Miroslav Antić - Strana 2
Strana 2 od 24 PrvaPrva 123412 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 348
  1. #16

    Odgovor: Miroslav Antic

    ROMANSA


    Na svet sam došao sličan ljudima
    koji na srcu nemaju ljusku.

    I sve sam menjao u grudima
    za jednu pesmu dobru i ljudsku.

    U nebo sam se sunovratio.
    Sa svima sam se vlažno ljubio.

    I kome treba, nežnost vratio.
    I kome treba, bol izgubio.

    Bičevi grana... Rebra plota...
    Vetrovi sumrak za rukav vuku.

    Šta sam to imao od života?
    Nečiju kosu... Nečiju ruku...

    I jedno srce ustreptalo.
    I dva-tri osmeha tiha i prosta.

    Sve je to ponekad tako malo.
    Sve je to, videćeš, sasvim dosta.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #17

    Odgovor: Miroslav Antic

    SAMOĆA


    Svoju snagu prepoznaćeš po tome
    koliko si u stanju
    da izdržiš samoću.

    Džinovske zvezde samuju
    na ivicama svemira.
    Sitne i zbujene
    sabijaju se u galaksijama.

    Seme sekvoja bira čistine
    sa mnogo sunca, uragana i vazduha.
    Seme paprati zavlači se u prašume.

    Orao nikada nije imao potrebu
    da se upozna sa nekim drugim orlom.
    Mravi su izmislili narode.

    Svoju snagu prepozaćeš po tome
    koliko si u stanju
    da prebrodiš trenutak,
    jer trenutak je teži
    i strašniji i duži
    od vremena i večnosti.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #18

    Odgovor: Miroslav Antic

    AUTOBIOGRAFIJA


    U običnom sam sebe uhvatio,
    pa nikad nisam to sakrivao.

    Bar sam pošteno kiriju platio
    na ovom svetu sto sam živeo.

    Možda sam nekome jad iscelio
    i nekom u zenice sjaj namamio.

    I u komšiluk zvezde doselio.
    U prozor svitanja uramio.

    Ako mi život krila skrati
    i sneg u oko počne da veje,

    znam, bar se neću pokajati
    što sam umeo da se smejem.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #19

    Odgovor: Miroslav Antic

    NEPOVRATNA PESMA


    1.

    Nikad nemoj da se vraćaš
    ako stvarno u svet krećeš.

    Nemoj da mi nešto petljaš
    Nemoj da mi hoćeš-nećeš.

    Opasno je kao munja,
    opasno je kao metak
    kad u tebi večno kunja
    i šunja se tvoj početak.

    Svud se staje.
    Svud se može.
    Samo ne u iste kože.

    2.

    Ne gužvaj se, ne saplići
    o sopstveni rep
    i trag.

    Sta ti znači staro sunce?
    Stare staze?
    Stari prag?

    To je ono za čim može
    da se pati.
    To je ono čemu možeš
    srce dati.

    Al' ako se ikad vratiš,
    moraš znati:
    tu ćeš stati

    I ostati.

    3.

    Očima se u svet trči.
    Glavom rije mlako veče.
    Od reke se čovek uči
    ka morima da poteče.
    Od zvezda se čovek uči
    da zapara nebo sjajem.
    I od druma: da se muči
    i vijuga za beskrajem.

    Opasno je kao zmija
    opasno je kao metak,
    kad u tebi večno klija
    i čarlija tvoj početak.

    Nek ti čelo zore ore.

    Ti za koren nisi stvoren.
    Ceo ti je svet otvoren.

    4.

    Pa daj, budi takvo čudo
    što ne ume ništa malo,
    vec kad kreneš - kreni ludo,
    ustreptalo,
    radoznalo.

    Ko zna kud ćeš?
    Ko zna zašto?
    Ko zna šta te tamo čeka?

    Sve su zelje uvek belje
    kad namignu iz daleka.

    Pa ako se i pozlatiš,
    il' sve teško,
    gorko platiš,
    uvek idi samo napred.

    Nikad nemoj da se vratiš.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #20

    Odgovor: Miroslav Antic

    USNE


    Usne jedino zato postoje
    da s nekim podeliš nešto svoje.
    I da ti šapat šapatom vrate.
    Usne postoje da se pozlate.

    Usne su vulkan tvog tela.
    Usne su izvor tvojih reka.
    Usne su pupoljak gde se srela
    pčela od vetra s pčelom od mleka.

    Usne postoje da se procveta
    u vatromete neba i sveta.
    Usne su da se u dahu zgusne
    krilatost zvezda i kometa.

    I nikad nikom nemoj ih dati
    ako ne ume da ti ih vrati
    toplije, mekše, mladje i sladje.
    Jer usne samo zato postoje
    da osmeh po tvome osmehu skroje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #21

    Odgovor: Miroslav Antic

    MALI KAMERNI NOKTURNO


    Nikad te niko neće ovako tesno grliti
    uznemirenu i belu.

    Ja sam mornar bez kompasa
    kome uvek polude ladje.

    Nikad ti niko neće
    ovako u krvotok uliti
    poslednju nežnost celu,
    i pronaći u tebi i nadu i beznađe.

    Nikada više nećes
    ovako divno truliti
    u običnom hotelu,
    a ne želeti ipak odavde da izađeš.

    Ti si najukusnija krv sveta
    koju sam upio hlebom
    mog mrkog trbuha.

    Ti si so sa oteklih usana
    koje smo oljuštili očnjacima
    i prosuli po mojim bedrima
    i tvojim dojkama.

    Ti si najbeskonačnije,
    najubitačnije nebo
    kraj mog rumenog uha.

    Najbesramnija devojka
    koju sam sreo među ženama.

    Najstidljivija žena
    koju sam sreo među devojkama.

    Kad ti izgovaram ime,
    usta su mi puna krzna,
    i tamjana,
    i cveća,
    i mesa.

    U očima mi grme grčevi svetlosti.
    U temenu se protežu
    grobovi grbavi.

    Kad ti izgovaram ime,
    sav sam popljuvan,
    i čist,
    i mek,
    i grešan,
    i besan.

    I polumrtav od ljubavi.

    Vidiš koliko mi odjednom
    razrokih zvezda
    zoblje sa dlana,
    zubima od zrele zobi.

    Čuješ kako mi vinogradi
    štucaju u džigerici,
    i seme iz mesa
    svetluca kao svitac pod čokoćem.

    Naučio sam da uz tebe ričem,
    i naričem,
    i milujem,
    i drobim.

    Kad ti izgovaram ime,
    sav sam ošamućen od sunca,
    i bezbroj zamorenih reči
    u ošurenom grlu mi klokoće.

    Vidiš kako sam ti ovo srce
    od riđeg cica
    noktima zakovao
    za obnaženi levi rever.

    Pod pazuhom sam ti otkrio
    toliko mnogo ptica
    koliko nikad odjednom
    nije video ovaj beskrilni sever.

    Hoću da mi zenice pokipe
    između tvojih trepavica.

    Da budeš ravna od podavanja
    i do kostiju prosta od prkosa.

    Hoću da sva lica,
    od mrtvačkih sanduka
    do dečjih kolica,
    imaju tvoje prve bore oko usana
    i pege oko nosa.

    Ovo ti se svetim
    u ime svih onih koji su te želeli
    po vozovima,
    po šetalištima,
    po bioskopima,
    a nikad ih nisi dotakla.

    Ovo sam se nagutao tvoje plave haljine
    za sve preživele i nedoživele žeđi,

    za sve što mi se u temenu klati
    i u ramenima visi.

    Ti si ono najlepše što sam uselio
    u oči zelene od stakla,
    u oči žute od gleđi.

    Ti si sve ono jesi.
    I sve ono što nisi.

    Britvom ću morati
    da te ljuštim sa sebe,
    da te do krvi, kao krljušt, skidam.

    Moraću da te otkidam
    kao ljušturu školjke
    uraslu u škrapu krečnu.

    Jer video sam te svu.
    Do stida.
    I mnogo dublje od stida.

    Jer video sam te večnu,
    i isprljanu,
    i mlečnu.

    Zaboraviću ti usne na trbuhu,
    kao beduin dve preklane kamile
    u pustinji bez vode.

    Sto vekova ću ostati ukopan korenjem
    u bele peskovite bregove
    tvog užarenog tla.

    Sto vekova ću zbog tebe
    noktima da se krstim
    i kutnjacima molim.

    Mesečinu ću kao ražanj
    u grkljan da zabodem.

    Sto vekova ću ovako da te volim,
    užasno da te volim,
    sav od paperja i sav od zla.

    Beži zato dok možeš!

    Ja sam već hiljadu suša
    ovom krvlju nadojio.

    Beži!
    Ja sam već hiljadu potopa
    ovim mesom potopio.

    Ja sam Crvenkapa koja večera vukove.

    Spasavaj se.
    Silazim ti u utrobu kao noćna smena
    u rudnik srebra.

    Kad ti izgovaram ime,
    ja sam i smešan i velik,
    kao bog
    koji se u jesen neizlečivo opio,
    pa skita po vojničkim igrankama,
    namiguje na ptice
    i deli okolo svoja poslednja rebra.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #22

    Odgovor: Miroslav Antic

    TORBA



    1.
    Nikad te nisam ništa iskrenije molio, od ovog
    što ti sada govorim, sine moj.
    U naježenom vetru večeri drveće otresa s
    leđa suvi bakar. To se dogegao septembar.

    Ti sutra polaziš u školu.

    Okna mirišu srebrno i zeleno na prve severne
    magle i prve kiše. Vazduh se para kao
    paučina i sav je izbušen kricima divljih
    jata što se sele na jug.

    2.
    Popodne kupio sam ti torbu. Tvoj prvi teret
    u životu. Držiš je praznu kraj uzglavlja.
    S njom ćeš prespavati noć.

    "Prazna je torba najteža" - pevaju Cigani dok
    se vuku niz bespuća. Ja u sebi pevušim:
    "Prazna je torba bogatstvo, jer u nju staje
    mašta svega što živi i želi. U punu ne staje
    više nijedna mrva sna.
    Nijedna gipkost ovog po malo okoštalog
    sveta."

    3.
    Tu pesmu, možda, retko koji mališan čuje od
    svoga oca, dok prima u šake sudbinu.
    Otac Don Kihotov, Servantes, rekao je svom
    sinu: "Ko premnogo u torbu trpa, poderace je."

    A i ljudsko oko je torba. A i ljudska pamet je
    torba. A i ljudsko srce je torba. Sve su to
    torbe bez dna.
    I mogu mnoge hiljade pokolenja stavljati u
    njih pregršt zanosa, nežnosti, nade, još
    uvek ostaće mesta za nove, šire proste,
    još uvek ostaće mesta za nove radoznalosti.

    Još uvek ostaće mesta za mnogolike svetove
    koji na prstima prilaze i nose ispod kože
    toplije i belje ljubavi.

    4.
    Jer sutra nema jedno obličje, sine moj. Postoji
    veliki broj budućnosti.

    I moraš imati dalekovidu moć proricanja da
    se ne zgrudvaš u samo jednom vremenu.

    Ne znam grešim li ako verujem: ipak je sve
    tako lako poderivo - sem čoveka.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #23

    Odgovor: Miroslav Antic

    EKSPRES ZA SEVER


    Možda niko nije umeo da te želi ovako
    kao ja noćas.

    Tvoje ruke bele kao samoća.
    Tvoja bedra sa ukusom platna i voća.
    Tvoj malo šuštavi glas.

    Sa nosom dečački prilepljenim
    uz okno vagona,

    nejasan samom sebi
    kao oproštajno pismo padavičara

    i čudno uznemiren toplinom
    kao razmažen pas,

    putujem, evo, putujem,
    da natrpam u glavu još neslućene predele,
    da drveću poželim najlepšu noć
    na svetu,

    da se vrtim kao lisce,
    kao vetar po travnjacima,
    kao zvezde i ptice.

    Da malo nemam plan.

    Da imitiram klavijature,
    liftove
    i okean.

    Da zaboravim ruku na tvom struku.
    I lice uz tvoje lice.

    Morao sam da izmislim da si nešto sasvim,
    sasvim trajno.
    Drukčije ne bih izdržao
    okovan u ova usijana rebra.

    Uobrazio sam da sam te već viđao
    u lađarskim lengerima,
    u naočarima starih prodavaca lozova
    i zarđalim očima limenih bogova
    na seoskom raspeću.

    Veče je opet nekako sumanuto sjajno,
    i daljine pod mokrim zvezdama
    pune su mleka
    i srebra.

    Morao sam da izmislim da si nešto sasvim,
    sasvim beskrajno,
    u ovim batrgavim noćima
    što imitiraju sreću.

    A o meni i ne pitaj.
    Ko sam ja?
    Niko.
    Trava.

    Kunem ti se u sve one osvetljene prozore
    kojima sam zavideo na zavesama
    kad sam služio u mornarici.

    Ja sam rodjendan slona
    i smrt mrava
    na istoj slamarici.

    Zaista,
    ti mene tako divno ne znaš.

    Hiljadu prašuma češlja kosu
    u mom ušećerenom oku.

    Sanjam te s tugom noćima,
    kao vojnik tudju pornografsku sliku,

    U meni stanuju kapele
    i noćni lokali
    i neki podivljali konji
    preživeli u nekom ogromnom pokolju.

    U meni se dave brodolomnici
    i kopna na vidiku.

    Tebi ću priznati:
    ja, preispoljna kukavica,
    umeo sam da bivam zapanjujuće hrabar
    zbog regrutskih ogledala, zbog kojih mnogi
    nikada neće postati invalidi.

    Pisao sam stihove da bude malo snošljivije
    u muškim čekaonicama kožnih dispanzera.

    Razumeo sam kako je uškopljenim bivolima,
    a sa rudarima sam imao običaj
    da zlonamerno ćaskam
    u oblacima i okeanima.

    Bio sam sve ono što bridi
    i što se stidi.
    Sve ono što se vidi i ne vidi u noćima.
    Sve ono što se kazuje i ne pokazuje u danima.

    Ja sam taj što je molio
    da se izmisli takva država
    u kojoj vladaju kondukteri.

    Jedna država u kojoj svako može da putuje
    kud god hoće.

    Ja sam taj što je sklapao ruke
    da se izmisli jedna odlična država
    koja sanjarima od malih nogu daje penziju
    i školsku decu masovno vakciniše
    protiv samoće.

    Sad više ništa nemam,
    samo ovo srce,
    ogromno,
    gadno
    i gladno.

    Ovaj rezervat divljih bubnjeva
    i hipnotisani zoološki vrt.

    Pokazaću ti nilske konje moje tuge.
    Zebre moje neozbiljnosti.
    I majmune pijanstva.

    Pokazaću ti ovo u meni
    što liči na opljačkanu kockarnicu
    i opljačkanu smrt.

    Svi nekud odlaze.
    Eno, pogledaj ih gde odlaze
    kao pihtijasti zvuk zvona.

    Danima nekud odlaze kao miris izmirne,
    nečujni,
    i na prstima.

    U očima im malo glinenih perli,
    i vašarskih bombona,
    i malo iskrzane slame u ustima.

    Niko te zaista nije želeo
    ovako stravično, kao ja noćas.

    Tebe sa mirisom sapuna,
    mastila,
    mirisom djačkih igranki,
    pokislih revera,
    magle
    i tramvajske zvonjave.

    U mojim žilama za tebe teče
    nekakva bela krv,
    nešto kao čipka na tvom ramenu,
    ili ukus tvojih sekutića u mojim dlanovima.

    Nešto kao poljubac
    između dve nečitke izgužvane stranice
    nekakvog na brzinu napisanog pisma.

    Ili nešto kao krv pod noktima
    između dve najšarenije ponjave.

    A o kiši ti nisam ni rekao:
    sve mi je usne ulubila.

    Malo me ljubila.
    Malo ubila.

    Raskoračen nad sobom,
    danima sam zverao u svoju zapenjenu zenicu
    kao u namirisanu kadu.

    Pod kožom mi stanovala vretena.

    Pod temenom mi plastovi blata
    zaudarali na četiri rata.

    Možeš misliti kako je bilo
    kad uopšte i nisam imao brata
    u tom gradu
    gde su svake večeri ponovo hteli
    glavu da mi ukradu.

    Imao sam samo bezbroj suludih koraka
    od zida
    do zida.

    I natrag:
    od zida
    do zida.

    Imao sam malo tuđeg smeha i plača
    nataloženog na stvari.

    I onu jesen,
    onu najlepšu jesen na svetu,
    onu što miriše na kišu, kao Ciganka
    kad žute haljine skida
    i među krošnjama krvari.

    Vidiš kako ti mene divno ne znaš.
    Možda ja nisam ni trava.
    Možda sam samo napamet naučio trčanje
    od porodilišta do spomenika
    u nekoj panonskoj varoši
    austrougarskog porekla.

    U meni jedno nebo,
    obešeno za noge,
    visi kao da spava,
    a to je jedino nebo koje ne ume da spava.

    U meni jedno nebo visi kao zastava
    od vetra strašno otekla.

    Voz tutnji.
    Tutnji.

    Učini nešto da me bar tvoj grad
    ne sretne
    sa topovima samoće
    ispaljenim u ova usta živa.

    Nadrobi mi u grlo ptičja krila
    pomešana sa hlebom.

    Ne bleji vetar uzalud tako žalobno,
    ružnije nego stado zatrudnelih ovaca
    u zoru,
    u dvorištu klanice.

    Točkovi tutnje.
    Tutnje.

    A rebra su mi sve više
    dve okrvavljene roletne
    kroz koje srce šiklja
    i ruke mi poliva,
    kao mlaz vrele nafte
    usijani vod trafostanice.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #24

    Odgovor: Miroslav Antic

    JASTUK ZA DVOJE

    Ovo je pesma za tvoja usta od višanja
    I pogled crn.
    Zavoli me
    Kad jesen duva u pijane mehove.
    Ja umem u svakoj kapiji
    Da napravim jun.

    I nemam obične sreće
    I nemam obične grehove.

    Podeliću sa tobom sve bolesti
    i zdravlja.
    Zavoli moju senku
    Što se tetura niz mokri dan.

    Sutra nas mogu sresti ponori
    ili uzglavlja.
    Svejedno: lepo je nemati plan.

    Lepo je ne biti ni činovnik ni doktor.
    Uputi
    telegram mome ocu:
    "Postoji tužna divota
    vaš sin ne ume ljude da spasava od smrti,
    on, znate, spasava od - života..."

    Zavoli trag mog osmeha na rubu čaše,
    na cigareti,
    i blatnjav hod duž ulica
    koje sigurno nekuda vode.

    Čak i kad ti se čini
    da ih mi nekud vodimo,
    one se smeškaju blago
    i nekuda nas vode.

    Bićemo tamo negde
    možda suviše voljeni,
    potpuno neprimetni,
    ili javno prokleti.

    Budi uz mene kad odem.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #25

    Odgovor: Miroslav Antic

    MOLITVA


    Poslusaj me, Boze, veliki gospodine,
    ako me jos nekad budes pravio,
    molim ti se, udesi mi da ne budem
    ni milicajac,
    ni car
    ni Ciganin.


    Preetvori me u jedno veliko drvo.
    Sto godina tako da rastem
    i da me onda poseku.


    Nacve od mene da naprave.


    Sto godina u meni testo da mese.
    Od leba sav da se raspadnem.


  11. #26

    Odgovor: Miroslav Antic

    -EPILOG-


    Vodopad ima bradu kao grof L.N.Tolstoj.

    To se
    u stvari
    Jutro po sebi peni i razapinje dugu.

    Ja sam priznao jednoj ženi
    Da je život nešto prosto u meni,
    - a nije baš tako prosto.

    Ja sam mislio da ću ići pravo
    dok se ne pretvorim u lenjir,
    a našli su me u krugu.


    Našli su me posle lutanja
    srozanog od vriska do šaputanja.

    Prošao je oktobar.

    Među nogama drveća polako zaudara na vlagu
    i krv.

    Ulica poslednji put kisne na sirovom suncu.


    Sedite malo kraj mene kao kraj groba.
    Minut pošte za moje preminulo najrumenije doba.

    Sedite malo kraj mene
    Vidite: opet sam dobar.

    Iza uha mi se okoreo mlaz usirenog poraza
    kao streljanom vojnom beguncu.

    Proletele su ogromne zlatne kočije
    kroz naše utrnule oči,
    - a mi ih sačuvali nismo.

    Nešto mlado nam je rzalo na usni
    i uvelo na jeziku,
    Gorko od smeha i slatko do plača.

    Dozvolite mi
    da, posle svega,
    dalekoj nekoj gosdpođici
    napišem jedno pismo,

    onako malo nostalgično,

    onako kako to pišu
    senilni penzionisani admirali
    svojoj preživeloj posadi
    sa potopljenog razarača.


    Gospođice,
    kazaću,
    gospođice, sve je,
    sve je,
    sve je gotovo.

    Ovde opet cveće pokojno
    prodaju razliveno u parfemske flaše.

    Sve je,
    sve je,
    sve je spokojno
    kao da vetar nikad nije
    išamarao drvored
    i oko odžaka se pleo.

    Gospođice,
    kazaću,
    u ovu jesen,
    frigidnu kao turistkinja
    sa skandinavskim pasošem,
    to što sam odjednom sed
    ne znači i da sam beo.

    Ovo nije ispovest.
    Ovo je gore nego molitva.

    Hiljadu puta od jutros
    kao nekad te volim.
    Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam.

    Hiljadu puta od jutros
    ja se ponovo plašim
    za tebe,
    izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
    za tebe,
    podeljenu kao plakat
    ko zna kakvim ljudima.

    Da li sam još uvek ona mera
    po kojoj znaš ko te boli?
    Po kojoj znaš koliko su pred tobom
    svi drugi bili goli?

    Ona mera po kojoj znaš ko te otima,
    a ko plaća?

    Da li sam još uvek
    među svim tvojim životima
    onaj komadić najčistijeg oblaka u grudima,
    i najkrvavijeg saća?

    Ti si jedina nahranila svu moju glad
    sa ono malo mesa
    i sna.

    Jedina si bila do zuba sita
    sa ono malo mojih noktiju
    i dlanova.

    Voleo bih da tvoji budući sinovi
    naslede boju moga glasa
    i kćeri nose moju tugu
    u prslučićima od svile.

    Voelo bih da ipak negde sačuvaš
    sve moje daleke vrhove
    na horizontalama tvog dna.

    I da proneseš moje oči
    kroz tišinu svih tuđih očiju
    i tuđih stanova.

    I moj oktobar kroz sve tuđe aprile.

    Ovde kod mene
    dani imaju opori ukus piva i dosade.

    Ponekad kaplju kiše
    čudno,
    spokojno.

    Nemam volje ni da živim ni da se ubijem.

    Sasvim sam nalik na lađu koja luta bez posade
    i ne želi da zbriše
    sa svoga oka nešto pokojno,
    nešto zauvek izbrisano,
    nešto golubije.

    Možda je dobro još i ovo da znaš:
    Žene nemaju pravo
    posle tebe ništa da uobražavaju.

    Nekad prvi žutokljunac republike,
    danas - mogu da podignem zarozane čarape
    lično i samoj bogorodici
    u dostojanstvo presvučen oberučke.

    Sve moje nežnosti i gluposti
    još uvek na tvome pragu spavaju
    kao mala kudrava štenad
    na mokrim,
    nabreklim,
    crnim sisama gospođe kučke.

    Sasvim sam zakopčan od sluzokože do duše.

    Ova 32 zuba još uvek ljubav
    samo za tebe jecaju i pevuše.

    Ti ćeš me, nadam se, shvatiti.
    U ogledalu vidim:
    sve je
    zauvek
    gotovo!

    Uplašeno sam pijan
    i prazan
    i sam.

    Ponekad neko naiđe da me nespretno pazi,
    neko, kome ja, zaista, naivno, zaista bez zlih namera,
    već posle druge čaše otkrijem putokaze
    koji vode od tebe
    do moga usijanog temena.

    Nikome nemoj reći
    ali dok ležim ovde kao ispražnjen sarkofag
    i nešto mudrujem o sreći,
    trudim se da bar malo zabrinute dobrote
    tom drugom nekom dam.

    I dok umire drveće
    i susnežica po lišću gazi,
    trudim se da mu bude dobro,
    makar mrvicu dobro,
    u ime izvesnog aorista moje ljubavi
    i davnoprošlog vremena.

    Možda mi nećeš verovati:
    i sa hotelima sam raskrstio, sasvim neopaženo.

    Sve mi hoteli nekako liče na istu bajku
    i postelje u sobama smeškaju se na isti glas.

    Svi se portiri na isti način brinu
    onako malo rođački, kad im laku noć kažemo.

    Svi se portiri isto onako brinu,
    majke mi,
    majku mu,
    kao da znaju za nas.

    Dalje ne bih imao ništa više da ti javim.

    Pijana od hladnoće, subotnja noć se valja.
    Satovi su već odavno povečerje odsvirali.

    Dalje,
    zaista, ne bih imao ništa više da ti javim.

    Jedino, možda to:
    da si ostala najlepša medalja
    iz najlepšeg rata u kojem su mi srce amputirali.

    Gospođice,
    ja nisam za tobom bio onako obično,
    gimnazijski zanesen.

    U meni je sve do tabana minirano.

    Inače,
    zapamtio sam:
    ljubav je najgolubija samo u onim kricima
    koji se poklone prvima.

    Dozvoli da se zato,
    zbog nečeg u sebi
    nasmešim, u ovu jesen
    pomalo krišom,
    kroz suze,
    pomalo demodirano,

    ja,
    tvoj najnežniji pastuv među pesnicima,
    ja,
    tvoj najsuroviji pesnik među pastuvima.

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #27

    Odgovor: Miroslav Antic

    Senka

    Zbog svega što smo najlepše hteli
    hoću uz mene noćas da kreneš.
    Ma bili svetovi crni, il beli,
    ma bili putevi hladni, il vreli,
    nemoj da žališ ako sveneš.
    Hoću da držiš moju ruku,
    da se ne bojiš vetra i mraka,
    uspavana i kad kiše tuku,
    jednako krhka, jednako jaka.
    Hoću uz mene da se sviješ,
    korake moje da uhvatiš,
    pa sa mnom bol i smeh da piješ
    i da ne želiš da se vratiš.
    Da sa mnom ispod crnog neba
    pronađeš hleba komadić beli,
    pronađeš sunca komadić vreli,
    pronađeš života komadić zreli.
    Il crkneš, ako crći treba zbog
    svega što smo najlepše hteli.

  13. #28

    Odgovor: Miroslav Antic

    OPOMENA

    Vazno je, mozda, i to da znamo:
    covek je zeljen tek ako zeli

    i ako celoga sebe damo,
    tek tada i mozemo biti celi.

    Saznacemo - tek ako kazemo
    reci iskrene, istovetne

    i samo onda kad i mi trazimo,
    moci ce neko i nas da sretne.

  14. #29

    Odgovor: Miroslav Antic

    ZAPISANO U SREDU

    U sredu smo se prvi put sreli,
    a do tada se nismo ni znali.
    U petak smo se zavoleli
    u ponedeljak posvadjali.

    Opet je sreda, sad svima kazem
    dok lutam po korzu sam:
    ne, nije ona lepsa ni draza
    od drugih devojcica koje znam.

    Pa kad je sretnem - oci krijem.
    Zvizducem. Gledam u nesto drugo,
    i mislim: zbilja, svejedno mi je...

    Al osvrcem se dugo... dugo...

    Preslatka pesmica!!!!!

  15. #30

    Odgovor: Miroslav Antic

    Bosonoga pesma


    Ovo je pesma
    za tvoja usta od vishanja
    i pogled crn.
    Zavoli me,
    kad jesen duva u pijane mehove.

    Ja umem u svakom novembru
    da napravim jun.
    I nemam obicne srece.
    I nemam obichne grehove.

    Moja je sreca srneca,
    a gresno mi je smesno.
    Ako me neko chachne
    u ove ochi plachne,
    nije to neutesno:

    ja umem od suza da pravim
    klikere lepe, prozracne.

    Podelicu sa tobom
    sva moja sasava zdravlja.
    Zavoli moju senku
    sto se klati niz dan.

    Sutra nas mogu sresti
    ponori ili uzglavlja.
    Ludo moja, zar ne znas:
    divno je nemati plan.

    Izidji iz tog detinjstva
    kao iz starih patika.
    Zavoli moj osmeh, dubok
    kao jezerske vode.

    Evo, i ja sam se izuo.
    Pod vrelim tabanima
    rastapa mi se asfalt.

    Budi uz mene kad odem.
    Possibility of dream come true makes life worth living.....

Strana 2 od 24 PrvaPrva 123412 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Aleksa Šantić
    Autor swba u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 30.01.2014, 22:45
  2. Miroslav Mandić
    Autor alpinista u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 21.08.2011, 13:22
  3. Miroslav Krleža
    Autor Bazarov u forumu Književnost
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 03.01.2010, 11:11
  4. Antička Grčka o vladajućim sistemima
    Autor Carski u forumu Politika
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 09.04.2009, 22:41
  5. Anti Horoskop
    Autor principessa u forumu Astrologija
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 13.03.2008, 22:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •