Bolesti mačaka
Prikaz rezultata 1 do 8 od ukupno 8
  1. #1

    Bolesti mačaka

    Najčešće zarazne virusne bolesti mačaka


    MAČJE ZARAZNE BOLESTI KALICIVIRUSOM


    Mačja kalicivirusna infekcija (Feline Calicivirus Infection)


    Mačja kalicivirusna infekcija je najčešća zarazna virusna bolest gornjih disajnih puteva kod mačaka. Blaže je naravi od virusnog rinotraheitisa i retko izaziva ozbiljne komplikacije. Prenosi se direktnim kontaktom sa slinom, iscedkom iz očiju i nosa (ponekad i izmetom) zaražene mačke.

    Bolest počinje curenjem iz nosa i suzenjem, gubitkom apetita i povišenom temperaturom. Kijanje nije tako karakteristično kao za rinotraheitis, ali su zato karakteristični ulkusi i otvorene rane u ustima. Mogu se pojaviti i rane na vrhu nosa koje izgledaju kao ogrebotine. Mačka može šepati zbog bolova u zglobovima i mišićima. Simptomi i tokk bolesti slični su gripu kod ljudi, pa se često ova bolest naziva mačjim gripom.

    Kalicivirus je otporan na mnoge dezificijense i može preživeti izvan tela mačke 8 do 10 dana, tako da ga možemo pronaći u mačjim posudama i stvarima čak i pose temeljnog čišćenja.

    Mnoge mačke ostaju zaražene godinama iako ne pokazuju nikakve simptome bolesti i predstavljaju pritajene nosioce bolesti. Kalicivirus je često prisutan kod mačića, u domaćinstvima s više mačaka i u mačjim azilima. Vrlo često dolazi u kombinaciji s herpesvirusom.

    Preventiva igra važnu ulogu u sprečavanju infekcije i kontroli širenja ove bolesti. Mačići se vakcinišu u dobi od 8-9 nedelja, a potom revakcinišu u dobi od 12 nedelja. Vakcina je kombinovana i osim za mačju kalicivirusnu infekciju pruža zaštitu i protiv rinotraheitisa i panleukopenije.

    Virusni rinotraheitis mačaka (Feline Viral Rhinotracheitis - FVR)


    OPIS BOLESTI

    Virusni rinotraheitis mačaka (Feline Viral Rhinotracheitis - FVR) je febrilna, vrlo kontagiozna bolest koja se pojavi iznenada. Odlikuje se konjunktivitisom, suzenjem, iscedkom iz nosa, hunjavicom, kijanjem i vidljivim promenama na prednjim zračnim prohodima. Uzročnik je herpesvirus - mačji tip 1 (Feline herpesvirus - FHV-1).

    Izvor infekcije je bolesna mačka. Postoje i klinički inaparentne infekcije (klinički nevidljive, bez prisutnosti simptoma), koje omogućuju neprimetno širenje uzročnika. Virus se izlučuje iscedkom iz očiju i nosa te slinom. Moguće ga je izolovati iz tonzila i pluća bolesne životinje. U životinji koja je u rekonvalescenciji virus perzistira dosta dugo. Oboljevaju samo mačke i virus se ne prenosi na druge životinje.

    TOK BOLESTI

    Inkubacija traje 2-5 dana. Tok i težina bolesti mogu biti vrlo različiti - od inaparentnih oblika pa do uginuća. Naročito osetljive su mlade životinje, u kojih morbiditet može biti do 100%. Zbog dugotrajnog perzistiranja virusa u životinja u rekonvalescenciji moguće su iznenadni recidivi zbog delovanja različitih činilaca, čiju genezu je nemoguće objasniti.

    Bolest se odlikuje groznicom, slinjenjem, konjuktivitisom, obilnim okulonazalnim iscedkom koji može začepiti nosnice i slepiti očne kapke, hunjavicom, kijanjem i promenama na prednjim disajnim prohodima, zbog čega mačke otežano dišu, ne jedu i gube na telesnoj težini. Dlaka im je nakostrešena.

    Ova bolest dovodi do poremećaja pulmonarnih obrambenih mehanizama, predisponirajući mačke za sekundarne bakterijske infekcije. Sekundarne infekcije najčešće su uzrokovane bakterijama Pasteurella multocida, Bordatella bronchoseptica, Streptococcus sp. i Mycoplasma felis, a mogu uzrokovati hronični gnojni rinitis i konjuktivitis, upalu porebrice, pa i pneumoniju. Respiratorne posledice mogu dovesti do lize konhalnih kostiju, što dalje može dovesti do potpunog gubitka konha, te do permanentnog oštećenja olfaktornog epitela. Uz respiratorna oštećenja herpes virus takođe izaziva ulcerativni keratitis, hepatičnu nekrozu, u gravidnih mačaka pobačaj i pojavu mrtvorođenih. Virus može biti latentno prisutan i u ganglijima. Većina mačaka koje se oporave od rinotraheitisa postaju nosioci i izlučuju virus, bilo spontano ili nakon stresa. Osetljive mačke, posebno mačići s niskim materinim imunitetom, inficiraju se nakon kontakta s obolelim mačkama (virus izlučuju putem iscedka iz nosa i očiju, te slinom) ili s mačkama u rekonvalescenciji, a isto tako i u kliničkim inaparentnim infekcijama koje omogućuju neprimetno širenje virusa.

    Bolest može potrajati 3 nedelje ili duže, a tada mačka ugine. Većina životinja ipak ozdravi u toku 2 nedelje od početka bolesti.

    TERAPIJA

    Temelj terapije je održavanje prohodnosti disajnih puteva inhaliranjem mukolitičkih stvari, kako bi mačka mogla nesmetano disati. Dehidraciju suzbijamo fiziološkim rastvorom intravenoznim putem ili u lakšim slučajevima oralno rehidracijskim rastvorima. Sekundarne bakterijske infekcije suzbijaju se antibioticima širokog spektra. Jedan od njih je amoksicilin + klavulanska kiselina, oksitetraciklin (odrasle mačke). Lokalno se primenjuju antibiotske masti i kapi za oči, najčešće su to Tobrex ili Chloramphenicol. Isto tako je važna potpora imunološkom sastavu vitaminima A, B-kompleksom i vitaminom C.

    PREVENCIJA

    Preventiva igra važnu ulogu u sprečavanju infekcije i kontroli širenja bolesti. Mačići se vakcinišu u dobi od 8-9 nedelja, a potom revakcinišu u dobi od 12 nedelja. Svake godine mačke se revakcinišu kombinovanom vakcinom koja osim za rinotraheitis pruža zaštitu i protiv panleukopenije i mačje kalicivirusne infekcije (blaže respiratorne bolesti mačaka od rinotraheitisa). Vakcinišu se isključivo zdrave mačke, jer u protivnom može doći do neželjenih efekata.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Bolesti mačaka

    MAČJE ZARAZNE BOLESTI RETROVIRUSIMA


    Virus mačje leukemije (Feline Leukemia Virus - FeLV)

    FeLV spada u porodicu retrovirusa i jedan je od najvažnijih uzročnika zaraznih bolesti mačaka. U istu porodicu spada i virus mačje imunodeficijencije - FIV.

    FeLV je kontagiozan, ali izuzetno osetljiv na spoljašnje uticaje (toplina, sušenje), pa je za prenos bolesti potreban dugotrajan bliski kontakt. Izlučuje se slinom i suzama, a verovatno i urinom i fecesom. Najčešći način prenosa je preko sline i to lizanjem, grizenjem, zajedničkim posuđem i korpama. FeLV se prenosi i transfuzijom krvi , pa je neophodno da se svi davaoci testiraju na FeLV. Uobičajena sredstva za čišćenje virus ubijaju vrlo brzo.

    KLINIČKI ZNAKOVI

    FeLV izaziva veći broj kliničkih simptoma degenerativnih ili zaraznih bolesti, kao što su anemija, bolesti jetre, bolesti creva, bolesti reproduktivnog sistema, te može izazvati maligne promene na pr. limfosarkom i leukemiju. Mnoge mačke pate od imunodeficijencije, a posledično tome i drugih bolesti, čija klinička slika zavisi o zahvaćenom organu ili organskom sastavu, što u praksi znači da svaka dugotrajna hronična bolest izaziva sumnju na FeLV.

    Te su životinje imunokompromitovane, te su osetljive i na veći broj drugih infektivnih bolesti, pa često boluju od hroničnih respiratornih infekcija, hroničnog stomatitisa i gingivitisa, zaraznog peritonitisa i raznih drugih poremećaja.

    Četiri su moguća ishoda nakon kontakta sa virusom :
    1) oko 30% mačaka razvije imunitet i bolest se povlači. Ove mačke postaju prirodno imune neodređeni period vremena.
    2) u oko 40% mačaka virus bude uspešan i razvije kliničku bolest, a mačke postaju perzistentno inficirane, te izlučuju virus.
    3) u oko 30% slučajeva virus se "sakrije" u koštanu srž do otprilike 30 meseci. Ove životinje takođe ne razviju imunitet, ali ne budu odmah perzistentno inficirane. S vremenom ove životinje ili prebole bolest ili postanu stalno inficirane.
    4) u nekih mačaka, u otprilike 5-10%, može se razviti latentna infekcija, kod kojih se virus verovatno "skriva" u koštanoj srži, no one retko postaju zarazne i velika je verovatnoća da neće razviti bolest.

    Mačke pozitivne na FeLV mogu živeti nekoliko godina do nekoliko meseci. U puno slučajeva eutanazija nije jedino rešenje, jer se uz dobru saradnju veterinara i vlasnika može životinji omogućiti potreban kvalitet života. Važno je da se takva mačka drži izolovanom, i to ne samo jer predstavlja izvor zaraze za druge mačke, već da se onemogući prenos drugih zaraznih bolesti na FeLV pozitivnu mačku, s obzirom da je imunološki status poremećen. Mlade životinje, posebno one do 4m. starosti, vrlo su osetljive na FeLV, jer nemaju u potpunosti razvijen imunološki sastav.

    DIJAGNOSTIKA

    Za dokazivanje FeL virusa, danas postoje dva najčešća tipa testova : ELISA (enzyme-linked immunosorbent assay), koji predstavlja screening test (može se nabaviti u obliku kitova, te je tako pogodan za brzo testiranje na terenu) i IFA (immunofluorescence assay, tzv. Hardy-test) koji predstavlja "potvrdni" test i obavlja se u referentnim laboratorijima.

    Oba testa detektuju proteinsku komponentu samog virusa, ili slobodnog u serumu i telesnim izlučevinama (ELISA) ili vezanog u belim krvnim ćelijama(IFA).

    IFA pozitivne životinje ostaju pozitivne do kraja života, jer pozitivan IFA test znači da je virus zahvatio koštanu srž, dok ELISA pozitivne mačke ne moraju postati infektivne, jer taj test obuhvata viruse i u primarnoj viremiji, dok virus još nije ušao u koštanu srž, kada imunološki sistem još ima mogućnost eliminisati virus iz organizma.

    Negativni FeLV testovi ne znače da životinja nije nikad bila u kontaktu sa virusom, odnosno da nije razvila imunitet, s obzirom da se ovim testovima dokazuje prisutnost samog antigena, a ne antitiela.

    Preporuka je da se na FeLV testiraju sve mačke, jer ovaj virus izaziva bolesti i smrti u mačaka više nego bilo koja druga bolest ili stanje. Testiranje valja provoditi bez obzira ne cepljenje. Testiranje treba izvrštiti IFA metodom, ali obavezno dva puta u razmaku od 3m., s obzirom da je moguće da u ranim stadijima bolesti životinja bude IFA negativna. Isto tako, preporučuje se da se u dom ne uvodi mačka bez tromesečnog perioda čekanja, u kojem ta životinja mora biti dva puta IFA negativna.

    TERAPIJA

    Osnova lečenja je izolacija mačke od drugih životinja, odnosno drugih zaraznih bolesti. Od velike važnosti je i kvalitetna prehrana, redukcija stresa, redovita dehelmintizacija i cepljenja protiv drugih zaraznih bolesti, te promptno lečenje bilo kakvih simptoma čim se oni jave.

    Od lekova se mogu primenjivati antivirusni lekovi (kao na pr. AZT), no oni izazivaju niz ozbiljnih nuspojava, pa je tako njihova primena upitna, no preporučuje se primena imunostimulansa, kao što je npr. interferon.

    Postoje eksperimentalni protokoli koji kombinuju AZT sa imunostimulansima (Interferon, Propionbacterium acnes).

    Moguća je i primena kortizona (Prednisolon), jer oni smanjuju broj abnormalnih limfocita u cirkulaciji, osim toga Prednisolon direktno deluje na ćelije nekih tumora (npr. limfosarkoma). Kod primene kortizona od izuzetne je važnosti znati da oni deluju supresivno na imunološki sistem, te da su takve životinje posebno osetljive na druge infekcije.

    Specifični karcinomi vezani uz FeLV imaju svoj protokol lečenja, no u slučajevima takvih karcinoma preživljavanje je vrlo slabo.

    PREVENCIJA

    Danas postoji veći broj vakcina za FeLV. Proizvode se kao monovalentna ili polivalentna cepiva (kombinacija FeLV sa drugim zaraznim bolestima). U cepivu se koristi inaktivirani ("mrtav") celi virus ili virusni protein odgovoran za stvaranje imunološkog odgovora.

    U proseku, cepivo zaštićuje u 80-90% slučajeva. Za sve vakcine preporučeno je dvokratno davanje u razmaku od 2-4 nedelje. Cepiti počinjemo u dobi od 8-9 nedelja starosti. Preporučuje se i godišnja revakcinacija, tzv. "booster" vakcinacija.


    Virus mačje imunodeficijencije (Feline Immunodeficiency Virus - FIV)

    OPIS

    FIV spada u retroviruse, porodicu lentivirusa (ili tzv. "sporih virusa"), istu porodicu u koju spadaju virusi koji izazivaju progresivnu pneumoniju ovaca, infekcioznu anemiju konja, artritis-encefalitis u koza, te AIDS u ljudi. Iako je virus po građi sličan virusu HIV-a (Human immunodeficiency virus), on je visoko specifičan na vrstu i zaraza ljudi FIV-om nije moguća. U retroviruse spada i virus mačje leukemije - FeLV.

    Izvan živog organizma virus je vrlo nestabilan i ne preživljava duže od nekoliko sati u većini okoliša, pa tako ne postoji strah da bi se nova životinja mogla zaraziti preko nameštaja, posuda za hranjenje, ležajeva, igračaka i sl.

    Mačke zaražene FIV-om mogu se naći širom naše planete, ali učestalost je različita od zemlje do zemlje i zavisi o broju testiranih mačaka. U SAD-u ima približno 1.5 - 3% zdravih mačaka zaraženih FIV-om, te do 15% onih koji pokazuju kliničke znakove bolesti.

    Najčešće su zaražene mačke lutalice, osobito one agresivne, dok one životinje koje se drže isključivo u kući imaju malo šanse da budu zaražene.

    Primarni način prenosa su rane. Uobičajen, neagresivni kontakt između mačaka, čini se, nije efikasan način prenosa virusa. Vrlo retko, virus se može preneti sa mačke na mačiće tokom gestacije, u porodu ili putem mleka. Seksualni kontakt, čini se, nije primarni način prijenosa FIV-a.

    RAZVOJ BOLESTI

    Nakon početne infekcije, virus se prenosi do područnih limfnih čvorova, gde se može umnožiti u belim krvnim zrncima, T-limfocitima. Virus se tada prenosi do svih limfnih čvorova u telu, uzrokujući njihovo generalizirano povećanje. Ako limfni čvorovi nisu preterano povećani, ovo stanje obično prolazi nezapaženo od strane vlasnika. Kroz neko vreme, verovatno nedelja ili meseci, životinja može razviti povišenu telesnu temperaturu i pad belih krvnih zrnaca. Može se razviti i anemija, osobito u kasnijim fazama bolesti.

    Stalno zaražene mačke mogu se činiti zdravima kroz niz godina. Na kraju, počinju se javljati simptomi imnodeficijencije, kako se smanjuje sposobnost organizma da se brani od infekcija.

    Tada, oni uzročnici (bakterije, gljivice, drugi virusi) koji u zdravih mačaka ne izazivaju nikakve simptome, mogu u životinja sa oslabljenim imunološkim sistemom izazvati vrlo teška oboljenja. Ove sekundarne infekcije odgovorne su za većinu kliničkih znakova povezanih sa FIV-om i glavni su uzrok smrti FIV pozitivnih mačaka.

    SIMPTOMI

    Česti simptomi koji se javljaju kao posledica sindroma imunodeficijencije su slaba kvaliteta krzna, perzistentna povišena telesna temperatura i gubitak apetita; u oko 50% mačaka zaraženih FIV-om javlja se gingivitis (upala zubnog mesa) i stomatitis (upala usne šupljine), a često su prisutne hronične ili rekurentne infekcije kože, mokraćnog mehura, gornjih disajnih puteva, hronični proliv, upale oka, te polagan ali progresivan gubitak telesne težine. Javlja se i povećan rizik od razvoja određenih tipova raka, pobačaji, neurološki poremećaji. Kod nekih FIV pozitivnih mačaka mogu se smjenjivati periodi bolesti sa periodima relativnog zdravlja.

    DIJAGNOZA

    Dijagnoza se postavlja na osnovu anamneze, kliničkih znakova i rezultata testa na FIV, kod kojeg dokazujemo antitela u krvnom serumu. "Pozitivan" test, odnosno prisutnost antitela na FIV ukazuje na to da je mačka zaražena sa FIV-om, verovatno za celi život, te tako može preneti virus na druge mačke. Kod testa sa neodređenim rezultatom, preporučuje se test ponoviti kroz 8 do 12 nedelja, jer se tek u tom vremenskom razdoblju, a nekad i duže, stvara dovoljan broj antitela koji se mogu dokazati testiranjem.

    Mačići do 12 odnosno 16 nedelja starosti, mogu rezultirati pozitivno na FIV zbog pasivnog imuniteta dobijenog od majke. U retkim situacijama neki od ovih mačića postanu zaraženi, te se iz tog razloga preporučuje ponovno testiranje u dobi od 6-8 meseci da bi se odredio njihov tačan infektivni status.

    Vlasnici FIV pozitivnih mačaka posebnu pažnju trebali bi posvetiti zaštiti od infektivnih agenata koji mogu izazvati tešku bolest i smrt u imunokompromitiranih životinja. Zaražene mačke trebalo bi držati striktno u kući i podalje od drugih mačaka, ne samo da bi zaštitili svoju mačku, već da se spreči daljnje širenje FIV-a.

    TERAPIJA

    Za kontrolu bakterijskih i gljivičnih infekcija koristimo antimikrobnu terapiju, koja je dugotrajna te se mora ponavljati svaki put kad se pojave znakovi bolesti. Često je potrebna potporna terapija koja uključuje infuziju, transfuziju, te visoko kalorične dodatke hrani. U nekim slučajevima indicirana je upotreba kortikosteroida i drugih anti-upalnih lekova da bi se kontrolirao gingivitis i stomatitis. Anabolični steroidi mogu pomoći u borbi protiv gubitka težine, no sve su ove mere samo pomoćne i ne koriste u borbi protiv virusa. Postoje lekovi koji modificiraju imunološki sistem i tako pomažu u borbi protiv samog virusa, no ni ti lekovi ne uništavaju virus u potpunosti, već ga samo potiskuju.

    PREVENTIVNA ZAŠTITA

    Prema najnovijim podacima, vakcina za FIV postoji, iako pretpostavljam da kod nas još nije dostupna. Stoga, najbolja zaštita mačke od FIV-a, je sprečavanje kontakata između bolesne i zdrave životinje, osobito kontakata sa agresivnijim mačkama lutalicama.

    PROGNOZA

    Jednom kada je FIV pozitivna mačka izolovana, teško je odrediti očekivanu dužinu života. Ako se još nisu pojavili znakovi bolesti kao posledica infekcije FIV-om , kao što je perzistentna povišena telesna temperatura ili stalan gubitak telesne težine, može se očekivati da će takva mačka proživeti mesece, pa čak i godine u dobrom zdravlju. Kao jedan od glavnih pokazatelja imunološkog statusa uzima se odnos CD4+ naprema CD8+ limfocita. Što je odnos niži, prognoza je lošija.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Bolesti mačaka

    MAČJE ZARAZNE BOLESTI KORONAVIRUSIMA


    Mačji koronavirusni enteritis (Feline Coronavirus Enteritis - FCE)

    Mačji koronavirusni enteritis (Feline Coronavirus Enteritis - FCE) je zarazna bolest mačaka uzrokovana virusom iz porodice coronavirusa (Feline Coronavirus - FCoV). Mačji koronavirus uzrokuje i izrazito tešku zaraznu bolest mačaka mačji zarazni peritonitis (Feline Infectious Peritonitis - FIP). Postoje tri viđenja zašto kod nekih mačaka coronavirus izazove enteritis, a kod drugih FIP. Prvo kaže da su u igri dva soja koronavirusa. Izrazito virulentni i patogeni soj - virus mačjeg zaraznog peritonitisa (Feline Infectious Peritonitis Viruse - FIPV) i puno benigniji (nevirulentni ili slabo virulentni) - mačji crijevni koronavirus (Feline Enteric Coronavirus - FECV). Drugo viđenje istog problema kaže da kod određenog broja zaraženih mačaka FECV mutira u FIPV, ali razlog te mutacije nije poznat. Treće viđenje je da u biti nema posebne razlike između FIPV-a i FECV-a per se, nego samo razlika u načinu odgovora imunološkog sastava kod pojedine mačke.

    Mačji koronavirusni enteritis je crijevna bolest koja rezultira proljevom. Proljev može biti različitog intenziteta i trajanja. Najugroženiji su mačići do 12 tjedana starosti, a bolest se može ponavljati više puta kod iste mačke. Neke mačke nakon ozdravljenja ostaju nositelji virusa cijeli život. Bolest je česta u kućanstvima s više mačaka, a naročito u mačjim azilima. Prognoza je jako dobra, a liječenje se sastoji od dijetalne prehrane (kako bi se rasteretila upalno promijenjena i osjetljiva sluznica crijeva) i nadoknade izgubljene tekućine i elektrolita (kako bi se izbjegla dehidracija kod jačih proljeva).


    Mačji zarazni peritonitis (Feline Infectious Peritonitis - FIP)


    OPIS

    Mačji virusni peritonitis (Feline Infectious Peritonitis - FIP) je zarazna bolest mačaka uzrokovana virusom iz porodice coronavirusa (Feline Coronavirus - FCoV). Postoje tri viđenja zašto kod nekih mačaka coronavirus izazove prolazno blago oboljenje u vidu proljeva, a kod drugih FIP. Prvo kaže da su u igri dva soja koronavirusa. Izrazito virulentni i patogeni soj - virus mačjeg zaraznog peritonitisa (Feline Infectious Peritonitis Viruse - FIPV) i puno benigniji (nevirulentni ili slabo virulentni) - mačji crijevni koronavirus (Feline Enteric Coronavirus - FECV). Drugo viđenje istog problema kaže da kod određenog broja zaraženih mačaka FECV mutira u FIPV, ali razlog te mutacije nije poznat. Treće viđenje je da u biti nema posebne razlike između FIPV-a i FECV-a per se, nego samo razlika u načinu odgovora imunološkog sustava kod pojedine mačke.

    Ime virusni zarazni peritonitis pomalo navodi na pogrešan zaključak: FIP u biti nije peritonitis tj. upala potrbušnice nego vaskulitis tj. upala i nekroza stijenke krvnih žila, pa bi ispravniji naziv bolesti bio mačji koronavirusni vaskulitis.

    KLINIČKA SLIKA

    Vrijeme od unošenja uzročnika u organizam, pa do pojave prvih znakova bolesti (inkubacija) iznosi oko 120 dana , a razvoj bolesti je veoma spor. Bolest je gotovo uvijek smrtonosna.

    Postoje dvije forme bolesti - mokra i suha. Kod mokre forme je karakterističan ascites - nakupljanje tekućine u trbušnoj šupljini. Tekućina se može nakupljati i u prsnoj šupljini što kod mačke uzrokuje probleme s disanjem. Zbog stvaranja ascitesa dolazi do povećanja opsega trbuha. Kod punkcije dobije se karakteristična žuta mutna ili flekava viskozna tekućina koja upućuje na dijagnozu FIP-a. Suha forma bolesti ima nespecifičnu simptomatologiju. Ostali simptomi obje forme bolesti su trajna vrućica, dehidracija, ponestatak apetita, mršavljenje, slabokrvnost, bezvoljnost.

    Primjećeno je da su mnoge mačke prije izbijanja bolesti doživjele veći stres i to 2 do 4 tjedna prije izbijanja mokre forme te do godinu dana prije izbijanja suhe forme FIP-a. FIP se najčešće pojavljuje kod mladih mačaka (od 6 mjeseci do 2 godine) iz zajednica s više mačaka ili mačjih kolonija iako se može pojaviti i kod starijih kućnih ljubimaca.

    Sama bolest počinje, baš kao i mnoge druge bolesti, s odbijanjem hrane, bezvoljnošću i visokom temperaturom. Odbijanje hrane nije povezano samo s manjkom apetita nego i s poteškoćama žvakanja i gutanja. Mačka nestrpljivo očekuje hranu, ali kad počne žvakati ponekad počinje sliniti, teško guta i to tek nakon nekoliko pokušaja. Već nakon nekoliko zalogaja odmiče se od hrane kao da joj se gadi. Kod mokre forme bolesti prevladavaju simptomi probavnog trakta. Proljev se smjenjuje s opstipacijom, s time da u kasnijem tijeku bolesti prevladava opstipacija. Može se javiti i povraćanje. Ukoliko postoji nakupljanje vode i u plućima uz to se javljaju i problemi s disanjem. Kod uznapredovale bolesti mačka jako mršavi, javljaju se simptomi anemije i dehidracije. Može se javiti i žutica, kao i simptomi insuficijencije bubrega.

    Suha forma je kroničnijeg tijeka od akutnije mokre forme, a zbog izostanka ascitesa još ju je teže prepoznati. Rjeđa je od mokre forme. Često se uz suhu formu pojavljuje žutica, a mogu se pojaviti i određene promjene na očima (šarenica mijenja boju, pojavljuje se krvarenje u oku, teški konjuktivitis i sl.). Kod određenog broja mačaka pojavljuju se i problemi s centralnim nervnim sustavom (pareze, grčevi, epileptični napadi...), kao i promjene na pojedinim unutarnjim organima (jetra, bubrezi, gušterača...) u obliku tumorskih čvorova, pa su i simptomi bolesti vezani uz mjesto pojave čvora.

    NAČIN PRENOŠENJA

    Bolesne mačke izlučuju virus mokraćom, slinom i izmetom, a mačke u laktaciji mlijekom što je značajan izvor zaraze za mladunčad na sisi. Moguća je i tzv. intrauterina infekcija, gdje se mladunčad inficira još u majčinoj utrobi. Postoje zaražene mačke kod kojih FIPV nikad ne izazove FIP, ali one ostaju njegovi stalni nositelji i mogući prenosnici na druge mačke.

    Bolest se ne javlja eksplozivno u vidu epidemije čak niti u kućnim zajednicama s više mačaka ili mačjim kolonijama kod bliskog suživota više mačaka. Oboljevaju uvijek pojedinačne životinje u duljim vremenskim razmacima. Izbijanju bolesti doprinosi stres u vidu cijepljenja, kastracije ili neke druge operacije, kao i promjene mjesta boravka. Istovremena infekcija s virusom mačje leukemije (FeLV) može također pospješiti izbijanje FIP-a.

    DIJAGNOZA

    FIP je bolest koju je teško dijagnosticirati, a naročito u početnom stadiju. Posebno je teško dijagnosticirati suhu formu bolesti jer su simptomi karakteristični za mnoge druge bolesti i stanja, a izostaje ascites karakterističan za mokru formu bolesti. Na bolest se može posumnjati ukoliko uz povišenu temperaturu dolazi do povećanja obujma trbuha. Često je konačnu dijagnozu suhe forme moguće napraviti tek nakon smrti mačke.

    TERAPIJA I ZAŠTITA

    Nije poznat nikakav učinkovit tretman nakon što se jave simptomi. Bolest traje od 2 tjedna do 2 mjeseca. Najčešće životinje ugibaju tijekom petog tjedna bolesti.

    Postoji cjepivo za FIP (Primucell by Pfizer), ali kako patogeneza FIP-a još nije u potpunosti razjašnjena, efikasnost ovog cjepiva ne može se odrediti sa sigurnošću. Prema ispitivanjima efikasno je kod 50-75% mačaka koje prije cijepljenja nisu bile izložene mačjem koronavirusu (FCoV). Iako se čini da je cjepivo sigurno, zbog svoje upitne efikasnosti, ne preporuča se njegova uporaba.

    FCoV može preživjeti u okolini 3-7 tjedana, no nakon 3 tjedna je broj virusa vjerojatno premalen da izazove infekciju. Uništava ga većina dezificijensa koji se koriste u domaćinstvu.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Bolesti mačaka

    MAČJA ZARAZNA BOLEST PARVOVIRUSOM


    Panleukopenija ili zarazni enteritis mačaka (Feline Panleukopenia - FP)


    1. ČLANAK O PANLEUKOPENIJI

    Panleukopenija mačaka je vrlo ozbiljna, akutna bolest. Glavne značajke bolesti su visoka tjelesna temperatura, povraćanje, krvavi proljev, dehidracija te vrlo visoka smrtnost. Bolest uzrokuje virus koji je srodan parvovirusu u pasa.

    Bolest se prvenstveno širi među necijepljenim macama, a prenosi se sa mace na macu direktnim kontaktom kao i kontaktom sa virusom koji je prisutan u zaraženoj okolini. Velike količine virusa bolesna maca izlučuje svojim ekskretima, a virus može ostati infektivan u okolici nekoliko godina - veoma je otporan. Virus naseljava stanice koje se brzo dijele i to prije svega epitalne stanice probavnog trakta te bijela krvna zrnca.

    Tok bolesti ovisi o tome koliki broj stanica biva uništen virusom. U perakutnom obliku ne stignu se razviti nikakvi simptomi osim niske tjelesne temperature i nagle smrti unutar 24 sata. Akutni oblik je najčešći. Prvo dolazi do podizanja tjelesne temperature do 41oC, depresije, oboljela maca prestaje jesti. Nakon 24 sata počinje povraćanje, a mace povraćaju unatoč tome što ne jedu i ne piju. Nakon toga slijedi profuzni vodeni proljev koji postaje krvav. Bez intervencije u ovoj fazi bolesti smrt je neizbježna, jer se proljevom i povraćanjem gube velike količine tekućine pa dolazi do dehidracije i posljedičnog hipovolemičkog šoka. Temperatura sada postaje niska, a smrtnost iznosi od 25 do 90% oboljelih mačaka. Ukoliko bolest potraje 5 dana, a da maca ne ugine, obično uslijedi brz oporavak.

    Bolest dijagnosticiramo na temelju kliničke slike te krvne slike - naime tipičan nalaz kod ove viroze jest jako nizak broj leukocita koji su također napadnuti i razoreni virusom.

    Liječenje panleukopenije mora biti vrlo intenzivno kako bi bilo uspješno. Neophodna je aplikacija intravenozne infuzije kako bi se maci nadoknadila izgubljena tekućina i elektroliti. Uz to dajemo antibiotike kako bi spriječili pojavu sekundarne infekcije bakterijama. Protiv virusa nema lijeka, dakle na tok bolesti zapravo nemamo utjecaja - terapija je simptomatska. Nerijetko se dešava da se maci pogorša stanje nakon što je terapija već započeta, što izazove nepovjerenje vlasnika no treba imati na umu da na tok virusnih bolesti lijekovi nemaju utjecaja, no bez spomenute simptomatske terapije maca nema nikakve šanse.

    Jedina prevencija ove bolesti jest pravovremena vakcinacija mačaka. Preporučuje se da se mace cijepe prvi puta u dobi od 10 tjedana, te se revakciniraju u dobi od 12 do 14 tjedana. Važno je da su mace prethodno očišćenje od glista i od buha. Odrasle mace cijepimo jednom godišnje.

    2. ČLANAK O PANLEUKOPENIJI

    Virusna zarazna bolest domaće mačke, ali i zvijeri iz porodice mačaka, poznata od davnina i opisivana od raznih autora pod najrazličitijim imenima. Danas se ustalio naziv Zarazni enteritis mačaka ili Panleukopenija mačaka (Panleucopenia felis), a mnogi bolest nazivaju i mačjom kugom. Ova je zaraza raširena po cijelom svijetu, a najviše u Sjevernoj Americi. Nemali značaj ima i u Europi, pa tako i u nas. Uzročnik pripada skupini parvovirusa, tj. istoj skupini kojoj pripada i uzročnik parvoviroze pasa. Najčešće obole mlade životinje u dobi od nekoliko mjeseci, ali ponekad od ove bolesti obole i starije kućne mačke. Često su izvor infekcije veća uzgajališta mačaka.

    Za širenje ove zaraze najveći značaj imaju životinje koje boluju od blagog ili klinički neprimjetnog oblika ove bolesti i koje virus izlučuju u svoju okolinu putem svih izlučevina (slina, feces, mokraća, iscjedak iz nosa i očiju, a moguće je da bolest šire buhe i ostali člankonošci koji sišu krv). Klinički znaci variraju s obzirom na to da bolest može nastupiti naglo i ubrzo smrtno završiti, a isto tako čest je i veoma blagi tijek. Najznačajniji simptom je povraćanje sluzave žućkaste tekućine pa životinja brzo dehidrira. Zbog boli u trbuhu životinja ima zgrbljen stav, žedna je, ali zbog slabosti nije u stanju piti, bolno mijauče, naročito na dodir u području želuca i zavlači se na skrovita mjesta. Proljev se javlja vrlo rijetko. Temperatura tijela je u početku bolesti vrlo visoka (40-41C), da bi kasnije pala ispod normale. Ponekad bolest prati i upala sluznice usta.

    Mačka obično ugine za nekoliko dana, a one koje bolest prebole dugo se oporavljaju. Česte su komplikacije u smislu pobačaja, upale pluća i ostalih dijelova dišnog sustava ili poremećaja u rastu i razvoju životinje. Kad preboli ovu bolest životinja stječe doživotnu otpornost prema ovoj bolesti. Liječenje oboljele životinje zahtijeva puno strpljivosti i upornosti, kako veterinara, tako i vlasnika životinje, a uglavnom se svodi na suzbijanje simptoma i sekundarnih bakterijskih infekcija. Bolest se može spriječiti pravovremenim cijepljenjem životinje. Najbolje je mače cijepiti prvi put u dobi od 8 tjedana, revakcinirati u 12. tjednu, a kasnije je dovoljno mačku cijepiti jedanput godišnje.

    3. ČLANAK O PANLEUKOPENIJI

    Panleukopenija ili zarazni entritis mačaka (ZEM) je akutna virusna bolest domaće mačke i zvjeradi iz porodice mačaka (Felidi). Za virus su još prirodno zanimljivi Mustelidi, Procyonidi i Viveridi. Bolest se očituje povraćanjem i panleukopenijom. Uzročnik pripada parvovirusima.

    Istorija

    Bolest je poznata od davnine, a opisivana je pod različitim imenima. Virusnu etiologiju dokazali su VERGE i CHRISTOFORONI još 1928. god. Oni su bolest prenijeli filtratom zaraznog materijala na bolesne mačke. LAWRENCE i SYVERTON prvi dokazuju 1938. godine u mačaka s proljevom vrlo jaku leukopeniju (350 leukocita u mm3) . Na osnovi nalaza u krvi HAMON i ENDERS 1939. godine predlažu da se bolest nazove infekciozna panleukopenija (maligna panleukopenija). Bilo je prijedloga da je se nazove infekciozna agranulocitoza, infekciozna aleukocitoza, tifus mačaka i dr.
    JOHANSON je 1964. godine izolirao virus na kulturi stanica mačjeg bubrega. Ishodni materijal bila je slezena leoparda, koji je uginuo od bolesti što se očitovala znakovima panleukopenije.

    Geografska proširenost

    Sigurnih podataka o proširenosti i učestalosti ZEM u svijetu nema. Budući da je bolest u isto vrijeme dokazana u različitim dijelovima svijeta i u više primljivih životinjskih vrsta, s pravom se može smatrati da je to svjetska zaraza. Poznato je da u Sjevernoj Americi ima enzootski karakter.

    Etiologija

    Virus sadržava DNK i pripada parvovirusima. Velik je 35 nm.
    Virus se umnaža u kulturi bubrežnih stanica mačke. CPE se očituje stvaranjem intranuklearnih uklopina u jednom dijelu stanica. Čini se da broj stanica s uklopinama ovisi o visini titra virusa. Afinitet za bojenje tih uklopina je osebujan i različit je u različitim stadijima infekcije stanica. Takva zbivanja u stanici nisu poznata za ostale citopatogene viruse izolirane iz mačke.
    Unakrsnom protekcijom in vivo i unakrsnom neutralizacijom in vitro s raznim izolatima je dokazano da postoji samo jedan antigeni tip virusa. Virus panleukopenije mačaka i virus enteritisa kanadske kune zlatice su ako ne identični a ono antigeno vrlo srodni. Rezistentan je na kloroform, eter, pH između 3 do 9, grijanje na 50C, tripsin i fenol. U 0,2%-tnom formalinu izgubi infektivnost nakon 24 sata. U osušenoj sredini vrlo je postojan, gnjiljenje izdrži 6 dana. Izvan organizma na sobnoj temperaturi brzo propada. Glicerin i niske temperature ga konzerviraju i do 2 mjeseca.

    Epizootiologija

    Iako mnogi podaci još nedostaju, može se ipak na osnovi terenskih zapažanja i laboratorijskih dokaza reći da je panleukopenija mačaka vrlo raširena i jako kontagiozna zarazna bolest. Supklinička ili inaparentne infekcije su nesumnjivo uobičajene, a činjenica da se manifestna infekcija u iste životinje rijetko javlja dva puta govori o trajnoj ili doživotnoj imnunosti. Infekcije u mačića vrlo su rijetke, što je vjerojatno posljedica kolostralne imunosti. Bolest je najčešća u mačaka 3-4 mjeseca ili u starijih kućnih životinja. Odrasle "ulične" mačke gotovo redovito su rezistentne.
    Trgovine životinjama ili slične ustanove čest su izvor infekcije, a u mnogih urbanim sredinama nisu rijetke epizootije ZEM. Zbog relativno velike rezistencije virusa na fizikalne i kemijske agense transmisija indirektnim kontaktom gotovo redovno ima ulogu u širenju bolesti. Direktna infekcija može uslijediti oralno. Prirodna ulazna vrata virusa mogu biti i nosni prohodi.
    Pokusno je uspjelo mačke inficirati i/nazalno, i/oralno, s/c, i/dermalno, i/p i i/v. Virus je izoliran iz fecesa, crijevne sluznice, nosnih prohoda, pluća i slezene, jetre i redovito iz urina. Budući da je uspjela i/dermalana infekcija, moguće je da bolest šire buhe i ostali artropodi.
    Za virus ZEM su prirodno primljivi Felidi - leopard, ris, tigar, ozelot, lav, gepard, serval, pantera, a i Mustelidi (kunoliki), Procyonidi i Viveridi.

    Patogeneza

    Virus primarno inficira endotelne i epitelne stanice i koncentrira se u jetri, slezeni, mezenterijalnim limfnim čvorovima i koštanoj srži. Leukopoetski sustav biva naglo oštećen, što uzrokuje leukopeniju. Ako ne dođe do uginuća, brzo se razmnože mikroorganizmi koji čine normalnu crijevnu floru mačke. To još više pogoršava stanje izazvano virusom.

    Klinička slika

    Inkubacija traje 4-10 dana. Klinički zankovi jako su različiti, od perakutnih do blagih. U perakutnom obliku životinja ugine, pa izgleda kao da je otrovana. Akutnu infekciju slijedi brzi tok bolesti, mačka je često dovedena na pregled in extremis i ugiba u roku od 24 sata. Obično je povraćanje tekućine ili sluzi obojene žučju najznačajniji simptom. Povraćanje se može javiti samo 2-3 puta, ali može se i ponavljati u različitim intervalima tijekom ranog stadija bolesti. To dovodi do prljanja usana i brade, a dah često ima fetilni zadah.
    Životinja je jako snuždena i brzo se razvije dehidracija, uz upale oči i tup pogled oboljele životinje. Mačka zauzima pri tomu veoma često tiptičan izguren položaj (leđa kao u šarana), pokazuje da je žedna, ali nije kadra piti, pa česo sjedi ili leži klonula kraj posude za vodu. Pri palpaciji, osobito u području tankog crijeva i želuca, životinja pokazuje izrazitu bolnost. Pa i spontano oboljele mačke bolno mijauču i zavlače se u skrivene kutove, često na haldnom mjestu (npr. kupaonica). Apetit se već od početka bolesti gubi. Proljev se u pravilu kod te bolesti ne javlja.
    Temperatura se kreće oko 40-41C, rjeđe 41,5C. Temperaturni skok ubrzo prlazi u kolaps, subnormalnu temperaturu i uginuće, već za 24-4 sati bolesti. Uporedo s dizanjem temperature naglo pada broj leukocita. Od normalno 12-15 tisuća leukocita taj broj ubrzo padne na 1000-2000 pa i manje u jednom mm3. Što je lukopenija izrazitija, to je prognoza nepovoljnija.
    Urin je oskudan, intenzivne boje i veoma prodorna zadaha. Pokatkad opažamo i stomatitis, isto tako i erozije epitela na vršku jezika, što već ukazuje na pojavu sekundarne infekcije. Superponirane sekundarne virusne ili bakterijske komplikacije mogu rezultirati pneumonijom ili ostalim respiratornim simptomima.
    U subakutnim slučajevima smrt nastupa oko 5. dana bolesti, dok životinje koje prežive 9-10 dana bolesti mogu preboljeti. Rekonvalescencija je dosta duga. Mortalitet u pojedinih epizootija iznosi i do 100%.
    Infekcija fetusa preko placente može uzrokovati letalnaili semiletalna (preko 50%) oštećenja stanica, pa dolazi do pobačaja ili zastoja i poremetnji u razvoju. Može npr. doći do atrofije maloga mozga, a kao posljedica razvije se sindrom ataksije.

    Patološke promene

    U perakutnom slučaju često je postmortalni nalaz negativan. Najčešće se nađu hiperemična područja u pojedinim dijelovima tankih crijeva, obično jejunuma ili ileuma. Punokrvnost varira od blagih prožimanja u čitavom segmentu crijeva do lokaliziranih i izoliranih područja obojenih tamnocrveno. Čitavo tanko crijevo može transvezalno kontrahirano (poput crijeva za polijevanje).
    U subakutnim slučajevima nađu se hemoragije i erozije po sluznici crijeva. Mezenterijalni limfni čvorovi obično su zadebljali i edematozni. Mogu se naći također promjene nastale uslijed sekundarne infekcije. Tekuća ili polutekuća konzistencija koštane srži vrlo je signifikantna, a često se smatra i patognomoničnim nalazom. Promjene se pronalaze i na jetri, slezeni i bubrezima.
    Dokaz eozinofilnih intranuklearnih uklopina u epitelnim stanicama crijeva obično se smatra potvrdom panleukopenije. Općenito su te uklopine daleko najbrojnije u stanicama Lieberkhnovih žljezda. Mogu se naći i u germinalnom sloju limfnih čvorova i u stanicama koštane srži.
    Histološki je koštana srž aplastična. Promjene u krvi, a pogotovo u broju cirkulirajućih leukocita, nisu konstantne. Općenito se smatra da je dijagnostički signifikantno nađe li se 4000 ili još manje leukocita u jednom mm3. U pojedinim slučajevima broj leukocita naglo padne nakon 6-8 dana, dok je u drugim slučajevima pad postepen, s najnižom vrijednosti oko 6-8. dana bolesti. Većina mačaka na dna smrti ima od 2000 do 200 leukocita u jednom mm3. Mačke koje prebole imaju nekoliko dana neutropeniju. Javlja se i prilična anemija zbog pomanjkanja eritropoeze.

    Dijagnostika

    Klinički nalaz gastrointestinalnih simptoma, tipični nalaz u krvi (prije svega leukopenija), dokaz uklopina i činjenica da obolijevaju mlade ili nevakcinirane životinje temeljni su podaci za postavljanje dijagnoze. Bolest se javlja tokom cijele godine, neznatno je učestalija potkraj zime i početkom proljeća.
    Tok bolesti je perakutan, akutan rjeđe kroničan. Za dijagnozu najteži su slučajevi koji letalno zavše nakon nekoliko sati ili u toku jednoga dana. U takvih slučajeva u pravilu se još ne pojavi proljev. Često se u takvim slučajevima pomišlja na otrovanje. Klinički se bolest prepozna po iznenadnoj jakoj depresiji, povraćanju, bolnosti kod palpacije trbuha, visokoj vrućini i naglom padu broja leukocita. Groznica i leukopenija omogućuju da se isključe trovanja. Akutni tok u načelu traje do 7 dana. Bolesna životinja stoji u položaju koji opterećuje trbušne organe ili se ispruži i legne na hladnome mjestu.
    Patognomonično značenje ima leukopenija. Pad leukocita počinje već u stadiju inkubacije i može dostići do 500 ili čak i manje leukocita u 1 mm3. Prognostički je povoljan porast leukocita uz istovremeno povišenje temperature, dok su pad broja leukocita i temperature prognostički nepovoljni.

    Diferencijalna dijagnostika

    Od ZEM treba razlučiti gastroenteritise druge etiologije. Za to su potrebne parazitološke i bakteriološke pretrage u fecesu kao i kretanje temperature, osobito prijelaz hipertermije u hipotermiju.
    Kokcidioza, koja nije baš rijetka u mladih mačaka, može izazvati vrlo sličnu kliničku sliku. No početak bolesti nije tako nenadan, već životinja tijekom nekoliko dana pokazuje apatiju i inapetenciju.
    Verminoze, a prije svega askaridoza, mogu uzrokovati sličnu kliničku sliku. Proljev je manje profuzan i slabije zaudara, trbušna stijenka nije napeta nego atonična. Parazitološki nalaz odlučujući je za dijagnozu, ali u pozitivnom slučaju ne možemo isključiti panleukopeniju nego moramo uzeti u obzir cjelokupnu kliničku sliku i hematološki nalaz.
    Enterotoksemije praćene teškom depresijom, profuznim proljevom i naglom eksikozom uzrokuju salmonele, E. coli i Clostridium welchii. Povoljan učinak kloramfenikola omogućuje diferenciranje tih infekcija od panleukopenije.
    U obzir dolaze i strana tijela u crijevima. Peroralnom pretragom i palpacijom abdomena moguće je razlučiti panleukopeniju od ovoga stanja.
    Za akutnu toksoplazmozu govori povećana jetra, velika količina urobilinogena i žuči u mokraći te ponekad i žutica.
    Akutno trovanje talijem očituje se hemoragijama i anemijom već u početku bolesti. Dodajmo tome promjene na koži i na dlaci u kasnijoj fazi bolesti, a pogotovo dokaz talija u urinu, tada diferenciranje postaje lako mogućim.
    U obzir dolazi i maligni limfom. Početak stvaranja limfoma je podmukao, a rijetko se očituje težim probavnim smetnjama i naglim uginućem. Ponekad je diferencijacija moguća tek kirurški ili laboratorijskim metodama.

    Lečenje

    Ukoliko liječenje započne u samome početku bolesti, tj. u toku početnog porasta temperature, tada se može dati specifičan homologni serum. Terapija je većinom usmjerena na uklanjanje težih simptoma i na sprečavanje sekundarnih bakterijskih infekcija.
    Dehidraciju suzbijamo 5%-tnom glukozom u fiziološkoj otopini, 10-30 ml/kg tjelesne težine s/c i to 2x dnevno. Resorpciju tekućine iz potkoćja ubrzat ćemo ako dodamo ferment hijaluronidazu. Takve hipodermoklizme dajemo nekoliko dana, sve dok se ne izgube simptomi dehidracije. Dobro je dati i transfuziju 10-30 ml pune krvi i/v.
    Antibiotike treba davati od samoga početka, i to antibiotike širokog spektra. Može se dati i depo-penicilin 600.000 do1,200.000 i.j. ili kombinacija penicilina i streptomicina (najviše 0,25-0,5 g dnevno po životinji, jer je streptomicin toksičan za mačke). Antibiotike treba davati s/c. U težim slučajevima dobro je dati uz antibiotike i kortizonske preparate, npr. Deltacortyl sol. 1-3 ml. Doza se može ponoviti istoga ili sljedećeg dana. Terapiju možemo nastaviti peroralnim davanjem kortikosteroida. Umjesto antibiotika mogu se davati sulfonamidi, a može ih se i kombinirati s antibioticima.
    Protiv povraćanja dajemo antimetika (movibon=kombinacija antihistaminika prolongiranog djelovanja i vitamina B6). Cirkulaciju treba podržavati kofeinom, a od opće antiinfekcijske terapije dajemo vitamine kompleksa B i C.

    Profilaksa

    Dobri rezultati postižu se formaliniziranom vakcinom, koja se priprema od tkiva inficiranih mačaka. Vakcinirati se mogu životinje starije od 5 tjedana. Vakcina se daje s/c,i to dvokratno, s razmakom 10-14 dana. Potpuna zaštita postigne se tek oko 7. dana nakon druge vakcinacije, pa do toga vremena treba mačiće čuvati od infekcije. Revakcinaciju valja provoditi jednom godišnje. Trajanje imunosti nakon prve vakcinacije nije još posve određeno.

    Na primarnoj kulturi majčinih bubrežnih stanica proizvedena je inaktivirana vakcina dobrih imunogenih svojstava. Simultanom imunizacijom homolognim serumom ili rekonvalescentnom krvlju i vakcinom panleukopenije postiže se promptna zaštita mačaka u zaraženoj sredini.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Bolesti mačaka

    ALERGIJSKE REAKCIJE PASA I MAČAKA NA HRANU

    Među najčešće uzroke alergijskih reakcija na hranu u pasa i mačaka ubrajamo alergene iz kravljeg mlijeka, jaja, ribe, mesa peradi, govedine i pšeničnog brašna. U novije vrijeme sve je češća preosjetljivost mačaka na dehidriranu hranu, te pojedinu konzerviranu hranu. Uzroci ovakvog tipa preosjetljivosti na hranu, tzv alergeni iz hrane najčešće su pojedini bjelančevnski sastojci hrane, ali to mogu biti i neke tvari nebjelančevinske prirode.

    Znaci preosjetljivosti na pojedine sastojke hrane manifestiraju se prvenstveno promjenama na koži i simptomima od strane probavnog sustava. Prema podacima iz dostupne literature, jedna trećina svih kožnih bolesti u domaćih mesojeda nastaje na alergijskoj osnovi, a jedan manji dio ovih oboljenja objašnjava se reakcijom preosjetljivosti na pojedine sastojke hrane. Promjene na koži kojima je uzrok alergija na hranu očituju se svrbežom, crvenilom kože i ožaricama (urtikama) oko ušiju i očiju, po šapama, pod pazuhom i u okolini čmara. Ukoliko životinja i dalje hranom unosi alergen, tada na tim mjestima kroz neko vrijeme dolazi do zadebljanja kože i pojačane pigmentacije, a nerijetke su i sekundarne infekcije bakterijama koje su inače normalni stanovnici na zdravoj koži.

    Promjene koje javljaju od strane probavnog sustava, a uzrok su im alergeni iz hrane mogu biti blaže naravi u smislu neznatne promjene konzistencije izmeta, ali te promjene mogu biti i jače izražene, pa se nerijetko manifestiraju kao povraćanje i učestalije baleganje, pa sve do proljeva koji može biti sluzav do vodenasto krvav.

    Zbog lakšeg postavljanja dijagnoze, preporuča se životinju hraniti rižom uz dodatak mesa životinjske vrste kojom dosad naša životinja nije bila hranjena, kaop što je to ovčje ili kozje meso, meso kunića itd. , a zatim treba postupno uvoditi jednu po jednu vrstu uobičajene hrane i na taj način ustanoviti koja hrana uzrokuje reakciju preosjetljivosti. Postoje i kožni alergološki testovi na pojedine sastojke hrane, ali to se u široj veterinarskoj praksi još ne primjenjuje.

    Autor: Velimir Glumac dr.vet.med.
    Izvor: List Međimurje




  6. #6

    Odgovor: Bolesti mačaka

    Mijaza

    Mijazom nazivamo infestaciju životinja larvama muha. Muhe su dosadna stvorenja, svima dobro poznata. U ovo doba godine posebno su aktivne i uleću nam u stanove čim otvorimo prozor. No osim što su dosadne, imajte na umu da traže pogodno mjesto za izleganje jajašca.

    Odrasle jedinke mnogih vrsta muha polažu jajašca na kožu životinja. Iz jajašca se razviju larve koje su vrlo destruktivne, hrane se mrtvim tkivom ,a na koži ostavljaju okrugle rupe. Osim na površini kože možemo ih naći i u dubljim tkivima. Za žrtvu odabiru oslabljene životinje, te one koje imaju negdje vlažnu ranu ili pak dlaku natopljenu mokraćom ili izmetom. Posebno su na udaru životinje koje žive vani.

    Sa mijazom se također srećemo kod bolesnih mačića i štenaca posebno onih koji imaju proljev, te kod svih vrsta zapuštenih rana ili vlažnih ekcema. Kod kratkodlakih pasa vlasnici obično na vijeme uoče problem na koži i do mijaze ne dođe, međutim kod dugodlakih pasa koji žive vani, ponekad se problem prepozna tek onda kada je rana već puna crva.

    Mijaza je meni osobno najodvratnija stvar koju nažalost viđam u svakodnevnoj praksi. Najgore je to što je životinja ponekad dovedena na pregled zbog neugodnog mirisa, a vlasnici uopće nisu svijesni što se događa ispod zanemarenog krzna.Ponekad je potrebno obrijati cijelu životinju da bi se našla rana iz koje izlaze crvi.Mijaza je uvijek znak zanemarene rane da ne kažem zanemarene životinje. Najčešće lokalizacije su oko nosa, očiju,genitalija te bilo gdje na tijelu gdje se nalazi zapuštena rana ili ekcem.

    Oboljelu životinju moramo obrijati, te više puta dnevno kupati i tretirat aniseptičkim sredstvima. Larve se moraju mehanički odstranjivati sa kože i iz podkožnih tkiva. Zdrave dijelove kože treba tretirati sa insekticidima. Oboljela životinja mora biti smještena u kući gdje nema muha i potrebno je svakodnevno tretiranje rane i kupanje.

    Uspijeh liječenja ovisi o tome koliko je mijaza opsežna. Uz lokalni tretman rane potrebno je i sistemsko liječenje antibioticima. Ako je liječenje uspješno uvijek se treba pozabaviti mišlju zašto je do mijaze uopće došlo.Možda je životinja inkontinentna pa joj je dlaka stalno natopljena mokraćom.Možda ima proljev i nekontrolirano vrši nuždu. Dermatitisi, alergije sve treba uzeti u obzir i liječiti kao primarni uzrok bolesti.

    Uspješnost liječenja uvelike ovisi o spremnosti vlasnika. Nerijetko se odluče za eutanaziju oboljele životinje bez da uopće pokušaju liječiti. To je i razumljivo jer klinička slika mijaze u svakome će izazvati gnušanje. Ipak treba znati da oboljela životinja nije osuđena na smrt, već joj treba pokušati pomoći. Primjetite li da oko vašeg psa koji je u dvorištu obleću muhe, uzmite si vremena i posvetite mu malo pažnje da ne bude prekasno.

    Autor: Tamara Ferari-Miškulin



  7. #7

    09 Zdravstveni problemi kod macaka

    Pozdrav svima,

    hitno mi treba pomoc...ne radi mi veterinarska stanica, moj veterinar koji mi kuci dolazi nije u gradu trenutno...dakle, ne znam kako drugacije doci do nekih PROVJERENIH informacija i pomoci mog macka....naime, imam sijamskog macora, star 2 godine...nije kastriran, a jednom je bio na parenju...od juce ne moze da urinira kako treba, sve po kapljicu urinira a zadrzi se u wc-u po 10-ak min samo da bi urinirao tu kapljicu...i bas se na njemu vidi da se muci...ovaj moj veterinar sto mi lijeci macora od kako je mali bio, mi je rekao da mu dam LASIX od 8 mg razrijedjen u sprici od 5 ml..i poslije toga da mu dajem 20 ml vode, nakon tog lasixa....Jos jednom je on ovako se mucio, pa je poslije krv poceo da urinira...i bojim se da opet to ne bude...jede normalno i sve...sinoc je imao malo povisenu temperaturu, danas nije...pa cu opet poslije da mu izmjerim...bila bih vam jaaaaaaako zahvalna kada biste mi mogli pomoci

  8. #8

    Odgovor: Zdravstveni problemi kod macaka

    Meni se čini da mu je potreban neki antibiotik, jer krv u mokraći ukazuje na najverovatnji problem s bubrezima, a imao je i temperaturu. Ali, na tvom mestu bih ga odvela kod bilo kog veterinara, ne bih čekala da se moj vrati.

    Srećno i nadam se da će macan biti bolje.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

Slične teme

  1. Azbuka bolesti
    Autor vlado u forumu Igre bez granica
    Odgovora: 76
    Poslednja poruka: 21.01.2013, 21:13
  2. Retke bolesti
    Autor DrinChe u forumu Zdravlje
    Odgovora: 9
    Poslednja poruka: 11.11.2010, 09:49
  3. Bolesti pasa
    Autor SQUAW u forumu Kućni ljubimci
    Odgovora: 28
    Poslednja poruka: 02.08.2010, 12:25
  4. Polne bolesti
    Autor Lady S u forumu Zdravlje
    Odgovora: 17
    Poslednja poruka: 04.04.2010, 16:01
  5. Bolesti zavisnosti
    Autor maski u forumu Zdravlje
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 17.02.2010, 17:11

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •