Kad smo bili u vezi, mislila sam da je to-to. Bilo je baš ono što smo oboje hteli, našli smo se savršeno i odlično smo izgledali zajedno, a još smo bolje funkcionisali zajedno. Komunikacija, seks, zajednički život, sve ono što sam tražila. Ili, bar sam ja tako mislila. Ostavio me je bez ikakvog prethodnog upozorenja i slomio mi srce. Pokušavala sam da se skupim narednih nekoliko meseci dok mi nije zazvonio telefon... Nisam nikad na nekoga tako vrištala kao što sam vrištala na njega. Zaslužio je, znao je to i pustio me je da da se izolujam na njega.
- Žao mi je što više nismo zajedno. Još uvek mislim na tebe. I nadam se da, posle svega, razumeš zašto je moralo tako da se desi.
Ne, i posle toliko vremena ne razumem zašto je to moralo tako da se desi. I ne, još uvek mu nisam zaboravila, a niti verujem da ću zaboraviti bol koju mi je naneo. Sada imam nekog novog koji mi iz dana u dan govori koliko mu je stalo do mene, drži me kao malo vode na dlanu i trudi se da to osetim... A ja i dalje mislim na reči "Još uvek mislim na tebe".
Da li vam se neka rečenica (ili dijalog) urezala u pamćenje toliko da to verovatno nećete zaboraviti? Ako jeste, izvol'te i podelite sa nama