Tour de Serbia - Strana 2
Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 48
  1. #16

    Odgovor: Tour de Serbia

    Istočna Srbija - foto safari I
    Pored Đerdapskog jezera


    Ovih nekoliko delova sam nazvao foto safari jer koristim fotografije koje nisu u sklopu neke od tema sa putovanja po ovom delu Srbije.



    Put Požarevac - Kladovo (Đerdapska magistrala) se nešto pre mesta Golubac približava Dunavu, odnosno jezeru.


    Na ulazu u Golubačku klisuru - prvu u đerdapskom sektoru Dunava. Golubački grad se jedva nazire na desnom delu slike.

    Ispred pramca 'bele lađe' je stena Babakaj koja je pre nastanka jezara brodarima označavala ulazak u Đerdap.

    Gledajući nekoliko godina unazad savremene turističke brodove na Dunavu uočio sam da su turisti uglavnom u zatvorenom, klimatizovanom prostoru. Sumnjam da to može dati pravi doživljaj: miris reke i predela, šum vode koju pramac seče, vetar, sunce... A možda će uskoro putnici predele posmatrati na monitorima?!

    Pre Golupca, putem od Požarevca, svratili smo do tri srednjevekovna manastira. Zbog toga nismo išli putem pored Srebrnog Jezera i tvrđave Ram. Tu rutu je zgodno uključiti u jednodnevni izlet za Požerevac i Viminacijum.



    Manastir Rukumija se nalazi između Požarevca i Kostolca.



    Za manastir Nimnik se skreće dvadesetak kilometara pre Golupca.


    Za manastir Tumani se sa Đerdapske magistrale silazi u samom Golupcu.

    Detaljnije opise manastira postavio sam u deo Kultura - Religija - Manastiri Srbije.



    Golubački grad - srednjevekovna tvrđava koja je kontrolisala ulazak u Đerdap je udaljena oko pet km. od mesta Golubac.



    Donji Milanovac je prijatna varošica u kojoj se može provesti sat - dva opuštenog boravka, ako ste na proputovanju, ili ga koristiti kao bazu za obilazak Đerdapa, Lepenskog Vira i planina u zaleđu.



    Donji Milanovac slikan iz pravca Kladova.



    U Đerdapskim klisurama ima nekoliko odmorišta nedavno izgrađenih. Na ovom smo popili našu portabl Nes-kafu i uživali u veličanstvenosti klisure i prirode.





    Na obe slike je prilaz Tekiji od pravca Donjeg Milanovca.



    Tekiju smo odabrali za bazu (dva noćenja u privatnom smeštaju) za izlete po Krajini - do Gamzigrada preko Kladova, Brze Palanke, Negotina i Zaječara koji je odatle oko 160 km.



    Tekija ima lepu šljunkovitu plažu. Početkom juna sezona kupanja još nije počela pa ni plaža nije bila pripremljena za kupače.



    Na plažu se nadovezuje marina.

    U blizini su i dva restorana sa pogledom na jezero, a u njima, naravno dunavske ribe ali i roštilja.


    Smiraj dana pomalo potseća na Bokokotorski zaliv.
    Poruku je izmenio yige_gui, 30.01.2015 u 19:53

  2. #17

    Odgovor: Tour de Serbia

    Citat nenad.bds kaže: Pogledaj poruku
    Istočna Srbija - foto safari I
    Pored Đerdapskog jezera


    Na ulazu u Golubačku klisuru - prvu u đerdapskom sektoru Dunava. Golubački grad se jedva nazire na desnom delu slike.

    Moja greška - prevideo sam da sam ispustio sliku vezanu za takst u citatu.

  3. #18

    Odgovor: Tour de Serbia

    Istočna Srbija - foto safari II
    Negotinskom Krajinom


    Ovih nekoliko delova sam nazvao foto safari jer koristim fotografije koje nisu u sklopu neke od tema sa putovanja po ovom delu Srbije.



    Magistralni put Kladovo - Negotin - Zaječar posle Kladova preseca 'kljun' na mapi Dunava. Ponovo ga vidimo posle desetak kilometara vožnje.



    Brza Palanka. Dunav je ovde već poširok - ustvari jezero ispred elektrane Đerdap II koja jedvadesetak kilometara nizvodno. Obala u Brzoj Palanci je lepa plaža sa sitnim šljunkom i kamping plac.







    Put je u pristojnom stanju (za naše uslove) ali je pravi greh brzo voziti. Ja sam i desetak puta stao da slikam divne pejsaže sa livadama.







    Upalo mi je u oči da su krovovi sela pored kojih smo prolazili sveže crvene boje, tj. crep je nov. To se može zapaziti i na gornjim slikama. U Vojvodoni nije tako - noviji krovi su povremena slika.





    Novi krovovi pokrivaju ovakve kuće. Ulica (seoski put) je uzak pa slika ne može da dočara tu masu grandioznih, praznih kućerina. Većina ograda je skuplja od cele moje kuće od čerpića. Selo je Urovica, desetak km. od magistralnog puta i oko 40 km. od Negotina.



    Palais MMII zaslužuje posebnu fotografiju bez komentara.



    Ovu sam jedva pronašao!



    Lovačka kuća u lovištu - uzgojnom rezervatu jelena lopatara i muflona - Vratna, oko 1,3 km. od istoimenog serednjevekovnog manastira.





    Dolina pored rečice je idilično lepa.





    Manastir Vratna.



    Vratnjanske kapije (jedna od tri - po njima i ime manastira) nismo videli iako su sveka nekoliko stotina metara iza manastira.

    Stavljam tuđ fotos da budućim posetiocima skrenem pažnju da planiraju više vremena za taj deo Istočne Srbije.

  4. #19

    Odgovor: Tour de Serbia

    Istočna Srbija - foto safari III
    Iznad Đerdapa

    Ovih nekoliko delova sam nazvao foto safari jer koristim fotografije koje nisu u sklopu neke od tema sa putovanja po ovom delu Srbije.


    Predeo iznad Đerdapskog jezera je većim delom u sastavu nacionalnog parka Đerdap. Već to dovoljno govori samo za sebe. Na zalost, tim smo predelima prolazili a nismo se zadržavali jer u trodnevnom Touru se može videti samo delić tog dela Istočne Srbije. 'Preskočili' smo pećine, kanjone, značajna arheološka mesta, prirodne retkosti ...


    Već sam rekao da smo do Gamzigrada išli kroz Negotinsku Krajinu a vratili se pored Bora, dolinom potoka između Deli Jovana na istoku i Velikog i Malog Krša na zapadu.

    Na gornjoj slici se Bor ne vidi, ali se vidi jalovina iz rudnika bakra Veliki Krivelj severno od Bora. A stene pored puta - tipična kraška slika - potsetile su me na silazak preko Črnog Kala od Postojne prema Slovenačkom Primorju.



    VW amfibijom smo forsirali potok jer smo s puta naslutili da je to lepo mesto za naš Open Air Fast Food ručak. Natpevanje slavuja i drugih ptica su bili jedini zvuci skoro sat vremena - ni jedno vozilo nije prošlo putem.



    Slike poput ove se nižu jedna za drugom. Kad zastanem da slikam 'padne' i šaka šumskih jagoda odmah pored puta - kolateralni razlog za zastoj.



    Planina Stol - Veliki i Mali krš. Na visoravni, koja je vododelnica tokova na jug i sever, duvao je pravi planinski vetar.

    Kroz sela Luka, Tanda, Crnajka i Miloševa Kula jedva da smo ponekoga videli.



    Na obodima šuma smo videli povremeno dimove. Oko sela Klokočevac smo ustanovi da se radi o ćumuranama.

    Jedan drugi putnik - Slobodan Ogrizović je skoro isti Tour napravio za 1. maj ove godine i opisao ga na B92 Forumu. Kradem od njega deo teksta o ćumuru:

    ''... pored puta se može primetiti veliki broj ciglom ozidanih peći, gde se pravi najbolji ćumur u Srbiji. Kažu da ćumurdžija ima po celoj Negotinskoj Krajini, a kao sirovina se koristi samo slomljeno granje, osušeno drveće i korenje, tako da su ove zanatlije pravi zaštitnici životne sredine. Pošto je ceo homoljski i negotinski kraj bogat predanjima, bajkama i magijom, da pomenemo i Lešija ili Lesnika, duha koji gospodari šumama i zverima i koji se javlja u liku pastira. Lesnik pazi da se ćumurdžijski zanat radi kako su to i pradedovi i čukundedovi radili... inače... samo vas vile, lepe devojke, zlatnih kosa i sa krilima, mogu spasiti od tog šumskog čuvara.

    Peć, koja je ozidana od 1200 cigala od blata, svakih petnaest dana proizvede sto velikih džakova ćumura. Od metra drva - sto deset kila ćumura.''



    Pošto su ćumurdžije preduzetnici moraju imati na radnji istaknutu firmu - slikao sam je i 'uglavio' u sliku ćumurane.

    Dalje smo se spuštali pored Porečke reke ka Mosni i Dunavu. Na više mesta je bilo pecaroša.

    Povratak u NS smo započeli napuštanjem Đerdapa kod Donjeg Milanovca i prelaskom brda prema Majdanpeku.



    Ni ovde nismo propustili priliku za Open Air Fast Food jauznu. Za oko pola sata prošla su jedna kola (slovenačka registracija !) i jedan veliki pas koga smo pre oko kilometar pretekli, kako mirno putuje drumom. Nakratko je zastao, pojeo dobačeni komad hleba i nastavio dalje.


    Majdanpek. Znam ga više od 35 godina kao elitni rudarsko - metalurški grad. Posledice duge tranzicije i neuspelih tendera za privatizaciju su primetne.

    Crkva Sv. Petra i Pavla u Majdanpeku izgrađena je polovinom 1856-58. kad su tu došli stručni radnici iz inostranstva da otpočnu vađenje i proizvodnju bakra. Pišući ovo, pogledao sam na sajt Majdanpeka da vidim nešto više o crkvi koja ostavlja utisak korišćenjem tradicionalne arhitekture netipične za naše crkve gradjene u novije vreme. Tamo čitam da je 'arhitekta' bio Uroš Knežević, slikar, i da je koristio švajcarski stil. Motiv takvog pristupa je bio da se pravoslavna crkva izgledom približi strancima, uglavnom iz zapadne Evrope.


    Grad se prostire skoro do oboda jame. (Ili: jama se prostire do oboda grada - kako hoćete.)


    Pogled na jamu je impresivan. Damperi koji prevoze rudu ili jalovinu izgledaju kao igračkice. A znam da čovek doseže jedva do osovine točka.



    Put prema Požarevcu preko Kučeva ide dolinom Peka koji deli Severni Kučaj od Homoljskih planina.


    Skrenuli smo sa najkraćeg puta koju destinu kilometara i posetili manastir Bradaču ...


    i Zaovu.

    O njima sam pisao u Forumu (Kultura - Religija - Manastri Srbije).

    Mnogo lepih utisaka. Da se sredjuju u sećanju do nekog sledećeg puta u taj deo Srbije.

    A dole - nije slovna greška. A ne prodaju se ni dečiji ni plač Majke Božije ni ... već se tamo tako pravi množina od reči 'plac'.
    Poruku je izmenio yige_gui, 30.01.2015 u 19:54

  5. #20

    Odgovor: Tour de Serbia


    Istočna Srbija - foto safari IV
    Petrovac na Mlavi - Žagubica



    Ovo je slikano 2006. na jednodnevnom izletu 'dokle stignemo, stigli smo'.

    Sa autoputa smo skrenuli za Požarevac, prošli ga južnim obodom i nastavili za Petrovac na Mlavi.



    U Petrovcu smo skrenuli na istok na put za Kučevo i posle desetak kilometara do sela Melnica, a ubzro smo stigli do Manastira Vitovnica za koji se smatra da je zadužbina kraljla Milutina iz 1289-91.



    Manastir se nalazi iznad reke Vitovnice koja na stotinak metara od manastira izlazi iz klanca iz Homoljskih planina. Tu je izvor - česma lekovite vode iznad koje je nedavno napravljlena ikona u mozaiku. Mesto je lepo i prijatno za zastati.

    Vratili smo se istim putem do Petrovca da bi nastavili prema Žagubici.


    Iznad Petrovca je lep pogleda na Homoljske planine (levo) i Beljanicu (desno). Izmedju teče Mlava.



    Od Petrovca ka Žagubici prolazili smo pored mnoštva novih i praznih kućerina sa skupocenim ogradama od kovanog i livenog gvoždja. Bilo je i više natpisa u skladu sa mentalitetom koji je doveo do ovakvih mrtvih kapitala.

    Ovaj biser ipak nisam mogao da ne zabeležim: Kip Slobode umesto bakljle drži simbol $!


    Ispred ulaza u kanjon Mlave je selo Ždrelo (zovu ga još i Ždrelo Mlave).


    Mlava kod manastira Gornjak. Nešto ranije tog dana bilo je jakih letnjih pljuskova pa je voda zamućena. Inače, kanjon je pun lepih mesta za zastajanje, a sigurno je i dobar teren za ribolov.


    Manastir Gornjak je zadučbina kneza Lazara Hrebeljanovića a izgradjen je desetak godina pre Kosovskog boja. Okolina manastira je uredjena i osposoblljena za prijem većeg broja posetilaca istovremeno.



    Trška crkva (ustvari manastir poznat pod tim imenom) je iz poslednjh dvadesetak godina XIII v. Pretpostavlja se da je ktitor bio kralj Dragutin ili brat mu Milutin. Crkva je mala ali vrlo skladna i lepa gradjevina. Iako je pored puta lako se može dogoditi da je čovek previdi ako na trenutak usmeri pogled na drugu stranu ili se koncentriče na saobraćaj. Crkva je bila u mestu Trg koje je postojalo do sredine XIX v. a u vreme gradnje crkve bilo od velikog značaja za srednjevekovnu srpsku državu.

    Posle 5'5 km. se stiže do Žagubice. To je mala varošica ušuškana u zelenilo oklnih brda.


    Vrelo Mlave je hladovito izletište ne dalje od 300-400 m. od centra mesta.


    Vrelo se nalazi na 314 m. nadmorske visine. Voda izvire u ključevima na stranama i dnu basena koji je dubok 30 m. a prečnik mu je 25 m. Minimalna temperatura vode je 3,4 C a maksimalna 11,5 stepeni.



    Na licu mesta smo bili svedoci korišćenja prednosti navedene temperature vode u prilično reprezantativnom restoranu.


    Pored samog ulaska u izletište je groblje na brežuljku. Slika ovog spomenika je već više puta vidjena, ali treba znati da je spomenik okrenut tako da može biti dobro i izdaleka vidjen, tj. na 'ledjima' spomenika je natpis.



    Iako Bor i Zlotska pećina nisu daleko od Žagubice više nije bilo izgleda da možemo stići u radno vreme pa smo se istim putem, preko Petrovca i vraćali.
    Ovo je slikano u okolini Krepoljina, rudarskog mesta na delu gde put ide preko brda, dalje od klanca Mlave.



    Pored samog puta Petrovac - Požarevac pored sela Malo Laole (?) je izvor lekovite termalne vode pronadjene umesto nafte. Kupalo se dvadesetak ljudi i dece.

    Sa ovog Toura i ova, pomalo komično-nadrealna storija u tri slike.



    Od Petrovca prema manastiru Vitovnica (na putu za Kučevo) za 7-8 km. nikoga nije bilo sem nas. Na ovom mestu smo stali da naberemo zrelih džanarika i 'rad sebe'. Moja lepša polovina je nabrala dve vrste i pokazuje mi da ih slikam. Utom, iznenada i 'ničim izazvan' proleće motcikl sa barjakom.



    Opet mir i tišina. Dižem aparat da dovršim slikanje džanarika. Ali, opet nas prekidaju.


    I tako, jedno pedesetak puta.

    U istom kraju (okolini Petrovca) sam pola godine ranije bio u velikom turističkom lovu na lisice, ustvari više okupljanje i druženje pobratimljenih lovačkih društava nego lov.



    Zborno mesto je bilo u selu Kamenovo kod Petrovca. To je, inače, kraj proznat po pčelarenju u lepim, zelenilom bogatim i nezagadjenim homoljskim predelima. Zbor lovaca je kod spomenika pčeli. Kažu da je to jedini spomenik ovoj domaćoj životinji. Više je interesantnost nego estetski užitak.

    Veći deo lova je izgladao ovako! Ne bile badava glas o gostoljubivosti narod iz ovih krajeva.
    Poruku je izmenio yige_gui, 30.01.2015 u 19:55

  6. #21

    Odgovor: Tour de Serbia

    Dolina reke Jerme


    Za dve nedelje dva puta sam posetila ove krajeve i zaista sam fascinirana vidjenim i fotografisanim.

    Na nekih tridesetak kilometara od Pirota nalazi se jedan od najživopisnijih predela u Srbiji - kanjon reke Jerme. Sa svojim strmim, stenovitim ivicama, koje se na nekim mestima toliko približavaju da između njih jedva ima mesta za reku Jermu i uski put koji kraj nje ide, ovaj kanjon neodoljivo podseća na filmove o Divljem Zapadu.



    Greben Asenovo Kale, visine 1032 metra, predstavlja mesto gde se gnezdi mnoštvo surih orlova. Tu je takođe i manastir Poganovo sa misterioznom freskom sv. Hristifora sa magarećom glavom, sagrađen u ranom XV veku, kao i manastir Sukovo, koji potiče iz istih vremena. Brojne pećine i Vetreno jezero upotpunjuju jedinstvenu lepotu ovog kraja.


    Krenete magistralnim putem Pirot - Dimitrovgrad, i skrenete kod sela Sukova, u kome se nalazi i istoimeni manastir. Zatim uskim asfaltnim putem prolazite kroz kanjon Jerme. Manastir Poganovo nalazi se otprilike na sredini kanjona, a Zvonačka banja nekih 6 kilometara po izlasku iz kanjona.


    Od Beograda često idu autobusi za Pirot, a iz Pirota za Zvonačku banju bi trebalo da idu dva autobusa dnevno - preko Babušnice ili preko Sukova. Autobus koji ide preko Sukova prolazi kroz ceo kanjon Jerme. Ako moze da prodje...ovaj nije...


    Selo Sukovo nalazi se na samom početku kanjona Jerme. Kanjon se može proći peške, dugačak je oko 15 kilometara.



    Kanjon reke Jerme dugačak je nekih petnaestak kilometara, tokom kojih se ređaju neverovatni prizori, koji kao da pripadaju Divljem Zapadu. Gole, krševite stene, nekoliko stotina metara visoke, sa obe strane ograđuju reku kraj koje vijuga uzak asfaltni put, sve od sela Sukovo pa do Zvonačke Banje.


    Negde na sredini kanjona Jerme nalazi se manastir Poganovo iz 15. veka. Manastirska crkva posvećena je sv. Jovanu Bogoslovu. Hram svojom arhitekturom pripada Moravskoj školi, ali nema karakteristične ukrase na fasadi. Osnova crkve je krst sa tri polukružne apside. Nad glavim delom crkve je kupola, a na priprati je zvonik na koji se nadovezuje trem.



    Manastir je zadužbina Konstantina Dragaša i žene mu Jelene, što se može pročitati na zapadnom zidu, iznad trema, na tri kamena medaljona, koja sadrže imena ktitora i ime sveca kome je crkva posvećena. Na prozorskom stubu južne pevnice može se pročitati ime "Jovan Teolog", ispisano grčkim slovima, a preko puta, na stubu severne pevnice uklesano je "Konstantin".

    Freske su delo majstora koji su radili u vreme sultanije Mare, koja je imala veliki uticaj na hrišćane pod turskom vlašću. U pitanju je Srpkinja iz dinastije Brankovića, majka sultana Mehmeda II Osvajača, koja je često pomagala hrišćanskim narodima u turskom carstvu. Stil u kome su rađene freske pokazuje jak uticaj zapadne, prvenstveno italijanske umetnosti kasnog srednjeg vreka, sto se ogleda u susretu pravoslavne duhovnosti sa kasnogotskim naturalizmom. Grub crtež i naglašena realnost formi ipak slede strogu pravoslavnu ideju.

    U blizini Zvonačke Banje nalaze se i ruševine srednjevekovne tvrđave Asenovo Kale, koji se nalaze kraj istoimenog grebena visine 1032 metra, poznatom gnezdilištu surih orlova. U blizini je i pećina Vetrena dupka, dužine oko 4 kilometra.

    Poruku je izmenio yige_gui, 30.01.2015 u 19:56
    ...kada Vreme povuče nazad, nije ba lako ni ostati na svom mestu...

  7. #22

    Odgovor: Tour de Serbia

    Genijalna tema. Svaka cast za Nenada i streethorn za sve podatke koje su podelili sa nama.

  8. #23

    Odgovor: Tour de Serbia

    Severni okrajak
    GOLIJE


    Namerili smo da stignemo na noćenje u Jošaničku Banju. Ovog puta smo odabrali sporiji put, put kojim se redje iz Novog Sada ide za Kopaonik. Pošto smo prešli Šabac, Valjevo, Kosjerić stigli smo do Moravičkog kraja (nazvanog po reci Moravici, južnoj pritoki Zapadne Morave). Nailazi se na Arilje (mesto koje je ime dobilo po crkvi svetog Ahilija). Obično se oko mesta ide tranzitnim pravcem, ali smo , da bi videli crkvu po kojoj bi Arilje trbalo da bude poznatije nego po trikotaži, ušli u centar.


    ''У центру Ариља, на уздигнутој заравни доминира црква Св. Ахилија, задужбина краља Драгутина. Подигнута је крајем XIII века на остацима старијег храма епископије Моравице. Осликавање Драгутинове задужбине завршено је 1296.''

    Crkva je spomenik kulture izuzetnog značaja. Autentična unutrašnjost, srednjevekovne freske, celokupan ambijent crkve i okoline zadržali su nas neplanirano, a što će se odraziti kasnije - kroz Goliju.

    Dolinom Moravice put vodi ka Ivanjici. Na polovini puta, u njegovoj blizini ali sakriven u šumi i klisuri isoimene reke je manastir Klisura.


    U sastavu manastirskog kompleksa najznačajniji objekat je crkva Svetih arhangela Mihaila i Gavrila. Crkva je podignuta u 13.v. po uzoru na tadašnju episkopsku crkvu u Arilju.

    U Ivanjici se odvajaju putevi za Sjenicu i Ušće, u dolini Ibra. Taj istočni pravac, ka Ušću ide okrajkom Golije. Inače, Ivanjički kraj iziskuje i zaslužuje bar jedan ceo dan za razgledanje, pa je to ostalo za neku drugu priliku.


    Na iznenenadni dvodnevni izlet izazvalo nas je Miholjsko leto 2008. U potpunosti je opradvalo (iskustveno) narodno verovanje o lepom vremenu početkom oktobra.


    Put je većim delom (za moja očekivanja) u pristojnom stanju. No, to kakav je put i nije najvažnije jer smo tuda krenuli da uživamo u lepoti prirode.


    Prolazeći tim krajem dotakli smo

    PARK PRIRODE "GOLIJA"

    Golija je najviša planina jugozapadne Srbije (Jankov kamen 1833 m.n.v), pruža se u dužini od 32 km u obliku položenog latiničnog slova "s". Po lepoti i raznovrsnosti pejzaža, kao i očuvanosti izvornih prirodnih i kulturnih vrednosti, jedna je od najprivlačnijih planina u Srbiji.


    Neplanirano utrošeno vreme u Arilju i čvrsta namera da do manastira Studenica stignemo dok su još dobri uslovi za popodnevne fotografije, nisu nam dali vremena da se usput zadržavamo. Propustio sam prilike da forografišem slikovite ćumurane, kuće pokrivene cepanim kamenim pločama i još mnogo šta.

    Planina Golija okružena je na severu planinom Jelicom, na istoku Kopaonikom, Čemernim i Radočelom, na zapadu Javorom, a na jugu Zlatarom, Jadovnikom i visoravni Pešter. Područje same Golije ograničeno je dolinom Ibra na istoku, Raške i Ljutske reke na jugu, Moravice na zapadu i srednjim delom doline Studenice na severu i severo-istoku. Odlikuje se bogastvom vode i raznovrsnim živim svetom. Goliju krasi prostranstvo šumskog pokrivača. Naročito su zastupljenje bukove šume.

    Neki delovi ovih šuma imaju karakter prašume.
    Golija je sada naša najšumovitija planina, sa najvećim i najboljim šumskim kompleksima. Njene južne padine obrasle su prostranim livadama i pašnjacima. U smrčevim šumama očuvale su se tresave kao specifični i osetljivi ekosistemi.


    U gornjem toku reke Studenice

    Područje planine Golija i Radočelo stavljeno je pod zaštitu kao Park prirode pod imenom "Golija" (površine 75.183 ha) i svrstano je u I kategoriju zaštite kao prirodno dobro od izuzetnog značaja Uredbom Vlade Republike Srbije ( "Službeni glasnik RS", broj 45/2001. godine).

    Deo Parka prirode "Golija" odlukom Komisije UNESCO-a, oktobra 2001. godine proglašen za Rezervat biosfere "Golija-Studenica" (površine 53.804 ha).

    Zaštićeno prirodno dobro Golija je planinska regija koja u svojim granicama obuhvata planinu Goliju, Radočelo i vrlo mali deo prostora planine Čemernog. Predeo je izbrazdan dubokim rečnim dolinama, između kojih su uzvišenja različitog oblika i veličine.


    Nekoliko kilometara smo vozili po planinskom kolskom putu i prošli kroz deo puta u izgradnju. Na slici je deo brda i puta koji reka Studenica 'dere' i sada se učvršćuje. Interesantno je bilo videti koji je postupak primenjen: naprave se 'korpe' od jače pletene žice dimenzija približno 1,5x0,8x0,8 m; postave na mesto, napune kamenjem i zatvore.

    Slivovi reka Moravice i Studenice sa svojim mnogobrojnim pritokama su glavni nosioci geomorfoloških procesa i oblika reljefa.

    Područje Golije odlikuje refugijalni karakter staništa što je omogućilo opstanak tercijalne flore. Golija zajedno sa planinom Tarom predstavlja refugijum tercijalne flore u Srbiji i značajna je kao centar genetske, specijske i ekosistemske raznovrsnosti na Balkanu i u Evropi. Floristički biodiverzitet Golije gradi oko 900 taksona biljnog sveta, od toga 729 vrsta vaskularnih gljiva, 40 vrsta mahovine, 117 vrsta i varijeteta algi. Poseban značaj u flori imaju endemične i reliktne vrste, kao i vrste koje su postale ugrožene. Među očuvanim prirodnim retkostima izdvaja se reliktna i endemična drvenasta vrsta planinskog javora (Acer heldreichi), koji je sinonim za floru Golije. U Srbiji se najlepše i najočuvanije zajednice sa gustim populacijama planinskog javora nalaze na Goliji. Pored javora, poseban floristički značaj ima zelenika (Ilex aquiifolium)...


    U porti manastira Studenica nalazi se više vrednih stabala. Jedno od njih je i stablo zelenike (staro oko 90 godina), zaštićeno 1970. godine kao prirodna vrednost i retkost.

    ... kao i endemične vrste: Allysum markgrafi, Allysum jancheni, Pancicia serbica, Viola elegantula и Verascum adamovicii. Vrste Pančićeva bedrenica (Pancicia serbica) i Adamovićeva majčina dušica (Thymus adamovici) imaju obeležje lokalnog endemita i vrste su od međunarodnog značaja za očuvanje biodiverziteta. Botanički značajna područja na Goliji čine očuvane lišćarske i lišćarsko-četinarske šume prašumskog tipa, kao i šume četinara, posebno subalpijske smrče.



    Na polovini puta Ivanjica - Ušće je skretanje za manastir Pridvoricu. Ovaj manastir nije šire poznat iako je građen u isto vreme kada i Sudenica. Stradao je i obnavljan.

    U selu se nalazi pogon za preradu drveta i to narušava idiličnu, a pomalo mističnu sliku seoceta u popodnevnim senkama od planina.





    Kasnije sam u putopisu Feliksa Kanica sa kraja XIX v. naišao na sledće:

    ''Према скици коју ми je нацртао Чермак, више значаја има нешто већа, технички лепо изведена црквица код северније Придворице, коју je, кажу, подигао један –'придворни слуга' (дворјанин) цара Симеона (реч је о Стефану Немањићу).

    Ова црква са основом у облику крста, са петостраном апсидом, мермерном соклом, са горњим делом саграђеним од квадера седре, посвећена вазнесењу Христовом, свакако je она коју Вук спомиње (Рјечник, 588.) као цркву за коју се не зна где се налази и о којојсе у народнојпесми каже: ' А слуга му цркву Придворицу...' итд. Изнад главног портала, бочних улаза и прозора апсиде јављају се четири брадате главе, за које je тешко рећи да ли представљају светитеље, мајстора или ктитора, који je живео у дворцу 2,5 km источније, на једној850 m високој истурено јстени, између Брадуљичке реке и Студенице. По имену оближњег места Деспотовице, може се закључити да je властелин коме je ова црква припадала имао ранг деспота; може се исто тако претпоставити да су већ Римљани кастелом штитили пут који je туда пролазио испод 1608 m високог Црепуљника. Као што се види, област Старог Влаха je по много чему занимљива, na je својим следбеницима најтоплије препоручујем.''

    Koristim priliku da se malo upoznamo šta pomenuti stari naziv podrazumeva:

    ''Stari Vlah je istorijska i geografska oblast na jugozapadu Srbije. Obuhvata oblasti sjeverno od rijeke Lima i istočno od Drine, u slivu Moravice i Uvca sjeverno od Sjenice.
    Na zapadu se Stari Vlah graniči sa Bosnom, na jugozapadu sa Hercegovinom, na jugoistoku sa Raškom oblašću, na zapadu sa Šumadijom, a na sjeveru sa Kolubarskom oblašću.
    Stari Vlah je planinska regija, pa se stanovništvo bavi uglavnom stočarstvom. Otuda i vodi ime – vlah je bio naziv za stočara. Oblast je bogata vodom.

    Šezdesetih godina XII vijeka Stefan Nemanja osniva srpsku državu Rašku koja je obuhvatala Rašku oblast i južne dijelove Starog Vlaha (Priboj i Prijepolje – Zlatarski Stari Vlah). Sjeverni dijelovi Starog Vlaha (Zlatiborski i Moravički Stari Vlah) nalazili su se u posjedu župana Stracimira, a Nemanjinoj državi su pripojeni tek oko 1180-te godine. Tada se prvi put pominje Stari Vlah, koji je bio jedna od administrativnih jedinica Raške. Kasnije je Raška podijeljena na župe, i na ovom prostoru ih je bilo nekoliko.''


    Do manastira Studenice smo stigli u zadnjim trenucima pogodnog svetla za popodnevno fotografisanje.


    U manastir Sudenica sam, u poslednjih 45 godina često navraćao. Međutim, nisam imao slika koje su dovoljno dobre za moj ukus, pa je i ovo navraćanje imalo za cilj da se napravi neka lepa slika. A bila je namera da se ujutru vratimo iz Jošaničke Banje i slikamo i po prepodnevnom svetlu. To smo i učinili, što pokazuje naredna fotografija.




    U Jošaničkoj Banji ('Zelenoj kapiji Kopaonika' - kako ju je nazvao Pančić) vodenice više ne rade. A znam i vreme kad je u jednoj od njih majstor Steva instalirao dinamo sa kamiona i sproveo struju na desetak bandera u centru Banje.


    Jutarnji pogled na banjsko kupatilo sa terase: bogati izvori vrele vode neiskorišćeni se ulivaju u reku Jošanicu. Priča o iskorišćavanju za grejanje, tople leje i td. traje od kad sam prvi put u Jošaničku Banju stigao. Tad (1961.) je postojala veća staklena bašta koje već odavno više nema.


    Odlazak do manastira Gradac ponovo nas je doveo u Goliju.


    Selo Gradac pored koga je manastir, je na rečici istog imena.


    Manastir je podigla žena kralja Milutin, Jelena Anžujska.

    (O crkvi sv. Ahilija i manastirima koji su pomenuti može se detljno videti u forumu 'Kulturna baština')


    U mestu Ušće na Ibarskoj magistrali je ušće reke Studenice u Ibar.

    Kad krenete prema Kraljevu, u blizini Ušća je spomenik srpskim junacima u Balkanskim i I Svetskom ratu.


    Očigledno da ovo nije ni približno kompletno predstavljanje Golije - ni prostorno ni sadržajno. Samo je podsticaj da, kad god krenete putevima koji nisu uobičajeni i magistralni, ima šta lepo da se vidi.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 10.04.2009 u 23:42

  9. #24

    Odgovor: Tour de Serbia

    Ovog puta

    Zapadnim okrajkom
    GOLIJE


    Planirajući ovogodišnji put za crnogorsko primorje opredelio sam se da to bude putem kojim nisam išao: Ivanjica - Duga Poljana (na putu Novi Pazar - Nova Varoš).


    Ivanjica je mesto nastalo 1833. godine i sada ceo taj predeo nosi ime 'Ivanjički kraj'. Centar gradića oslonjen na levu obalu reke Moravice (u kasnijem toku Zapadne Morave) je lep ambijent, iako malo 'tesan' za saobraćaj.

    U centru dominraju crkva "Sv. Car Konstantin i Carica Jelena" podignuta 1836, park sa Spomenikom Revolucije (autor Đorđe Andrejević - Kun) i odskora manjim spomenikom poginulim borcima u ratovima 1991-2000. a u temenu trećeg ugla tog trougla je spomenik Draži Mihajloviću podignut 2003. godine.




    U senovitoj obali je jedna od najstarijih hidrocentrala (na levoj gornjoj slici i na slici dole) i restoran desetak metara iznad Moravice koji od obale deli 'potok' koji vodi od brane na turbine elektrane (desna slika).






    Nismo mogli da se duže zadržavamo jer je već bilo popodne, a prestojao nam je put neizvesnog kvaliteta i potrebnog vremena da ga predjemo. Zbog toga nisam uspeo da slikam ivanjičku znamenitost - veliki kameni most sa početka XX veka - iako sam dva puta prešao preko njega tragajući za mestom odakle se most može fotografisati.

    Nastavili smo na jug prema Pešteru zalazeći na zapadne delove Golije. U prošlom putu Golijom videli smo više kuća pokrivenih tankim pločama od cepanog kamena škriljca. Naišli smo na jednu zapuštenu uz sam put.


    Kad sam, uz malo napora otvorio vrata od masivnog drveta, ispostavilo se da je to vodenica koje je ne tako davno radila. Na levoj strani unutrašnjosti se vidi velika betonska cev koja je dovodila vodu na vodenično kolo ispod vodenice.


    Ubrzo smo prošli Međurečje i ušli u područje slabijih puteva. U takvim situacijama raspitivanje na kom ste putu i kako dalje je preporučljivo. Pitajući na jednom račvanju, dobio sam odgovor da je svejedno, jer će se putevi kroz par kilometara spojiti. Na sreću, izabrao sam donji put i stigao do onoga što sam u pripremi puta saznao da postoji i da je vredno pažnje, ali sam, zbog nejasno napisanog teksta po kome je ispadalo da je put neprohodan za automobilski saobraćaj, odustao.


    Naišli smo na ljude koji su iz automobila parkiranih na obali Moravice iznosili stvari idući u vikendicu na drugoj obali i zastali da se raspitamo kjim putem dalje.

    Ispostavilo se da je to vikendica pored starog 'Rimskog mosta' od čijeg obilaska sam odustao. Do nje se stiše preko reke brvnom ili mostom (uz stotinak metara više pešačenja).


    Snimljeno je sa Rimskog mosta


    Rimski most

    U selu Kumanica, na 16-tom km jugozapadno od Ivanjice, u pravcu prema planini Goliji u blizini stare zapuštene vodenice, potočare, nalazi se stari kameni most preko reke Moravice.

    Stari most preko gornjeg toka reke, nalazi se na starom, zapuštenom putu prohodnom isključivo za pešake i tovarne konje, koji je iz Ivanjice, preko Medjurečja, vodio preko sela Bratljeva, za Sandžak. ( Tekst je malo stariji, pošto sada postoji dvadesetak kilometara asfalttnog ili puta u gradnji, a zadnjih petnaestak kilometara do sela Duge Poljane na putu Novi Pazar - Sjenica je kolski kameni put.)

    Ispred i iza mosta, trasa ovog starog puta, oštrim krivinama i velikim usponima, penje se na obale Moravice. Usko korito planinske reke Moravice premošćeno je jednim svodom polukružnog oblika, koji se svojim oporcima, upornjacima, preko ne baš izraženih obalnih stubova oslanja na stenovite obale reke. Najveći deo mosta konstruisan je od pločasto lomljenog kamena, od krupnih pločastih komada škriljaste stene koje ima praktično u neograničenim količinama u okolini. Zbog različitih materijala, predpostavlja se da je most pravljen u više perioda. Predanje kaže da je u vezivni materijal za gradnju mosta, utrošeno 30.000 jaja.
    Širina mosta je 2,40 m i to je istovremeno i širina kolovoza. Ukupna dužina mosta sa stubovima je oko 14 m, veličina lučnog otvora je 6,72 m, a visina oko 4 m.
    Danas ovaj most koriste samo pešaci, a oko njega se granaju brdski putići od kojih jedan vodi za selo Erčege.


    Nemoguće je utvrditi ko je i kada podigao ovaj most u selu Kumanici. Ali je nesumnjivo to vešto tvorena i lepa gradjevina, neobilno vitkih i skladnih linija. Pripada tipu lepših turskih mostova. Sudeći po tehnici njegoe gradnjei, on bi mogao biti gradjen u isto vreme kad i mostovi u Prizrenu, što znači u XV veku. U tradiciji ovog kraja most postoji pod nazivom Rimski most, premda u njemu nema ničeg rimskog. Opet, s obzirom na stari put, koji je najkraća spona Sandžaka i Srbije, moguće je da u narodu živi pamćenje na ostatke nekog puta iz rimskog vremena, pa je predpostaviti da je na ovom istom mestu bio i most.
    Ovim mostom su prema Sandžaku i dalje išli trgovački karavani.U sredini u kojoj postoji most je kao građevina nenametljiv. Utisak koji pruža veoma je prijatan. On predstavlja osveženje u ovom skoro nenestanjenom kraju. Sa svih strana okružen je zelenilom , koje ga prosto stapa sa prirodom, tako da ne deluje kao nametnuta građevina, sastavni je deo pejzaža.
    Restauraciju je izvršio Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Kraljeva osamdesetih godina prošlog veka.


    Pošto je vikendica u ovakvom ambijentu bila izuzetno lep motiv za fotografisanje, malo dovikujući se preko Moravice, a zatim izbliže, zatražio sam dopuštenje da slikam. Pozvali su nas da dodjemo i razgledamo, fotografišemo.




    Muško društvance se okupljalo da pre gledanja večernje utakmice u omladinskom šampionatu u fudbalu pripremi nešto za jelo.


    Vikendica je od masivnog drveta, još pomalo sa mirisom borovine, a unutrašnjost je opremljena starim nameštajem i predmetima.


    Na gornjoj slici su saonice natovarene drvima (one se koriste u planinskim krajevima i kad nema snega, jer bez puteva, one sasvim dobro služe po travnatim terenima) a preko oblice je prebačeno konjsko sedlo. U desnom uglu je mesto za prženje ribe (tiganj sa dugačkom drškom prislonjen je uz drvo).

    Niz detalja uklopljenih u sredinu tako da je ne narušava, govori o dobrom ukusu vlasnika - ugostitelja iz Ivanjice.

    Zadržavali su nas na piću i da mezetimo ono što je baš pripremano, ali smo morali nastaviti dalje putem posle samo jednog pićenceta.




    Zašli smo u Goliju. Prošli smo nedaleko od planinsko-zimskog turističkog centra ne skrećući prema njemu. Nadalje je to bio šumski put za izvlačenje trupaca, delimično u izgradnju u savremeni asfaltni put.


    Na mestu pod imenom Golijski potok (ili reka) prošli smo pored skijališta u gradnji. Staza je prosečena a oko puta su delovi konstrukcije za ski-lift doneti (sudeći prema natpisima na italijanskom i nemačkom jeziku) iz Južnog Tirola. Tu je već bio i traktor za utabavanje skijaških staza.


    Narednih 10-12 km. vozi se kolskim putem. Šumoviti deo Golije zamenjen je livadama koje se spuštaju prema Pešteru. I lepim vidicima.




    U daljini smo ugledali traktor koji je išao prema nama. Sačekali smo ga petnaestak minuta da stigne i utvrdimo gde smo i kuda dalje. Traktor sa prikolicom na dva točaka vraćao se iz Duge Poljane, kako nam rekoše vozač i saputnik na prikolici. 'Tu je odmah Duga Poljlana, nema ni šest kilometara'. Laknulo nam je, jer se sunce već spuštalo pa je mogućnost da se isprave eventualne greške bila sve manja, jer su ovo bili prvi ljudi koji smo sreli u poslednjih dvadesetak kilometara. Da ćemo sresti još nekog kad zamrači - bilo je malo verovatno.


    Na slici je put kojim idemo dalje.






    Išli smo kroz najcvetnije livade koje sam video.




    Pošto je to bio najduži dan u godini, stigli smo do 'civilizacije' pre mraka, i uz još stotinak kilometara vožnje po asfaltu, do prenoćišta u seoskom turizmu u selu Mileševa pored manastira i Prijepollja.


  10. #25

    Odgovor: Tour de Serbia

    Sasvim Zapadna Srbija

    ZLATIBOR
    - jugozapadni deo -



    Pravo monsunsko vreme karajem juna oteralo nas je s mora, a prtilo nas je i putem u povratku. Pošto smo prenoćili u seoskom turizmu u selu Mileševi (pored poznatog manastira) krenuli smo prema severu bez nekih većih ambicija da ćemo po ovakvom vremenu uspeti nešto od onoga što je u mogućim planovima bilo i da ostvarimo.

    Kada smo ispred Partizanskih voda (ili kako se ponovo zovu Kraljevih voda) stigli do putokaza za manastir Uvac, vreme nije delovalo previše loše pa smo naprasno skrenuli. Na putokazu je bilo da je manastir udaljen 22 km.

    Putokaz na gornjoj slici je 6-7 km. od magistrale i mesta na kome smo krenuli ka Uvcu, a u pozadini je Tornik sa ski-stazama.


    Ribničko jezero

    ''Pod imenom Zlatibora podrazumevaju se dva pojma, geografski i turistički, koji teritorijalno nisu identični: "... Zlatibor kao geografska celina obuhvata prostor između reka Sušice i Uvca i istočnih padina Tare i zapadnih Murtenice.

    Pod turističkim pojmom Zlatibora podrazumeva se prostrana visoravan duga tridesetak i široka dvanaest kilometara...'' (Sa sajta Turističke organizacije Zapadne Srbije - i nadalje će citati biti iz tog izvora.)

    Na slikama u ovom postu nema tog Zlatibora koji je turistički pojam, izuzev dve na kojima se vidi skijalište na Torniku.


    Prvih 6-7 km. je sasvim nov put.


    Tornik

    Tornik je najviši vrh Zlatibora i visok je 1496m. Udaljen je desetak kilometara od Kraljevih Voda, centra Zlatibora i poznatog turističkog mjesta. Ski centar Tornik, je razrušen za vrijeme NATO bombardovanja 1999. godine.

    ''Skijalište na zlatiborskom vrhu Tornik, posle sedam zima, konačno će u decembru ove ( 2008.) godine dočekati skijaše. Tornik će na zimu biti spreman za poklonike skijanja, a iz godine u godinu dobijaće nove konture modernog zimskog centra.

    Zahvaljujući Vladi Republike Srbije, izgradnjom ove nove šestosedne žičare koja se u potpunosti finasira iz sredstava Budžeta Republike Srbije, nakon osam godina ubrzano se otpočinje izgradnja i revitalizacija ski centra na severnoj strani vrha Tornik, veoma značajna za razvoj celokupnog turizma u Srbiji.''


    Reka Ribnica po izlasku iz akumulacionog jezera i jedan od nekoliko desetina impresivnih borova pored puta.

    Posle 5-6 km. od prestanka novog asfaltnog puta stigli smo do raskrsnice sa putokazom za crkvu-brvnaru u selu Jablanica na 8 km. udaljenosti. Iako nam nije prvobitno bila u planu, rešismo bez dvoumljlenja da priliku ne propustimo.




    Jablanica (Zlatiborska)


    ''Crkva brvnara u Jablanici udaljena je 25 km od centra Zlatibora. Sagrađena je 1838. godine i posvećena je Presvetoj Bogorodici. Nalazi se u borovoj šumi i pripada drvenim hramovima manje vrste širine 5,25 m, a dužine 9,5 m. Građena je od brvana u pravougaonoj osnovi, sa polukružnom oltarskom apsidom. Od starog ikonostasa sačuvane su: Carske dveri, prestone ikone Isusa Hrista, Presvete Bogorodice sa Isusom Hristom i ikona Svetog Vasilija Ostroškog sa Svetim Jovanom Krstiteljem. U porti i okolo u šumi pored Crkve, nalaze se kućice od brvnara, sobrašice iz 1840. godine.''

    Crkva i Sobrašice su spomenik kulture od velikog značaja.




    ''Sobrašice (sofrašice, sobre, sofre, šatre, čardak, čardačić) su male drvene zgradice koje su podizali imućniji domaćini i koje su njima i njihovim gostima služile prilikom održavanja crkvenih sabora. U užičkom i zlatiborskom kraju još se jedino ovde mogu videti ovakvi građevinski objekti kao svedoci nekadašnjeg graditeljstva.''

    Nisam učinio u prolasku kroz selo ono što bih već rutinski trebalo da radim: nisam se raspitao ima li ko ključeve od crkve, tako da nismo imali više dovoljno vremena da se vraćamo u selo i tražimo ko bi nam crkvu otvorio.


    U središnjem delu sela Jablanice naišli smo na ovaj lep detalj.

    Vratili smo se onih 8 km. pa nastavili do sledećeg putokaza. Tu smo otkrili da je na jednu stranu manastir Uvac, a na drugu manastir Dubrava za koji ranije nisam znao. Oba su bila po 8 km. udaljena.


    Krenuli smo kolskim putem prema manastiru Uvac. Makadam podrazumeva manje-više uređen put, ali ovo nije takav put. Posle predjene polovine puta stigli smo do putokaza za manastir nizbrdicom koja se vidi na slici. Manastir je na najnižoj tački koja se vidi (a to na ovom mestu još nismo znali)


    Sa polovine puta ugledali smo naš cilj (sasvim uz levu stranu slike). Na desnoj strani se vidi put kojim ćemo nastaviti sasvim avanturistički spust za običan putnički automobil, poprilično star i sumnjive pouzdanosti.

    Put je od pokretnog kamena, neretko oblutaka, a često sa stenama koje su 'izrasle' iznad nivoa jer se kamenje oko njih razišlo. O naglijem kočenju nije bilo ni govora. Procenjujem da je prosečan nagib puta preko 20%.


    ''Zbog svojih uglavnom nepristupačnih kanjona, u selu Uvcu se nalaze mnogi manastiri. Tu su nedavno "vaskrsli" manastir Uvac i manastir Dubrava, ali bilo je i mnogih drugih, kojih danas nema, kao što je legendarni manastir Janja, opjevan u narodnoj pjesmi "Miloš u Latinima" kao jedna od najvažnijih nemanjićkih zadužbina. Vjeruje se da se današnji manastir Uvac nalazi na Janjinom mjestu.''


    ''Manastir Uvac se nalazi u selu Stublo, na granici opština Čajetina i Priboj. Na velikom arheološkom lokalitetu 50 h 40m, 1994. godine su otkrivene i otkopane zidine crkve 17 h 12m. Ceo manastirski kompleks Uvac svedočanstvo je o postojanju jednog velikog duhovnog centra u ovom kraju. Ne zna se ko je Manastir podigao, ko ga je obnavljao ni kada je i koliko puta rušen.''

    Kada se ovde navodi da je manastir u selu ... to je samo reč o ataru koji pripada selu, a zadnju od raštrkanih seoskih kuća videli smo na oko 5 km. pre manastira.

    ''Iznad kotline na Orliću i Orahovici manastir je posedovao bujne pašnjake na kojima su pasla manastirska stada. Odatle je mleko čunovima prenošeno u manastir a kanali u kojima su čunovi bili smešteni još uvek se raspoznaju. Zahvaljujući istraživanjima i radu Narodnog muzeja iz Užica uspostavljen je manastir Uvac i sagrađeni su i osveštani crkva i konak (1998.)''

    Pored manastirskog konaka.

    ''... i što čini tipičan ambijent zlatiborskih sela su kuće građene od borovog drveta, poznate kao brvnare ili osaćanke. Pravljene su isključivo ručnim alatom i postavljene na podlogu od kamena. Grede i brvna su u uglovima spajane zarezima, a krovna konstrukcija zakivana drvenim ekserima. Krovni pokrivač je šindra, čak je i dimnjak od drveta sa karakterističnim ukrasom. Prozori su mali, toliko da se glava provuče, a dvoja vrata se po pravilu nalaze jedna nasprem drugih. U kući su dve , retko tri prostorije. Samom kućom se naziva prostorija sa ognjištem u sredini zemljanog poda koji je bez tavana, a iz nje se ulazi u sobu koja je popatosana i potavanjena.''

    Vraćajući se iz manastira Uvac naišli smo na nekolicinu seljana koji su motorkom pripremali gradju i upitali ih kakav je put za manastir Dubrava, jer za još jednu ovaku avanturu moja saputnica nije bila voljna. Rekoše da je put bolji, apošto sam ja insistirao da to 'bolji' odrede preciznije rekoše: '70% bolji'. Iako takodje kolski, put je bio znatno bolji, pre svega jer nije bilo tako jakih nagiba kao do Uvca.


    Manastir Dubrava


    Zagledajte sliku pri dnu - vidi se reka Uvac.


    Manastir Dubrava

    U novinskom članku stoji: ''Tamo gde su do pre osam godina jedino svraćali orlovi, a druge ovomajske subote (2007.) održana je prva sveta liturgija u novosagrađenoj manastirskoj crkvi posvećenoj svetom Vasiliju Ostroškom.''

    Ovu crkvu su podigli naši iseljenici (levo na slici) a završetku je obnova crkve (u sredini slike, pokrivena šindrom) na mestu na kome je postojala manastirska crkva iz XIV veka.


    Bližilo se veče ali smo, neopterećini mišlju da moramo još negde stići, više puta zastali da slikamo zlatiborske pejsaže.




    ''Zlatibor je prostrana planina pitomih padina, izuzetne lepote, a krase je blaga i prijatna klima, bujni pašnjaci ispresecani planinskim potocima i rečicama i borovim šumama po kojima je ova planina i dobila ime.

    O postanku imena današnjeg Zlatibora postoje tri legende: "Po prvoj se misli da je ime dobio po belim borovima sa žutom četinom, boje starog zlata, koji su nekada prekrivali talasaste padine Zlatibora. Od tih borova ostao je samo jedan primerak (u selu Negbini) kome je dato naučno ime PINUS SILVESTRIS VARIEGATA ZLATIBORICA. Omanoviću koji je vršio promatranje ovih četinara. Po drugoj legendi se kaže da je Zlatibor dobio ime po bogatstvu borove šume, kojom su se doseljenici iz Crne Gore i Hercegovine, hvalili: "Zlatan je to bor!". Treća legenda kaže da je svoje ime dobio po suvatima (pašnjacima) koji s jeseni dobijaju žutu boju, boju zlata. Koja je od ovih legendi istinita procenite sami, ili dođite na Zlatibor. Možda ćete u pesmi borova čuti neku novu priču..."


    Kiša je počela da promiče kad smo definitivno ustanovili da kupiti Zlatiborski kajmak na mestu gde 'raste' nije nimalo jednostavno. Već po pljusku sam strčao do kuće 'tu na putu' dobrih 200 m. kroz livadu i kajmak se našao na hlebu koji kilometar dalje, kad je pljusak stao. To nam je posle doručka u Mileševi bio prvi obrok, jer za gubljenje vremena nismo imali.


    Dok nisam pretraživao da pripremim ovaj prikaz, bio sam u uverenju da su za ime Zlatibora zaslužni borovi sa zlatastom bojom kore, kao ovi na levoj slici.

    Ali svejedno - onih pravih izgleda više nema, a i ovi (istina ima ih i drugde) nisu nimalo loši za kumstvo.

    BTW: I ovaj deo Zapadne Srbije je Stari Vlah.

  11. #26

    Odgovor: Tour de Serbia

    Najnovija istrazivanja nemackih naucnika uradjena savremenim uredjajima za snimanje ispod zemlje, pokazala su da pored palate Felix Romulijana postoji veliki broj objekata, mozda i citav jedan grad. Kazu da ce posla biti za narednih 100 godina. S obzirom na to koliki znacaj se kod nas pridaje ovakvim stvarima, iskopavace se to ne jos 100 nego 300 godina.

  12. #27

    Odgovor: Tour de Serbia

    U Istočnoj Srbiji, oko Pirota i Dimitrovgrada i južno od tih gradova nisam bio. Namerili smo da od Niša 'skoknemo' do tamo. Cilj je bio da slikam tri manastira i da se vidi još ponešto usput. No, plan je bio premabiciozan, pa nismo uspeli mnogo više od osnovnog cilja - manastira Temska, Sukovo i Poganovo.

    Saobraćaj na putu Niš - Dimitrovgrad je bio previše gust jer je bio prvi vikend u julu, tako da nisam imao mogućnosti da bezbedno zastajem u Sićevačkoj klisuri na mestima na kojima bi bilo najpogodnije za slikanje ove lepe klisure.

    TEMSKA reka, selo i manastir - je na sever od puta Niš - Dimitrovgrad. Desetak kilometara pre Pirota silazi se sa magistralnog puta.


    Temska reka između sela i manastira.




    Temska je malo selo sa više starih kuća nego novijih.




    Manastir Temska

    Manastir je u lepom ambijentu. No, podrobnije o njemu na temi namenjenoj manastirima u Srbiji, kad na ovaj manastir dodje red.



    Citat streethorn kaže: Pogledaj poruku
    Na nekih tridesetak kilometara od Pirota nalazi se jedan od najživopisnijih predela u Srbiji - kanjon reke Jerme.
    Krenete magistralnim putem Pirot - Dimitrovgrad, i skrenete kod sela Sukova, u kome se nalazi i istoimeni manastir. Zatim uskim asfaltnim putem prolazite kroz kanjon Jerme. Manastir Poganovo nalazi se otprilike na sredini kanjona, a Zvonačka banja nekih 6 kilometara po izlasku iz kanjona.
    Streethorn je tamo bila u zimsko doba, a čini mi se da je predeo još lepši leti.


    Selo Vlasi je pred ulazak u kanjon Jerme. Pomalo nestvarno deluje, kao da se 'ledjima' oslonilo na greben da bi se zaštitilo.









    Ovaj tesnac čini prirodnu zaštitu, prepreku do proširene doline s druge strane u kojoj je smešten manastir Poganovo.


    Reka Jerma pravi polukrug u čijem je središtu manastir. Do manastira se dolazi preko reke kroz ovu kapiju...


    ...ili skoro sa suprotne strane ovim pešačkim mostićem.


    Manastir Poganovo




    Konaci sa doksatima i tremovi u sva tri manastira daju njihovom izgledu posebnu draž.


    U staroj manastirskoj trpezariji smo zatekli postavljanje za zakusku učecnicima na krštenju.


    Jerma slikana sa metalnog mostića kojim se stiže do restorana.






    Odlučili smo se za jagnjeću čorbu. A i šta bi drugo bilo primerenije ovim krajevima?!

    U povratku, svratili smo u Pirot, a odatle ova neuobičajena skulptura u fontani.

    Poruku je izmenio nenad.bds, 23.07.2010 u 00:37

  13. #28

    Odgovor: Tour de Serbia

    Nije baš turistička destinacija; pored njega se prolazi sa severne ili zapadne strane ako vam on nije cilj putovanja. Nije ni mali, ni nepoznat ali retko ko u njega ode samo da ga vidi. Vraćajući se sa letovanja odseli smo da bi videli nešto u okolini i da vidimo

    NIŠ


    Spomenik oslobodiocima Niša je jedan od prpoznatljivih simbola ovog grada. Predstaviću ga kad dođe na red, uz još neke spomenike, na temi o spomenicima na 'Kulturnoj baštini'.




    Trg sa spomenikom je stotinak metara od Nišave, naspram glavnog ulaza u Nišku tvrđavu.




    Česma je podignuta 2007. povodom 70-to godišnjice gradskog vodovoda.




    Tvrdjavu su izgradili Turci u XVIII veku, a sada se u njoj održavaju razne manifestacije; to je mesto za dnevne i noćne izlaske.




    Amam je jedan od objekata starijih od tvrdjave u kojoj je.




    Spomenik kralju Milanu Obrenoviću, oslobodiocu Niša od Turaka 1877.


    Ispred tvrđave je spomen-kapela zrtvama NATO bombardovanja.


    Na Nišavi je staza za veslanje na brzim vodama, a i nekoliko splavova-restorana.






    Između trga i Nišave je sedište gradonačelnika Niša.

    Prema istočnom kraju Niša je Ćele-kula, podignuta sa namerom da zastraši i obeshrabri želju za slobodom.




    Unutrašnjost kapele podignute iznad Ćele-kule (levo) a desno spomenik na Čegru - mestu na kome su izginuli Sinđelić i ustanici čije lobanje su ugrađene u Ćele-kulu.


    Topovi na spomeniku na Čegru su osvojeni u Cerskoj bitki 1914.

    Preambiciozan program, žega i radno vreme neuskladjeno sa dužinom letnjih dana sprečili su nas da stignemo i do svega što smo namerili. Medijana i drugi antički spomenici (i još svašta u Nišu ili okolini) ostaju za neki drugi put.
    Poruku je izmenio Morpheus, 29.08.2010 u 09:53 Razlog: ime kralja

  14. #29

    Odgovor: Tour de Serbia

    Pri kraju leta pokenusmo se da malo promenimo ambijent i da prikupim nešto materijala za zimske zalihe. A i ne očekujem da će gorivo pojeftiniti pa da odležemo vozikanje očekujući to.

    Pošto pretežno prikazujem našu baštinu, to i putovanja spajam sa tim 'zadatkom'. A i objektivno govoreći, manastiri i stare crkve su u najlepšim ambijentima, čistim, po pravilu lepo uredjenim i negovanim prostorima. Zati ih i najčešće prikazujem.

    Od Novog Sada, na jug, u
    ZAPADNU SRBIJU



    Spomenik čuvene bitke iz I Srpskog ustanka u selu Mišar kod Šapca.




    Ambari, čardaci, koševi, kačare pa i poneka stara kuća za stanovanje nisu retkost (još uvek). Ovo sam slikao u selu Mišar.


    Brankovina

    Selo Brankovina je na putu od Šapca ka Valjevu. Kompleks sa starom školom, crkvom, nekoliko kuća i sobrašicama ima status spomenika kulture. Vidi se da je prostor prilagođen i đačkim ekskurzijama. A bili smo tamo u doba dana kad su tamošnji đaci išli iz škole. Bilo mi je nekako nestvarno a zanimljivo kako kao da prolaze i igraju se u muzeju.


    Sobrašice u Brankovini.

    Imućnije porodice su oko crkava gradile drvene nastrešnice sa stolovima i klupama gde su se o crkvenim praznicima okupljali - sobirali, pa otuda i naziv sobrašice.


    Spomenik blizu prevoja na Maljenu gde je 1941. streljan 81civil.


    Kosjerić

    U centru Kosjerića je Olimpijska česma izgrađena 2002. godine. Svetomir Đukić sahranjen je u porti crkve u Ražani, koji kilometar pre ulaska u Kosjerić. Zastali smo, pa videvši da je sveštenik sa porodicom za stolom u hladu drveta, nismo ušli da pogledamo spomenik da ih ne bi remetili.





    Seča Reka

    U spisku spomenika kulture našli smo da postoji crkva-brvnara u selu Seča Reka, 5-6 kilometara zapadno od Kosjerića.




    Crkva-brvnara u selu Seča Reka.

    Prošavši kroz Požegu zaputili smo se južno od magistralnog puta, u selo Gorobilje, manje od 10 kilometara od Požege, da nađemo još jednu crkvu-brvanru.


    Crkva-brvnara u Gorobilju je na jednom od krajeva sela, pored groblja.


    Sveštenik nam je predusretljivo pokazao ovu starinu o kojoj postoje pisani podaci iz 1705. godine. Po svemu sudeći to je jedna od najstarijih sačuvanih crkava-brvnara.

    Shvatili smo da je mnogo toga da crkvu obnovi i uredi sveštenik svojim rukama postigao, a o negovanju cveća u porti stara se popadija.




    Koji kilometar dalje je selo Godovik u kome je crkva srednjevekovnog manastira čija gradnja se pripisuje kralju Dragutinu, tj smatra se da je manastir iz XIII veka.


    Crkva manastira Godovik.


    Tridesetak metara jugoistočno od crkve, iz podnožja stene koja stoji skoro kao zid prema jugu, je bogato vrelo koje je deo manastirske istorije. U koritu potoka koji od vrela teče videli smo nekoliko plastičnih vodovodnih cevi kojima se voda razvodi do kuća ispod crkve.


    Godovik

    Zastao sam da slikam ovaj objekt uz put lepo opleten prućem, a domaćin mi reče da ga nazivaju salaš.


    Ovčar Banja - Zapadna Morava na izlasku iz hidroelektrane.

    Prenoćište smo rezervisali u Ovčar Banji. Da banje danas nisu mesta gde se odlazi radi provoda a u ova ekonomski teška vremena i sve manje i radi lečenja, videli smo i ovde. Sretali smo, koliko mi se čini, samo meštane.

    No, Ovčar Banju nismo izabrali za 'bazu' radi provoda ili banjanja, već zato što je u blizini više manastira Ovčarsko-kablarske klisure.

    Manastir Blagoveštenje Kablarsko je samo 2-3 stotine metara od centra Banje.


    Manastir Blagoveštenje Kablarsko.


    Crkva Manastira Blagoveštenje je iz temelja sazidana 1601-2. godine. koliko sam mogao da zaključim, najbogatije je ukrašena medju crkvama ove grupe manastira.

    Samo 3-4 kilometra niz Moravu, na levoj obali, ispod Kablara je manastir Nikolje koji se pominje 1489. godine i koji bi mogao biti najstariji od manastira Ovčarsko-Kablarske klisure.




    Manastir Nikolje Kablarsko


    Manastir je taman toliko iznad Morave da bi bio bezbedan od velikih voda. Do zapadne, manje kapije na manastirskoj ogradi može se sa magistrale doći i ovom malom skelom.

    Dalje smo nastavili levom stranom Zapadne Morave, tj. putem na strmoj padini Kablara, do sledećih manastira.


  15. #30

    Odgovor: Tour de Serbia

    ОВЧАРСКО - КАБЛАРСКА КЛИСУРА
    и око ње


    Овчарско-Кабларска клисура је позната и по томе да је у њој и непосрдној близини, сместштено десетак срењевековних манастира.

    Као што сам већ рекао у претходном посту, превасходни циљ је био да обиђемо манастире и направим, по могућству, лепе фотографије.


    Источно (низводно) од Манастира Никоље, сликано са пута који иде подножјем Каблара.На слици је и манастир.

    Обале Западне Мораве у клисури су у великој мери запоседнуте викендицама, местима уређеним за пецање и привезивање чамаца.



    Пут који иде подножјем Каблара повезује три манастира а саобраћај је на њему редак.


    Манастир Успењје је на врху ближег брда. Тек кад смо се вратили из тог манастира потражио сам га из даљине и сликао.


    Манастир Успење


    У прошлости ово није био класичан манастир. То је устваи била кула-стражара на уласку у клисуру са које су монаси осматрали долазак опасности, звоном дизали узбуну коју су манастири потом својим звонима дање преносили. Кад опасности није било, монаси су се бавили преписивањем у просторијама у подножју куле.


    Манастир Успење

    Сада је ту изграђен манастир у коме је из прошлих времена једино остатак куле-стражаре.


    Манастир Успење

    Пијући кафу на видиковцу добили смо јасну представу како је ово било погодно место за надзирање прилаза клисури и манастирима.

    У непосредној близини, скоро на самој обали Западне Мораве је Манастир Јовање из кога немам слика.





    И још једна слика манастира Успење са повратка у Овчар Бању.

    На Овчарској страни је магистрални пут и такође неколико манастира.


    Манастир Преображење

    Манастир Преображење је око пола километара удаљен од Бање, а још пар стотима метара од магистрале.

    До почетка 20. века манастир је био на супротној обали. Тада је премештен на ово место јер се нашао на траси пруге и железничке станице Овчар Бања.


    Манастир Вазнесење је пар километара даље магистралом према Чачку, па онда око километар у брдо, уз падину Овчара.


    Манастир Ваведење је уз саму магистралу.


    Чесма код Манастира Сретење.

    Манастир Сретење је пешачком стазом око два километра изнад манастарира Преображење. Ми смо, наравно користили асфалт обилазећи Овчар планину и пришли овом манастиру са југа.


    Манастир Сретење


    Од манастира Сретење је поглед на Каблар, преко клисуре.


    Чесма код манастира је из ранијих времена а виде се натписи о обновама.


    Манастир Свете Тројице је такође при врху Овчар планинине, на страни окренутој клисури.


    Манастир Свете Тројице.

    Враћали смо се до Бање потпуно обишавши Овчар планину са јуже стране, па стигли до Лучана, западно од Бање а недалеко од магистрале, возећи се кроз села изнад Драгачевског краја.




    Поглед на Драгачево.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 14.10.2010 u 11:26

Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Serbia Rally
    Autor Charlie Harper u forumu Spomenar
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 23.06.2011, 21:23
  2. Serbia Open 2011
    Autor Charlie Harper u forumu Spomenar
    Odgovora: 17
    Poslednja poruka: 02.05.2011, 19:34
  3. Tour de france 2010
    Autor alpinista u forumu Spomenar
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 13.08.2010, 14:44
  4. ...Battlefield - MADE IN SERBIA...
    Autor xizgubljenix u forumu Igre
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 08.08.2010, 01:20
  5. National Geographic Serbia
    Autor Invisibleman u forumu Televizija i ostali mediji
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 11.12.2009, 21:06

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •