Često se upitam šta je to u stvari herojstvo? Kakvi su ljudi ti heroji čijim delima se kod Srba, ali i kod svih ostalih naroda, napajaju pokoljenja u svom odrastanju i stasavanju? Šta je to junaštvo, a šta čojstvo i koliko toga danas (u uslovima savremenog društva) zaista ima među nama? Koliko je važeći sistem vrednosti utkao u sebe herojstvo kao jednu od najviših moralnih osobina nekog pojedinca? Da li je vreme heroja zauvek prošlo i da li su herojska dela ipak samo prošlost?
Nisam potpuno siguran kako bih odogovorio na pitanja koja sam naveo, ali sam zato bezrezervno zadivljen postupkom jednog, za mene istinskog, heroja čiji primer je u mojoj porodici vrednovan kao izuzetno visoko moralni čin. Naime, reč je o Jozefu Šulcu, artiljercu 661. odeljenja 714. posadne divizije, inače dekorateru izloga iz Dortmunda i čoveku koji je voleo umetnost...
Pa, šta je to herojsko uradio taj Jozef Šulc? I zašto zašto mu je u Srbiji podignut spomenik, jer priznaćete da se neprijatelju vrlo retko odaje priznanje bilo gde na ovom svetu pa tako i u Srbiji?
Prva masovna egzekucija u okupiranoj Srbiji 1941. godine, dogodila se 20. jula na brdu Gradište iznad sela Viševca, rodnog mesta Karađorđa Petrovića.
Nemci su razbili Palanačku partizansku četu i šesnaest zarobljenih boraca doveli u Palanku. Zarobljenici su bili u kasarni nekadašnjeg Petog konjičkog puka kraljice Marije Karađorđević. Onda su izvedeni da budu streljani kraj jednog plasta sena. Među nemačkim vojnicima koji su u streljačkom stroju čekali naredbu da obave egzekuciju, bio je i vojnik Jozef Šulc. Bio je pripadnik pomenute 714. nemačke divizije koja je tih dana operisala na području donje Jasenice. Neposredno pred naređenje, vojnik Šulc je istupio iz streljačkog stroja, i rekao: „Neću da pucam.“ Njegov pretpostavljeni odmah ga je osudio na smrt. Njegovi saborci i sunarodnici su ga streljali zajedno sa 16 srpskih mladića...
Dakle, Jozef Šulc je uradio nešto zaista herijsko. Odbio je da puca u zarobljene borce jedne neprijateljske države, jer je on smatrao da ti mladići jednostavno nisu krivi pa nije hteo da učestvuje u nečemu što njegova savesti nije smatrala moralnim. Izabrao je sigurnu smrt jer nije želeo da uradi nešto nečasno i što se kosi sa njegovim humanističkim principima...
Razmišljajući o Jozefu Šulcu zaista se osetim ništavnim, jer ne verujem da bih jednom sličnom trenutku pronašao tu snagu u sebi koji je on tako spremno ispoljio tog letnjeg dana daleke 1941. godine u porobljenoj Srbiji.
Šta sam u stvari hte sa ovom temom? Pa, želeo sam da afirmišem pozitivne osobine i podvige koji se sve više zaboravljaju pred naletima negativnih vesti o zločinima, pokoljima, ratovima i bar na simboličan način ne dozvolimo da istinska herojska dela zastare i padnu u zaborav...