BIOGRAFIJA LJUBICE MARIĆ
Ime: Soba x.jpg Pregleda: 1516 Veličina: 185.2 KBIme: Soba.jpg Pregleda: 1258 Veličina: 154.1 KBIme: U krevetu.jpg Pregleda: 1820 Veličina: 197.4 KBIme: U sobi.jpg Pregleda: 1479 Veličina: 162.3 KBIme: ustanu.jpg Pregleda: 1163 Veličina: 164.0 KB
Ljubica Marić, kompozitor, dirigent, pisac, slikar i vajar, jedinstveni stvaralac u umetnosti 20. veka i jedan od najznačajnijih srpskih umetnika, rođena je 18. marta 1909. godine u Kragujevcu. Njeni roditelji, otac Pavle i majka Katarina (rođena Đorđević), živeli su nekoliko godina u Kragujevcu, pošto je Pavle Marić tamo službovao kao zubar. Porodica Marić je inače i poreklom iz okoline Kragujevca, a po profesiji su tradicionalno bili lekari. Ljubičin pradeda po majci, apotekar Kaparis, bio je poreklom Grk iz Atine.
Po isteku službe u Kragujevcu, porodica Marić se preselila u Beograd. To je vreme Balkanskih ratova, u kojima je Pavle Marić aktivno učestvovao. Poginuo je na svoj 50. rođendan, 1913. godine, kod Zaječara. Ljubica Marić se sećala parade vojnika po povratku iz Drugog balkanskog rata, kada je konj njenog oca, uz zvuke truba, prodefilovao bez svog jahača. Otuda snažna impresija zvukom truba, čiji će se poklič javljati u njenim orkestarskim delima.
Prvi svetski rat Ljubica i njena majka provodile su naizmenično u Beogradu, i Valjevu (kod majčine rodbine). Ljubica je rano pokazala interesovanje za likovno izražavanje, a posle rata je počela da uči violinu. Ipak, muzika za nju postaje istinski izazov onog trenutka kada je Josip Slavenski (1896-1955), učenik Zoltana Kodalja i Bartoka, jedan od najoriginalnijih kompozitora sa našeg tla, počeo da drži kurs kompozicije u tadašnjoj Muzičkoj školi u Beogradu. On je zapazio izuzetnu darovitost Ljubice Marić i svesrdno je stimulisao njene kompozitorske pokušaje. Prva kompozicija devetnaestogodišnje Ljubice, Tuga za đevojkom, za muški hor, rađena pod uticajima smelih harmonskih rešenja Slavenskog, imala je velikog uspeha u izvođenju Hora "Obilić". Godinu dana kasnije, 1929. godine, Ljubica Marić je završila dva odseka Muzičke škole, violinu i kompoziciju. Iako je diploma, koju je tada stekla, bila u rangu današnje srednje muzičke škole (pošto visoke muzičke škole u Srbiji tada još nije bilo), Ljubica Marić je bila prva osoba na čijoj je diplomi, stečenoj u Srbiji, stajala reč KOMPOZICIJA. Na svom završnom ispitu Ljubica je sama izvela svoju Sonatu fantaziju, za solo violinu, kompoziciju velike izražajnosti i autentičnog emotivnog doživljaja. Sonatu fantaziju je izvela i na prijemnom ispitu na Državnom konzervatorijumu u Pragu iste godine, gde je, zbog kvaliteta tog dela, odmah bila primljena na poslediplomske studije kompozicije (u tzv. majstorsku školu), tako da redovne studije kompozicije nije nikada ni pohađala! Pored toga, u Pragu je upisala i redovne studije violine, koje je kasnije napustila.
U Prag se preselila zajedno sa majkom, živele su u iznajmljenim sobama i stanovima, a izdržavale se zahvaljujući majčinom radu po kućama imućnih praških porodica. Po savetu Slavenskog, Ljubica Marić je studirala u klasi istaknutog češkog kompozitora Jozefa Suka (1874-1935), koji je studente usmeravao ka savremenim kompozicionim tehnikama, pre svega atonalnosti. Savremenu muziku upoznavala je i redovno posećujući koncerte ne samo u Pragu, nego i u drugim gradovima srednje Evrope. Tako je 1930. godine prisustvovala koncertu Stravinskog u Pragu, dok je 1932. godine u Beču slušala koncert kojim je dirigovao Vebern i tom prilikom je upoznala Albana Berga i Ervina Šulhofa. Oduševljena muzikom Stravinskog, Ljubica Marić je iste godine putovala u Ostravu da tamo sluša njegov resital. Ipak, najviše uticaja na njenu tadašnju muziku imalo je stvaralaštvo atonalnog perioda Arnolda Šenberga. Pod tim uticajem Ljubica Marić je 1930. godine komponovala svoj Gudački kvartet, prvu srpsku atonalnu kompoziciju. O kvalitetima te kompozicije pisale su kritike praških novina, ali je njena autorka, ipak nezadovoljna umetničkim rezultatom, spalila partituru svog prvog praškog dela. Duvački kvintet nastao je 1931. godine i upravo to je kompozicija koja je, nekoliko godina kasnije, odigrala sudbonosnu ulogu u životu Ljubice Marić. Poslediplomske studije kod Jozefa Suka okončala je 1932. godine delom Muzika za orkestar, prvom srpskom atonalnom orkestarskom kompozicijom. I kao što je na završetku svog beogradskog školovanja Ljubica Marić izvela svoju Sonatu fantaziju, tako je na kraju poslediplomskih studija u Pragu sama dirigovala svoju Muziku za orkestar. Jer, pored studija kompozicije, ona je u Pragu završila i studije dirigovanja. Profesor joj je bio čuveni ruski dirigent Nikolaj Malko (1883-1961), šef-dirigent Lenjingradske filharmonije i profesor tamošnjeg konzervatorijuma, dirigent svetske reputacije i kasnije osnivač Sidnejske filharmonije. On je stimulisao dirigenstski talenat Ljubice Marić, koja je, tako, postala jedna od prvih žena dirigenata u Evropi i prva žena koja je dirigovala Simfonijskim orkestrom Češkog radija! Ipak, i pored svih znanja koja je u Pragu stekla, i uspeha koje je tamo doživela, i pored prijatelja s kojima se intenzivno družila, među kojima su najvažniji kompozitor Vojislav Vučković i pijanistkinja Ljubica Maržinec, Ljubica Marić je odlučila da napusti Prag i da, školske godine 1932/3, upiše studije klavira na Državnom konzervatorijumu u Berlinu, u klasi Emila Selinga. U Berlin se takođe preselila zajedno sa majkom i tamo je ostala jednu školsku godinu, za koje je vreme bila direktan svedok Hitlerovog preuzimanja vlasti. Ali, jedan drugi događaj, koji se desio u proleće 1933. godine, promenio je tok života Ljubice Marić.
Tada je mlada kompozitorka dobila obaveštenje Međunarodnog društva za savremenu muziku da je njegov žiri (u kojem je bio i istaknuti italijanski kompozitor Đan Frančesko Malipijero) uvrstio njen Duvački kvintet u zvanični program Festivala savremene muzike (ISCM), koji se te godine održavao u Amsterdamu. Ljubica Marić je, u junu mesecu te godine, prisustvovala tom Festivalu, na kojem je njenu kompoziciju izveo tada čuveni Haški duvački kvintet, sastavljen od najboljih holandskih muzičara. Iako su na Festivalu izvedene i neke veoma značajne kompozicije za potonju istoriju muzike, kao što su Simfonija psalama Stravinskog ili Baltazarov pir Voltona, sva međunarodna kritika ocenila je Duvački kvintet Ljubice Marić kao jedno od najboljih i najzanimljivijih dela prezentovanih tom prilikom. To je ujedno predstavljalo i jedan od prvih velikih uspeha i prodora srpske muzike u svetu. Talenat dvadesetčetvorogodišnje srpske kompozitorke nije privukao pažnju samo holandskih kompozitora njene generacije, poput kasnije uvaženih Bertusa fan Lira, Gijoma Landrea i, naročito, Marijusa Flothausa, nego i pažnju jednog od tada najznačajnijih i najvažnijih promotera savremene muzike, velikog nemačkog dirigenta Hermana Šerhena (1891-1966). On je pozvao Ljubicu Marić da te godine, u avgustu, učestvuje na njegovom festivalu savremene muzike u Strazburu, i to kao kompozitor i dirigent. Događaji u Amsterdamu potpuno su preusmerili profesionalna interesovanja Ljubice Marić i ona je tada rešila da se sasvim posveti komponovanju.
U Strazburu su tog leta gostovali najčuveniji kompozitori i muzičari toga doba, pa je, između ostalih, Bela Bartok svirao svoj Drugi koncert za klavir i orkestar, dok je Ljubica Marić na tom festivalu dirigovala svoju Muziku za orkestar, koja je dobila izuzetne ocene kritike. Očigledno bi, uz svesrdnu podršku Hermana Šerhena, tako uspešan početak međunarodne karijere našoj kompozitorki rano obezbedio istaknuti položaj na evropskoj muzičkoj sceni da u Strzburu nije došlo do incidenta koji je tok te karijere zaustavio i izmenio. Incident je izazvala mladalačka nepromišljenost Ljubice Marić, zbog koje je ona, tada zaneta ekstremnim levičarskim idejama, potpisala manifest, kojim je oštro osuđena umetnička politika Šerhenovog festivala. Taj manifest je sačinio Vojislav Vučković, takođe gost festivala, inače izraziti komunista i pobornik muzike za radnike i narodne mase, koji je na završnoj večeri festivala taj manifest i pročitao. Šerhenova ljutnja bila je razumljiva i Ljubica Marić je ostala bez njegove podrške.
Ljubica Marić se potom vratila u Beograd, gde je bila aktivna kao dirigent, a 1935. godine preselila se u Zagreb. Tamo joj je policija pretresala stan zbog prepiske koju je vodila sa Vojislavom Vučkovićem, a bila je i hapšena. Godinu dana kasnije ponovo se vraća u Prag, gde je upisala jednogodišnje specijalističke studije na Odeljenju za mikrotonalnu muziku Praškog konzervatorijuma, koje je vodio najistaknutiji pobornik mikrotonalnosti u evropskoj muzici, češki kompozitor Alojz Haba (1893-1973). Tokom tih studija nastale su dve kompozicije, Svita za četvrtstepeni klavir i Trio za klarinet, trombon i kontrabas, obe uspešno izvođene u Pragu i emitovane na radiju, ali kasnije izgubljene. Haba je želeo da Ljubicu Marić zadrži kao asistenta na svome Odeljenju, ali je Ljubica odlučila da se vrati u Zagreb, gde su joj predstavnici tamošnje Muzičke akademije obećali četvrtstepeni klavir, kako bi joj omogućili da komponuje i predaje mikrotonalnu muziku. U Zagreb se, kao i prilikom svih svojih seoba, preselila zajedno sa majkom i tamo je živela godinu dana, družeći se sa nekim od najznačajnijih hrvatskih umetnika 20. veka, Miroslavom Krležom, Gustavom Krklecom i Krstom Hegedušićem. U jesen 1938. godine se definitivno preselila u Beograd i zaposlila se kao profesor teorijskih predmeta u Muzičkoj školi "Stanković".
Tih godina, kao i za vreme Drugog svetskog rata, skoro uopšte nije komponovala, nego se bavila proučavanjem narodne muzike, kao i Mokranjčevog zapisa srpskog Osmoglasnika, koji će, nekoliko decenija kasnije, postati njena najvažnija muzička inspiracija.
Posle Drugog svetskog rata postala je profesor teorijskih predmeta na Katedri za kompoziciju Muzičke akademije u Beogradu (na kojoj će raditi do 1967. godine), a jedno vreme se aktivno bavila i dirigovanjem (Simfonijski orkestar Radio Beograda). Dirigentski deo njene profesije nije bio prihvaćen u okruženju koji je taj poziv smatrao izričito muškim, pa je Ljubica Marić, krajem četrdesetih godina, zauvek prestala da diriguje. Nije više bila pristalica komunističke ideologije, pa je u javnom društveno-političkom životu učestvovala minimalno, samo onoliko koliko su tadašnje prilike zahtevale da bi se očuvao što mirniji život. Posvetila se komponovanju, ali i crtanju i slikanju, što nije zapostavljala ni u jednom periodu svog života, osim u dubokoj starosti. Kao kompozitor, napustivši načela međuratne avangarde, delimično se povinovala diktatu socrealizma, tražeći i pronalazeći put ka svom ličnom, visoko originalnom muzičkom izrazu. Tih godina nastalo je nekoliko manjih kompozicija među kojima se izdvajaju Tri preludijuma i etida za klavir, Stihovi iz "Gorskog vijenca" za bariton i klavir i Sonata za violinu i klavir.
"Nezaboravan je trenutak kada mi je do ruku došla umnožena sveščica sa epitafima isklesanim na bogumilskim stećcima u Bosni i Hercegovini (13-16. vek), a zatim noć kada se već nazirala dramaturgija sedam odabranih napisa, i nezaboravno jutro kada su potekli prvi zapisi muzike koja je nastajala iz tih jednostavnih, živih i životnih reči; jer suočen sa smrću, život zrači svoju punu vrednost kao dragulj na tamnoj osnovi – i u trajanju odblesaka nastavlja se." Tako je Ljubica Marić opisala nastanak svoje kantate za hor i orkestar, Pesme prostora, koja je već na samoj premijeri, 1956. godine, ocenjena kao izuzetan muzički događaj, da bi danas to delo predstavljalo jedan od najvećih dometa srpske umetničke muzike. Tom kantatom je otpočeo kompozitorkin zreli stvaralački period, koji, u stilskom pogledu, predstavlja autentičnu sintezu ekspresionističke muzičke estetike i esencije muzičkih karakteristika narodne muzike Balkana, kasnije obogaćene i dopunjene melodijskom osnovom napeva srpskog Osmoglasnika. Tada je ujedno započeo i najplodniji kompozitorski period Ljubice Marić u toku kojeg su nastale još i kompozicije Pasakalja, za simfonijski orkestar i ciklus Muzika Oktoiha, koju čine Oktoiha 1, za simfonijski orkestar, Vizantijski koncert, za klavir i orkestar, kantata Prag sna, za sopran, alt, recitatora i kamerni orkestar i Ostinato super thema Octoicha, za klavir, harfu i gudački orkestar. Sva ova dela ne predstavljaju samo najupečatljivija ostvarenja specifičnog kompozitorskog stila Ljubice Marić, nego i jedan od najoriginalnijih dometa srpskog muzičkog stvaralaštva.
Ali, Oktoiha 1, pisana 1958. i početkom 1959. godine donela je i jednu veliku i značajnu novinu unutar opusa Ljubice Marić, ali i unutar stilskih prosedea u svetskim muzičkim zbivanjima. U toj kompoziciji je Ljubica Marić, kao temu muzičkog dela upotrebila napev prvog glasa srpskog Osmoglasnika. Istorijski gledano, prvi put je tada jedan kompozitor upotrebio crkvenu melodiju (poreklom iz srednjevekovne vizantijske duhovne muzike) za strukturnu izgradnju sopstvenog neliturgijskog i neprogramskog dela. Tek deset do petnaest godina kasnije istočnoevropski kompozitori (Gorecki, Šnitke, Pert i drugi) pokrenuće snažan muzički pravac, koji će se zasnivati na upotrebi srednjevekovne duhovne muzike za komponovanje (većinom) neliturgijskih kompozicija. Ali, ostvarenja kojima je taj stilski pravac najavljen i započet jesu kompozicije Ljubice Marić iz njenog ciklusa Muzika Oktoiha. Zato je, iz današnje perspektive, nastanak Oktoihe 1 i ostalih kompozicija tog ciklusa važan događaj u istoriji muzike druge polovine 20. veka.
Živeći povučeno, u sopstvenom svetu umetnosti i filozofije, bezbednom od površnih spoljašnjih društvenih uticaja, Ljubica Marić je tih godina mnogo komponovala, crtala i slikala, mnogo čitala, a tada je započela i sa pisanjem svog najznačajnijeg književnog ostvarenja, zbirke poetsko-filozofskih epigrama, Tablice, zasnovanih na taoizmu. Ipak, uspesi njene muzike na izvođenjima u zemlji i inostranstvu (na Svetskoj izložbi u Briselu, u Parizu, Beču, Drezdenu, Dablinu, Varšavi, na Muzičkom bijenalu u Zagrebu), kao i pohvale istaknutih ličnosti poput kompozitora Lutoslavskog ili muzikologa Nikolasa Slonimskog, obezbedili su joj veliki ugled u Srbiji i tadašnjoj Jugoslaviji, tako da je 1963. godine postala član Srpske akademije nauka i umetnosti. U to vreme se intenzivno družila sa slikarima Ljubicom Sokić, Zorom Petrović, Marijom Maskarelijem, Petrom Omčikusom i Kosom Bokšan, sa piscima Ivom Andrićem, Vaskom Popom, Markom Ristićem (na čije je stihove komponovala kantatu Prag sna), Miodragom Pavlovićem, Zoranom Mišićem, kompozitorom Enrikom Josifom, muzičkim piscem i esejistom Pavlom Stefanovićem, rediteljem Vladom Petrićem, psihijatrom Vladetom Jerotićem, dakle, sa nekima od najvećih srpskih umetnika i mislilaca druge polovine 20. veka. Tokom tog perioda, šezdesetih godina, Ljubica Marić se susrela i sa velikanima muzičkog stvaralaštva, kompozitorima Igorom Stravinskim i Dmitrijem Šostakovičem, prilikom njihovih poseta Beogradu. Naročito je bio važan i podsticajan susret sa Šostakovičem, koji se oduševio Ljubičinom muzikom i obećao joj predstavljanje njene muzike u Moskvi. Nažalost, ono nije realizovano, najverovatnije zbog otpora tadašnje sovjetske vlasti prema elementima crkvene muzike u stvaralaštvu Ljubice Marić.
Taj plodan i intenzivan period u životu Ljubice Marić naglo se prekinuo smrću njene majke, 1964. godine. Ljubica Marić je do kraja svog života odavala duboku zahvalnost majci, koju je smatrala najzaslužnijom za sve što je u svom profesionalnom životu postigla, tako da sve njene kompozicije nose posvetu 'Mojoj Majci'. Od te, 1964. godine, Ljubica Marić je prestala da komponuje. Nastavila je da se bavi crtanjem i vajanjem, kao i pisanjem (dovršava zbirku Tablice), a sasvim se povukla iz javnog života. Tokom sedamdesetih godina počinje, na specifičan način, da se bavi improvizovanom muzikom. Po stanu, u kojem je živela (Ulica Džordža Vašingtona 36), razapela je konce o koje je okačila posrebrene predmete iz porodičnog nasleđa, kao što su pribor za jelo i zubne alatke njenog oca, pa je pomoću njih proizvodila zvuke, koje je kombinovala sa svojim sviranjem na violini (ponekad čak i na dve violine istovremeno), pevanjem i recitovanjem stihova srpske poezije. Te svoje improvizacije je snimila na magnetofonske trake i tako je nastalo delo Muzika zvuka. Te trake su se donedavno smatrale izgubljenim i tek pre pola godine otrkivene su u Muzikološkom institutu SANU, pa još nisu predstavljene javnosti.
Skoro dvadeset godina posle prekida, Ljubica Marić počekom osamdesetih godina ponovo počinje da komponuje. Tako je, u periodu od 1983. do 1996. godine nastao niz briljantnih dela kamerne muzike, za razna dua i trija (sa izuzetkom Asimptote za violinu i gudače), koja su uglavnom pisana za Ljubičine prijatelje, a koja predstavljaju celovito ispoljavanje visoko individualnog muzičkog izraza, kao amalgamisani vid snažne kreativnosti. To su Invokacija, Monodija Oktoiha, Iz tmine pojanje, Asimptota, Čudesni miligram, Arhaja, Arhaja 2 i Torzo – remek-dela koja se svojom posebnošću izdvajaju ne samo unutar srpskog muzičkog stvaralaštva, nego i unutar svetskih muzičkih zbivanja. Delima svoje poslednje faze Ljubica Marić je potvrdila unikatnost svog muzičkog izraza unutar celokupne muzičke umetnosti svog doba.
Od svih kompozicija poslednje stvaralačke faze samo se nastanak klavirskog trija Torzo, njene poslednje kompozicije, razlikuje od nastanka drugih dela. On je posledica velikog angažovanja Fondacije Barka i Muzičkog centra "IJsbreker" iz Amsterdama na predstavljanju muzike Ljubice Marić u Evropi. Tokom devedesetih godina u Amsterdamu je održano desetak koncerata na kojima su izvedena sva kamerna dela Ljubice Marić, a koja su tada snimljena za holandski Concertzender Radio. Muzika Ljubice Marić izazvala je veliku pažnju zapadnoevropske muzičke javnosti, tako da je 1996. godine holandska diskografska kuća Emergo Classics objavila kompakt disk sa njenom kamernom muzikom. Povodom promocije tog kompakt diska Ljubica Marić je, u proleće 1996. godine, drugi put u svom životu boravila u Holandiji (koju je smatrala svojom drugom muzičkom domovinom) kao gost Muzičkog centra "IJsbreker" iz Amsterdama. Njena poseta je u holadnskoj muzičkoj javnosti dočekana kao prvorazredni umetnički događaj. Tom prilikom se dogodio i jedan neobičan susret: Ljubici Marić je prvi kompakt disk svečano uručio njen poznanik iz 1933. godine, najugledniji holandski muzikolog i uvaženi kompozitor, dugogodišnji umetnički direktor Koncertgebau orkestra, erudita i profesor univerziteta, dr Marijus Flothaus. Dr Flothaus je, ne zaboravljajući utisak kojeg je na njega nekada osatvila ličnost i muzika Ljubice Marić, posle Drugog svetskog rata uporno pokušavao da sazna nešto o srpskoj kompozitorki, ali bezuspešno. To mu je omogućeno tek 1995. godine, na koncertu Ljubičine muzike kojem je prisustvovao. Od tada je brižno pratio sva dešavanja vezana za prezentovanje Ljubičine muzike i sam se angažovao u pronalaženju izdavača za celokupna njena dela. Posle susreta, aprila 1996. godine, Ljubica Marić i Marijus Flothaus su vodili prepisku sve do njegove smrti, krajem 2001. godine.
Deo tog veoma izraženog interesovanja za muziku Ljubice Marić činila je i porudžbina fondacije KölnMusik za novo kamerno delo. Tako je nastao Torzo, koji je premijerno izveden u Velikoj dvorani Kelnske filharmonije, takođe aprila 1996. godine. Vrlo brzo posle toga Ljubica Marić je potpisala ekskluzivan ugovor sa nemačkom izdavačkom kućom Furore Verlag iz Kasela o objavljivanju njenih celokupnih muzičkih dela. Zato se Ljubica Marić u narednim godinama posvetila redigovanju svojih kompozicija i pripremi za štampu. Godine 2004. diskografska kuća Chandos Records iz Velike Britanije objavila je kompakt disk sa njenim orekstarskim delima.
Inače, tokom poslednjih decenija svog života Ljubica Marić je oko sebe okupila nove, mlade prijatelje, koji su se nadahnjivali razgovorima sa velikom umetnicom. To su, pre svega, bili kompozitori, muzičari i muzikolozi poput Vuka Kulenovića, Isidore Žebeljan, Ksenije Janković, Srđana Grujića, Nade Kolundžije, Gordane Marjanović, Miomire Vitas, Nebojše Ignjatovića, Julije Hartig, Borislava Čičovačkog, Melite Milin, Zorice Makević, Slobodana Varsakovića, a održavala je prijateljstva sa slikarima Ljubicom Sokić, Petrom Omčikusom, Kosom Bokšan i piscem Ljubomirom Simovićem. Poslednjih godina takođe je održavala bliske kontakte sa dvoje mlađih prijatelja iz Amsterdama, sa filmskim umetnikom Srđanom Finkom i kostimografkinjom Snježanom Bartolec. Ljubica Marić je redovno odlazila na koncerte i izložbe (posebno je bila vezana za Galeriju Haos i njenu direktorku Borku Božović), izbegavala je kontakte sa medijima, ali je otvoreno kritikovala režim u Srbiji devedesetih godina. Ta izuzetno obrazovana i mudra žena bila je radoznala prema novim zbivanjima u umetnosti i filozofiji do poslednjeg dana svog života. Poslednjih nekoliko godina života vodila je dnevničke beleške, Zapise, u dve sveske.
Umrla je u Beogradu, 17. septembra 2003. godine.


(autor teksta Borislav Čičovački)