Tamo–amo po Vojvodini
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 24
  1. #1

    Tamo–amo po Vojvodini

    TAMO–AMO PO VOJVODINI


    Uz otvaranje teme...

    Barem meni, neka mesta u Vojvodini su mnogo manje poznata nego druga. Neka mesta, objektivno, onima koji nisu nečim za njih vezani, nemaju radi čega da budu poznata.

    Na temi ’Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka’ uz osnovnu temu, po pravilu stavljam (u različitom obimu) i podatke o mestu u kome je hram.

    Ova tema namenjena je jednom takvom pregledu i prikazu mesta u Vojvodini sa osnovnim podacima o njima.
    Iz iskustva znam da sa podacima te vrste ne stojimo najbolje na Internetu.


    Bački Maglić i Grgurevci

    Za sada je ’Vikipedija’, u celini gledano i uz sve nedostatke, nezaobilazni izvor podataka. Drugi od češćih izvora su zvanični sajtovi opština i sajtovi njihovih turističkih organizacija.

    U jednom broju slučajeva vezanih za mesta u kojima se pretežno komunicira na jeziku nacionalne manjine, postoje tekstovi o tim mestima ali nisu na Srpskom jeziku. To je sigurno na štetu tih sredina jer sami sužavaju mogućnost boljeg poznavanja tih sredina izvan njihovog jezičkog područja.


    Stara Bingula i Mali Radinci


    Ljuba i Karavukovo

    Podaci o mnogim mestima u Vojvodini postoje i na ’Vikipedijama’ kojima internet-domen nije Srbija. U tim podacima se često možemo sresti sa vidjenjima prošlosti različitim od onih koja su u Srbiji. Slično je i sa sajtovima koje su kreirali npr. pripadanici populacije koja je nekada živela u Vojvodini. U tim prikazima i tumačenjima česte su jednostranosti i ostrašćenost.

    Isti problemi postoje i sa nekim izvorima a koji potiču sa prostora Srbije i AP Vojvodine. To nije neočekivano za ovo turbuletno vreme, no to istovremeno ne znači da i ovde treba da unosimo naše podele.
    U slučaju da se koristim takvim izvorima, uzimam sebi za pravo da izostavim ideološke, nacionalne ili istorijske isključivosti i tendencioznosti i ’teške reči’. To očekujem i od drugih koji budu prikazivalii mesta Vojvodine ovde.
    Ovo ne treba da bude tema na kojoj će se raspirivati sukobi , već jednostavno, svojevrstan vodič kroz mesta Vojvodine.


    Svilojevo i Margita

    Poruku je izmenio nenad.bds, 28.11.2012 u 23:00

  2. #2

    Odgovor: Tamo–amo po Vojvodini

    BAČKI MAGLIĆ
    - selo sa periodom jedinstvenim za naše prilike -



    Sa sajta opštine Bački Petrovac:
    ’’Maglić se pominje već u srednjem veku, kada je Bačka bila srazmerno dosta naseljena. Od 50 tadašnjih naselja poznat je bio i Buljkes, čije ime se prvi put javlja već u XIII veku kao mađarsko naselje Keszi (Kesi). Ugarski kralj Štefan V darovao je kao nagradu za vernu službu braći Martinu i Kelemenu Marcel 1263. godine dobro zvano Keszi. Na ovom velikom vlastelinskom gazdinstvu bilo je u ono vreme osam sela, od kojih su tokom vremena, a pogotovo posle Rakocijeve bune, sačuvana samo dva, Petrovac i Buljkes. Imenima tih naselja zvanih Keszi, da bi su se međusobno razlikovala, dodavana su u prefiksu imena njihovih vlasnika odnosno posednika. Tako je vlasnik sela bio Savolj, prema kome je i naselje nazvano Savolj-keszi, kasnije u svojoj etimološkoj evoluciji transformisano u Bouljkeszi, Buljkeszi i na kraju u Bukljes...’’


    ’’...Kasnije se ovo naselje pominje i u turskim tefterima (poreskim spisima), najpre 1554. godine kao naselje u Bačkoj nahiji sa dva, 1570. sa tri i 1590. sa sedam poreskih obveznih kuća. Posle proterivanja Turaka ovo selo je, pošto se nije javio zakonski naslednik, pripalo krunskom posedu. Godine 1717. opet se pominje Buljkes koji se kao pustara šest godina kasnije pripaja graničarima. Na ovu pustaru graničari su isterivali rogatu stoku na ispašu. Godine 1728. ova pustara je bila naseljena, ali 1737. g. pominje se samo njeno ime. Posle ukidanja vojne granice 1745. pustara se opet pripaja krunskom posedu...’’


    ’’...Za vreme terezijanske kolonizacije ovu pustaru naseljavaju 1786. g. prvi Nemci i to u prilično velikom broju. Nemački kolonisti su poreklom bili najviše iz Baden-Wirtemberga, Rajnske oblasti a najmanje iz severoistočne Francuske (iz Alzasa i Lotaringije). Mnogo ih je bilo iz švapskih krajeva (Schwabenlanda), iz okoline Stuttgarta, Mannheima i dr., pa su ih pripadnici ostalih naroda nazvali „Švabama". Oko 1100 duša uselilo se u 230 kuća. Ovi nemački naseljenici, kolonisti imali su u odnosu na ostale stanovnike, pretežno kmetove, prilične povlastice i niz privilegija, što im je omogućilo da za kratko vreme organizuju život, da osnuju reformatorsku crkvenu opštinu, da razviju i unaprede poljoprivrednu i zanatsku proizvodnju...’’


    ’’...Buljkes je tokom 18. i 19. veka prilično brzo rastao i 1900. godine imao je preko 3000 stanovnika.
    Za vreme drugog svetskog rata stanovnici nemačke narodnosti su se stavili u službu mađarskim i nemačkim okupatorima. U Bukljesu su ostali do kraja rata, kada su se delom povukli sa okupatorima a delom su proterani u Nemačku. Buljkes je sasvim opusteo, sva zemlja i sva imanja u okolini sela i u selu su nacionalizovana...''


    ''...Selo je ostalo bez stanovnika, ali kuće su ostale opremljene. U maju 1945. godine u ove nameštene kuće doselilo se 4650 grčkih izbeglica, pripadnika narodnooslobodilačke armije „ELAS" (komesari, komandanti, partijski rukovodioci). Među njima bilo je samo osam žena.

    Buljkes je u to vreme imao status eksteritorijalne opštine Grčke u kojoj su važili grčki zakonski propisi i koje je Jugoslavija priznavala. Ovo izuzeće iz jurisdikcije bilo je bez presedana, kuriozitet u našoj državničkoj praksi. U početku je to bio samo sabirni logor, u koji su vojnici dolazili na oporavak, no kasnije je život u Buljkesu organizovaniji. O redu se brinula policija „IKA". Imali su svoju štampariju koja je izdavala „Glas Buljkes". Sredstvo plaćanja bila je grčka moneta - drahme. Za vreme svog boravka u Bukljesu Grci su vodili i matične knjige rođenih, venčanih i umrlih.
    Rezolucija Informbira podelila je Grke u Buljkesu. Jedni su podržavali Rezoluciju a drugi KPJ. Da bi se sprečilo međusobno trvenje pa i ubijanje donesena je u proleće 1949. g. odluka da Grci koji su za Rezoluciju budu iseljeni, a oni koji su verni KPJ imali su pravo slobodnog izbora.

    Posle ovog masovnog raseljavanja u Buljkesu je ostalo oko 800 grčkih izbeglica, od kojih je gro emigrirao u južnu Makedoniju, nekoliko njih je ostalo i danas ovde žive kao naši državljani...’’


    ’’...Buljkes ponovo nije bio naseljen. Naseljavanje počinje u drugoj polovini a naročito pred kraj 1949. godine. Prvi i najbrojniji doseljenici su bili iz jugoistočnog Banata i drugih delova Vojvodine, iz Bosne i Hercegovine, Like i drugih krajeva. Useljavali su se u napuštene i prazne kuće i zapošljavali na državnoj ekonomiji.

    Najmasovniji talas doseljavanja započinje pred sam kraj 1949. godine a naročito 1950. g. doseljenicima iz Srbije sa područja Grdeličke klisure. Završetkom ovog doseljavanja označen je i kraj doseljavanja, jer su skoro sve kuće bile useljene.
    Kako sve seobe sa sobom nose i određene rizike, tako je i posle ove najmasovnije došlo do nekih nezadovoljstva, nestabilnosti, pa čak i nostalgije za rodnim krajem, te zbog svega toga dolazi i do masovnog povratka ovih doseljenika u stari zavičaj.
    Konačan proces naseljavanja i stabilizacije stanovništva završava se 1953/54. godine, kada je selo postalo Jugoslavija u malom...’’




    ’’...Da bi simbolizovali jedinstvo svih naroda i narodnosti i radi uspomene na stari zavičaj, građani su krajem 1949. g. odlučili da naziv mesta Buljkes promene u Maglić, po planini Maglić koja se nalazi na tromeđi Bosne, Hercegovine i Crne Gore.
    I tako se završava burna prošlost ovog mesta, koje u svom razvoju ima četiri faze: srednjevekovnu, nemačku (1786-1945), grčku (1945-1949) i jugoslovensku, u kojoj su stvoreni preduslovi za sveopšti napredak i izgradnju modernog i razvijenog naselja.’’ (Sajt Opštine B. Petrovac)







    Koliko mogu da povežem činjenice iz podatka da je sva zemlja bila nacionalizovana i onoga što se u selu može videti, Bački Maglić je selo u kome nema (ili nema u znatnijem broju) klasičnih zemljoradničkih domaćinstava. Stanovnici sela su se mahom zapošljavali u poljoprivrednom kombinatu koji je bio u vreme SFRJ uzorni poljoprivredni kombinat - bar prema onome što je meni ostalo u sećanju.

    Taj pečat koji je kombinat davao, uočljiv je i u samom izgledu centra sela.


    Nemačka Evangelistička crkva


    Kapa zvonika je neuobičajeno visoka.

    ’’NEMAČKA EVANGELISTIČKA CRKVA
    U drugoj polovini XVIII veka, prilikom naseljavanja tadašnjeg Buljkesa, a današnjeg Maglića, podignuta je drvena građevina za molitvu. Pošto je zbog lošeg materijala ubrzo postala trošna i ruševna, stanovnici Buljkesa su 1814. godine jednoglasno odlučili da izgade novu crkvu. Kamen temeljac je položen 29.septembra 1817.godine, a u oktobru 1820.godine crkva je bila sagrađena. Iznad vrata postavljen je natpis“ Deo et DeVoton BULkeszenes DICant eVangeLICI”, što u prevodu znači “ Posvećena predanost Bogu od evangeličkih Buljkešana”, s tim što se godina 1820. čita iz velikih latinskih slova. Spoljašnji izgled građevine je u baroknom stilu. Unutrašnjost crkvene zgrade je oštećena nakon Drugog svetskog rata.’’ (Sajt Vojvodinaonline)



    Na sajtu bulkes.de, pored ostalog nalazim o Nemačkoj crkvi:

    ...Arhitekt: Kameralbaumeister Johann Schmaus, sinovac u porodici gradjevinskog direktora Kisa, izgradio je mnogo crkvi u Bačkoj.

    Crkva je posle II svetskog rata korišćena kao skladišete za poljoprivredne proizovode sve dok nisu izgradjena uobičajena skladišta. Unutrašnjost crkve je zbog toga teško oštećena.

    Godine 2002. (konstatuje se u tekstu) ''je vanjska barokna arhikektonska struktura, sa znatnim oštecenjima krova, ostala ušcuvana...'' a nedostaje jedno od tri zvona.

    Pa dalje:
    ''Ona je od 1990.g. vlasništvo Srpske pravoslavne crkve u Bačku Magliću. Pomocu inicijative ove relativno male zajednice u pretežno religiozno orijentiranom narodu, u devedesetim godinama je u predvorju crkve uredjen prostor za molitvu te se počelo s restauracijom velikog prostora crkve, kao i dodatih katova uz stručnu podršku restauratorice g. Save Strajnića.
    Zbog nedostatka sredstava za gradnju restauracija je prestala, (kada je propao plan sakupljanja dobrovoljnih priloga jednog Blukeskog Kanadjanina Berniea Sandera u suradnnji s Bulkežanima za obnovu ckve kao spomenik sjećanja na 158-godišnju povijest naseljavanja Nijemaca u Bulkesu). ''


    Pravoslavna crkva




    ''2. Јул 2009: Епископ Иринеј je освештао крстове за храм Светог Лазара Косовског у Бачком Маглићу који се гради по узору на Грачаницу. ..''

    Crkva u Magliću, čija fasada je gradjena naizmeničnim redovima kamena-peščara i opeke, po mom sudu, jedna je od uspelijih replika srednjevekovnog srpskog graditeljstva.








    ’’U Magliću povodom Vidovdana koji je njihova seoska slava ove godine kao i svake osim raznih zabavnih dešavanja u večernjim časovima KUD "Đura Jakšić" održaće koncert pod nazivom "Oro se vije kraj manastira" ... ’’ (Sajt InFuzija.org)




    Bačkog Maglića se sećam iz preioda 70-tih prošlog veka kao mesta odakle potiče poluprženi smrznuti krompir - pomfrit i čips.

    Posle tranzicionih bolesti:

    Pušten u rad "Marbo produkt"
    Izvor: Tanjug 15.09.2010
    Bački Maglić
    ''Premijer Mirko Cvetković i potpredsednik Vlade Mlađan Dinkić pustili su u rad "Marbo produkt" u Bačkom Magliću.
    Radi se o novoj liniju za proizvodnju krompirovog čipsa vrednu 20 miliona evra, koja uključuje i postrojenje za tretman otpadnih voda, vredno četiri miliona evra.
    Nova proizvodna linija vodećem proizvođaču "grickalica" u Srbiji doneće najsavremeniju svetsku tehnologiju, a lokalnoj zajednici 100 novih radnih mesta čime će se broj zaposlenih u ovoj fabrici povećati na oko 1400.
    Kompanija "Marbo produkt" postala je deo "Pepsiko" porodice, 2008. godine. "Pepsiko" je vodeći svetski proizvođač hrane i pića, osnovan 1965. godine. Kompanija ima sedište u Njujorku i prisutna je na više od 200 tržišta širom sveta, gde zapošljava preko 285.000 ljudi.
    „Marbo” iz Bačkog Maglića sada je najveća čipsara na Balkanu s kapacitetom od dve tone na sat, a počeli smo pre dve decenije sa linijom od 200 kilograma.''









    ''Маглић је село у општини Бачки Петровац у Јужнобачком округу. Према попису из 2002. било је 2695 становника...У насељу има 904 домаћинства...'' (Vikipedija)


    Slikano sa puta Bački Petrovac - Silbaš.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 12.03.2014 u 18:37

  3. #3

    Odgovor: Tamo–amo po Vojvodini

    MALI RADINCI



    ‘’Mali Radinci su naselje u Srbiji u opštini Ruma u Sremskom okrugu. Prema popisu iz 2002. bilo je 598 stanovnika.’’ (Vikipedija)

    Mali Radinci se nalaze oko četiri km. istočno od Rume, a udaljeni su oko 1,5 kilometara na sever od puta Ruma - Putinci - Inđija.




    Sledi tekst sa adrese maliradinci.blogspot.com:

    Postanak sela
    Nema podataka kako je nastao naziv Mali Radinci. O postanku sela Mali Radinci najstariji pisani dokumenti nalaze se u knjizi "Srbi u Sremu" od dr. Dučana Popovića. Na strani 96 ove knjige pise: "1702. godine zabeleženi su jedni Radinci kao naseljeni - verovatno Mali (Donji). 1734. godine imali su 28 domova, 1736. godine imali su samo 13 kućnih starešina sa 10 oženjenih braća ili sinova i 4 odrasla neoženjena sina ili brata i jednom udovicom sa posedom. 1756. godine imali su 30 domova, 1766. godine 43 doma, 1774., godine 53 doma, a 1791. godine 55 domova sa 324 duše. 1810. godine imali su 61 dom a 1808. godine 402 duse." U XVIII veku Mali Radinci pripadali su Iločkom odnosno iriškom vlastelinstvu. Iločko vlastelinstvo dobila je od bečkog dvora Papinska porodica Odeskalski iz Rima. Ovo vlastelinstvo je bilo podeljeno na iločko i iriško. U ime porodica Odelkalski vlastelinstvom je upravljao baron Marko - Aleksandar - Pejaćević. Iriškom vlastelinstvu je pripadalo 19 naselja i bilo je najveće u Sremu.


    Značajno je ovde pomenuti i političke prilike u Sremu XVII i XVIII veka. Karlovačkim mirom 1699.godine izmedju Turske i Austrije Srem je podeljen na dva dela. Granica je povučena linijom (Marsiljijeva linija) koja je u Sremu polazila od Slankamena na istoku do Rače (ušća Bosuta u Savu) na jugozapadu. Ova granica je isla pravo na selo Maradik i dalje na Rumu. Prolazila je pokraj grada Mitrovice. Gornji Srem je pripao Austriji, a Donji Srem zajedno sa gradom Mitrovicom južno od označene linije ostao je još skoro 20 godina pod Turcima. Ove vojno-političke promene u Sremu uticale su u znatnoj meri na političke, socijalne, kulturne i ekonomske prilike našeg naroda u Sremu. Naročito se odrazilo na pitanje vere i pokreta za unijaćenja Srba koji sprovodi katolička crkva i carski dvor u Beču.




    Geografski polozaj
    Na blagim padinama fruškogorskih brežuljaka u severoistočnom Sremu lezi živopisno selo Mali Radinci. Selo je ušorenog tipa. To je jedno od manjih sela rumske opštine. Mali Radinci se sa zapada graniče sa Rumom, sa juga i jugozapada Kraljevcima i Žarkovcem, sa severoistoka sa Šatrincima i sa severozapada Irigom. Od najbliže zeljeznicke stanice Kraljevci udaljeni su oko 4-5 kilometara, a od auto-puta Beograd - Zagreb oko 10 kilometara. Do drugog svetskog rata je imalo oko 150 domaćinstava i priblizno 500 stanovnika, sa preko 2.000 jutara obradive zemlje. Selo je u ekonomskom pogledu napredno, a njegovi stanovnici vredni zemljoradnici.

    Zemljište je plodno, većim delom valovito i pogodno za zemljoradnju i ostale ratarske kulture. Po svom sastavu ovo zemljište cine lesne zaravni prekrivene dobrim slojem humusa.

    Selo se nalazi na nadmorskoj visini 121 m. Prosešna nadmorska visina atara je 120 do 140 metara. Kroz selo Mali Radinci protiču dva potoka, Leštanski i Suodolski. Izvorišta ovih potoka su dosta bogata vodom, a nalaze se na južnim padinama Fruške gore.

    Atar Malih Radinaca zahvata 1491 hektar.


    Stanovništvo
    Stanovnistvo Malih Radinaca je od davnina bilo mešovito. Tako i dan danas. Apsolutnu vecinu čine Srbi preko 80%, Madjara ima oko 12%, a ima i izvestan broj Roma i dr.

    Posle drugog svetskog rata broj stanovnika u Malim Radincima bio je: 1948. godine - 580 stanovnika od toga 457 Srbi, 105 Madjari i Hrvati, a 1971. godine: 578 stanovnika , od toga: 492 Srbi, 60 Madjari, 15 Hrvati i 11 ostali. Broj domaćinstava: 1948. godine 141, 1971. godine 157.
    Pre Drugog svetskog rata u Malim Radincima živelo je i oko 8% Nemaca.




    O.Š. "Zmaj Jova Jovanović"


    U knjizi "Pravoslavno ispovedanje vere" izdatoj u Moskvi 1744. godine postoji zapis od 15. aprila 1780. godine da je Miron Stajić bio ucitelj maloradinačke mladeži. Sem ovoga zapisa nema kasnijih podataka o radu škole. Tek u Šematizmu srpskopravoslavne mitropolije Karlovačke od 1905. godine nalaze se podaci o školi u Malim Radincima. U Šematizmu je zabeleženo da je škola u Malim Radincima 1888. godine imala 32 djaka. Od toga bilo je muških 20 i ženskih 12.

    Osnovna škola je po zakonu od 1868. godine bila obavezna za svu decu od 6 do 12 godina. Svaka opština u kojoj je bilo najmanje 30 dece dorasle za školu morala je otvoriti osnovnu školu.

    Letopis škole je nestao za vreme drugog svetskog rata, pa se ne moze tacno utvrditi kad je škola sazidana. Prema nekim kazivanjima najstarijih mestana , jer pisanih dokumenata nema, početkom 20. veka sazidana je sadasnja školska zgrada.


    Crkva Sv.Nikolaja
    U dokumentima koji postoje u crkvenoj arhivi Mitropolije u Sremskim Karlovcima najstariji zapisi rodjenih i venčanih zabeleženi su 1767. godine. Srpska pravoslavna crkva je sazidana je 1765. godine za vlade carice Marije Terezije. Zgrada ove prvobitne crkve nije sačuvana, a nema ni podataka o imenu graditelja. Kasnijih godina crkva je dogradjivana i produžavana. (renovirana je 1991. godine)

    Prema dokumetima sremskokarlovačke mitropolije crkva je dogradjena 1834. godine. Dogradnju je izveo ugledani zidarski majstor Anton Hening. Ovaj majstor zidao je sadašnji zvonik i produžavao crkvu.




    Crkva je posvećena sv. ocu Nikolaju (9.maj - 22.maj). Sadašnji njen oblik je isti kako ga je sagradio majstor Hening. U unutrašnjosti crkve nalazi se živopis - slika Sv. Stevana Dečanskog. Ova slika ima veliku istorijsku i umetničku vrednost. Radio ju je nepoznati autor. Ikonostas je delo Jakova Orfelina koji je radio i ikonostase u crkvi u Sremskim Karlovcima i u manastiru Krusedol. Za vreme drugog svetskog rata crkva nije (skoro nista) oštećena, iako se na crkvenom tornju jedno vreme nalazila partizanska osmatračnica.

    Parohijski dom i stan sveštenika sazidan je pre 80-90 godina (prema predanju, jer pisanih dokumenata nema).

















    Poruku je izmenio nenad.bds, 30.11.2012 u 13:12

  4. #4

    Odgovor: Tamo–amo po Vojvodini


    РУСКИ КРСТУР - РУСКИ КЕРЕСТУР



    ''Руски Крстур (русински: Руски Керестур) је село у општини Кула. По попису из 2011. године има 4579 становника, претежно припадника русинске националности. Руски Крстур је и културни центар ове националне мањине у Војводини...'' (Vikipedija)


    ''Руски Крстур је најстарије русинско место. Раније се звао Бач Керестур. Место је, 1751. године званично признато када је у Крстуру живело око 80 русинских породица које су се ту доселиле још 1745/46. године са Хорњице (Закарпатје) на Косцељиско (то је пустара између Крстура и Куле). Велика већина их је дошла из околине Кошица, Ужгорода, Мишколца. У првом наврату се доселило 11 особа или породица како је записано у Аустроугарским архивима. Они су напустили своју постојбину у потрази за бољим животом. Кулске власти су Русинске досељенике примили и послали да обрађују пусту и мочварну земљу близу Куле, где су они основали своје насеље, данашњи Руски Крстур...'' (Vikipedija)

    ''...Њихово насељавање je било повезано са општим приликама. Након окончања периода аустро-турских ратова 1739. године Хабсбуршка монархија je дошла у посед плодних, али готово пустих територија на тлу јужне Угарске. Тада je одлучено да се оне населе и привредно обнове. Међу народима који су пристигли и пустили корене на плодној војвођанској равници нашли су се и Русини. Они су досељени из североисточних жупанија ондашње Угарске, из области које се данас налазе у источној Словачкој, Закарпатској области Украјине и Мађарској. .. По одредби тих уговора колонисти су по националности морали бити Русини (Ruthen-и), по статусу слободни људи, по вероисповести гркокатолици (унијати)... (Сајт Националног савета русинске националне мањине)


    ''Русини на територији данашње Србије живе преко 260 година. У њиховој богатој традицији 17. јануар 1751. године остао je забележен као посебан датум. Toгa дана je Франц Јозеф де Редл, саветник царице Марије Терезије и администратор Краљевско-државног Бачког дистрикта у Сомбору потписао први званични документ − Уговор о насељавању 200 русинских гркокатоличких породица на тадашњу пустару Велики Крстур. Био je то официјелни почетак данашњег Руског Крстура, најстаријег, највећег и најпознатијег насеља Русина у Војводини и Србији. Taj дан je већ више деценија прихваћен као дан званичног досељавања Русина на ове просторе...'' (сајт Националног савета русинске националне мањине)


    ''По историјском пореклу Русини припадају Источним Словенима. У средњем веку Русинима су се звали сви житељи Кијевске Руси. Током столећа мењале су се границе и државе. У XIX веку овај етноним одређивао je све Источне Словене поданике Хабсбуршке монархије који су живели у Галицији и североисточној Угарској. Русини за себе кажу да су Руснаци, a свој језик зову руски. Русини пишу ћириличним писмом. Ко зна русински с лакоћом може разумети све словенске језике, a посебно језике Карпатског ареала... (сајт Националног савета русинске националне мањине)



    ''Današnji raspored rusinskog življa pokazuje da je Bačka ostala centar njihove teritorijalne koncentracije, a Ruski Krstur, sa nešto iznad 5000 stanovnika najbrojnije mesto i kulturni centar zajednice u Srbiji. Po broju stanovnika slede Kucura (2.500), Novi Sad (2000), Vrbas (1.800), Djurdjevo (1.300), Kula (850), Šid, Sremska Mitrovica i okolna naselja (1600), itd. Osim Ruskog Krstura, gde čine većinu stanovništva (oko 90%) i Kucure (sa oko 51%), u ostalim mestima su u izrazitoj manjini, izgubljeni u većinskom stanovništvu... (Sajt E-Rusnak Info - Mihajlo Hornjak)


    Стара штампарска машина

    ''... Већ 1945. године, обнавља се рад Руских новинох (Русинских новина) под новим називом Руске слово (Русинска реч). Новинско-видавательна установа Руске слово (Новинско-издавачка установа Русинска реч) са седиштем у Новом Саду основана je када и истоимене новине. Она публикује више часописа и едициja.. (сајт Националног савета русинске националне мањине)


    ''...Русини у Србији више од једног столећа на свом народном језику објављују књиге. Језик Русина у Србији данас се сматра најмлађим књижевним словенским језиком. Томе Русини треба да захвале делу Хавријила Костељника који je рођен 1886. године у Руском Крстуру. Био je један од најобразованијих и најпознатијих војвођанских Русина − свештеник, доктор филозофије, универзитетски професор и писац. Иако je највећи део свог бурног живота провео у Лавову, пресудно je утицао на културно-национални развој војвођанских Русина. Још као гимназијалац, 1904. године млади Костељник je објавио Идилски венєц З мойого валала (Идилски венац Из мог села). Дело je написано на народном језику и представља темељ уметничке књижевности код Русина у Војводини. Он je 1923. године саставио и Граматику бачванско-рускей бешеди (Граматику бачванско-русинког говора) и на тај начин je кодификовао језик овдашње русинске заједнице у Србији. Костељник je писао на пет европских језика и објавио je више од двадесет књига. To што je написао на русинском језику постало je темељ културе и националног идентитета Русина у Војводини..'' (сајт Националног савета русинске националне мањине)


    Хавријил Костељник

    ''Хавријил (Габор) Костељник - Хомзов (Гавриїл Костельник-Гомзов; 15. јун 1886, Бачкерестур (данас Руски Крстур), Аустроугарска — 20. септембар 1948, Љвов, СССР) био је русински филозоф, историчар, песник, прозаиста, драматург, лингвиста, универзитетски предавач и култрно-просветни пионир, гркокатолички и православни свештеник и теолог. Својим радом и залагањем је допринео оснивању Русинског народно-просветног друштва (РНПД) 1919. године, а његова вероватно најважнија заслуга је била оснивање посебне књижевности бачко-сремских Русина.

    Рођен је у Бачкерестуру (данашњем Руском Крстуру, Србија) у земљорадничкој породици средњег имовинског статуса, од оца Федора и мајке Ане рођене Макај. Основну школу је завршио у родном селу, а гимназију у Винковцима и Загребу...

    У време Првог светског рата вратио се у своје родно село, Бачкерестур, где је 22. фебруара 1915. године био постављен на место другог капелана. У то време написао је и прву историју свог родног места. Од 1920. до 1929. године радио је као главни уредник часописа Нива, а између 1928. до 1931. године такође и као предавач на Богословској академији у Љвову...''


    Дом културе

    ''... У Руском Крстуру се одржава, и изван граница наше земље, познат међународни Фестивал рускей култури Червена ружа (Фестивал русинске културе Црвена ружа), затим Драмски мемориял Петра Ризнича Дядї (Драмски меморијал Петра Ризнича Ђађе), и Културна манифестация Костельникова єшень (Културна манифестација Костељникова јесен) чији се програм одвија у местима где живе Русини. Русинска друштва организују традиционалне културне манифестације ширег значаја...''(сајт Националног савета русинске националне мањине)


    Тршчара од набоја подигнута у време недуго после формирања села је под заштитом али не и у добром стању.

    ''Poslednjih pedeset godina broj stanovnika u Ruskom Krsturu opada. Mladi se iseljavaju u veće gradove a Rusini se od devedesetih godina u većem broju sele i u Kanadu. Danas u, kako ga Rusini zovu, Ruskom Keresturu živi oko 5.500 stanovnika. Najviše je Rusina, ali su tu i Srbi, Mađari, Ukrajinci, Hrvati, Crnogorci, Slovaci i drugi...'' (РТС)


    ''..Ruski Krstur sa više od 4000 Rusina važi za prestonicu tog naroda u Vojvodini. Malo je poznato da u tom, većinski rusinskom mestu, postoji i crkva koja datira iz perioda kad su se i Rusini doselili u Vojvodinu. Grko-katolička katedrala Svetog Nikole iz 18.veka najstarija je u Apostolskom egzarhatu Srbije. Rusini su tako došli i do danas ostali katolici koji poštuju vizantijski obred...

    Rusini se tako kao grkokatolici zapravo razlikuju i od rimokatolika, i od pravoslavaca. Crkvena služba je na staroslovenskom a liturgija na rusinskom jeziku. U crkvi se služi beskvasni hleb, sveštenici mogu da imaju ženu i decu ali priznaju papu kao vrhovnog verskog poglavara. U sklopu crvkenih običaja, može se reći da su Rusini očuvali i svoje narodne elemente, pa se i time razlikuju do ostalih vernika u Srbiji... (RTS)


    ''Катедрална гркокатоличка црква Светог Николаја

    Саграђена је 1784. у духу класицизма. Свој садашњи изглед добила је у обнови 1836, што се види из натписа изнад северног портала. Изведена је као једнобродна грађевина са полукружном олтарском апсидом на истоку и високим звоником који се уздиже над западном фасадом, ослањајући се на четири ниска и масивна ступца међусобно повезана луцима.

    На месту уобичајеном за певничке апсиде пробијени су зидови да би се доградиле једноспратне сакристије правоугаоних основа, одвојене од простора наоса лучним отворима.

    Мирна и складна фасадна декорација потенцира репрезентативност здања. Главни портал је укомпонован у полукружно завршени трем, знатно нижи од висине брода. Богата резбарија иконостасне преграде рад је Аксентија Марковића из 1791. За сликану декорацију ангажован је три године касније Арсеније Теодоровић, који је такође аутор представа на певницама и архијерејском трону. Сликар изузетно великог опуса, нарочито када су у питању иконостасне целине, Теодоровић је овде остварио нека од својих најбољих дела, колористички свежа и портретски снажна. Зидну декорацију осликао је 1936. Миленко Ђурић. Између 1961–63. обављена је рестаурација иконостаса. Конзерваторски радови су изведени 1972. ''(Извор: Споменичко наслеђе Србије, Завод за заштиру споменика културе РС, 2007.)
    Црква је категорисана као споменик културе Србије од великог значаја.


    ''Običaji koji se svake godine mogu videti u sabornom hramu ali i u crkvi u Vodicama nadomak Ruskog Krstura jedinstveni su u Srbiji. Za Božić, deca obučena u narodne nošnje pevaju božićne pesme, dok za Uskrs, posle blagosiljanja korpi s ofarbanim jajima, dečaci i devojčice se blagosiljaju i polivaju vodom. Takvi običaji postoje kod Rusina u Vojvodini, ali ne i kod svih grkokatolika.

    "To jedna lepa tradicija koja ne samo da produhovljuje čoveka nego održava i onu u ljudima rusinsku svest. To je jedan spoljašnji način koji veže čoveka za određenu naciju i određenu veru, smatra član crkvenog odbora u Ruskom Krsturu Fejdi Julijan''...'' (RTS)


    ''Rusini pripadaju Istočnim Slovenima. U srednjem veku Rusinima su se zvali svi žitelji Kijevske Rusije. Tokom vekova menjale su se granice i države. U XIX veku ovaj etnonim određivao je sve Istočne Slovene podanike Habsburške monarhije koji su živeli u Galiciji i severoistočnoj Ugarskoj.

    Govore rusinski jezik i koriste ćirilično pismo. Jezik Rusina u Srbiji se danas smatra najmlađim književnim slovenskim jezikom, a službeno je kodifikovan 1923.godine..

    ''Ukrajina službeno Rusine smatra delom svoga naroda, a naziv Rusin u Ukrajini smatraju starijim etnonimom koji je zadržao dela naroda u rasejanju koji nije bio povezan sa svojom maticom. '' (RTS)

    ''...U raspravama (da li su Ukrajinci ili Rusini) intenziviranim od proglašenja nezavisne Ukrajine 1991. se ne radi o etničkom poreklu i nacionalnom identitetu, već o zauzimanju pozicija u društveno-političkom životu i borbi za rukovodeća mesta u rusinskim institucijama u funkciji političkih interesa sa kojima ovdašnja rusinska zajednica nema direktne veze, niti na njih može uticati...'' (Sajt E-Rusnak Info - Mihajlo Hornjak)


    '' Rusini – ko su, šta su Rusini
    Rusini su – istorijski narod kao i ostali slovenski narodi. Svoju prošlost dele sa svim slovenskim narodima. Istorijsko sećanje, tradicija, kulturno nasledje i običaji vezuju ih za Karpatske oblasti i starije slovensko-rusko nasledje, što se tako očigledno potvrdjuje u etnonimu Rusnak/Rusnaci, prefiksima i kvalifikativima izvedenim iz imena »Rus», »Ruski« (»mi ruski ljudze«, »naš ruski jazik«, »našo ruski običaji«, »ruski pisnji«, »ruska škola«, »ruska cerkva«, itd.). Odlikuju se visokim stepenom očuvanosti etničkog identiteta (osećaj zajedničkog porekla, jezik, običaji, vera, patronimi), kao i svojom usredstredjenošću na rad i život sa većinskim i narodima u multinacionalnom i multikulturalnom društvu Vojvodine i Srbije...'' (Sajt E-Rusnak Info - Mihajlo Hornjak)


    'Zamak' - donedavna škola

    ''Руски Крстур је културни и просветни центар Русина Србије. Прва школа је почела са радом 1753. као тзв. Тривијална школа, где се учило читање, писање, рачунање и основе црквеног певања са веронауком. Школа је на крају 19. века постала државна. Данас у Руском Крстуру делује забавиште, основна школа на српском и русинском језику. Гимназија у селу је једина средња школа са русинским као наставним језиком у Европи. Од 2009. године, осим гимназије, отворен је и смер туристички техничар у истој школи...'' (Википедија)

    ’’Ubrzo posle preseljenja u Bačku, odnosno u Ruski Krstur (1745.), Rusini su, u tesnoj vezi sa crkvenom opštinom, 1753. godine osnovali svoju školu, koja je na početku bila trivijalna, ali su se u njoj na rusinskom jeziku učili čitanje, pisanje, računanje i veronauka. Ovi podaci govore da je osnovna škola u Ruskom Krsturu prošla u svom veku više razdoblja: period konfesionalne škole od 1753. do 1888. godine, zatim komunalne od 1888. do 1899. i državne od 1899. do 1918. godine. Između dva svetska rata škola je bila državna. ..
    Nakon oslobođenja 1945. godine, osnovna škola u Ruskom Krsturu nastavlja rad i, svojstveno tadašnjem vremenu, uključuje se u nastavu kao Narodna škola na rusinskom jeziku. U februaru 1945. otvorena je Državna realna gimnazija – prva gimnazija u istoriji Rusina. Gimnazija je radila do 1949. kada je transformisana u osnovnu školu, a 1970. godine gimnazija ponovo nastavlja sa radom i to prvo kao istureno odeljenje Gimnazije „Veljko Vlahović” iz Vrbasa, a zatim kao samostalna.’’(sa sajta Gimnazija)


    Spomenik NOB u centru








    Месна канцеларија

    ''Због изузетно плодне земље о Крстурском атару, становштво се од досељења, бави пољопривредом. Она је и окосница привреде села. Бројна су пољопривредна газдинства. У селу постоји погон за прераду и смрзавање хране. Руски Крстур је врло познат по производњи паприке. Одређени број становштва је запослен у кућним радионицама за производњу намештаја, које је врло развијено...'' (Vikipedija)




    Из правца Оџака - Сомбора.


    ''Познато ходочасничко место код Руског Крстура je Водица. Tу се неколико пута у години окупљају ходочасници из Егзархата и Крижевачког владичества...'' (Националнi савета русинске националне мањине)


    ''Najstariji dokument o Vodici je pismo sveštenika Janka Kopčaja Križevskom Vladiki iz 1829. ’’Na teritoriji moje parohije, kod glavnog puta koji vodi do Krstura kroz sela Brestovac i Stapar do slobodnog grada Sombora, na udaljenosti 15 minuta od samog sela, nalazi se mali bunar koji je moja parohija pre pet godina ogradila za upotrebu hodočasnika. Kod tog bunara, negde u isto ovo vreme, nekoliko ovdašnjih devojaka dok su išle, videle su nesvakidašnju pojavu, koja je svetlela tako jako, da su devojke uplašene od prejakog svetla, pobegle od bunara i skrenule na drugi put ali su i na većoj udaljenosti videli svetlost. Te devojke, kad su se vratile kući, ispričale su o toj pojavi svojim najbližim i ljudima u selu. Mnogi od njih, vodeni radoznalošću, krenuli su prema bunaru da bi se sami uverili da li je to istina ili ne. I, uistinu, neki od njih su sa čudenjem i poboznim strahom videli zvezde kako izlaze iz vode i isijavaju svetlo koje blešti kao vatra a isto tako i nešto nalik malom detetu koje pliva u vodi. To se ponavljalo i nestajalo.
    Te neobične pojave, koje su često videli mnogi ljudi u različitom vremenu, izazvale su veliku radoznalost da danas ne samo moji vernici već i pripadnici naroda koji nas okružuju dolaze kod gore navedenog bunara i pobožno se mole i pevaju duhovne pesme’’. (Sajt Vodice)


    ''Za pojavu koja se desila 1822. godine pročulo se po celoj okolini i izazvalo veliko interesovanje za bunar.
    6.6.1822. godine u jedanaest sati pre podne dve devojke Jelisaveta Ramač i Jelena Vislavski videli su čudesnu Devicu prelepo obučenu. Pojave su bile veoma česte dvadesetih godina devetnaestog veka. Prva komisija za slučaj Vodice je dodeljena 1830. godine s obzirom na brojne pojave, ozdravljenja i čudesna ukazanja. Medutim, ona nije izvršila svoju ulogu. Druge dve komisije formirane su 1856/58 godine kad se počelo ozbiljno razmišljati o izgradnji Vodice. Po želji krsturskog paroha Janka Gvoždžaka da bi se dala dozvola za izgradnju cerkve u Vodici, Vladika Križevski 29.3.1857. moli za širu informaciju vicearhidjakona Bačkog Šovša a on 30.7. vraća i daje svoj pozitivan sud o slučaju. Posle toga Vladika daje dozvolu za izgradnju kapele u Vodici...
    Jedna od najvećih procesija koje su su spontano nastale u Vodici je Zavetni dan. To je počelo 1853. godine kad je grad uništio letinu. Ta velika nesreća je okrenula narod prema Majci Mariji. Iako se treći dan Duhova nije slavio, naši preci su taj radni dan izabrali da bi ga posvetili Presvetoj Devici Mariji sa molbom da čuva useve od grada i drugih nesreća. 1922. godine uspostavljena je Nedelja Vodice. To je nedelja na početku meseca maja i svih sedam dana se služi Služba.'' (Sajt Vodice)


    Чарда на каналу


    На Каналу је уређено купалиште.




    Прилаз од Куле.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 25.01.2013 u 13:06

  5. #5

    Odgovor: Tamo–amo po Vojvodini

    NEŠTIN
    - selo 'raskrečeno' između Srema i Bačke -



    ''Neštin je naselje u opštini Bačka Palanka u Južnobačkom okrugu, iako se geografski nalazi u Sremu. Prema popisu iz 2002. bilo je 900 stanovnika...''

    Neštin je najsevernije podunavsko selo Srema.

    Do ratova iz 90-tih Neštin je bio blizu Bačkoj Palanci, naročito posle izgradnje mosta preko Dunava 1974. No, sada Neštoinci prolaze od svog sela do sedišta opštine i svojih radnih mesta preko dva granična prelaza u Hrvatskoj i jednog u Srbiji. Do normalizacije odnosa i uspostavljanja saobraćaja preko mosta bilo je još gore - jedina kopnena veza je bila preko Novog Sada, ili eventualno skelama.


    Pogled preko Dunava na Bačku Palanku. Leva strana slike je 'inostranstvo'. Neštin počinje uz desnu ivicu slike.


    ‘’Istorija sela se proteže daleko u prošlost, još od mlađeg kamenog doba, ovo područje je bilo naseljeno.U pred-rimsko vreme naseljavaju ga keltsko pleme Skordisci, zatim i Rimljani,koji podižu utvrđenje na reci Dunav. To mesto i danas nosi naziv Kuluštra- od latinskog Kastel ili utvrđenje. Velikom seobom naroda u 4. veku prostore Panonske nizije naseljavaju slovenska plemena, a za njima dolaze i Avari. Početkom 9. veka zajedno sa Slovenskim plemenima žive i Ugari, pod čijom državom će se i nalaziti ovo područje...''


    ''...Neštin se prvi put se spominje 1323. godine. Posle Ugara u 14. veku na kratko je ovo područje ušlo u sastav srednjovekovne srpske države za vreme sremskog kralja Dragutina Nemanjića. Posle ovog perioda ponovo se vraća u sastav Ugarske. Takođe je bio pod vlašću iločkih vlastelina. Najezdom Osmanlija u 16. veku područje Neština se nalazi pod njihovom vlašću. Tek povlačenjem Turaka, Srbi se naseljavaju u Neštinu. To je i vreme kada se trgovina i poljoprivredna proizvodnja užurbano razvija.

    1792. godine reformama austrijske carice Marije-Terzije i Neštin dobija školu, koja je u sastavu pravoslavne crkve, koja neprekidno radi sve do danas.
    1848. godine posle majske skupštine,održane u Sremskim Karlovcima i reakcijama na događaje, jedan srpski vojnik pucao je na mađarsku brodsku oklopnjaču Mesaroš i ranio kapetana broda. U odmazdi Mađara spaljeno je 13 kuća i oštećena pravoslavna crkva...''




    Na spomeniku je više ovakvih ploča sa imenima poginulih boraca i žrtava fašizma.

    ''...Neštin zatim ulazi u sastav Kraljevine SHS, da bi u Drugom svetskom ratu bio u sastavu NDH. Oktobra 14.na dan Pokrova Presvete Bogorodice ustaška četa iz Iloka uz pomoć pojedinih lojalnih meštana iz Neština vrši masovna ubistva u selu. Tom prilikom na najzverskiji način ubijeno 144 meštana, mahom bili Srbi, pravoslavne vere. Pravoslavni hram je tih godina pretrpeo oštećenja, a jedan odred ustaša je i živeo u crkvi koju su u više navrata na najgore moguće načine oskrnavili...’’ (Vikipedija)


    Spomenik u Neštinu simboliše putokaz kome su se usmeravali rodoljubi antifašisti koji su iz Bačke preko Dunava prelazili za Srem, a često i dalje, za Bosnu. Svojevrstan par ovom spomeniku, u obliku čamca, nalazi se blizu Bačke Palanke na mestu odakle se sa bačke strane kretalo ka Sremu.


    Deo spomenika posvećen je začetku partizanske rečne mornarice.


    ''1759. godine Neštin dobija novu crkvu,č ija je izgradnja počela 4 godine ranije. Ikonostas rad Teodora Dimitrijevića Kračuna završen je 1773. godine i spada u remek dela baroknog ikonopisanja kod Srba. Po završetku izgradnje hrama čudotvorna ikona Presvete Bogorodice neštinske unesena je u svečanoj litiji u hram gde je izložena i gde se čuva i danas..'' (Vikipedija)


    ''Црква Св. Кузмана и Дамјана у Нештину, једнобродна грађевина са високим звоником на западној страни, припада великој групи групи цркава које стилски представљају православну верзију барокнe архитектуре. Сeверна и јужна фасада украшене су пиластрима повезаним луцима под којима су полукружно завршени прозори...''


    ''...Иконостас је резао Марко Гавриловић са сином Арсенијем Марковићем 1772, а осликао га је 1773. (сокл, престоне иконе, двери, апостоле и пророке) највећи барокни српски сликар друге половине XVIII века, Теодор Крачун. Он je насликао и иконе Крунисање Богородице и Богородица са Христом, као и икону св. Јована Златоустог са архијерејског трона. Иконе за нештински иконостас настале су после Крачуновог школовања у Бечу, али се током прве половине осме деценије он још увек придржавао ранобарокног стила који су му пренели његови први учитељи Василије Остојић и Димитрије Бачевић...''


    ''...Златна позадина на престоним иконама, хијератичност положаја и уздржаност геста везују га за претходну епоху угледања на православне позносредњовековне узоре, које напушта у наредној деценији када усваја каснобарокни ликовни израз. Икону са Богородичиног трона насликао је и потписао јереј Рафаило Милорадовић 1724. Три иконе Станоја Поповића сачуване су са старог нештинског иконостаса из 1741, царске двери су насликане средином XVIII века, а певничке иконе и северне двери, као и празничне иконе, сликао је Стефан Гавриловић 1800.'' (Споменичко наслеђе Србије; Завод за заштиту споменика културе РС)


    Црква је споменик културе великог значаја.














    ''Seoska kuća u Neštinu predstavlja razvijeni tip seoske kuće čija je pojava karakteristična za područje Srema u XVII veku. Kuća je pravougaone osnove, užom stranom okrenuta prema ulici, ali duboko uvučena od ulične regulacione linije u dvorište. Zbog konfiguracije terena okućnica je nepravilne osnove, pa je kuća slobodno postavljena u prostoru. Karakterišu je tri vertikalna nivoa: podrum, prizemlje i tavan. Kako je podignuta na kosini, podrum se nalazi ispod njenog prednjeg dela, a podignut je, kao i temelji kuće, od lomljenog kamena. Zidovi su u bondručnoj konstrukciji sa ispunom od pletera, a dvovodni krov je pokriven trskom. Kuća je trodelna, sa tradicionalnim rasporedom prostorija u nizu soba – kuhinja – soba. U kuhinjskom delu je sačuvano otvoreno ognjište..''


    ''...Posebnost ove kuće ogleda se u gongu sa dekorisanim drvenim stubovima ne samo na dvorišnoj već i na uličnoj fasadi, kao i malim tremom na prednjem zabatu.
    Kuća se danas nalazi u vlasništvu Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture.'' (TO Vojvodine)

    Kada sam ovo slika kuća je bila u prilično lošem stanju i pretlo joj je naglo propadanje. No, 2012. je obnovljena.

    Seoska kuća u Neštinu je spomenik kulture velikog značaja.




    U selu postoji i rimokatolička crkva, nedavno obnovljena, ali o njoj nisam doznao ništa vredno pomena.




    Selo izlazi na rukavac Dunava.


    Bačka Palanka se nazire.

  6. #6

    Odgovor: Tamo–amo po Vojvodini

    SAMOŠ
    'najbanatskije' selo


    Kad pustim, onako neobavezno, mašti na volju, selo Samoš, u središtu trougla Zrenjanin - Vršac - Pančevo, predstavlja mi prototip banatskog sela.


    ''Samoš je najisturenije naselje, koje se nalazi u severnom delu teritorije opštine Kovačica. Selo je izgrađeno na severnom obodu južne banatske lesne zaravni. Nalazi se na udaljenosti od osamnaest kilometara severoistočno od Kovačice.

    S obzirom na to da je izgrađeno na kontaktu lesne zaravni i lesne terase, severni i južni deo naselja imaju različite nadmorske visine, od 95 do 110 metara.

    Iako je po svom položaju periferno naselje u opštini, Samoš je dobro povezan sa njenim središtem, sa susednom opštinom Alibunar, kao i sa važnijim privrednim i kulturnim centrima Zrenjaninom, Vršcem i Pančevom.


    Celokupna površina samoškog atara prekrivena je plodnim zemljištem černozemom, koje je po svom sastavu najkvalitetnije u okolini.

    Selo Samoš počelo je da se gradi 1804. godine u okviru teritorije nekadašnje Vojne granice. Sagradili su ga vojni graničari Srbi, koji su u njemu ostali i nakon ukidanja granice. Pisani podaci kazuju da je Samoš pocetkom XX veka imao 538 kuća sa 2462 stanovnika.

    Prema popisu iz 2002. godine u Samošu je živelo 1247 stanovnika. U nacionalnoj strukturi stanovništva nije prisutno karakteristično vojvođansko šarenilo. Najveći broj stanovnika Samoša čine Srbi (95%), dok sve ostale nacionalne zajednice koje žive na teritoriji opštine zajedno cine 5% stanovništva.'' (Sa sajta Turističke organizacije Opštine Kovačica)




    ''Село Самош се налази у средишњем Банату на северном рубу Делиблатске пешчаре. Црква Св. Николе је прецизна копија цркве исте посвете у недалеком селу Сакуле. Село Самош основано је приликом исељавања српског становништва из Чавоша (Румунија) и Сечња, које је са собом понело и своје олтарске преграде, данас уклопљене у нејединствену целину у самошкој цркви. Старији део иконостаса сликао је у другој половини XVIII века веома активни банатски зограф Недељко Поповић. Иконостас се састоји из две дрвене плоче на којима су у два неједнака појаса насликани апостоли са Деизисом у средини (у ширем) и пророци (у ужем појасу) и две велике иконе: св. Димитрија и удвојена икона св. Ђорђа за два наручиоца са сликаревим потписом из 1777. Млађи део иконостаса, рокајне резбарије, заузима централно место, са премазаним престоним иконама, царским дверима, Крунисањем Богородице, низом апостола и пророка, Страдањима и Распећем. Целивајуће иконе Рођења и Обретења главе Јована Крститеља радио је непознати сликар с краја XVIII и почетка XIX века.'' (Споменичко наслеђе Србије''; Завод за заштиру споменика културе РС)


    ''Crkva Svetog Nikole

    Srpska pravoslavna crkva u Samošu spada u veće i raskošnije pravoslavne crkve na tlu Banata, pa i Vojvodine. Temelji crkve udareni su 1840. godine a crkva je osvećena 1847. godine. Hram je posvećen je prenosu moštiju Svetoga Nikolaja.

    Ikonostas čine ikone prenešene iz Sečnja i Čavoša u današnjoj Rumuniji. Delovi ikonostasa, mada uklopljeni u jednu celinu, bitno se međusobno razlikuju i potiču od ruku dvojice nepoznatih majstora, čije je stilsko i likovno opredeljenje potpuno suprotno. Pretpostavlja se da je jedan od tih slikara Nedeljko Popović, predstavnik poslednje generacije slikara vezanih za tradicije srednjevekovnog balkanskog živopisa u pogledu ikonografije i likovne interpretacije, a drugi Jovan Isailović stariji, čije stvaralaštvo nosi odlike potpuno razvijenog baroka. Ikonostas je od 1974. godine stavljen pod zaštitu Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika Autonomne pokrajine Vojvodine.''(Sa sajta Vojvodineonline)

    Crkva je spomenik kulture od velikog značaja.

    Dve velike ikone su iz iz 1777.
    Mlađi deo ikonostasa, sa rokajnim rezbarijom zauzima centralno mesto.


    Delovi prenetih ikonostasa ssmešteni su na jednostavnu drvenu pregradu.


    Hram deluje upadljivo monumantalno, naročito u pordjenju sa okruženjem. Jedino što je u srazmeri sa veličinom crkve je širina ulice od dobrih stotinak metara.


    Do tog dela Banat stigao sam tragom popisa vodica iz knjige Mirjane Đekić 'Vodice u Vojvodini'.


    ''Članovi bogomoljačkog pokreta, ili pobožni, kako ih zovu u Banatu, sagradili su i na ovom prostoru veći broj vodica: u Samošu 1930. godine, u Pavlišu 1933, Orlovatu 1935, u Dobrici, Deliblatu i Boki…''


    Na pročelju piše:
    1930
    Sveta vodica
    DOM POBOŽNOG DRUŠTVA
    Iskopo Emil Markov


    Bunar sa lekovitom vodom je u kapeli.




    ''Radarski centar SAMOŠ
    Počeo sa radom 2000. godine. Početkom rada ovog radaskog centa, posle mnogo godina je uspostaljena odbrana od grada u Vojvodini, tačnije rečeno u Banatu i delu Bačke. Nalazi se na ulazu u selo Samoš nedaleko od Kovačice.'' (Sa sajta Hidrometeorološkog zavoda Srbije)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 05.02.2013 u 23:09

  7. #7

    Odgovor: Tamo–amo po Vojvodini

    ĐURĐIN
    i salaši na severu Bačke



    ''Ђурђин (мађ. Györgyén) је насеље у општини Суботица. Према попису из 2002. било је 1746 становника...'' (Tekst ispisan ćirilicom je iz Vikipedije.)


    Ulaz u Đurđin putem od Žednika.

    ''...Ђурђин је доскора типично салашарско насеље настало на истоименој пустари, која је припадала Суботици. До краја 19. века ту су биле групе салаша, називане по фамилијама којима су припадали, а протезале су се са обе стране долине Долац, којом отиче једна од десник притока Криваје. Ти положаји су типични за првобитне салашe сточара. Касније, током прве половине 20. века, досељавањем новог становништва или деобом домаћинстава, салаши се шире и по другим деловима пустаре. Средином пустаре је 1908. године трасирана пруга Суботица—Црвенка, а на њој је, у близини долине Долац, изграђена железничка станица Ђурђин. У то време се одвијао и процес приближавања салаша пољским путевима и раније групе салаша се све више трансформишу у салашарске шорове. Ови шорови су карактеристични по томе, што су салаши нанизани само са једне стране пута, оне окренуте ка Долцу. Најтипичнији пример је шор дуг око 5 км на јужној страни долине. Други вид трансформације је окупљање салаша у групе, као на пример у засеоку Мала Пешта на путу ка Старом Жеднику. Тако је настало и језгро села окупљањем салаша у близини железничке станице...''


    ''Istorijat Đurđina
    Đurđin se kao naselje pominje još u XV veku u dokumentima. Nekad je zbog mnoštva ritova i pošumljenosti bio omiljeno lovište subotičkih veleposednika.
    U delu naselja prema Kaponji, rođen je i čuveni subotički lovac, putopisac i svetski putnik Oskar Vojnić.

    O nazivu naselja Đurđin , postoje dve varijante od kojih ni jedna nije potpuna i do kraja dokazana.
    Prema prvoj verziji, naselje je dobilo ime prema jednom pretku najbrojnije porodice Dulićevih koji se zvao Đura i koji je bio neobično visokog rasta.

    Druga verzija, koja je verodostojnija je da je naziv Đurđin dat prema nazivu cveća „đurđin“, koje se gajilo u svakom dvorištu i svakom salašu, a i sada se dosta gaji, i to je u stvari jedna vrsta georgine (dalije).

    Deo naselja Pavlovac, nosi ime prema manastiru reda Pavlina čiji su ostaci otkriveni i delimično ispitani u blizini bivše željezničke stanice Pavlovac.

    Deo naselja Mala Pešta, zbog svoje grupisanosti i za razliku od ostalih raštrkanih salaša, dobilo je ime od samih meštana i taj se izraz odomaćio...'' (Tekst ispisan latinicom je sa sajta opštine Subotica; autor Repčen Dragan.)




    ''Geografski položaj i veličina
    Naselje Đurđin nalazi se jugozapadno od Subotice, na udaljenosti od 20 kilometara. Kroz njega je prolazila pruga Subotica – Crvenka koja je ukinuta. Ima dobru drumsku vezu sa putevima koji su izgrađeni 1965 godine u dužini od oko 8 kilometara, do naselja Mišićevo, na putu Subotica-Sombor.
    Vezu sa putem E-5 i naseljem Stari Žednik uspostavljena je putem izgrađenim 1975 godine u dužini od 7,5 kilometara.
    Do 1950 godine Đurđin je bio naselje salašarskog tipa, većim delom raštrkano, uz nekoliko „šorova“, salaša i tri manje skupine salaša po nazivu Mala Pešta, Pavlovac i Đurđinski salaši.

    Od 1950 godine počela je intenzivnija stambena izgradnja prema urbanističkom planu, tako da naselje dobija sve više karakteristike urbane sredine sa ulicama koje se seku pod pravim uglom.

    U ovom periodu izgrađeno je 350 novih kuća i stanova. Osamdesetih godina Đurđin broji oko 640 domaćinstava od kojih 290 živi na salašima...''


    ''Pedološki sastav
    Površinsko oranični sloj čini vrlo plodni černozem debljine od 50 – 70 centimetara. Ispod njega se nalazi deblji sloj ilovače prosečne debljine do 8 metara, a zatim sloj peskovite gline i ispod njega sloj sive gline.''


    Natpis na krstu je na mađarskom i hrvatskom/bunjevačkom jeziku.

    ''Kratak istorijat kretanja stanovništva

    Pretežni deo stanovništva Đurđina ranije su sačinjavali bunjevci uz nekoliko desetina mađarskih porodica.
    Nakon rata otvaranjem društvenih sektora poljoprivrede i povećanom potrebom za poljoprivrednom radnom snagom, u stvorenim organizacijama, počelo je masovnije dolaženje sezonske radne snage i to pretežno iz zapadne Bosne, iz okoline Sanskog Mosta, i zapadne Srbije, iz okoline Loznice.
    Veći deo mlađih sezonaca zadržao se ovde trajno, zapošljavao se i formirao porodice.
    Ovim načinom naseljavanja, nacionalna struktura se donekle izmenila, tako da 1981 godine 18% stanovništva čine stanovnici srpske nacionalnosti koji su na ovaj način doseljeni.
    Organizovane kolonizacije posle rata na području Đurđina nije bilo...''

    ''Etnički sastav prema popisu iz 2002:
    Hrvati 39%, Srbi 28%, Bunjevci 14,5%, Mađari 7%...'' (Vikipedija)


    ''Ово насеље је постојало током угарског периода и у време Турака. Помен о њему је из 1492. године. Некад је због мноштва ритова и пошумљености био омиљено ловиште суботичких велепоседника. Краљичина земља и данас је назив једног дела земље у ђурђинској жупи, који потврђује први писани податак о имену целог локалитета, а који је под називом Ђурђин мађарски властодржац Матија Корвин даровао својој мајци краљици Елизабети средином 15. века (1462) Такође, на Павловцу, око шест километара од данашњег насеља, постоје остаци средњовековног самостана у којем је живио и деловао ред Павлина, угашен 1598, кад су се редовници повукли на угарску територију у Острогон (Есзтергом).

    У турском периоду становништво су били Срби, који су се 1598. године иселили и село је опустело. После тога оно се помиње као пустара. Прва већа и организованија колонизација буњевачког живља бележи се у 17. веку, тачније 1687. Насељени живаљ убрзо је на квалитетној црници развио своју основну животну делатност, пољопривреду. Године 1904. на Ђурђинским салашима живело је 1.898 становника (Букуров, 1983)...''


    ''Klima
    Naselje se odlikuje umerenom kontinentalnom klimom, sa jasno izraženim godišnjim dobima. Prosečna temperatura vazduha je 21 stepen. Duvaju severni i jugoistočni vetrovi od kojih je jugoistočni češći. Padavina u proseku godišnje ima oko 500 mm tako da područje Đurđina je dosta sušno i poboljšanju zemljišta može da doprinese izgradnja akumulacija za navodnjavanje. Podzemne vode nalaze se na dubini od 10 – 12 metara. Drugi sloj je na 45 – 50 metara, i treći sloj se nalazi na dubini od 112 – 118 metara...''


    Prilaz selu od Mišićeva, sela na putu Subotica-Sombor.


    ''Данас Ђурђин има пет кратких паралелних и три попречне улице. Центар села није компактан и формиран је у западном делу насеља. У њему су цркве, управа пољопривредног комбината и већина јавних служби, док је школа на југоисточној периферији. Село је једним споредним путем повезано са магистралним путевима Суботица—Сомбор (код Мишићева) и Суботица—Нови Сад (код Старог Жедника). Пруга је демонтирана. Гравитациони центар је удаљен 25 км...''


    Rimokatolička crkva sv. Josipa.


    Etnozbirka „Bunjevački salaš“ je pored rimokatoličke crkve.

    ''... na službi u crkvi sv. Josipa i u đurđinskoj župi nalazio se u periodu od nepunih petnaest godina danas pokojni sveštenik Lazar Ivan Krmpotić, osnivač jedinstvene izložbene postavke pod nazivom etnozbirka „Bunjevački salaš“. Ova starinska zgrada, u neposrednoj blizini crkve predstavlja tipičan salaš prvih doseljenika, toliko karakterističan za ovdašnji živalj. Uz veliku podršku svojih župljana, ali i drugih ljudi dobre volje iz Subotice i okoline, postavljena je svojevrsna autentična zavičajna izložba. Nastavljajući brigu crkve za očuvanje duhovne i kulturne baštine svog naroda, objekat je restauriran i nadograđen nekim elementima, poput kokošinjca, poljske peći i uz konstantnu dopunu izloženih eksponata – darovima iz porodičnih zbirki. Ova nesvakidašnja etnozbirka svečano je otvorena 2001. godine...'' (Izvor: National Geographic Srbija)




    Pravoslavna Crkva sv.Vasilija Ostroškog je novijeg datuma.


    ''Naselje
    ...U to vreme Đurđin je bilo urbanizovano naselje sa izgrađenom osmogodišnjom školom, zdravstvenom stanicom, veterinarskom stanicom, prodavnicama, bankom, poštom, restoranom, benziskom stanicom, pekarom, drvarom.
    Godine 1973 samodoprinosom građana izgrađena je vodovodna mreža sa 350 kućnih priključaka. Stanovništvo se pretežno bavilo poljoprivredom. Od 7200 hektara na koliko se površine Đurđin rasprostire, preko 4000 se nalazilo u društvenom sektoru, a ostalo u privatnom. Ratarstvo je bilo najrazvijenije. Od ratarskih kultura najzastupljeniji je bio kukuruz, pšenica, suncokret, ječam, šećerna repa...
    Stočarstvo je bilo slabije razvijeno, ali se udruživanjem poljoprivrednih proizvođača sa kooperacijom sve više stvarale tzv. mini farme na kojima se godišnje tovilo oko 13000 svinja i oko 2000 junadi. Druge vrste stoke se nisu gajile intenzivno, zastupljene su bile u manjem broju na imanjima zemljoradnika.
    Glavni nosilac poljoprivredne proizvodnje u mestu je „Nova Brazda“ koja je solidno snabdevena sa mehanizacijom, tako da se radovi mogu obaviti u optimalnom roku. I kod individualnih vlasnika se nalazi dobar broj traktora i kombajna kao i priključnih mašina, mada sa velikom prosečnom staošću.
    Industrijskih pogona nema u Đurđinu, a ni građevinskih. Zanatstvo je takođe nerazvijeno.
    Snabdevanje meštana se obavlja preko jedne samousluge i dve prodavnice mešovite robe. U Đurđinu postoje tri kafane i jedan restoran sa automatskom kuglanom koji već duže godina nije u funkciji. Naselje ima i benzinsku pumpu koja takođe dosta godina nije u funkciji.
    Saobraćaj se nakon ukidanja željezničke pruge Subotica-Crvenka, obavlja isključivo drumskim putem, gde za prevoz putnika „Subotica-trans“ održava stalne linije Đurđin-Subotica i obratno.

    Zdravstvena stanica izgrađena je 1971 godine. U njoj se nalazi ambulanta opšte prakse bez stalnog lekara, zubna ambulanta takođe bez stalnog lekara prostorije za apoteku i manju laboratoriju koje uopšte ne rade.




    Bista Vladimira Nazora ispred škole.

    O.Š. „Vladimir Nazor“ u Đurđinu otvorena je 1962 godine i dograđena 1965 godine.
    Kulturna delatnost se nekada odvijala preko Doma kulture koji je izgrađen dobrovoljnim radom meštana. Otvoren je 9 aprila 1949 godine kao prvi zadružni dom na području Srbije. U njemu se nalazi bioskopsko-pozorišna sala sa 250 sedišta, nalazila se biblioteka sa 5000 knjiga koje sada nema, disco club koji je pretvoren u prodavnicu, tzv. „televizijska sala“ sa 60 mesta i još drugi sadržaji tipa kancelarija...''




    Ambulanta

    ''...Pravcem sever-jug kroz područje Đurđina protiče Krivaja koja nastaje od tri potočića, Bajmočkog, Kaponjskog i Pavlovačkog. Oni se stapaju u potok Krivaja i teku zajedno na jug prema Bačkoj Topoli. Melioracionim radovima produbljena su i prokopana korita ovih potočića, tako da danas teku kroz prokopane, regulisane kanale. Na ovaj način isušeno je i pretvoreno u najplodnije tlo oko 400 hektara nekadašnjih ritova i regulisan nivo podzemnih voda...''


    Pogled prema selu iz zapadnog zaseoka Veseli brig na kome je tzv. Prva uprava. U dolji je reka Krivaja.


    Tok reke je ove godine pročišćen te je ovo jedno od ribolovnih područja na Krivaji.


    ''Biljni i životinjski svet
    Intenzivnom obradom zemljišta, struktura flore je svedena na kulturne biljke, i samo u užim pojasevima pored Krivaje zadržale su se autohtone vrste pretežno trava. Od visokog rastinja preovlađuje bagrem (akacija). Faunu čine vrabac, gugutka, divlji golub „grivnaš“, jarebica, prepelica, lisica, tvor, zec, hrčak, lasica i kasnije naseljene vrste divljači od kojih preovlađuje fazan i srne...''



    Reka Krivaja počinje kod Tavankuta u završava se u kanalu DTD kod Turije. duga je 95 km.)


    ''..Naselje se nalazi na nadmorskoj visini od 112-115 metara. Područje Đurđina zahvata površinu od 72 kvadratna kilometra. Severoistočna strana područja Đurđina je izrazito ravna,dok su jugoistočna, južna i jugozapadna strana blago zatalasane i predstavljaju najisturenije tačke Telečke visoravni...''




    Novo vreme donosi svoje...





    Poruku je izmenio nenad.bds, 06.02.2013 u 19:00

  8. #8

    Odgovor: Tamo–amo po Vojvodini

    LEŽIMIR
    - najplaninskije selo Vojvodine -



    Ulaz u selo sa severne strane, od Fruške gore.

    Ležimir je naselje na putu koji je najbliža veza od Save do Dunava, a kroz srce Nacionalnog parka "Fruška gora". Nastalo je od tri manja naselja: Ležimir, Ilijaš i Remeta.


    U južnom delu Ležimira.

    ЛЕЖИМИР, мало село у саставу општине Сремска Митровица, смештено у овалом ерозионом проширењу потока Илијаш, уз јужни руб Фрушке горе. Поток Рачица протиче кроз село и улива се у Саву. Изнад села завршава се виши део планине, тако да је прелаз преко ње лакши. Прелаз олакшавају дубоко усе чене долине потока Лука на северној и потока Илијаш на јужној планинској страни. Због тога је овде увек постојао пут, који је у доба Римљана чак био поплочан каменом. Он је повезивао Сирмијум на југу са тврђавом Бононија (Баноштор) на северу. (Енциклопедија Новог Сада)


    Preko potoka

    Северно од Лежимира поток се пробија између два узвишења, Велике градине на десној и Мале градине на левој страни. На Великој градини постојало је утврђење из римског доба, које је штитило пролаз. У близини села су остаци римског аквадукта. (Енциклопедија Новог Сада)


    Први помен о Лежимиру потиче из 1389, а помиње се и у наредним вековима. У турско време овде је боравила војна посада, а постојала је и џамија. Становништво је увек било српско. Од 1737. село је припадало Илочком властелин ству које је било у поседу куће Одескалки. Током XVIII века становништво је знатно осцилирало, а у време аустро- турских ратова забележена су масовна насељавања из Србије. Само 1788. пребегло је овамо 175 житеља. (Енциклопедија Новог Сада)


    Кретање броја становништва:
    1869. - 1.492
    1880. - 1.382
    1910. - 1.832
    1921. - 1.832
    1931. - 2.041
    1948. - 1.141
    1953. - 1.152
    1961. - 1.128
    1981. - 1.006
    Највећи пад броја становништва 1948. изазван је због великих ратних жртава, а сем тога, код пописа је издвојено село Шишатовац (које је 1948. имало 233 становника). Страдало је током усташко-немачке окупације 412 мештана, већина као цивилне жртве рата и 74 учесника ослободилачке борбе. Последњих деценија депопулацију изазивају исељавање млађег становништва у градове, махом у Сремску Митровицу, и негативан природни прираштај. (Енциклопедија Новог Сада)




    Православна црква је подигнута 1763. и посвећена је св. Георгију .
    Ђурђевдан је и сеоска слава. Црква је разрушена новембра 1943, а у новије време се обнавља. (Енциклопедија Новог Сада)


    И школа постоји од 1763, школска зграда изграђена је 1808. Четвороразредна основна школа носи име месног првоборца Александра Аврамовића. Мали Лежимирци после четвртог разреда настављају школовање у Митровици.
    Од 1933. постоји у селу фудбалски клуб Планинац. Успешно делује ловачко друштво. (Енциклопедија Новог Сада)


    Kuća je od pletara (pruće oblepljeno blatom) na podnožju od kamena.

    ‘’У Пинкијевој улици бр. 27 у Лежимиру подигнута је крајем XVIII века кућа у којој се 1790. родио Глигорије Возаревић, први српски књижар и издавач. То је троделна стамбена грађевина, увучена у двориште од уличне регулационе линије. .. Зидови куће су од плетера облепљени блатом, а шиндру, која је некада покривала двосливну кровну конструкцију, заменио је бибер цреп. Дуж целе куће пружа се трем са кога се улази у кухињу и предњу собу, а из кухиње у другу собу. У предњој, гостинској соби таваница је пластично обрађена приказима сунца и месеца... ‘(Извор: ''Споменичко наслеђе Србије'' )

    Kada sam se raspitivao, rečeno mi je da kuća više ne postoji.

    Лежимирци су познати и као кречари. Некада су веома много копали кречњак у Фрушкој гори, пекли креч и разносили га колима по Срему. (Енциклопедија Новог Сада)


    Улице у Лежимиру су трасиране правцем потока по страницама његове долине. На северној периферији куће су подигнуте на надморској висини од око 240 м, тако да је ово село у групи највиших војвођанских насеља. Северно од села налази се мало насеље викенд-кућа, чији су власници претежно Митровчани. Постоји и хотел Фрушка гора, у којем су после рата у претходној Југославији смештене избеглице из Босне и Хрватске. У селу је после рата изграђен локални водовод. (Енциклопедија Новог Сада)




    Велики воћњаци у атару
    Атар има површину од 2.017 ха и протеже се од планинског била на северу до фрушкогорске лесне заравни на југу. Највеће површине заузимају њиве (1.584 или 78,5%), а шуме свега 51 ха (или 2,3%), али се овде, у потесу Врањаш, налазе велики воћњаци митровачког пољопривредног комбината Митросрем на 102 ха (5,1%). Постоје и две земљорадничке задруге, Лежимир и Фрушкогорац. (Енциклопедија Новог Сада - треба имати у виду да је свеска са одредницом о Лежимиру изишла из штампе пре десетак година, па подаци о привредним субјектима можда нису актуелни)






    ЦРКВА СВ. ГЕОРГИЈА
    У селу Лежимиру, смештеном на Фрушкој Гори северно од Сремске Митровице, изграђена је у другој половини XVIII века црква Св. Георгија. Једнобродна је грађевина барокних стилских одлика, са једним бродом, попречним певничким трансептом и полукружном апсидом на истоку. Велики барокни звоник, призидан са западне стране, у II светском рату је скоро разрушен. Тада је црква и паљена, па је доста страдао и ентеријер са иконостасом. Фасаде храма украшене су низом елегантних слепих аркада постављених у средњој зони зидних површина. Њихови преломљени луци повезују танке и витке прислоњене стубиће са капителима. Наглашено хоризонтално рашчлањавање фасада употпуњено је кордонским венцем испод слепих аркада и профилисаним поткровним венцем. У приземљу звоника налази се главни, западни портал, а споредни је на јужној страни храма. Непознати дрворезбар моделовао је у другој половини XVIII века барокно-рокајни иконостас. Винова лоза, храстово лишће, ружини пупољци и волуте овијају се око стубова и икона. После рата оштећени иконостас је делимично поправљен, део икона постављен је на новој импровизованој олтарској прегради, а део је пренет у Музеј црквене општине у Сремској Митровици. Иконе су биле приписиване Мојсеју Суботићу, али се у новије време сматра да су дело Јована Исајловића Старијег. Грађевински радови на цркви извођени су током 80-тих година.
    Црква је уврштена у споменике културе од великог значаја.
    (Извор: ''Споменичко наслеђе Србије'' – Завод за заштиту споменика културе Србије, 1998.)




    На подножју звоника се види колико је звоник био масиван и висок пре рушења 1943.




    Spomenik stradalim Ležimircima je na izlasku iz sela prema Fruškoj gori.


    ''Страдало је током усташко-немачке окупације 412 мештана, већина као цивилне жртве рата и 74 учесника ослободилачке борбе.''


    Do pre koju godinu tu su bile bronzane ploče sa imenima. No, lopovima ništa nije sveto.




    Stotinak stepenika višlje je ovaj spomenik koji simbolizuje zbeg. Veliki zbeg za Sviloš, Divoš i Ležimir je bio u Rohalj bazama, nekoliko kilometara odavde.




    preko potoka, na severnom izlazu iz sela.


    Лежимир лежи на асфалтном путу Сремска Митровица-Корушка, а од града је удаљен 17 км. На јужној периферији села од овог друма одваја се пут ка Шишатовцу. (Енциклопедија Новог Сада)


    A da li je stvarno ovo 'najplaninskije' selo Vojvodine, ne mogu da tvrdim. To je samo moj utisak.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 30.03.2013 u 18:54

  9. #9

    Odgovor: Tamo–amo po Vojvodini

    TORNJOŠ



    ''Tornjoš (mađ. Tornyos), je naselje u opštini Senta. Prema popisu iz 2002. bilo je 1766 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 1908 stanovnika).
    Nalazi se na putu između Sente i Bačke Topole, na Telečkoj visoravni. Naziv sela potiče od tornja katoličke crkve koji je vidljiv sa velike daljine. Pretpostavlja se da selo postoji barem 480 godina, jer se pominje da je na obližnjem salašu skončao i samozvani srpski car Jovan Nenad Crni.
    Ovo naselje je uglavnom naseljeno Mađarima.'' (Vikipedija)

    Objašnjenje o poreklu naziva meni nije baš uverljivo. Logično se prvo gradi naselje (koje svakako ima neko ime) pa tek potom crkva i toranj.


    Dom kulture


    Glavna ulica oko centra sela.


    ''Tornjoš - pripada opštini Senta i nalazi se ns regionalnom putu Senta – Bačka Topola. Prema nekim podacima radi se o veoma starom naselju.
    Tornjošu pripadadaju salaši koji su u poslednje vreme svi napušteni i propadaju. Počelo je starenje sela, ali ovu činjenicu ublažuje podatak da se Tornjoš doseljavaju ljudi iz okoline. Opšti obrazovni nivo se popravlja, pošto svi mladi završavaju srednju školu. Pored zabavišta u selu radi i osnovna škola.
    Glavna privredna grana je poloprivreda, uzgaja se uglavnom kukuruz, sirak, duvan i suncokret, a u oblasti uzgoja životinja uzgajaju se marve isvinje, a značajna je i proizvodnja mleka.
    U selu postoji Kulturno društvo «Adi Endre», koje broji 110 članova i organizuje velik broj manifestacija, a pored toga bogat je i sportski i društveni život.'' (Banaterra)






    Prilaz sa zapada, od Bačke Topole.


    Reku Čik na zapad od Tornjoša prelazi put B. Topola-Senta.

    Predpostavljam da je reka Čik (ili Čiker) granica izmedju atara opština B. Topola i Senta i istovremeno zapadna granica atara sela Tornjoš. Reka je duga 95 km. Izvire istočno od Subotice a uliva se u Tisu u Bačkom Petrovom selu. Kao i ovde, ponegde je uredjena kao ribolovna voda.

  10. #10

    Odgovor: Tamo–amo po Vojvodini

    MOLOVIN
    SEOCE U SREMSKOM BUDŽAKU



    Моловин је насеље у општини Шид. Према попису из 2002. било је 298 становника.


    Моловин је мало сремско село смештено у северном делу шидске општине, на крајњим обронцима Фрушке горе, на самој граници са Хрватском. Насељен је негде у XV веку, а помиње се у архиви Одескалија у Риму, када је 8. марта 1704. дошло до побуне сељака из Моловина, Сота, Ердевика, Љубе и Пакледина против илочког спахије. (Sajt opštine Šid)


    U zelenoj zgradi su škola i Mesna kancelarija.

    За Моловин, односно за настанак самог имена села везана је занимљива прича која се преноси генерацијама. Наиме прича говори о томе како су стари Mоловинци, немајући новца да плате звона и иконостас за цркву Cв. Архангела Гаврила, све то платили вином које су скупљали по кућама. Пошто су црква а и школа у то време биле моловане, комбинацијом тога и речју вино село је добило име. Сам иконостас, који је од изузетне вредности, довезен је из једног дела на таљигама , па често у данашње време кажу да у Моловину има црква на точковима. (Sajt opštine Šid)


    Spomenici NOB isred škole.

    Село броји око стотину домаћинстава и око три стотине становника.Становништво се углавном бави пољопривредом и сточарством. Моловин са надморском висином од 202,9м је ушорен у четири улице које се протежу паралелно. Улице су једна изнад друге па село делује као огромне степенице. Све улице су повезане асвалтом, а само је главна фрушкогорска асвалтирана целом дужином, док је у осталима макадам. Месна управа, школа, црква и амбуланта су скоцентрисане у центру села. Моловин поседује велико богатство шуме и пашњака којима је окружен, што му даје посебну лепоту, нарочито у пролеће када се природа буди. (Sajt opštine Šid)








    ''...Danas je u selu oko 220 stanovnika, u školi dvanaestoro, u obdaništu šestoro dece, četvoro mladih ljudi, Vladimir Petković (24), Miodrag Jukić (25), šumar, Marica Nikolić (25), majka četvoro dece, i jedna devojka čije ime ne upamtismo. Tu je i 30 momaka neženja, najmlađi ima 47 godina. Od Šida do Molovina stiže se asfaltnim putem dugim 23 kilometra, a od Molovina se dalje nikud ne ide. Od preostalih nekoliko hektara vinograda do granice sa Hrvatskom su tri koraka. Molovinci sa susedima iz druge države, iz sela Bapske i Šarengrada, žive lepo, a vide se samo kad izađu u njive...'' (Jelenko Slatinac - Politika 2011)


    Na gornjem kraju sela - zapreke prema Hrvatskoj korišćene 1999. za vreme NATO bombardovanja.


    Aleksandar Vincic, Molovinac, ovako u maju 2013. na Facebook-u komentariše:
    Budzak,slepo crevo, zadnja rupa na svirali, dolina gubavaca, mesto gde ni "lud" ne bi ziveo ...sve su to "epiteti" kojima se danas kiti moj Molovin. Do pre desetak godina iz Molovina je kretao autobus sa 60-tak zaposlenih radnika; najvise nas je radilo, u danas propalom 'Srem Šidu' ,na farmi, bolnici Principovac i vinogradarstvu.
    Farma je unistena i u fizickom smislu, bolnica (u prirodi) za decu Principovac prebacena je u "centar"- Novi Sad, ostali su prazni objekti.
    Vinogradarstvo Zaravan se pretocilo u Vinariju Molovin,koja samo nosi ime sela, a nalazi se u Sidu i ne zaposljava ni jednog mestanina. Molovin danas ima 5-6 zaposlenih, samodoprinos za selo je pao sa 60 na 5 ?!? U Molovinu danas mogu preziveti penzioneri i ovo malo seljaka sto je ostalo da se pati na svojim usitnjenim parcelicama, jer su glavne table zauzeli "preci" sa visedecenijskim zakupom. Radnici su se iselili u gradske podstanare a kuce im zjape prazne. Sume kojima je Molovin okruzen, pripadaju Morovicu i tamo zavrsi svaki dinar koji je godinama rastao i listao u Molovinu - ruku na srce sumar je iz sela (do pre par godina ni on nije bio).
    Put za B.Palanku(kojoj smo uvek bili okrenuti) nam je "blokiran"carinama i granicnim prelazima jer moramo proci kroz Ilok (HR). Selo ciji je realni broj stanovnika u samo par godina pao sa 300 na 100! Selo gde naseljavaju Rome sa deponija, pa se i oni posle par meseci vrate na deponiju. Selo u cijoj skoli vaske jos "sede" u klupi.
    ETO TO JE MOJ MOLOVIN,MOJA VOJVODINO,MOJ DOME i kakav je takav je moj je - najvise ga volim!




    Selo ima četiri ulice - na slikama nije ona donja.


    ''..U centru sela je lepo uređena četvororazredna škola sa 12 đaka,...
    Selo je ostarilo, u njemu postoje 33 prazne kuće, dece još nešto ima u školi. U obdaništu je njih petoro, a sledeće godine neće biti nijedno. Gasi se i obdanište...
    Učiteljica Branislava Jović kaže da je škola u dobrom stanju, ali da ima problema sa dvoje dece, doseljenika, koji nisu navikli da idu u školu. Učiteljica i vaspitačica Nataša Križanić dolazi školskim kombijem iz Šida. Sledeće godine, kad ovih šestoro iz predškolskog pođu u prvi razred, Nataša će ostati bez posla, jer neće biti predškolaca u naredne dve-tri godine...'' (Jelenko Slatinac - Politika 2011)






    Na crkvi u Molovinu nije rađeno ništa značajnje više decenija. Poslednji put po sećanju meštana ali i predstavnika crkvenog odbora na ovom svetom hramu manji radovi su upriličeni pre oko 20-tak godina zahvaljujući meštanima. “Oluke smo postavili ima oko 15 do 20-tak godina, restauriran je oltar, na tornju lim je promenjen to je ono što smo mogli sami uz šalukatre koje smo isto postavili“, istakao je Milan Đurđević, predsednik Crkvenog odbora. Hram koji je posvećen svetom arhangelu Gavrilu poseduje i neprocenjive vrednosti kao što su ikona iz 1772 godine. Takođe sam ikonostas koji je postavljen u crkvi ima svoju priču. “Ovaj ikonostas je kupljen u Tovariševu i doteran na volovskim kolima takozvanim taljigama a kupljen je za vino“ (Sremska TV)
    (Tovariševo je u Bačkoj, je petnaestak kilometara od Bačke Palanke prema Somboru.)


    Crkva Arhanđela Gavrila

    ''Саграђена је 1801. на месту старије црквене грађевине, која се помиње 1756. у извештају Карловачке епархије. Конципирана је у барокно-класицистичком духу, са издуженим простором наоса, полукружном олтарском апсидом и плитким испустима за певнице.Звоник је накнадно дозидан. Сликана декорација иконостасне преграде, израђене 1772. за цркву у Товаришеву, рад је Јована Четиревића Грабована, члана велике сликарске породице пореклом из Грабова у близини Охрида. Четиревић, често називан барокним зографом, на моловинском иконостасу, који је његов најранији познати рад, остварује колористички зреле партије, са прецизним цртежом и чак смелим компоновањем фигура у пејзажу...''


    ''...Из ове сликарске целине могуће је наслутити Четиревићева будућа ликовна решења. Виртуозно изведена чипкаста резба иконостаса дело је групе непознатих мајстора. Претпоставља се да су дошли из Македоније. По разноврсној иконографији сцена, мноштву ликоваи богатству флоралних и зооморфних облика, иконостас у моловинској цркви спада у најрепрезентативнија дрворезбарска остварења у другој половини XVIII века. На сценама борби животиња и на ликовима фантастичних бића очигледан је утицај југа. Горње зоне иконостаса су мирније, са пречишћеним декоративним елементима. Конзерваторски радови су обављени 1970, 1978–9. и 1981–2.'' ('Spomeničko nasleđe Srbije' - Zavod za zaštitu spomenika kulture RS)

    Crkva je kategorisama kao spomenik kulture najvišeg ranga - 'kulturno dobro od izuzetnog značaja'.




    ... Opština Šid pokušava da oživi selo, da je prošle godine otkupila dve prazne kuće i naselila dve romske porodice, da će biti još naseljavanja.
    U seoskoj trgovini su Ljubica Subić i meštanka Marica Nikolić. Ljubica se vajka kako posao nikako ne ide. Proda dnevno pedeset vekni hleba, desetak čaša jogurta, koju litru mleka i to je sve. Mlada žena, Marica Nikolić je majka četvoro dece, od četiri do deset godina. Ona je iz Stare Pazove.
    – Udala sam se za Molovinca pre deset godina. Ja sam Slovakinja iz Stare Pazove, meni je ovde lepo, samo da je više ljudi. Pusto je, asfalt je samo kroz centar, vode nemamo, muka, ali, živi se. Kad bi se samo rađalo više dece, podmladio bi se i Molovin – kaže Marica. (Jelenko Slatinac - Politika 2011)




    Zadružni dom, ambulanta i jedna od prodavnica.


    Na Fruškoj gori ugnezdilo se selo Molovin, nekad čuveno po dobrom vinu, a za vreme Kraljevine Jugoslavije po romskim tamburaškim orkestrima iz porodice Familić. Ustaše su 1942. godine 89 članova Familića, uz pesmu „Ciganska je tuga pregolema” peške doterale na železničku stanicu u Šid i otpremile u Jasenovac, odakle se niko nije vratio... (Jelenko Slatinac - Politika 2011)


    – Ti Familići su pre Drugog svetskog rata bili čuveni tamburaši, njihovi orkestri svirali su u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, po gradovima na Jadranu, bilo ih je u orkestrima Radio Beograda, Radio Zagreba i Radio Novog Sada – priča Petar Vejinović, šidski hroničar. (Jelenko Slatinac - Politika 2011)

    (Koliko ja ovako napamet znam, podatak o Radio Novom Sadu ne stoji jer je osnovan posle II svetskog rata.)


    I ova ploča je na istom zidu Zadružnog doma.




    Vinograd je u ataru Molovina, a pripada vinariji u Šidu sa imenom Molovina.


    'Vinarija Molovin' sa podrumima i 'Sremska TV' imaju istog vlasnika i nalaze se u ovom objektu u Šidu.


    Пут из Моловина води према Шиду преко Заравни. Од главног пута Шид-Илок село је удаљено 3км. Према републици Хрватској путеви који су земљани воде до бапске и Шаренграда. (Sajt opštine Šid)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 21.05.2013 u 18:16

  11. #11

    Odgovor: Tamo–amo po Vojvodini

    BANATSKI DESPOTOVAC


    Банатски Деспотовац (мађ. Ernőháza, нем. Ernsthausen) је насеље града Зрењанина у Средњобанатском округу. Налази се 22 километара од Зрењанина, док је од Сечња удаљен око 13 km. Према попису из 2002. било је 1620 становника. (Vikipedija)






    Насеље је 1822. године формирао велепоседник јерменског порекла Киш Ерне. Породица Киш је тад поседовала највећу површину земљишта у Торонталској жупанији. (Između ostalog, i Ečka sa dvorcem je bila njihov posed.) Становници су досељивани из делова Аустрије и Немачке. Били су углавном римокатоличке вероисповести, али је било и евангелиста. Потом долазе румунске, хрватске и ромске породице. Село је испрва носило назив Ернехаза, Ернестхаза, Ернестовац, Банатски Деспотовац и Ернстхаузен, да би после 1945. године добило име Банатски Деспотовац. (Vikipedija)


    Садашњи назив село је добило након проглашења Краљевине Југославије. Становништво села је крајем 1944. избегло пред надирањем руске војске и одлазило у Немачку, па је остао мали број мештана, које су чинили углавном старије особе и деца. Известан број њих је одведен у логоре, док је неколико породица остало да живи одређено време са српским колонистима из западне Босне, Лике и Црне Горе. Последња колонизација у село је била 1945. године, такође из Босне. Досељеницима су додељене куће и окућнице, затечене у кућама првобитних становника. (Vikipedija)


    Na dve ovakve ploče su imena boraca i stradalih u II svetskom ratu u kraju odakle su se naselili kolonisti. Takav način čuvanja uspomene na stari kraj video sam u još kolonističkih sela,


    Park u središtu sela. Započeta je gradnja pravoslavne crkve.

    Prema nezvaničnim podacima u mestu danas živi 1570 stanovnika u 642 porodice. Preovladjuju Srbi, nekoliko Rumuna i Madjara. Samo desetak porodica nema krsnu slavu. Aktivno stanovnistvo u mesto u najvećem broju radi u nekom preduzecu u Zrenjaninu ili u mesnom poljoprivrednom dobru. Nekoliko porodica isključivo se bavi poljoprivrednom proizvodnjom. Neki sa razvijenom mehanizacijom i opremom obradjuju i po nekoliko desetina jutara zemlje. (Banaterra 2006.)




    Ulaz u selo iz pravca Sečnja.

    Svoju crkvu u centru sela i središnom delu parka u obliku kruga prvi doseljenici su podigli 1844. godine. Liturgija je bila na nemačkom jeziku. Nakon 64 godine srušili su je kolonisti cija pokoleljnja žive danas u selu. Crkvene knjige nisu sačuvane, ali se uredno vode knjige rodjenih od kraja devetnaestog veka. Povremeno se pokrene inicijativa za gradjenje pravoslavnog hrama u selu, ali rezultata nema. (Banaterra 2006.)


    Posle Drugog svetskog rata kolonisticke porodice su imale veliki broj dece. Tih godina priraštaj stanovništva je bio evidentan. Međutim, postepeno je jenjavao tako da je "bela kuga" uzimala danak. U poslednjih deset godina radja se 5 do 15 mališana godišnje. Selo ima sve više staračkih domaćinstava. (Banaterra 2006.)


    Nekoliko stotina metara od sela prema mestu Sutjeska nalazi se obeležje na uzvišici sa tri kamena krsta koji teško odolevaju zubu vremena i nestašlucima dece. (Banaterra 2006.)


    Dobio sam objašnjenje da je humka grobnice većeg dela stanovnika sela koji su pomrli u epidemiji kolere u drugoj polovini XIX veka.


  12. #12

    Odgovor: Tamo–amo po Vojvodini

    DOBRINCI


    Selo Dobrinci nalazi se na putu Ruma-Pećinci, severno od autoputa Beograd-Zagreb.




    Добринци су насеље у Србији у општини Рума у Сремском округу. Према попису из 2002. било је 1716 становника.
    Према историским подацима Добринци су најстарије насеље на подручју румске општине, а до почетка 19. века и једно од највећих места у Срему. Храброст и слободарки дух Добринчана и њихово учешће у Првом и Другом српском устанку су сачувани у записима Нићифора Нинковића рођеног у Добринцимам, директан сведок и хроничар тих времена. Опис ликова Карађорђа, Књаза Милоша, српских војвода и хајдука, захваљујући њему сачувани су као својеврсна историска грађа.
    У историском контексту остало је запамћено учешће Добринчана 1848 године на Мајској скупштини војвођанских Срба у Сремским Карловцима. (Vikipedija)






    Selo se prvi put pominje 1390. Kao neselje Sremskoj oblasti tadašnje Kraljevine Ugarske. Prema podacima iz 1495. naseljeno je većinom Srbima. Godine 1521. i Dobrinci su potpali pod vlast Otomanske imperije a kratko vreme su bili u sastavu Sremske kneževine pod vlašću srpskog kneza Radoslava Čelnika kao Turskog vazala.
    Posle proterivanja Turaka, od 1718. Potpada pod Habsburšku monarhiju. (Iz Vikipedije na engleskom jeziku)



    Kanal Jarčina

    Odvodnjavanje zemljišta na ovom području datira još iz doba Rimljana. Tako je polovinom III veka za vladavine cara Proba ( 276 – 282 godine ) iskopan kanal “Jaračka Jarčina“ koji još i danas postoji i funkcioniše. (Hidrosrem)




    Na Domu kulture

    Za vreme II svetskog rata partizanski pokret je bio aktivan u tom delu Srema a i sami Dobrinci su neko vreme bili slobodna teritorija.
    Na pločama je veliki broj imena žrtava i boraca NOR.




    SPOMENIK SLOBODI Autor: Petrović Sredović Slavka - 1959. Dobrinci, centar sela ispred Doma kulture.




    ПРАВОСЛАВНА ЦРКВА СВ. НИКОЛЕ
    Митровачки зидар Франц Сигл склопио је уговор са Црквеном општином 1808. да сагради добриначку цркву према плану илочког храма. По типу, ова црква припада војвођанским богомољама насталим у првој половини XIX века. Једнобродна је, са полукружном апсидом на истоку и звоником изнад западног дела грађевине. Прекривена је двосливним кровом, док декорацију зидних површина чине ниски сокл, пиластри и истурени кровни венац. Унутрашњост цркве украшена је зидним сликама Петра Чортановића 1831. Сликарство троспратног иконостаса, богате барокне дрворезбе, рад је непознатог мајстора из друге половине XVIII века. Коришћени су делови старог иконостаса у комбинацији са резбаријом и иконама из XIX века. ('Споменичко наслеђе Србије')
    Црква је споменик културе великог значаја.


    U Dobrincima je rodjen Jovan Subotić.

    ЈОВАН СУБОТИЋ (Добринци, 30. јануар/11. фебруар 1817 — Земун, 16./28. јануар 1886) је био адвокат, српски песник и политичар.
    После завршене гимназије у Сремским Карловцима и Сегедину, студије је наставио у Пешти, где је докторирао на филозофији 1836. године, а 1840. године на праву. Бавећи се адвокатуром, од 1842. године до 1847. године је уређивао "Летопис Матице српске", који је тада још излазио у Пешти. Револуционарне 1848. године био је иницијатор и сазивач скупштине Срба у Пешти која је имала задатак да с обзиром на опште политичке прилике у Аустрији, формулише српске захтеве. Исте године, учествовао је и на мајској скупштини у Сремским Карловцима, на којој је установљена Карловачка патријаршија и митрополит Јосиф Рајачић.
    Zа време боравка у Загребу, као драмски писац био је постављен за управитеља Земаљског казалишта...
    У Нови Сад је прешао 1868. године, где се бавио адвокатуром. Ту је био биран за председника Матице српске и прочелника „Друштва за Српско народно позориште“. Својим деловањем је успешно повезивао српске и хрватске културне и политичке центре као што су Нови Сад, Загреб, Осијек и Београд, где је, такође, боравио неко време. (Odlommci iz Vikipedije)


    Dobrinci su izrazito pojoprivredno orijentisano selo.

    Dobrinci su jedno od mnogih mesta u kojima se poslednjih decenija 'ništa ne događa' i po čemu bi se o tim mestima pronosio glas. Blizina većih mesta i lakše putovanje do njih izmestili su društveni život dobrim delom iz ovakvih seoskih sredina.


  13. #13

    Odgovor: Tamo–amo po Vojvodini

    GIBARAC



    Gibarac, selo nadomak Šida, je jedno od onih vojvodjanskih mesta koja su u punoj oštrini osetila tragičnost dogadjanja od pre dvadesetak godina.

    I stari i novi Gibarčani podjednako su žrtve tih dogadjanja.


    ’’Насељено место Гибарац се налази у средишњем делу општине Шид на регионалном путу: Шид - Сремска Митровица (Р-103), источно од Шида удаљено 3км. Насеље је смештено и уз магистралну пругу Шид-Београд. Географски гледано насеље се налази на: 45 степени и 07 минута северне географске ширине и 16 степени и 56 минута источне географске дужине, смештено је на падинама Фрушке горе, са надморском висином која се креће од 98 до 85 метара.’’ (Sa zvaničnog sajta opštine Šid)



    ’’Гибарац има око 340 домаћинстава која се претежно баве пољопривредом и сточарством. На подручју КО Гибарац је око 1200 хектара плодне земље која припада физичким лицима, док око 500 хектара припада правним лицима.
    Организацију пољопривредне производње обављају две земљорадничке задруге. Од укупног броја становника њих око 120 је стално или повремено запослено, а приближно толико има и пензионисаних становника. У Гибарцу постоје и 4 продавнице мешовите робе у којима се мештани могу снабдевати свим намирницама, пекара где се производи хлеб и све врсте пецива. За здравствено стање сточног фонда брину се две ветеринарске станице, где се могу набавити ветеринарски лекови и сточна храна. За потребе пољопривредника брине се и пољопривредна апотека.’’ (Sa zvaničnog sajta opštine Šid)


    Pravoslavna crkva sv. Ilije je nedavno podignuta.

    ’’Ово насеље је углавном насељено Србима (према попису из 2002. године), након што је током рата на просторима бивше Југославије највећи део до тада већинског хрватског живља мењао своју имовину за српску имовину у Хрватској. Пре рата, Хрвати су у Гибарцу чинили 91,43% становништва (према попису из 1991. године).

    У последња три пописа, примећен је пад у броју становника.’’ (Vikipedija)


    Na put u taj deo Srema nisam poneo zapisano gde se u Gibarcu nalaze dve kotobanje – spomenika kulture. Zastao sam, nedaleko od ulaska u selo, kod žene koja se spremala da predje drum da je upitam. Pomogla je koliko je znala,a potom sam zapitao da li je katolička crkva )koja je spomenik kulture velikog značaja) otorena. Ispostavilo se da baš ona ide da je otvori da se malo provetri. Pokazujući nam crkvu Anica je rekla nekoliko njenih stihova. Rekla je i da ima knjigu pesama.


    Rimokatolička crva sv. Ivana Nepomuka. Obnovljena je za obeležavanje 200 godina od izgradnje sredstvima vernika


    ’’U selu Gibarac nadomak Šida sagrađena je, početkom druge decenije XIX stoleća, rimokatolička crkva posvećena sv. Ivanu Nepomuku... Na glavnom oltaru gibaračke crkve čuva se slika anonimnog majstora XIX veka, izvedena u tehnici ulja na platnu, sa predstavom patrona crkve u molitvi, okruženog anđelima. U unutrašnjosti crkve nalazi se zidna slika Sv. Trojice kao i drvena, delimično pozlaćena propovedaonica pokrivena baldahinom.’’
    Crkva je spomenik kulture velikog značaja.
    (’Spomenicko nasledje Srbije’ - Zavod za zaštitu spomenika kulture RS)


    Pokazujući nam crkvu, s par reči Anica je dotakla i promene u Gibarcu. Na mene je ostavio snažan utisak njen stav - bez prizvuka mržnje, osude, gorčine. Iz nje je izbijala mudrost obične, iako ne mnogo obrazovane žene.


    Škola je uz crkvu.

    ’’Основна школа у Гибарцу је у саставу основне школе "Бранко Радичевић" из Шида, а у Гибарцу настава се одвија за ученике од И-ИВ разреда док ученици виших разреда организовано похађају наставу у Шиду. У саставу школе делује и педагошка установа за будуће ученике. У згради Месне управе Гибарац смештена је и амбуланта Дома здравља у Шиду где се мештани Гибарца могу обратити за лекарску помоћ. Спортски живот у Гибарцу није баш разноврстан , поред фудбалсог клуба "Синђелић" постоји још удружење спортских риболоваца "Смуђ" и ловачко друштво "Фазан".
    Од спортских терена малдима је на располагану фудбалско игралиште и стадион за мале спортове који се налази у школском дворишту. Да би Гибарац био лепо и функционално приградско насеље неопходно је да се реше неки кључни проблеми: израда новог просторног плана за насељено место Гибарац, да се пронађе решење за одвод бујичних вода ..’’ (Sa zvaničnog sajta opštine Šid)





    U selu postoji Društvo za očuvanje tradicije šokačkih Hrvata „Gibarac“, osnovano 2010. koje ima 200 članova.


    Anica Pinterović

    U povratku kroz Gibarac istog popodneva, svratili smo do njene kuće i dobili knjigu. Evo nešto od njenih reči koje sam ja odabrao za ovu priliku.




    ’’Историски насеље се први пут помиње 1370. године, а у бурна времена мењало је своје место и број становника. Становништво су чинили Срби који су избегли из Србије након турског освајања и били су граничари који су штитили Аустро-угарску монархију од продора Турака. Пописом из 2002. године утврђено је да у Гибарцу живи 1158 становника од којих су 90% српске националности. ..’’ (Sa zvaničnog sajta opštine Šid)

    Kao što se vidi, sasvim je prenebregnuta promena nacionalnog sastava. Da li to govori da još uvek nisu svi spremni da se suoče sa prošlošću?!

    U uobičajeno dostupnim izvorima nisam našao podatke o promenama nacionalne strukrure kroz istoriju mesta. Ono što mi je poznato je da je Austrija (a ne Austro-ugarska kao što gore stoji) u krajeve prema granici sa Otomaskom imperijom u XVIII veku naseljavala Hrvate-Šokce da ojača zaštitu granice. I Rimokatolička crkva sa početka XIX veka ukazuje na (bar) značajno prisustvo Hrvata u Gibarcu u posednjih 200 godina.



    Poruku je izmenio nenad.bds, 17.09.2013 u 09:59

  14. #14

    Odgovor: Tamo–amo po Vojvodini


    BAČKI GRAČAC



    Centar sela

    Bački Gračac je selo u opštini Odžaci, u Zapadnobačkom okrugu, autonomnoj pokrajini Vojvodini. Prema popisu iz 2011. bilo je 2295 stanovnika, a prema popisu stanovništva iz 2002. godine selo je imalo 2913 stanovnika, od kojih su 2810 srpske nacionalnosti. (Iz Vikipedije)






    Neočekivano je u selu naići na ulicu popločanu 'žutom ciglom'.




    Raniji nazivi sela koji su se upotrebljavali u srpskom jeziku bili su Filipovo i Filipovo Selo, iz čega vodi poreklo i nemački naziv - Filipowa ili Filipsdorf. U nemačkom jeziku su korišćeni i nazivi Kindlingen i Sankt Philipp, dok su u mađarskom jeziku korišćeni nazivi Szentfülöp i Szent-Fülöp. (Iz Vikipedije)



    Škola


    Pred II svetski rat




    Ugarski kralj Bela III (1173-1196) u jednom dokumentu pominje selo Filipova. 1650. godine, u doba osmanske uprave, selo se pominje pod imenom Filipovo, a bilo je nastanjeno Srbima. 1652. godine u selu ima sedam kuća i manastir, a do 1764. godine sagrađeno je 20 kuća. Godine 1762. počelo je naseljavanje Nemaca iz južnih delova Nemačke i Češke, a oni u Filipovu grade 60 kuća. 1801. godine u selu ima 272 kuće, a do početka 20. veka taj broj je porastao na 535. U ovo doba, većinu stanovništva u naselju činili su Nemci, a bilo je i nešto Srba i Mađara. (Iz Vikipedije)










    Kao posledicu fašističke okupacije Jugoslavije u Drugom svetskom ratu i činjenice da je 95% jugoslovenskih Nemaca bilo učlanjeno u profašističku organizaciju "Kulturbund" i da je sebe deklarisalo kao državljane Trećeg rajha, nove posleratne jugoslovenske vlasti su većinu nemačkog stanovništva tadašnje Jugoslavije (uključujući i Nemce iz Bačkog Gračca) lišile građanskih prava i konfiskovale im imovinu. Veći deo jugoslovenskih Nemaca (oko 200.000) napustio je teritoriju Jugoslavije zajedno sa okupacionom nemačkom vojskom u povlačenju, dok je manji deo Nemaca koji je ostao na jugoslovenskoj teritoriji logorisan. Posle ukidanja logora, i većina preostalih Nemaca se iselila iz zemlje. (Iz Vikipedije)






    Posle iseljavanja Nemaca, u mesto je doseljeno 4.328 kolonista, većinom iz Like. Maksimalan broj stanovnika u naselju dostignut je 1953. godine, posle čega je usledila regresija, koja je do početka 21. veka u izvesnoj meri ublažena. Zaustavljanju depopulacije u velikoj meri je doprinelo doseljavanje prognanih lica iz Hrvatske u poslednjoj deceniji 20. veka. (Iz Vikipedije)










    Na istočnom kraju sela je rekrativno-izčetnički prostor 'Jezero'. Vidi se da je to bilo i lepo kupalište, no u poslednje vreme vode za kupanje nema.






    Bački Gračac se nalazi na zapadu Bačke, između Odžaka na jugozapadu, Lalića na jugoistoku, Ruskog Krstura na istoku, Kruščića na severoistoku, Bačkog Brestovca na severozapadu i Srpskog Miletića na zapadu. (Iz Vikipedije)

  15. #15

    Odgovor: Tamo–amo po Vojvodini

    JAŠA TOMIĆ


    Jaša Tomić (mađ. Modos) je naselje u opštini Sečanj u Srednjobanatskom okrugu. Prema popisu iz 2002. bilo je 2982 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 3544 stanovnika). Jaša Tomić je pogranično mesto. Rumunska granica je je istočno na oko kilometar od sela. Blizu sela protiče reka Tamiš.
    Selo je dobilo ime po Jaši Tomiću, političaru iz 19. veka. Pre toga naselje se zvalo Modoš. (Vikipedija)

    ’’По мишљењу проте Алексића, име Модош је настало од мађарске речи “modos“, имућан, богат.’’


    Pijačni dan

    ''Jaša Tomić se nalazi u srednjem delu (vojvodjanskog) Banata, u njegovom istočnom delu, uz samu jugoslovensko - rumunsku granicu, koja ga okružuje sa severa i istoka. Istočna granica je prirodna - pruža se koritom reke Tamiša, koja je od mesta udaljena oko jedan kilometar. Zapadno od Jaše Tomića je Krajišnik udaljen desetak kilometara, a južno se nalazi Sečanj, koji je sedište opštine, udaljen 12 i Šurjan udaljen 7 kilometara. Jaša Tomić je najveće mesto na teritoriji opštine Sečanj.'' (Monografija mesta Jaša Tomić / NMR Info Internet portal opštine Sečanj i regiona Vojvodine)

    Naišao sam na prilično obimnu i sadržajnu ''Monografiju mesta Jaša Tomić'' na ''NMR Info Internet portal opštine Sečanj i regiona Vojvodine'' (http://www.jasatomic.org/monografija/). Pošto se veći deo ove monografije može odnositi i na prošlost drugih banatskih, ali, istina u manjoj meri, i mnogih drugih vojvodjanskih mesta, uz predstavljanje sela Jaša Tomić stavljam više izvoda nego što je uobičajeno sa namerom da posetiocima posluže i kod onih mesta o kojima ne postoje (ili ja na njih nisam naišao) tako obimni podaci. Nadalje, tekst koji je bez navedenog izvora je iz ove monografije.


    Mesto je bogato arterskim bunarima, kojih je nekada bilo oko trideset; danas se zbog izgrađenog vodovoda manje koriste, a neki su već i van upotrebe. Zdrava pitka voda se dobija već na dubini od 70 metara i odličnog je kvaliteta. Dubina bunara se kretala između 90 i 100 metara. Reka Tamiš, koja izvire u Rumuniji, proticala je do zadolmljavanja i regulisanja korita pored samog mesta, nanoseći svakog proleća velike štete - plaveći polja.


    ...U tradiciji je ostalo sačuvano sećanje na vodenice, kojih je na Tamišu nekada bilo više, ali ih već odavno, verovatno od izgradnje novog korita i nasipa, nema. Obala Tamiša kod Jaše Tomića je visoka i strma, a peskovita i ravna je samo na nekoliko mesta. Obrasla je vrbama, koje svojim granama natkriljuju reku, tako da se stiče utisak da se prolazi kroz zeleni koridor. Reka je ovde brza, a njena plahovitost je ostajala u sećanju meštana. 1895. godine, poplavila je 500.000 hektara, posle čega su usledili glad i raseljavanje; 1932. godine, vodostaj je bio toliko velik da je nasip podignut za još jedan metar, tako da je sada visok 6 metara.


    Mesto se prvi put u istorijskim izvorima pominje 1334. godine, pod imenom MADUS... Stanovnici sela bili su tada katolički Mađari, koji su plaćali svoje obaveze. Mesto se 1338. godine javlja pod imenom MODOS, a 1344. godine u jednoj ispravi kao MODOŠ. Po mišljenju dr Jankulova, naziv Modoš je latinskog porekla i dolazi od latinskog izraza MODUS TRANSCIENDI - način prelaska reke. Ovaj prelaz preko Tamiša premešten je kasnije u Oređ, čiji je naziv mađarskog porekla - od Uj Rev, sela sa značenjem nove skele...






    Kada su Turci 1552. godine osvojili Temišvar, upostavili su svoju vlast u Banatu, koja će sa kraćim prekidom trajati 164 godine. Pošto su zagospodarili Banatom, Turci upostavljaju svoj upravni sistem... Stanovništvo Banata za vreme turske vladavine bilo je uglavnom srpsko. Osim Srba u gradovima je živelo i nešto muslimanskog stanovništva, dok je Mađara veoma malo ostalo. Mađarsko stanovništvo se još prilikom nadiranja Turaka povuklo u panici na sever. U opustele krajeve Banata, Turci počinju da naseljavaju srpsko stanovništvo. Sultan Sulejman Veličanstveni, naređuje 15. januara 1566. godine, temišvarskom paši (beglebergu) i defterdaru da nasele raju u blizini Temišvara pod vođstvom kneza Pavla. Usled naseljavanja Srba u Banatu, njihov broj se toliko povećao, da se Banat na kartama XVI veka označava kao Raška (Rascia), Srbija. ..


    Srpska pravoslavna crkva

    Crkva Svetog Nikole u Jaši Tomiću

    Spomenik kulture velikog značaja

    ''Crkva sv. Nikole podignuta je 1746. godine u baroknom maniru...'' (Zavod za zaštitu spomenika kulture Zrenjanin)


    ’’...Najstarije slikarstvo iz 1755. godine u crkvi – dva fresko fragmenta figura ratnika u oltaru i carske dveri sa starog ikonostasa – verovatno su rad grupe zografa iz kruga Nedeljka i Šerbana Popovića...Drvorezbarski radovi na današnjem ikonostasu klasicističke konstrukcije izvedeni su u prvoj polovini XIX veka. Oslikavanje ikonostasa sažetog programa i svoda naosa sa predstavom Savaota u slavi izveo je 1905. Stevan Aleksić ..’ (Zavod za zaštitu spomenika kulture Zrenjanin)




    Sveštenik pokazuje ikone sa starog ikonostasa.


    Nadgrobni spomenici kazuju ko su bili žitelji u prošlosti.

    Privredna izgradnja Banata, posle oslobođenja od Turaka, poverena je veoma agilnom i sposobnom grofu Klaudiju Florimundu Mersi koji počinje sa naseljavanjem kolonista, izgradnjom kanala, obnavljanjem zemljoradnje i zanatstva. U selu je tada podignut žitni magacin, solara i majur, na kojem je uzgajana stoka, radi snabdevanja bolnica u Banatu.
    U mestu je tada bila stacionarana vojska, koja je bila razmeštena po kućama, od čije je obesti stanovništvo stradalo. Zbog velikih obaveza prema vojsci, stanovništvo se bilo razbežalo, tako da je 1727. godine bilo popisano samo 38 domova - domaćinstva.
    ... Crkva je ovde bila podignuta veoma davno, o čemu svedoči i zapis da ju je osvetio patrijarh srpski Kalinik 1 (1691—1710) prilikorn prolaska kroz Modoš. Kasnije, 1746. godine, prilozima i radom meštana podignuta je sadašnja pravoslavna crkva.




    Rimokatolička crkva gledana od pravoslavne crkve.


    Rimokatolička crkva Uznesenja blažene djevice Marije je spomenik kulture velikog značaja.

    ''Crkva je podignuta 1911. godine, i građena je kao monumentalna, jednobrodna, sa trostranom apsidom, dve petostrane sakristije i zvonikom koji izlazi iz zapadnog pročelja...Na zapadnoj fasadi je visoki toranj sa strmom kapom pokrivenom gleđosanim crepom u dve boje...'' (Zavod za zaštitu spomenika kulture Zrenjanin)


    ''Na crkvi su tri ulaza, zapadni severni i južni, naglašeni izbačenim tremovima čiji trouglasti zabati, oštrih uglova, počivaju na stubovima. Krov je bio strm, dvovodan i pokriven gleđosanim biber crepom u dve boje, ali je izgoreo te je sada crkva pokrivena rebrastim limom.
    Crkva je dekorisana vitražima koji se nalaze na svim većim prozorskim otvorima. ..Crkva predstavlja vredno arhitektonsko, inženjersko i umetničko ostvarenje, a čije podizanje u tako maloj sredini kao što je Jaša Tomić svedoči o nekadašnjoj ekonomskoj moći ovog naselja.'' (Zavod za zaštitu spomenika kulture Zrenjanin)


    POD AUSTRIJSKOM VLAŠĆU 1717—1779.
    Posle proterivanja Turaka iz Banata, Austrija je ovu pokrajinu zadržala pod svojom neposrednom vlašću, iako se ovo područje od dolaska Turaka nalazilo pod vlašću Ugarske. Uprava nad Banatom poverena je Dvorskoj komori u Beču...

    Posle dva prohujala rata u kratkom vremenu, stanovništvo Modoša, se kao i drugih banatskih sela veoma proredilo, tako da je posle dolaska austrijske vojske 1717. godine zabeleženo samo 50 domova dok o broju stanovnika nema podataka. .. Stanovnici su bili Srbi.

    ...Početkom treće decenije XVIII veka, grof Mersi počinje sa naseljavanjem Nemaca, Španaca i Italijana u Banatu. ..Pomoću naseljenika je vlast nameravala da izgradi puteve i mostove u barovitom Banatu. Kolonisti se ovde nisu mogli aklimatizovati - masovno su umirali od groznice, kuge i kolere i drugih epidemija, koje su bile česta pojava u to vreme. Španci i Italijani se ubrzo vraćaju u svoje zemlje, a Nemci ostaju i delom umiru. .. Kolonisti su bili privilegovani u odnosu na zatečeno stanovništvo - Srbe, Rumune i Mađare; bili su oslobođeni plaćanja poreza na 3, kasnije na 4 i 6 godina, dobijali su od države kuće, alat i seme za setvu. ..bili oslobođeni jedne od najtežih dažbina — ukonačavanja vojske (primanje vojnika na boravak) ; plašili su se da će vlast na njih natovariti veće namete i da će ih pokatoličiti, te mnogi Srbi beže u Srbiju, Vlašku pa čak i dublje u Tursku. Neki krajevi Banata na taj način gube više od polovine stanovnika, kao što je to bio slučaj sa Modošom i Sečnjom, u kojima je živelo čisto srpsko stanovništvo; oni će ubrzo opusteti.

    Jedan od ciljeva kolonizacije Nemaca u Banatu bio je ubacivanje kolonista u kompaktne nacionalne celine Srba i Rumuna, nebili ih vremenom denacionalizirali... Mersijeva kolonizacija nije uspela, jer strateški, politički i privredni motivi kojima se on rukovodio, iziskivali su bolji kvalitet kolonista, nego što su bili dotadašnji - mahom beskućnici i pustolovi od kojih je Mersi hteo da stvori privrednike i branioce Banata od turskih upada. Rat, 1737—1739. godine, pokazao je mnoge slabosti kolonizacije: bolesti su prošto pokosili koloniste, tako da je jedva kao ostao u životu.


    Ulica prema Tamišu

    U drugoj polovini XVIII veka kolonizacija u Modošu je najintenzivnna. Naseljavaju se Srbi (iz Pomorišja i Sečnja), Mađari, Nemci i Bugari.
    Sedinom XVIII veka, posle naseljavanja Srba iz razvojačene pomoriško-potiske Vojne granice, mesto je ekonomski veoma ojačalo ..Svakako da je izgradnja crkve 1746. godine dokaz ekonomske snage sela.. Prvi Nemci se naseljavaju u Modoš već 1766.
    Kada je 1779. godine ukinuta dvorska administracija u Banatu i obnovljen županijski sistem, cela teritorija je bila podeljena na tri županije: Torontalsku, Tamišku i Krašovsku. Modoš je potpao pod torontalsku županiju čije je sedište bilo u Velikom Bečkereku.. Srpsko stanovništvo se uznemirilo jer je potpadanje pod županijsku upravu značilo da će do sada slobodni seljaci postali kmetovi feudalaca. Da ne bi do toga došlo modoški Srbi počinju da se iseljavaju na Vojnu granicu (Miliciju). lako je većina iseljenika bila vraćena, dobar deo je ostao da živi na teritoriji Banatske vojne granice. Politika naseljavanja Nemaca u Banatu, naročito u Modošu, dolazi do izražaja krajem XVIII veka. Pre njih, 1780. naseljeno je u Modošu nekoliko mađarskih i slovačkih porodica, a 1784. godine stiže 14 nemačkih porodica iz okolnih mesta.

    Prema jednom izvoru,Mađari, Slovaci i Nemci se naseljavaju umesto iseljenih Srba... Naseljavanje Nemaca je pod upravom Kaptola sve intenzivnije i njihov se broj 1792. godine već povećao za 564... Kaptol 1795. godine gradi u centru mesta katoličku crkvu.


    O snažnom privrednom životu Modoša i njegovim vezama sa zanatskim i trgovačkim centrima u Temišvaru i Velikom Bečkereku, kao i sa poljoprivrednicima i stočarima iz neposredne okoline, koja mu je u ekonomskom pogledu gravitirala, govori inicijativa da Modoš dobije pravo na održavanje dva vašara u toku godine, i to: 24. aprila i 3. oktobra. S obzirom da se Modoš nalazio na granici dve županije, zatraženo je mišljenje i od Tamiške županije, koja se saglasila da se nesmetano u ove dane mogu održavati vašari, koji su bili tradicionalni od 1788. godine. Godine 1805. dobijeno je pravo na održavanje vašara i na đan 22. juna i 24. avgusta, a 1812. godine pravo na održavanje nedeljnog vašara za čije je održavanje određen ponedeljak. U prvoj deceniji XIX veka Modoš postaje palanka. Godine 1836. izvršen je popis stanovnika u Modošu. Tad je bilo ukupno 3.560 stanovnika, od toga 2.440, pravoslavnih, 1.116 rimokatolika i 4 evangelista.


    Za vreme revolucije, 1848/49. godine, u Modošu se ništa značajnije nije dogodilo... Posle ugušenja mađarske revolucije, carskim potentom od 6. novembra 1849. godine priznata je srpska Vojvodina pod nazivom »Vojvodstvo Srbije i Tamiškog Banata« ..


    Sportski centar je izmedju sela i Tamiša

    Šezdesetih godina XIX veka dolazi do promene u nacionalnoj strukturi modoškog stanovništva. Posle nekoliko nerodnih godina, srpsko stanovništvo počinje da se iseljava. U prošlosti Modoša, ostao je zapisan period od 1860—1863. godine pod imenom »gladne godine«, tada je usled vremenskih neprilika malih prinosa i pojave filoksere, koja je formalno pokosila modoške vinograde, srpsko stanovništvo počelo da prodaje u bescenje svoja imanja Nemcima i da napušta mesto. Ovaj proces raseljavanja ubrzao je jedan veliki špekulant, Petar Ninković, gimnazijski profesor u penziji iz Novog Sada. On .. kupuje jeftino srpska imanja i uz dobru zaradu preprodaje ih Nemcima koji dolaze iz Bačke. Tako se zemlja koja se nalazila u vlasništvu Srba prepolovila.

    Naseljavanje Nemaca iz Bačke je za njih bilo vrlo korisno, jer su tamo zemlju prodali skupo, a ovde su je od Ninkovića kupovali daleko jeftinije. Do dolaska Nemaca, bila je u Modošu jedna politička opština. Kada su Nemci 1872/73. godine, postali brojno i ekonomski jači, izvršena je podela na nemačku i srpsku opštinu.


    Srpska knjižnica i čitaonica osnovana je u Modošu 1876. godine. Iz dokumenata Čitaonice koji su sačuvani, vidi se da ona prerasta 1895. godine u Gradansku čitaonicu, čiji su članovi trgovci, zanatlije i činovnici. Raspolagala je sa više stotina knjiga iz oblasti beletristike, istorije, poljoprivrede, zanatstva i trgovine. Radila je sve do 1944. godine.


    Motel - lovački dom je podno nasipa.

    Selo je iz godine u godinu bilo sve veće, te se ukazala potreba da se daju nazivi ulicama, koje su konačno 1888. godine dobile svoje nazive. Povezivanje Modoša sa privrednim centrima nastavilo se 1889. godine, kada je završena pruga Veliki Bečkerek — Modoš — Temišvar... Do 1893. godine ulice su bile popločane opekom, a tada se umesto opeke ulice asfaltiraju... Modoš počinje da uživa blagodeti civilizacije od 1911. . godine kada je prvo uvedeno plinsko osvetlenje, a početkom 1912. godine počinje postavljanje električne mreže i električnih sijalica. Sredinom januara 1912. godine bilo je već 200 sijalica na ulicama... Posle dvadeset godina iščekivanja, konačno je 1913. godine, Modoš dobio Građansku školu koju su u prvo vreme mogla da pohađaju samo deca muškog pola..


    Tamiš je ovde granica sa Rumunijom - suprotna (leva) obala je inostranstvo.

    Porazi austro-ugarske vojske krajem 1918. godine, povratak vojnika sa fronta i nekih zarobljenika koji šire ideje Oktobarske revolucije, stvaraju u Banatu povoljniju klimu za obaranje postojećeg i stvaranje novog — demokratskog poretka. Radnička klasa zahteva poboljšanje svoga materijalnog položaja, a agrarni proletarijat u selima traži ukidanje veleposeda i podelu zemlje onima koji je obrađuju. Revolucija je prvo izbila u Budimpešti, 31. oktobra 1918. Godine... Vest o izbijanju revolucije u Budimpešti, raširila se kao plamen u Modošu već 1. novembra 1918. godine. Tada se u mestu već nalazio veći broj vojnika – povratnika, koji su pobornici ostvarivanja ideja Oktoborske revolucije, takođe se javljaju i »zelenokadrovci«, koji sa oduševljenjem prihvataju nove ideje... Prva akcija vojnika -povratnika s fronta i »zelenokadrovaca«, bila je skidanje mađarskog grba sa zgrade osnovne škole, a sutradan su uništili slike vladara i slike iz mađarske istorije... Đakovački je sa svojim istomišljenicima otvorio magacin i na dan 4. novembra 1918. godine počeo da deli žito sirotinji. Svaka sirotinjska porodica dobila je po 1 metar (100) kg žita po članu porodice besplatno... nekolicina modoških trgovaca, na čelu sa Hermanom Krausom (njegova je bila zgrada u kojoj je sada Zemljoradnička zadruga), zatraže vojnu pomoć iz Temišvara... Uveče 7. novembra stiže u Modoš 50 vojnika iz Temišvara, koji posle dogovora sa Krausom, počinju sa hapšenjem članova Narodnog veća i drugih lica koja su imala učešća u akcijama Laze Đakovačkog i njegovih sledbenika... Na putu za Temišvar.. bez ikakvog povoda i sudske presude, ubiju Lazu Đakovačkog. Tako je ugušena buna u Modošu.

    15. novembra 1918. jedan odred srpske vojske stigao je u Modoš... Modoš je bio pod srpskom upravom 8 meseci i 12 dana... Na zasedanju Narodne skupštine Vojvodine, koja je zasedala u Novom Sadu, predstavnici Modoša bili su: prota Ivan Aleksić i advokat dr Đoka Pavlović. Na toj skupštini je doneta istorijska odluka da se Vojvodina ocepi od Ugarske i uđe u sastav jugoslovenske države. Po povratku su delegati dočekani pucanjem prangija i ovaj značajan momenat je dugo proslavljan na ulicama. Ali oduševljenje nije potrajalo dugo. Uskoro su počeli da se šire priče da će srpska vojska morati da napusti ovu teritoriju i preda je Rumunima.

    Sprovodeći u delo odluke Ugovora o miru, srpska vojna i upravna vlast počinje 27. jula 1919. godine da evakuiše Modoš. Po napuštanju Modoša od strane srpske vojske i žandarmerije, ovde dolazi jedna desetina francuskih vojnika radi održavanja reda za vreme interregnuma, koji je nastao između srpske i rumunske vlasti u Modošu i okolini. Tada su Rumuniji pripala mesta naseljena srpskim stanovništvom: Srpski Pardanj (Međa), Ivanda, Srpski Sent Marton, Dinjaš i Runda. Od pripojenih naselja samo je Fenej bio naseljen Rumunima. Ova su sela u ekonomskom pogledu gravitirala Modošu. .. Ponašanje rumunskih vlasti bilo je u prvo vreme vrlo korektno... Kasnije su usledile represalije zbog učešća nekih Srba u radu jugoslovenske delegacije na mirovnim pregovorima u Versaju. Odnos prema Srbima je bio šovinistički. U zvaničnim statistikama nisu tretirani kao narod, već su bili »ostali«. Favorizovana narodnost, osim Rumuna, bili su Nemci, koji su za sve vreme rumunske vladavine u Modošu iz svojih redova davali poslanike u rumunski parlament.

    Pregovori o utvrđivanju granice između dveju država vodeni su duže vremena i okončani su 13. marta 1923. godine, kada je postignut sporazum o zameni mesta Žombolj za Modoš, Pardanj, Veliki Žam i Jam, koji su do tada pripadali Rumuniji. Primo predaja teritorije izvršena je u Modošu 10. aprila 1924... Posle prisajedinjavanja modoški Srbi podnose zahtev za promenu naziva mesta, predlažući ime poznatog publiciste i još istaknutijeg vojvođanskog političara Jaše Tomića (1856—1922.). i 4. novembra 1924. godine promenjen je naziv rnesta Modoš u Jaša Tomić. ...Nemcima se tada izašlo u susret i 5 ulica je dobilo nazive poznatih nemačkih književnika.


    Za vreme rumunske vladavine dolazilo je do osnivanja prve nemačke organizacije u Modošu Kultur verband-a. Do budenja nacionalne svesti kod banatskih Nemaca dolazi relativno kasno, tek pojavom pesnika Adama Milera Gutenbruka iz Gutenbruka (1853—1923.) a potencirano je za vreme I svetskog rata, kada je u Banatu, 1915. godine, bio stacioniran deo Fon Makenzenove Balkanske armije..Nemačko kulturno udruženje imalo je za cilj kulturno uzdizanje svojih sunarodnika da bi kasnije prepaslo u organizaciju koja će imati sve više političke ciljeve, a manje kulturne. Pogotovu se ciljevi menjaju u četvrtoj deceniji XX veka, posle osnivanja Kulturbunda, koji će biti glavni nosilac nacional-socijalitsičkih ideja među banatskim Nemcima.

    Nemci u Jaša Tomiću, 6. januara 1929. godine, osnivaju podružnicu Kulturbunda. Prilikom osnivanja, skupštini je prisustvovalo 140 članova, a 1935. godine ih je bilo 180. članova. Dolaskom Hitlera na vlast, broj članova Kulturbunda se povećavao iz godine u godinu.
    .. Poslednjih godina pred rat, naročito od Anšlusa Austrije i okupacije Čehoslovačke 1939. godine počinje da buja aktivnost nemačkog Kulturbunda... Prema nacističkoj koncepciji ovde je trebalo stvoriti državu podunavskih Nemaca – Donauland. Zato su iz Rajha počeli da vrše pripreme... Jaša Tomić predstavlja jedan od nacističkih bastiona u Banatu.

    Preko Kulturbunda se daju zemljoradnicima krediti za kupovinu zemlje, koju su pripadnici drugih narodnosti prodavali jer su bili prezaduženi. Tako je došlo do prelivanja zemljišnih poseda iz ruku Srba i drugih narodnosti u nemačke ruke. ..Ekonomski snažni, idejno zatrovani nacističkom ideologijom domaći Nemci – Folksdojčeri postaju sve bezobzirniji u ophođenju sa ostalim narodnostima pogotovu sa Srbima. Na očigled vlasti oni organizuju manifestacije odanosti Nemačkoj i njenoj nacističkoj ideologiji, ne krijući svoje želje za uspostavljanjem takvog režima ovde. Oni su se međusobno pozdravljali rimskim pozdarvom propraćenim uzvikom »Heil«, javno su konferisali i mitingovali u duhu nacističkih načela.
    Pridobijeni fašističkom ideologijom, podgrevanom irendističkom kampanjom mađarskih fašista željnih revanša, nekolicina pripadnika mađarske nacionalnosti osnovali su u Jaša Tomić fašističku organizaciju DMK...koja će uz Kulturbund biti temelj na kojima će nemački okupator graditi svoj »novi« poredak, kada bude okupirao Jaša Tomić.


    Selo Čavoš je u Rumuniji.

    Ekonomske prilike stanovnika Jaša Tomića u međuratnom periodu bile su loše. Mesto kao tržišni centar ostaje bez svoje ekonomske zaleđine, bez sela koja su na osnovu Ugovora o razgraničenju pripala Rumuniji. To se odrazilo, pre svega na dalji razvoj zanatstva i trgovine.


    U Jaša Tomić Nemci su ušli 12. Aprila 1941... Odmah posle toga bila je formirana opštinska uprava koja je bila sastavljena od samih Folksdojčera... Vlast je 20. aprila prešla u ruke Vojnog zapovednika Srbije sa sedištem u Beogradu, kome je bio podčinjen i Banat...

    Posle uspostavljanja vlasti, jašatomićki Folksdojčeri počinju sa hapšenjem Srba. Prvenstveno su hapsili Ijude koji su bili eksponirani u političkom i kulturno životu mesta pre rata.. Bilo je pokušaja, tih aprilskih dana da devetoricu od uhapšenih streljaju u Sečnju, ali je usledila intervencija advokata dr Junga (po drugim Hofmana), koji su bili veoma uticajni među Nemcima, i spasli ih. Oni su pripadali grupi Staronemaca, koja je pred rat došla u sukob sa mladom generacijom – nacistima na čelu sa dr Jozefom Sep Jankom, oni su zahvaljujući svom društvenom ugledu mogli da spasavaju ljude...

    Posle sprovedenih političkih i organizacionih priprema, u leto 1942. godine formirana je u Vršcu divizija »Princ Eugen« u čijem je sastavu bilo oko 20.000 Ijudi. Sastavljena je bila od banatskih Nemaca sposobnih za vojnu službu. Ova divizija je po prelasku u Srbiju i Bosnu počinila strašne zločine. Zbog odlaska u ovu Diviziju, mnoge nernačke kuće ostaju bez radne snage, pa je Krajskomandantura u Petrovgradu donela Obznanu o obavezi svakog stanovnika Banata da stavi na raspolaganje svoju radnu snagu, da proizvodnja ne bi trpela. U prvo vreme se radnici, pripadnici drugih narodnosti mobilišu na 45-60 dana, da bi se ta obaveza pred kraj rata povećala čak na 210 dana. Mnogi mladići iz Jaša Tomića odlaze na prinudni rad u druga nemačka sela, dok se to isto događalo sa mladićima iz drugih mesta koji su dolazili na rad u Jaša Tomić...

    ...Uslovi za ilegalni politčki rad u Jaša Tomiću za vreme okupacije bili su veoma teški iz više razloga: stanovništvo je oko 50% bilo nemačko, u mestu je bila velika koncentracija organa vlasti, policije i vojske. (O otporu okupatoru neću više iznostiti zbog već ukupno velikog teksta.)

    Prethodnica Crvene armije je na dan 30. septembra oslobodila Jaša Tomić... Viđeniji Nemci – nacisti, napustili su mesto pre nekoliko dana.
    Prilikom prolaska jedinica Crvene armije kroz Jaša Tomić, neki meštani su vojnike odveli u fabriku likera »Keliko«, gde su u obilju pića zajednički počeli da proslavljaju oslobođenje. Velika burad sa raznim vrstama pića otvarali su iz automata — rafalom. Betonski podrum je pretvoren u veliku bačvu raznih pića. Vojska je zahvatala piće čime je stigla..Pošto je zapretila opasnost da se zbog ove vrste slavlja ne poremete planovi vojne komande, jedan viši oficir je zapalio sklonište... izgorela je cela fabrika sa skupocenirn uređajima za spravljanje destilata.

    ...Srez jašatomićki je posle oslobođenja imao u svom sastavu 17 opština sa 36.576 stanovnika.
    U proleće 1945. godine otvoren je Dečiji dom za decu čiji su roditelji poginuli u ratu.. Prilikom osnivanja i tokom 1945. godine bilo je 165 štićenika, svih uzrasta, od I razreda osnovne škole do IV razreda gimnazije (danas VIII razreda osnovne škole). Ovaj dom je odigrao veoma važnu ulogu u odgoju dece koja su ostala bez roditelja. Većina je završila kasnije visoke škole.
    U jesen 1945. godine počelo je naseljavanje kolonista iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske. Naseljeno je 303 porodice...




    Ulaz iz pravca Sečnja.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 17.10.2013 u 10:31

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Kupanje u Vojvodini
    Autor cvishna u forumu Vojvođanski bircuz
    Odgovora: 23
    Poslednja poruka: 12.08.2018, 10:21
  2. U Vojvodini volim...
    Autor Kunic u forumu Vojvođanski bircuz
    Odgovora: 107
    Poslednja poruka: 28.04.2012, 22:40
  3. Vojvodini status kao sto RS ima u BiH
    Autor vojvodina2 u forumu Politika
    Odgovora: 12
    Poslednja poruka: 17.12.2011, 17:50
  4. Tvrđave u Vojvodini
    Autor Invisibleman u forumu Vojvođanski bircuz
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 10.08.2008, 22:43
  5. Poplave u Vojvodini
    Autor Lady S u forumu Spomenar
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 12.03.2007, 17:11

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •