Primetio sam da sam vremenom prilično postao alergičan na to "ali" pre nečijeg stava. Namerno kažem pre, jer pre "ali" obično ide licemerno slaganje/razumevanje/podrška, zarad prikrivanja ili ublažavanja nastavka posle "ali"
Nemam ja ništa protiv gejeva, ali neka to rade u svoja 4 zida.
Žao je meni ljudi iz Šarli Ebdoa, ali i nas su Francuzi bombardovali.
Ti si jako fin, pažljiv, nežan, ali mi ipak nismo jedno za drugo.
Primera mali milion
Već po intonaciji prvih reči u rečenici znam da će to "ali" da usledi, pa se koncentrišem samo na ono što ide nakon, jer tu vrstu prenemaganja ne mogu da slušam, razmišljam o drugim stvarima dok ne čujem čuveno "ali" i tek onda posvećujem punu pažnju, jer se pravi stav sagovornika nalazi upravo iza "ali".
Nije da nisam sebe uhvatio da to isto ponekad radim. Vremenom sam sam počeo da se kontrolišem i trudim se da stav iznesem jasno i glasno, bez prenemaganja, ma kakav on bio. Time što ću ga ublažiti samo ću dovesti sagovornika u dilemu i to jednostavno onda nije to.
Šta imate da kažete na ovu temu?