oblucima, koje je stolećima "obrađivala" jezerska voda. Na čitavom tom ogromnom prostoru rta nalazi se samo jedna farma, sa nekoliko kuća i sporednih stajskih prostorija, ali i sa "obaveznom" ruskom saunom. Na farmi žive otac - čuvar, koji se stara o čitavom prostoru nacionalnog parka i lovišta (koja se protežu u dubinu kopna), njegova supruga, koja je po struci biolog i zimi radi kao profesor u školi u Irkutsku (a inače je predivna, nasmejana osoba i ljubazna i spretna domaćica), njihovo dvoje dece, dečak i devojčica, kao i pas, mačka i dve krave.

    Oni su nam na plaži priredili pravu rusku gozbu, koja je počela sibirskom votkom, za koju kažu da je kao mleko (a i jeste, pošto je, na neki čudan način, mešaju sa mlekom), predjelom od pečurki i salatama od šumskih trava; zatim su tu bili sveže upecani omulji - ispečeni na roštilju, a obrok je završen predivnim ruskim blinjima (blini - vrsta palačinki), punjenim tovargom (neslani, švapski sir) i čajem iz ogromnog, sto godina starog samovara, koji je otac grejao drvcima prikupljenim na plaži. Dok su pred nama spremali sve te đakonije, cela porodica je pomagala, a bili su tako smireni i opušteni, sa stalnim smeškom na usnama; malo su pričali i posle su nam dugo, dugo mahali sa obale dok se naš brod udaljavao. Učinili su mi se bezmalo kao ideal neusiljene harmonije, organizovanosti i porodične sreće. Gotovo da se ne poveruje da je to moguće. Ali "provera" je došla sa još nekoliko mesta.

    Trans-sibirska železnica

    Trasa "Trans-sibirske železnice", koja je završena krajem 19. veka, prvobitno je išla, jednim delom, obalom jezera, što je svakako bio pravi dar za umorna tela i čula putnika. Međutim, sa podizanjem ogromne hidrocentrale na Angari, kod Irkutska, nivo jezera se podigao od jednog do tri metra visine, pa je u nekim delovima došlo do plavljenja trase. Iz tog razloga, pruga je pomerena dalje u dubinu kopna, a njeni delovi koji su ostali iznad nivoa jezera su sačuvani, tako da se njima odvija lokalni saobraćaj, dok se sada planira i njihovo korišćenje u turističke svrhe. Na jednom delu te pruge, na samoj obali jezera, gde se nekada nalazila mala stanična postaja, naselio se jedan neobičan stanar - penzionisani probni pilot, sa svojom porodicom. Stvar je uzeo u svoje ruke, obnovio staničnu postaju, napravio lepe terase sa cvećem (koje se spuštaju do obale jezera), gde gosti mogu da sednu, popiju i pojedu nešto, uživajući u plamenu zalazećeg sunca nad jezerom i da se potom prepuste čarima ruske saune, koju je sam podigao i opremio na najbolji način. Doživljaj koji ta sauna pruža svim čulima je nezaboravan. Pored ovih ugodnosti, znatiželjnicima koji dospeju do njegove usamljene postaje u divljini Bajkala, ovaj preduzimljiv ali ćutljiv sibirski domaćin pruža i neposredniji doživljaj "Trans-sibirske železnice". Na stanici su izložene, u svoj svojoj grandioznosti, dve džinovske lokomotive iz vremena Oktobarske revolucije, koje su "hučale" ovom trasom. Zanimljivo je da je jedna lokomotiva ruske proizvodnje, a druga je kupljena pre revolucije, u Americi. Sada, kao dve ofarbane "starke" koje ogovaraju svet, stoje jedna naspram druge u ovoj sibirskoj nedođiji, sa ikonografijom "Oktobra" (ogromne crvene zvezde, srp i čekić i razne parole), dočekujući bivše ogorčene klasne neprijatelje, a sada ekonomske partnere i dobronamerne znatiželjnike...

    Ostrvo Oljkhon

    Kao i svako "more", tako i ovo ima ostrva. Većina su pre kamene sprudi koje vire iz vode, ali ima i malo većih konfiguracija. Ostrvo Oljkhon je najveće. Sa jezera izgleda kao jedna ogromna peščana gromada, koja se u visini od nekih 30 m uzdiže iznad nivoa jezera. Kada se, posle iskrcavanja na peščanoj plaži (koja liči na onu ulcinjsku, samo je još duža od nje), popne na ostrvsku visoravan, onda se ugleda nekoliko nizova uredno ušorenih drvenih kućica, koje čine glavno mesto i grad na ostrvu, koje se zove Hužir. Ostrvo nastanjuju uglavnom Burijati, koji se bave ribarstvom. Ima i Rusa, kao i pripadnika manjina. Otkriva se još da ostrvo nije sasvim golo, jer se na jednom njegovom udaljenom kraju nalaze šume kedrovine, po čemu je ono i dobilo naziv (na burijatskom jeziku). Očito da je ranije bilo još šumovitije, ali su njegovi stanovnici, radi gradnje kuća i ogreva, posekli šume. Potom je došlo do erozije, te tako veći deo ostrva sada ima izgled kao pustinjski pejzaž.

    Na ostrvu, u skladu sa novim demokratskim tranzicijskim načelima, putnik-namernik dobija dve dobrodošlice. Prvo tradicionalnu, rusku - devojka sa hlebom i solju, i lokalni "lider" koji pozdravlja goste. Potom drugu, na obližnjem kamenitom vrhu ostrva, gde, sa svojom raskošnom perjanom i krznenom odorom, goste u stavu nezainteresovanosti i udubljenosti u daleke horizonte dočekuje šamanski poglavar mesta. On najpre recituje dobrodošlicu na burijatskom jeziku, a potom, na odličnom engleskom, priča o narodu koji je izgubio svoju istoriju, svoja znamenja i svoju veru; narodu koji je pokoren i koji treba da se ponovo vrati svom prvobitnom načinu života. Potom, za kraj, šaman počinje da udara u svoje timpane i da izgovara reči molitve, uz ritualno pružanje posude u koju posmatrači treba da stave svoje uzdarje u novcu.








    Šamanizam je religija različitih naroda i plemena u Sibiru, a sastoji se u verovanju u duhove, dobre i zle, koji nastanjuju ljude, stvari, životinje i biljke. Šamani su vrači koji, kroz svoje specijalne rituale, imaju moć da utiču na te duhove; da ih po potrebi smiruju ili raspaljuju njihove zle strasti. Na Bajkalu ima dosta obrednih mesta koja se zovu "šaman-kamen", a koja su služila kao ritualni prostor, za zaposedanje duhova od strane šamana. Takvo mesto postoji i na ostrvu Oljkhon.

    U samom mestu Hužir postoje dve interesantne institucije. Jedna je lokalna osnovna škola, u kojoj smo imali priliku da vidimo dosta zanimljivu zbirku arheoloških, istorijskih, etnoloških i prirodnjačkih artefakata, koje su prikupili učenici, pod vođstvom jednog profesora, a koji potvrđuju samosvojnost ovog regiona. Druga ustanova potvrđuje sagu o uspešnom "povratku prirodi", koju smo već sreli na nekoliko prethodnih mesta. Sada je to porodica bivšeg stonoteniskog prvaka Rusije, koji se na ostrvo doselio sa svojom porodicom, u početku tranzicije, sa idejom da osnuje međunarodni turističko-sportski kamp. I u tome je dosad već sasvim uspeo. Usred mesta smešten je jedan niz provizorno izgrađenih kućica, dosta primitivnih struktura, sa raznim pregradnim delovima, dvorištima za razne namene, trpezarijom na otvorenom, dečjim igralištima, baštom, povrtnjacima i, naravno, stolovima za stoni-tenis. Tu se "muvao" raznorazni inostrani mlađi i sredovečni svet. Izgleda da kamp posluje na principu zajedničkog rada domaćina i gostiju. Pozdravili su nas domaćin i njegova supruga, a onda nam je poslužen veoma bogat ručak, sa obiljem sušenog omulja koji je izvrstan, pečurkama na razne načine, divljim voćem i, naravno, sa obaveznom "mlečnom" votkom. Kada je obrok završen, domaćinove devojčice, sa još nekoliko domaće dece, izvele su izvrsnu lutkarsku predstavu. Još jednom smo se oprostili od srdačnih domaćina, čiji je dom (i ponašanje) zračio smirenošću i zadovoljstvom, koje su prenosili na svoje goste.

    Sa smirajem dana, ukrcali smo se na naš brod i krenuli u novu bajkalsku avanturu. Ona nas je sačekala u delu jezera između istočne obale i ostrva Oljkhon, koji se zove Malo more (Maloe more).

    Prirodne lepote i fenomeni "Malog mora"

    U ovom delu Bajkala, i "na moru", kao i na kopnu, mogu se leti sresti gužve turista i ljubitelja avantura. Bilo ih je iz raznih evropskih zemalja, ali najviše Nemaca i Nordijaca, u najčudnijim plovnim objektima. Svi su bili na okupu u tzv. Zmijskom zalivu (Zmejnji zaljiv). Voda je tu tamnozelena, jer drveće i bukvalno dolazi do same obale jezera. Mesto izgleda dosta nepristupačno i neprivlačno, pa se ne zna, u prvi mah, šta je razlog tolike gužve i galame u, inače tišinom obavijenim bajkalskim predelima. Kada se priđe bliže, onda se, na samoj obali, naziru, gotovo u vodi, neke crne rupe iz kojih izlaze bela isparenja. Reč je o velikom broju izvora sa toplom sumporovitom vodom, u kojima temperatura ponegde dostiže i čitavih 500C. Zbog gužve na malom prostoru, prava je umetnost naći mesto u nekoj od tih rupa, ali najveće zadovoljstvo predstavlja trenutak kada se, posle "cvrčanja" u sumporovitoj rupi, baci u hladnu vodu jezera. Posle nekoliko takvih kupki, oseća se potpuna psihička i fizička opuštenost i razgibanost.

    Drugo mesto na jezeru koje karakteriše povećano prisustvo ljudi, jeste čuvena peskovita uvala Pesčanaja. Uvala je zaklonjena od pogleda sa jezera sa dva rta, koji je dele od ostatka kopna. Dugačka je pet kilometara i pokrivena najfinijim žutim peskom, a prema kopnu je ograđena gustom šumom starih ariša. Pogled na uvalu sa visine odaje utisak neke plaže na pacifičkim ostrvima - žut pesak i modroplavo more, samo što umesto drveća palmi ovde imamo bujno zelenilo kedrova. Kada smo se u rano jutro spustili do same plaže, iz bujnog zelenila počele su da se pojavljuju bunovne glave kampera. Išli su pravo na jezero, na umivanje i zahvatanje vode za prvu jutarnju kafu. Inače, u produžetku plaže, sa strane jednog od rtova koji je štite, smestio se jedan dosta veliki letnji kamp, preostao iz socijalističkog perioda, namenjen odmoru trudbenika. Nekoliko nezgrapnih drvenih kuća služe kao kuhinja, trpezarija, prodavnica za turističke sitnice, ambulanta i higijenske prostorije. U njemu nismo zatekli veću gužvu. Malo dalje od njega uzdiže se jedna impozantna nova građevina, na nekoliko spratova, dosta skupe, ali pomalo kičerske fasade. Ona je sa svih strana ograđena zidom, sem prema jezeru. Objasnili su nam da je to nov hotel za goste sa "debelim džepom", tj. za lokalnu mafijašku elitu i njene goste.

    Sa strane drugog od rtova koji ograđuju Pesčanaju, spustili smo se u seoce od dvadesetak drvenih kućica koje su se šćućurile u jednoj uvalici. To je ribarsko seoce Kurbulik. Nigde žive duše, samo se iz poneke kuće vije dim iz odžaka. Na početku sela, napuštena i razvaljena mala fabrika za konzervisanje ribe - i tu je stigla tranzicija. Na drugom kraju sela - velika lepa brvnara, a iz nje čitavu okolinu obavija miris divnog, sveže ispečenog crnog hleba. Brod ovde popunjava svoje rezerve svežim hlebom, a mi se svi sladimo ukusno prepečenim koricama. Pred pekarom, jedan veliki vučjak se tegli na jutarnjem suncu i uživa u mirisu koji dolazi iz nje. Iz uvale, iz jedne ribarske šalupe (brodić sa katarkom) preko krovova oniskih kućica, sve do šumovitog zaleđa, ori se, sa glasno puštenog kasetofona, balada koju peva Vladimir Visocki (preminuli glumac i pesnik, koji je svoje pesme pratio na gitari), i čini mi se da nikada neka muzika nije našla bolji ambijent...

    Šta posle ovog? Samo povratak, jer sve drugo bi učinilo da doživljaj izbledi!

  5. #5

    Korzika

    Na krajnjem severu Mediterana, na razvođu između Tirenskog i Ligurijskog mora, nadomak toskanske i Azurne obale, Korzika je od pamtiveka predstavljala spoj izuzetnosti i raznolikosti: ostrvo ponositih ljudi i neokrnjenih prirodnih lepota, očuvanih tradicija i nebrojenih čari. Sa središnjim granitnim planinskim masivom koji sa severozapada preseca ostrvo ka jugoistoku, bujnim šumama i razuđenom obalom, uprkos svojoj veličini, istorijskom značaju, središnjem položaju i relativnoj pristupačnosti, Korzika i dalje ostaje neistraženi biser koji poziva na otkrivanje i nezaboravno putovanje...

    Piše Raša Sekulović (Izvor: Travel Magazine)








    Tragovima prošlosti



    Poznati i dostupni istorijski anali svedoče o vekovnoj težnji Korzikanaca za očuvanjem sopstvenog identiteta, samosvojnosti i kulture. Ovo enigmatično ostrvo oduvek je privlačilo zavojevače, gusare, propovednike i trgovce, koji su se smenjivali u talasima, boreći se za prevlast uticaja i dominaciju. I letimičan osvrt na prošlost svedoči o ovdašnjim burnim zbivanjima: nekadašnja Druga rimska provincija (zajedno sa Sardinijom), zatim đenovljanska kolonija između XII i XVIII veka, Korzika još od 1553. godine postaje meta interesa Francuske, kojoj i zvanično teritorijalno pripada poslednja dva stoleća. Činjenica da su u dva navrata (1715. i 1853.) ovde donošeni zakoni o zabrani nošenja i korišćenja vatrenog oružja dovoljno govori o prekom i naprasitom temperamentu ostrvljana: sve do pred kraj XIX veka u razmiricama među klanovima i porodicama presuđivalo se svojeručno, utirući put krvnoj osveti koja je znala da potraje i generacijama. Pokret za nezavisnost Korzike koji je snažno i dramatično potresao ostrvo, ali i celu Francusku, tokom sedamdesetih godina XX veka prešao je u daleko mirnije vode konačnim priznavanjem posebnog, autonomnog statusa, što su centralne francuske vlasti učinile 1991. a zatim i potvrdile 2001. godine.








    U susret Ostrvu



    Korzika je podeljena u četiri glavne administrativne oblasti, koje prate očekivanu geografsku logiku i ritam glavnih gradskih jezgara: severni deo ostrva, sa središtem u Bastiji, zapadna obala sa centrom u Ajačiju, jug sa Bonifacijem i planinska unutrašnjost kojom dominira prestonica Korte. Samim tim, jasno je da se "osvajanje" Korzike odvija u najmanju ruku u nekoliko etapa, koje prate liniju morskog horizonta, nestvarne gorske lepote, sela u unutrašnjosti ostrva u kojima je vreme odavno stalo i gradske sredine u kojima tokom letnjih meseci sve vrvi od meteža i uskomešalog života, obeleženog karakterističnom sredozemnom paletom. Iako je mreža puteva i drugih vitalnih infrastruktura izuzetno razvijena i održavana, Korzika ostaje u svakom smislu prkosna i ne uvek najpristupačnija, pa je upoznavanje sa njenim lepotama uslovljeno podrškom najmanje četiri točka: automobil je najbolje i najpovoljnije iznajmiti u nekoj od luka ili na jednom od aerodroma koji su i inače kapije za prispeće na ostrvo. Upravo zbog specifičnosti, koje se ogledaju u nepristupačnosti i skrivenosti nekih od najlepših krajeva, izuzetno je važno dobro isplanirati pravce kretanja, koje i uz dobre pripreme neće biti lišeno brojnih prijatnih iznenađenja. Stoga je najpreporučljivije bacati sidro uz obalu, odakle je izvodljivo obilaziti obližnje planine u čijim nedrima se gnezde raštrkana seoca koja nude mogućnost udobnog boravka u tradicionalnom smeštaju - a taj boravak je neminovno obogaćen i začinjen raznim kulinarskim specijalitetima, odličnim vinom i muzičkim poslasticama u vidu tradicionalnih korzikanskih polifonija.








    Iskorak u pravcu pučine


    Obala Korzike, na mnogim mestima obrubljena kulama-osmatračnicama iz đenovljanskih dana, često predstavlja lepši prizor za oko nego što poziva na uobičajena, lagodna letnja uživanja. Duž zapadne strane ostrva protežu se brojni zalivi i plaže, od kojih su mnoge pristupačne samo peške ili uz pomoć barke ili jedrilice. Istočna obala je, slobodno se može reći, u mnogo manjoj meri atraktivna jer je obrubljena peskovito-muljevitim područjem uz koje se proteže auto-put, ali i ona nudi poneki skriveni, miran kutak. Sever i jug se ponose nekim od najprivlačnijih odrednica na ostrvu, ali upravo zbog toga znaju da budu pretrpani brojnim posetiocima, letnjim nomadima u potrazi za suncem i predahom.

    Nije naodmet imati na umu spisak od deset najboljih plaža na Korzici, koji se zasniva na različitim kriterijumima i može da vam pomogne da unapred odredite svoju privremenu matičnu luku, u zavisnosti od ličnih afiniteta, interesovanja i vrste odmora za kojim tragate...








    Najnepristupačnija: Salečija (Saleccia), na severu ostrva, jedna od najlepših peščanih plaža na Korzici, dostupna je samo barkom s mora, ili kopnenom rutom dugom 11 kilometara; najatraktivnija: Kalvi (Calvi), na severozapadnoj obali, sa plitkom, kristalno čistom vodom i ljupkom lukom - jedna od najposećenijih plaža na ostrvu sa najraznovrsnijim pratećim sadržajima; najbolja za ronjenje: Porto, na sredini zapadne obale, okružena eukaliptusovim šumarkom, ova plaža je najbolja polazna tačka za one koji žele da istraže morsko dno zapadne obale; najurbanija: u Portičiju (Porticcio), nasuprot Ajačiju, proteže se niz plaža zastrtih belim peskom, koje imaju dobru infrastrukturu i okupljaju obližnje gradsko stanovništvo - najpoznatija među njima je La Viva; najbolja za surfovanje: Tonara (Tonnara), na kraju dubokog zaliva De Figari na jugu ostrva, privlači ljubitelje surfovanja, zahvaljujući postojanom vetru koji u tom području stalno duva; najskrovitija: Il Laveci (Iles Lavezzi) - do ovih skrovitih zatona na jugu koje razdvajaju peščane stene stiže se brodićem iz Bonifacija; najtropskija: Rondinara (Rondinara), na dnu istočne obale, ovaj zaliv u obliku školjke poznat je po tirkiznom moru i belom pesku, a ima i obližnji kamp i restoran; najbolja za vodene sportove: Santa Đulija (Santa Giulia), na istočnoj obali, smeštena je u mirnom zalivu s peščanom obalom okruženom dunama i borovom šumom i opremljena za sve vrste vodenih sportova, kao što su surfovanje, veslanje i jedrenje; najslikovitija: Palombađa (Palombaggia), južno od Portovekija (istočna strana ostrva), sa belim peskom, ružičastim stenama, dunama, borovima i azurnim morem, ova plaža je svakako najspektakularnija na ostrvu; najprimerenija za porodice: Alerija (Aleria), na istočnoj obali, sa svojim dugim peščanim plažama i bezbednim prilazom, svakako je najpogodnija za porodice.








    Gradovi, svedoci i čuvari vremena



    Gradska jezgra na Korzici nude izvanredan spoj istorije, lokalnog kolorita, zanimljive arhitekture i brojnih gastronomskih uživanja. Tokom letnjih meseci, kada se celo ostrvo pretvara u košnicu od brojnih posetilaca, prevashodno iz obližnje Italije i Francuske, gradovi i sela postaju poprište brojnih festivala i godišnjih svetkovina. Ove manifestacije su pravi praznik za oči i uši, jer nude ne samo karakteristične rukotvorine, jestiva i pića, već i uživanje u tradicionalnim korzikanskim polifonijama, koje izvode brojne muzičke klape. One mogu biti potpuno anonimne, lokalnog karaktera, ali ima i onih koje su slavu ostrvske muzikalnosti proneli i međunarodnom scenom, kao što su "A Filetta" ili "I Muvrini": oni su iskoristili korzikanski muzički izraz kao početni korak u pravcu autentične obrade tradicionalnih i patriotskih pesama, koje izvode u raznim ambijentima, od gradskih trgova do seoskih
    crkava.








    Korzika ima nekoliko velikih i lepih priobalnih gradova - kao što su Ajači, Bastia, Kalvi ili Bonifacio, od kojih svaki nudi neobične i originalne sadržaje. Lučka atmosfera i neposredna blizina mora pretapaju se sa karakterističnim urbanim pejsažem mediteranskog tipa, s dodatkom u vidu posebnog francuskog šarma. Bonifacio, koji krasi sam jug ostrva, podignut je na neobičnom nizu belih krečnjačkih stena i predstavlja svojevrsni prirodni fenomen, a samim tim i nezaobilaznu destinaciju za svakog posetioca ostrva, a posebno one koji su odlučili da nastave svoj put ka obližnjoj Sardniji, udaljenoj svega nekoliko desetina nautičkih milja. Korzikanska prestonica Korto smešten je u podnožju slikovitih planina i do njega se stiže putem koji vijuga kroz sela i krajolike nestvarne lepote. Sam grad nudi prijatan predah od letnjih vrućina, brojne taverne sa ukusnim korzikanskim specijalitetima, kao i izvanredan Muzej Korzike, koji nudi šetnju kroz istoriju raznih razdoblja ostrva. I Sartena, na jugu ostrva, još jedno je utvrđeno gradsko jezgro poznato po čuvenim vinskim podrumima: pored izvanrednih tradicionalnih crnih i belih vina, na Korzici se pravi i jedinstveno vino obogaćeno aromom narandže ili oraha, koje se služi pretežno kao aperitiv.








    Korzikanska svetovna i sakralna arhitektura uvodi posetioca u svojevrstan vremeplov kroz periode kada su razni narodi vladali ostrvom, ostavljajući za sobom neizbežan neimarski pečat. Karakteristične su romanske crkve podizane od raznobojnih granitnih ploča, što je tipično za stil graditelja iz Pize, dok su đenovljani gradili predivne barokne crkve, čiji se tornjevi uzdižu duž obale prateći sinkopirani ritam kamenitih citadela. Osobena je i vojna arhitektura, prisutna u svakom većem priobalnom mestu uz neizbežne tvrđave sa bastionima, barutanama i palatama lokalnih zapovednika. Groblja na Korzici predstavljaju zaseban kuriozitet, sa brojnim kapelama bogatih porodica koje predstavljaju umetnička ostvarenja za sebe. I stambene kuće, obično podizane od kamena, nude zanimljive prizore sa svojim svedenim, a ipak maštovitim ukrasima, porodičnim grbovima, kulama i prozorima u raznim stilovima. S obzirom na dinamičnu svakodnevicu i nepredvidljivost međusobnih odnosa, kuće su obično imale i odbrambenu funkciju; ima i raskošnih palata, pravih malih zamkova, razasutih po unutrašnjosti ostrva, koje su podizane kao letnjikovci za imućne porodice - mnoge od ovih seoskih latifundija su danas pretvorene u male privatne hotele, koji nude jedinstveni doživljaj. Zahvaljujući snažnoj porodičnoj tradiciji, većina kuća na ostrvu pripada istoj familiji vekovima, otkako su sagrađene.








    Korzikansko gorje: oblacima u pohode



    Praiskonska lepota korzikanskog gorja pravi je izazov za ljubitelje planina, koje su ovde i brojne i raznovrsne. Jedna od najupečatljivijih ovdašnjih gora je Zonza, u južnom delu ostrva, koja se sa svojim nazubljenim vrhovima uzdiže iznad raštrkanih sela, od kojih je najveće Kol de Bavela. Uživanje u ovim predelima je utoliko veće što se doslovno zakoračuje u život koji se, uz minimum nezaobilaznih civilizacijskih tekovina, nije bitno menjao stotinama godina. Jela od divljači, specifičan ostrvski sir i razni drugi mesni specijaliteti spravljaju se na drevnim ognjištima u ovim krajevima po starim, tradicionalnim receptima. Nadaleko čuveni korzikanski pricutu (pršuta), sir brociu (koji se spravlja od kozjeg mleka i surutke) ili loncu (usoljeni i dimljeni svinjski file) ostaju u slasnom i dugotrajnom sećanju gurmana iz raznih krajeva sveta. Na celodnevne šetnje po planinskim stazama, gustim kestenovim šumama ispresecanim kanjonima rečica i vodopadima moguće je uputiti se i u okviru organizovanih planinarskih tura. Svakako, uz uobičajene mere opreza, jer je neokrnjena priroda stanište i mnogim ne uvek bezopasnim životinjama, poput divljih svinja (kojih na Korzici ima oko 45.000!) ili divljih konja.








    Brojna su planinska sela, razbacana po središnjem ili južnom pojasu ostrva, koja kao da ništa ne može prenuti iz vekovnog dremeža: njihovi žitelji, premda tradicionalno sumnjičavi i nepoverljivi prema neznancima iz spoljašnjeg sveta, ipak su izvrsni domaćini, nadasve spremni da ugoste i podele lepote i čari svog ostrva, na koje su s pravom i iz mnogih razloga ponosni.

  6. #6

    Bodrum za početnike

    Belih kockastih kuća ravnih krovova visine do tri sprata (zakonska odredba!) i plavih oivičenih prozora oko kojih se uvijaju ljubičaste bugenvilije, Bodrum više podseća na Grčku nego na uobičajenu predstavu o Turskoj.

    Piše: Dragan V. Simić






    Pečat gradu udarila je njegova istorijska izolovanost (glavni regionalni put ga je naširoko zaobilazio) što je uslovilo da se u njemu nastane disidenti i otpadnici, umetnici i marginalci.

    Potom je izgrađen aerodrom i stotine hotela, pa su i turisti pohrlili. Preko leta kroz grad prođe milion i po gostiju, a zimi ga nastanjuje trideset hiljada ljudi.

    Bodrum se smatra najlepšim letovalištem Turske, 'turskim Dubrovnikom' kako nam je to vodič predstavio, pa su i cene donekle u skladu s tim.

    Preporučujem:
    • Kafee na istočnoj bodrumskoj plaži sa pogledom na noću osvetljenu tvrđavu Sv. Petra. Mi smo preferirali Old Cafe (jedina loša strana mu je izbor turske pop muzike, ali tome nećete pobeći ma kuda da odete).
    • Posetu seocetu Gumušluk (20 km od Bodruma) tamo se ruča riba, kupuju suveniri i nakit od stakla koje se pred vama topi i oblikuje u improvizovanim pećima, 'hodočasti' na Rabbit Island (ne nadajte se zekanima), a možete se i okupati na plaži južno od sela. Nemojte sesti u restoran Ferenci koji gleda na Rabbit Island, poslednji sleva tu su pokušali da nam naplate bezmalo 25% više!
    • Posetu jezeru Tuzla i Uyku Vadisiju, 'Pospanoj dolini' na turskom (25 km od Bodruma). Na jezeru se mogu videti pelikani, a u dolini je, skrivena među liticama, jedna beskrajno šarmantna kafanica u dubokoj senci oraha, sa svojim ribnjakom pastrmki i slapom pod kojim se možete tuširati. Na istrošene nerve deluje poput sedativa. Do jezera se može dolmušem za Milas, siđite kod skretanja za Bargiliju, ali do Pospane doline trebaju vam robusnija kola (nas su prijatelji odvezli Land Cruiserom).
    Ne preporučujem:
    • Muzej podvodne arheologije u tvrđavi Sv. Petra. Tvrđava ostavlja mnogo lepši utisak kad se posmatra iz nekog kafea na plaži, a planinarenje visokim i opasno strmim stepeništima neravnih stepenika po podnevnoj žezi zabavno je samo deci i pasioniranim istoričarima. Zbirka predmeta sa potonulih brodova je prilično razočaravajuća, a tamnica sa snimljenim uzdasima teraće vas na smeh. Ipak, ispred muzeja pogledajte kopiju preko tri milenijuma starog broda Uluburun II, napravljenu bez ijednog eksera, kojom je obavljena plovidba od Istanbula do Kipra (www.360derece.info).




    INFO:

    Istorijat
    Još u antičko doba ovaj grad je pod imenom Halikarnas (koje danas nosi diskoteka koja za sebe tvrdi da je najbučnija na Mediteranu) slovio za turističku destinaciju jer se u njemu nalazilo jedno od sedam čuda Starog sveta ogromna grobnica Mauzolej. Grobnicu je srušio zemljotres (ono što nije uništio, završilo je u Britanskom muzeju u Londonu), da bi dva milenijuma kasnije njen mermer poslužio vitezovima Sv. Jovana da sazidaju tvrđavu Sv. Petra (da li je to samo meni nelogično?) koja je današnji simbol grada. Na pločnicima dvorišta i stepeništa tvrđave i danas se vide bele mermerne table sa fasade grobnice kralja Mauzola.

    Srpske turističke agencije
    Paket aranžmani su primetno povoljniji nego da sami uplatite hotel. Ipak, agencije su se od reda pokazale prilično beskorisnim da preporuče hotel koji ispunjava nekoliko sasvim običnih zatheva i time nam uštede sate surfovanja. Po nesposobnosti osoblja na jednoj i neljubaznosti, čak drskosti, na drugoj strani posebno se izdvajao Matico, toliko da sam zahtevao da razgovaram sa vlasnikom agencije g. Matovićem, ali je službenica koja je shvatila o čemu želim da razgovaram, odbila da me spoji.

    Pakovanje
    Ne zaboravite da ne smete u ručnom prtljagu imati išta što bi neki dovitljivi 007 mogao da upotrebi kao oružje. Mi smo dali svoj doprinos Nikoli Tesli (aerodromu) ubacivši u providnu kutiju naše makazice za nokte, da se druže sa ostalima. Zabranjeni predmeti uključuju i dezodorans u spreju, dečje pištolje-igračke, suzavac, peroreze i sl.

    Kako se tamo stiže
    Čarter-letom JAT-a, prilično udobnim Boingom 737. Prethodno ćete morati da platite aerodromsku taksu na Nikoli Tesli (približno EUR65) koja je svojom drskošću prevazišla i zloglasnu Miloševićevu taksu za izlazak iz zemlje.

    Turska viza, koju dobijate na aerodromu, koštaće vas EUR10 ili USD15. Imajte kod sebe i poneki EUR1 novčić jer će vam na bodrumskom aerodromu toliko naplatiti (nepovratno!) upotrebu kolica za kofere to je valjda jedini aerodrom na planeti gde se i to naplaćuje!

    U povratku ćete verovatno provesti sat ili više na bodrumskom aerodromu i nije loše da sa sobom imate neki keks ili flašu vode jer je sve, od kafea do fri-šopa, bezobrazno precenjeno.








    Hoteli



    Pri izboru hotela krenite od lokacije i od onoga šta tražite: mir i zelenilo (Bodrum baš i nije mesto za to), plažu ili noćni život (ali jeste za poslednje). Hoteli mogu biti na plaži ili podalje od nje, ali mogu biti i pored nekog bučnog noćnog kluba ili taj klub može biti u samom hotelu. Unošenje hrane i pića u hotele po pravilu nije dozvoljeno, pa budite diskretni i stavite ih u torbu. Sobe mogu imati sef i klima uređaj koji se mogu i posebno naplatiti (proverite da li su uključeni u cenu aranžmana). Osoblje je profesionalno i veoma uslužno.

    Plaže



    Iako Bodrum ima nekoliko suncobrana, ono malo plaže je uglavnom zauzeto baštama kafea, a ne ležaljkama. Najbliža plaža je Gumbet (3 km od Bodruma). To je 15-ak metara ili četiri ležaljke širok pojas peska koji prelazi u veoma plitko more. Načičkan je brojnim hotelima i, iza njih, serijom prilično živih (i bučnih) barova.

    Nešto udaljenije plaže su Bitez (7 km) i Ortakent (15 km). Ova poslednja je od nešto grubljeg, sivog peska koji otuda deluje pomalo neprivlačno.

    U čitavoj bodrumskoj regiji, ulaz na plaže i ležaljke na njima su besplatne (što nije slučaj u npr. Kušadasiju ili Marmarisu). Uprkos visokim temperaturama (npr. blizu 40 C početkom jula), boravak na plaži je prijatan jer su delimično zasenjene palmama, tamariskom i eukaliptusima. Vlažnost vazduha je upola manja nego u Beogradu, a obično ima i vetra (ali ne i talasa).

    Iako ćete primetiti poneku Turkinju koja se kupa poštujući tradiciju potpuno odevena i pokrivene glave tange ili toples ne privlače neželjenu pažnju.

    Kretanje unaokolo



    Ako ste odseli na nekoj od plaža izvan grada, do njega ćete stizati minibusom, tzv. dolmušem koji staje na glavnoj autobuskoj stanici otogaru, kojih 500 m uzbrdo od mora. Mreža dolmuša vam omogućava da brzo i jetino stignete do okolnih mesta ili plaža. Zaustavljate ih ma gde, podizanjem ruke. Cene karata su fiksne i obično ispisane iznad vozača (oko EUR0,75 do 1,5). Dolmuši funkcionišu 24 sata na dan. Taksi vozači su druga priča i sa njima se treba cenkati za vožnju.

    Ukoliko planirate iznajmljivanje kola, biće vam dovoljna nacionalna vozačka dozvola (pa možete da uštedite oko 2000 dinara). Asfaltna podloga je odlična, ali imajte na umu da su u nepoštovanju propisa turski vozači nadmašili čak i nas. Ne zaboravite da se cenkate. Konkurencija je dosta velika, pa manja kola možete na jedan dan da iznajmite za EUR40, a ukoliko ih uzimate na više dana, ta cena može da padne i do EUR20 na dan (plus oko EUR200 depozita koji vam potom vraćaju).

    Noćni život



    Dr Alim Bey Cad (poslednja reč se čita 'kad', skraćeno od 'kadesi' i znači 'ulica') koja prati istočni zaliv Bodruma leti je poznatija pod alternativnim imenom Bar Street i u njoj se odvija sav noćni život. Duž plaže se nižu u početku restorani, a potom brojni kafei sa stolovima i sofama na samoj plaži. U nastavku iste ulice, koji se na mapi grada vodi pod imenom Cumhuriyet Cad, nalazi se diskoteka Halikarnas (petak subota EUR25, ostalim danima EUR18, ulaznica uključuje jedno piće, kapacitet 5000 gostiju, utorkom besplatno pivo, nedeljom 50% popusta za devojke, www.halikarnas.com.tr), dok je na njenom početku (Dr Alim Bey Cad) nedaleko od tvrđave privezan plutajući disko Bodrum Club, veliki katamaran staklenog dna kroz koje snažni reflektori osvetljavaju noćno more (EUR15, kapacitet 2000 gostiju, na četvorosatnu plovidbu kreće oko 2 iza ponoći).

    Treba dodati, i susedni Gumbet ima svoj Bar Street koji nudi nešto manji izbor barova i klubova, tako da ne morate baš svake večeri u Bodrum.








    Izleti



    Šarmantna sela do kojih možete stići dolmušem za oko EUR2 u jednom pravcu su Gumušluk i Yalikavak na zapadu bodrumskog poluostrva. Gumušluk je mestašce od nekoliko desetina kuća i nizom restorana duž rive, a Yalikavak izgleda onako kako je izgledao Bodrum početkom 1980-ih, pre turističkog buma. Krećete sa otogara u Bodrumu, odakle imate po jedan dolmuš svakih 10-15 minuta.

    Agencijska ponuda izleta oko Bodruma je prilično ujednačena. Nude se Pamukkale (oko EUR35), ruine drevnog Efesa (EUR35, odnosno EUR65 ukoliko su obe lokacije deo istog, dvodnevnog izleta), plaže delte Dalajana (EUR35), rafting niz reku Dalaman (EUR60), ronjenje (EUR42), safari džipom (EUR30, u malim i neudobnim Suzuki Vitara vozilima koja se u koloni kreću lokalnim makadamskim putevima, tj. čitav izlet se obavlja u oblaku prašine koju podižu vozila ispred vas), plovidbe do obližnjih plaža (EUR15), posete hamamima (EUR7), itd. Sve te izlete će vam ponuditi i agencijski vodič, no moj je utisak da ćete jeftinije proći ako ih uplatite direktno u brojim lokalnim agencijama.

    Imajte na umu distance koje nisu male (200 i više km u jednom pravcu), tako da u autobusu do, recimo, Dalajana provedete četiri sata u jednom pravcu (mada će vam reći tri i po, da vas ne uplaše), dakle osam sati u autobusu zarad kraće plovidbe i malo kupanja ne jednoj lepoj plaži. Plaže Dalajana su mnogo bliže iz Marmarisa ili Fetija, a Efes i Pamukkale iz Kušadasija.

    Plovidba do okolnih uvala spada u jeftinije i popularnije izlete. Mimo nekoliko potpuno prosečnih plaža gde nećete uživati u osami jer tu pristaju i drugi brodovi sa turistima, pristaćete i kod termalnih izvora unutar omanje pećine. To plivanje u vodi toploj 32 C i polutami vrhunac je izleta (dodatnih EUR1,5). Pre ulaska u vodu možete se namazati navodno lekovitim blatom, onda ga pustite da se na vama osuši i tek potom uđete u vodu: kažu da ćete izaći podmlađeni deset godina.

    Obično će vam uz izlete po istoj ceni ponuditi i da vas od hotela prevezu do pristaništa i potom vas vrate, kao i besplatnu posetu hamamu. U hamamu započinjete saunom, potom vas okupaju skidajući vam pri tom sloj mrtve kože grubom rukavicom i završavaju prekrivajući vas penom kroz koju će vas izmasirati (malo boli, ali vredi).

    Ukusi





    Plivanje će vam otvoriti apetit i ukoliko niste u All inclusive aranžmanu već u polupansionu, potražite nešto 's nogu', recimo pide. To je turska pica, uska i dugačka oko 80 cm, pokrivena mlevenim mesom i kačkavaljem, vrlo je ukusna i dovoljna za dvoje. Lamađan je tanak hleb (kao tortilja) na koji se nasecka crni luk i jagnjetina, prelije sosom od paradajza i potom presavije načetvoro, kao palačinka u restoranu. Durum je sličan, samo se 'palačinka' urola pošto se prethodno ispuni mlevenim mesom, salatom i, po želji, feferonima. Doner kebab već znate pod grčkim imenom giros, jedino što će vam grčka varijacija samo otvoriti apetit, a izdašna turska verzija će vas i zasititi.

    U restoranu preporučujem čokertme kebab, narendani krompir debljine čipsa prekriven izvrsnim jogurtom (u stvari gustim kiselim mlekom) i odozgo tanko isečenom jagnjetinom. Odličan i preobilan čokertme kebab (jedna porcija je možda dovoljna i za dvoje) po razumnoj ceni služe u restoranu hotela Sultan Bagevleri, 100 m istočno od Bar Streeta u Gumbetu.

    Turska kafa se retko gde služi (sami Turci mnogo više piju čaj), a u 50% slučajeva su mi umesto tražene kafe bez šećera ('šekersiz') poslužili slatku kafu donesu vam dve potpuno iste kafe i pažljivo pitaju: 'Slatka je za vas, a za vas je gorka?' Nemojte to prihvatati. 1990-te su prošle. Vi ste gost i imate pravo na žalbu!

    Novac



    Turska lira vredi nešto manje od EUR2 (tokom desetak dana kurs je oscilirao od YTL1,95 do 1,85). Novac možete menjati na recepcijama hotela i u menjačnicama (hoteli po pravilu nude nešto lošiji kurs).

    Šoping



    Iako sami Kinezi još nisu ovladali Bodrumom, njihova jeftina roba i kopije brendirane garderobe svakako jesu.

    Cenkanje



    Još jednom: ne zaboravite da se cenkate. Ipak pazite šta govorite jer ukoliko ponudite neku sumu, a trgovac je prihvati, nepristojno je da ne kupite robu! Takođe, treba da imate sitan novac i da trgovcu date tačnu sumu: ako je već spustio cenu, od njega se ne očekuje da vrati kusur.








    Bakšiš



    Iako je napojnica uobičajena, ostavite je samo ukoliko ste zadovoljni uslugom. Za obrok u restoranu kreće se oko 10% (proverite račun jer je moguće da na kraju već stoji stavka 'servis').

    Bezbednost



    Nama je tašna bila ukradena sa naslona stolice tokom večere u restoranu, a lopov nije bio muškarac sumnjivog izgleda već tri devojke u grupi! Da jedna stoji sama blizu vas, zapitali biste se šta želi, ali kada njih tri stoje i ćaskaju, to prosto ne privlači pažnju.

    Čuvajte se džeparoša i u punim dolmušima, bazarima i drugim gužvama. Imajte na umu da je letnja turistička sezona vreme kada hiljade lopova iz Istanbula, Ankare i Izmira kreću tamo kuda i vi, na more, jedino što oni idu na 'radni odmor'. Preporučljivo je da iznajmite hotelski sef (koji nas je koštao cca. EUR15 za desetak dana verovatno najpametnije potrošenih EUR15 na čitavom putovanju) i u njemu ostavite pasoš i druge dokumente, kartice i višak gotovine, nakit i sl.

    U Turskoj ponekad eksplodira i pokoja bomba. Npr. pre tri godine detonacija u Istanbulu ubila je britanskog konzula zajedno sa još 70 osoba, a prošle godine je jedna pukla u dolmušu u Alanji. Za upozorenja o bezbednosnim rizicima obiđite sajt britanskog ministarstva inostranih poslova www.fco.gov.uk/travel (da li će se jednog dana i naše ministarstvo toga setiti?).





    Žene



    Opšti utisak je da su žene savršeno bezbedne. Lokalna ponuda 'galebara' je prilično obilna, ali oni nisu previše napadni i mogu se bez problema odbiti. Ipak, ukoliko želite da izbegnete neželjenu pažnju, nosite naočari za sunce da izbegnete hvatanje pogleda, možda i burmu.

    Starije osobe i invalidi




    Bodrum i okolni resorti su na padini, mnoge bočne ulice su strme, mnogi hoteli imaju dosta stepeništa i da tu ne bude kraj, zbog neravnih kolovoza visina ivičnjaka oscilira od četvrt pa do bezmalo pola metra - u Bodrumu sam video jednu baku kako se bukvalno četvoronoške uspinje sa ulice na trotoar. I dolmuši imaju prilično visok prvi stepenik. Svi trotoari imaju rampe za invalidska kolica, ali su one toliko strme da zahtevaju pratioca koji bi gurao kolica. Sa dodatnim pitanjima, invalidi se mogu obratiti organizaciji za podršku www.bedd.org.tr


    Zdravlje



    'Česmovača' se ne pije zbog preteranog sadržaja minerala, a flaširana voda je svuda dostupna. Tokom desetak dana nisam čuo niti osetio ijednog komarca. Najveći zdravstveni rizik je sunce, čije snage obično niste svesni zbog vetra.

    Jezik



    Meni je posebno iznenađenje predstavljalo otkriće da su naše reči za nar, višnju, lalu, pirinač, biber, čorbu, salatu ili čak reklamu u stvari došle iz turskog (ipak smo u, kako se to politički korektno kaže državnoj zajednici proveli 500 godina). I rakija evidentno potiče od turskog 'raki', dok je, zamislite, 'vilajet' naziv za pokrajinsku vladu (zašto li se uvek dodaje 'tamni'?)!

    Mimo maternjeg, većina Turaka govori bar neki strani jezik (neretko više) među kojima dominiraju engleski, francuski i nemački, pa sporazumevanje nije problem.








    Budući da turski nije ništa manje dvosmislen od srpskog, budite oprezni sa upotrebom tek naučenih turskih reči. Naša prijateljica je na sajmu zanatstva izložila svoje rukotvorine ispod natpisa u kom je na savršenom turskom obećala isporuku u roku od 24 sata... da bi bila diskretno upozorena da isti natpis može da znači i ponudu oralnog seksa u roku od 24 sata!

    Prodavci će vas pozdraviti na engleskom, ali često i turskim 'merhaba'. Merhaba nema samo osnovno značenje pozdrava već podrazumeva i pitanje 'izvolite? čime mogu da vas uslužim?' Otuda nemojte odgovoriti 'merhaba' posebno ukoliko ste žena.

    Telefon



    Govornice su brojne, a za karticu sa 50 kredita (oko EUR2,5) možete obaviti nekoliko kratkih razgovora sa Beogradom. I u mnogim prodavnicama imate telefon kojim se možete poslužiti i razgovor platiti na osnovu broja utrošenih impulsa. Mreža 063 ima roming sa Turskom (verovatno i 064, mada za ovu drugu ne znam), a SMS poruka do Srbije koštaće vas oko 45 dinara. Pozivni broj iz Turske je 00 (izlaz) praćen sa 381 (Srbija) ukoliko zovete sa fiksnog, odnosno +381 ako zovete sa mobilnog telefona.

    Internet



    Turska ponuda hotela je dosta dobro zastupljena na internetu, mada mnogi sajtovi pokazuju neshvatljivu ljubav ka kičastim animacijama koje usporavaju učitavanje. Preporučujem

    www.turkuaz-guide.net. Srpske agencije na svojim sajtovima obično nude linkove do hotela koje imaju u svojoj ponudi.

    Vodiči



    Preporučujem 'Turkey' u izdanju Lonely Planet (www.lonelyplanet.com) ili konkurentske Rough Guides (www.roughguides.com). Ja sam se služio prvim, koji u beogradskim knjižarama košta 2200 dinara (odlična prilika da potrošite one 2000 koje ste uštedeli na međunarodnoj vozačkoj dozvoli).

  7. #7

    Odgovor: Bodrum za početnike

    Bodrum bi preporučila svima koji vole dobar noćni život i utisak da su u Grčkoj(bez vize)!Bodrum apsolutno ostavlja utisak da ste u Grčkoj.Ima bogatu istoriju i odlične hotele.preporučujem"Salmakis beach"kao izuzetan hotel u svakom smislu!
    Poruku je izmenio Mater Vetru, 22.11.2006 u 21:37 Razlog: Prevelika boldovana slova.

  8. #8

    Inostrane turističke destinacije

    Monako je grad država koji se prostire na 3 km, na dva uzvišenja. Ima 26 000 stanovnika. Grad se sastoji iz tri dela: Monako, Monte Karlo i La Kondominat. U Monaku se nalazi kraljevska palata, Okeanografski muzej, trgovački deo grada... U Monte Karlu dominiraju kockarnice, a uLa Kondominat je stambeni deo grada.Monako je grad država koji se prostir na 3 km, na dva uzvišenja. Ima 26 000 stanovnika. Grad se sastoji iz tri dela: Monako, Monte Karlo i La Kondominat. U Monaku se nalazi kraljevska palata, Okeanografski muzej, trgovački deo grada... U Monte Karlu dominiraju kockarnice, a uLa Kondominat je stambeni deo grada.

    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  9. #9

    Odgovor: Monako

    Monako je grad država na obali Sredozemnog mora. Okružen je Francuskom blizu granice s Italijom. Monako je najgušće naseljena država na svijetu i druga po veličini najmanja država na svijetu.



    Odredište visokog turi zma Monako je podijeljen na šest četvrti: Monaco-Ville, stari grad, La Condamine, lučka zona i tržnica, Monte-Carlo, stambena zona i casino, Fontvieille, nova četvrt uz more, Le Larvotto, plaže, Les Moneghetti, sjeverozapadna stambena zona. Njegova posebna lokacija između planine i mora, prekrasni parkovi, sportski i kulturni događaji, određuju Monako idealnim odredištem za romantičan odmor ili nezaboravne poslovne susrete. I gospodarstvo Monaka orijentirano je prema budućnosti. Ta nezavisna država u srcu Europe, Kneževina, mami mnogobrojne investitore i poslovne ljude. Glavni izvor prihoda Monaka je turizam, a svake godine veliki broj turista privlači tamošnja ugodna klima i mnogobrojne turističke atrakcije te kasino u Monte Carlu.



    Mali bogati patuljak, Monako, velika je turistička atrakcija. Svoju slavu najpre duguje kazinu, koji inače predstavlja glavni izvor prihoda. Treba napomenuti da samim građanima ove države nije dozvoljeno kockanje, ali zato na bogataše širom sveta deluje kao magnet i za njih predstavlja jedno od omiljenih mesta stanovanja. Osim toga, Monako je poznat i kao Menhetn na Sredozemnom moru.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  10. #10

    Odgovor: Monako

    iz dnevnika Isidore Bjelice

    MONAKO PO KIŠI

    Monako.Čaroban i po kiši... M.Ć. kaže da smo mi impresionirani Monakom jer nismo videli Diznilend. Moguće da u tom američkom cinizmu ima istine. Ipak, Monako je zaista kao kulisa za dobar ljubavni film sa elementima trilera. Državica bez poreza, siromašnih i depresivnih. Oaza glamura, kasina, raskoši, strasti... Prvo smo obišli dvorac Grimaldijevih. Ispred njega je spomenik prvog Grimaldija, koji je pobegao iz Italije. Naš prijatelj Amer nam je u poverenju ispričao sve tračeve koji se ne mogu pronaći ni u jednom dobro informisanom tabloidu... Prosto besmo zasuti konspirologijom porodice Grimaldi - od toga da je taj prvi dasa, čiji je spomenik danas u bronzi ispred dvorca, koknuo neke kaluđere pa je morao da briše iz Italije, preko vrlo zanimljive priče o tome kako je Renije uspeo da kneževinu iz kandži nacista preusmeri pred kraj rata u "proalijansa", pa je čak i sam bio ranjen, do najzad najzabavnijih pikanterija o tajnom ljubavnom životu princa Alberta, koji po danu otvara raznorazne humanitarne akcije, a uveče kreše koga stigne... Posle slikanja i obilaska zamka Grimaldi odmah sam se sjurila u katedralu da položim cveće na grob Grejs Keli, ali tu me izbaciše, jer su sahranjivali nekog značajnog. Inače, u samom Monaku ima svega 5000 domorodaca, koji su se, kako se veruje, ili bar kako ljubomorni bogataši-došljaci pričaju, hiljadama godina ukrštali, što je dovelo do neprijatnih rezultata... Ostatak prisutnih su multimilioneri i slavne ličnosti odbegle od poreza i paparaca. Na kraju, tu su i turisti. Najviše Japanci, koji brže škljocaju aparatima nego što udišu sladak, mlak i mirišljav vazduh kneževine Monako...
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  11. #11

    Odgovor: Monako

    iz dnevnika Isidore Bjelice


    MONTE KARLO CARSTVO HEDONISTA

    Ko nije bar jednom popio piće u Kafe d Pari taj ne može da priča o džet setu... Nikako. Pa ni o hedonizmu... Toalet u Kafe d Pari je više od SF filma. Ve-ce šolja koja je digitalna i sama se steriliše, pošto sa nje ustanu razmažene dive. Između bara Ameriken i Kafe d Pari se sve događa. Intrige, prevare, obmane, strasti, nove ljubavi... Pitam našeg domaćina zašto stanovnici Monte Karla izgledaju tako jadno, pa čak i bedno obučeni. On mi otkriva da kad padne kiša, a to se dešava retko, oni svojom garderobom i raščupanom kosom iskazuju protest. Odbijaju da budu elegantni po kiši... I zaista, već sutra na plus dvadeset pet u decembru, Monako je izgledao sasvim drugačije. Dame u bundama i preskupim cipelama. Gospoda u skupim tvid sakoima naslonjena na svoje uglancane "mercedese" i "lambordžinije"... Snobovi - kaže naš domaćin... Istina, ima i snobova. Sasvim zaludnih, koji kupuju "dior" i "šanel" kaputiće od po nekoliko hiljada evra za svoje pudlice... Ipak, sve je tu pomešano introspektivni hedonisti, begunci od poreske policije, bogataši novi, stari, lažni, zavodnici, izoperisane bivše zvezde... Monte Karlo je kao Holivud. Svaki njegov ugao, kafe, radnja liči na drugi holivudski film. Gotovo u svim prodavnicama možete da vidite fotke Grejs Keli kako je nekad davno tu trgovala. Izuzev Kafe d Pari i "Đanija", ultraotmenog restorana, ne može se reći da je Monako nešto skuplji od Beograda... Skupe su samo nekretnine, i to strašno skupe. Od naših tu su se uparložili poneki fudbaler, Filip Cepter i Lepa Brena sa suprugom joj Bobom. Kvadratni metar u Monaku košta strašno mnogo. Oko petnaest hiljada evra startno. Dakle dvosobni stančić, izuzetno skroman, košta oko pola miliona evra. Sve ostalo je jeftino. I klopa, i piće, i ljubav... Da sve funkcioniše kako treba tu je i ministar policije koji je i ministar kulture.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  12. #12

    Inostrane turističke destinacije

    Nica

    Važna luka i glavni grad regije koja obuhvata francusku rivjeru. U Nici se održavaju brojni festivali koji privlače turiste iz okolnih letovališta. Nica je osnovana još u 5. veku pre n.e. kao grčka kolonija Nikaja. Kao letovalište je počela da se razvija u 18. veku. Do ovog grada možete doći odličnim putem, avionom ili brodom.

    Glavna shopping oblasta je šetalačka avenija Jean Mdecin kroz koju se seku male ulice koje su dom mnogim poznatim prodavnicama. Prodavnice elegantnih i modernih odevnih predmeta nalaze se u okolini rue du Paradis i rue Alphonse Karr, a dosta butika smešteno je i u lAvenue de le Rpublique.



    Deo oko luke je idealno mesto za kupovinu suvenira i antikviteta, posebno rue Sgurane.

    Gradski glavni marketi nalaze se u slikovitoj oblasti Vieux. Spoljašnji Pierre-Gautier i Charles Felix ponudiće vam širok dijapazon mlečnih proizvoda, a naročito sira kao i mesa i razne vrste voća. Takođe poznati trg Cours Saleya sadrži veliki market cveća, voća i povrća.

    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  13. #13

    Odgovor: Monako

    Monaco kako to budi lijepa sijecanja
    Meni je bilo zanimljivo kad smo isli prema gradu prvo se spustali uz same litice,ja sam tada razmisljala o pokojnoj Grace s koje litice je ona sletila zatim se dolazi do dijela kada imate osjecaj kao da ste stisnuti izmedju stijena i odjednom u daljini vidite dvorac,tolko bogatstvo u malom.Da bi dosli do kasina,sijecam se da smo isli kroz tunel ak itko gleda F1nemoze a da nespazi onaj tunel kuda prolete,u tom tunelu ima lift s kojim se lijepo popenjete i dodjete do onog dijela gdje je kasino.Meni je bilo zanimljivo prebrojati svaku crtu sa startne pozicije kasino je predivno,al imate filing kao da ste u nekom filmu,sve okolo najskuplja moguca auta su parkirana,dame su obavezno u toaletama svjetlucavim.Sve izgleda preskupo i precisto na ulicama ispred kasina ovaj park sto je blueella prikazala al ima jos jedan park pokraj ovoga,u njemu ima jako lijep medo veliki i velika skluptura od mnogo slamki spojenih u fontani.A u stanovima vecinom nitko nezivi,znaci pdv sto se vrlo lako da primjetiti uvece

  14. #14

    Odgovor: Nica

    Nica je prelijepa...plaža andjela...nemojte zaboraviti baciti novcic u more,za srecu...

  15. #15

    Odgovor: Nica

    Promenade des Anglais

    "Englesko šetalište" sagrađeno je još 1820 a dugo je čak 7 kilometara. Ukoliko vaše noge izdrže šetnju u oba smera vaše srce će vam biti zahvalno na tome.

    Ovo predivno šetalište ukrašeno palmama proteže se duž obale i predstavlja pravu atrakciju za ljubitelje rekreacije i romantike.
    Ukoliko ste umorni uvek možete sesti na neku od klupa duž obale i uživati u predivnom pogledu. Sa suprotne strane ulice nalaze se brojni hoteli, restorani i barovi.

    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

Strana 1 od 5 123 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Najbolje turističke lokacije u Banatu
    Autor SQUAW u forumu Banat
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 19.12.2011, 14:59
  2. Turistička destinacija - Hrvatska
    Autor Dani u forumu Turizam i putovanja
    Odgovora: 33
    Poslednja poruka: 28.12.2009, 15:56
  3. Turističke destinacije - SAD
    Autor irnik u forumu Turizam i putovanja
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 09.03.2008, 17:42

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •