Ja to onako...
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 27
  1. #1

    Ja to onako...

    Tražila sam po forumu neku temu gde mogu stavljati ovakve malene pričice/dogodovštine,ali nisam našla.Zato i otvaram ovu temu.Ako me ne kazne ili neka je jednostavno premeste



    Evo jedne fantastične priče o izgubljenim Mocartovim rukopisima.Priča je,videćete neverovatna!U nekim delovima liči na krimi-roman,možda i na misteriju,ali važno je da ima happy end!
    Kada je Mocart umro,njegova supruga Konstanca odlučila je da prikupi i proda sve rukopise za koje je znala i koje su se u tom trenutku našle u njihovoj kući.Ukupno ih je bilo tačno 300.Naravno,imala je pomoć i to od Jozefa Hajdna koji se ponudio da pomogne Konstanci jer nije bila baš u zavidnoj finanskijskoj situaciji.Dakle,nakon što su otkupili i sakupili sve za šta su znali,prodali su ih izdavaču Johanu Antonu Andreu koji je potom napravio detaljan popis ove zbirke (što će kasnije pomoći za stvaranje čuvenog Kehelovog kataloga) .
    Nakon toga,Andre je neke rukopise poklonio,neke je prodao,da bi nakon njegove smrti 1842.godine dospele u ruke njegovih naslednika.Kako to obično biva,naslednici nikad nemaju nos za nasleđene stvari,te najveći deo,oko 150 rukopisa otkupljuje Kraljevska biblioteka u Berlinu.I tako,iako je prepolovljen broj rukopisa,Berlin će tako dobiti najveću kolekciju Mocartovih rukopisa.
    Ti rukopisi će ostati u Kraljevskoj biblioteci sve do II svetskog rata.Kasnije će,1918.godine biblioteka promeniti ime u Pruska državna biblioteka.
    Dakle,kada su 1941.britanski vojnici počeli sa bombardovanjem Berlina,Nemci su počeli sa evakuacijom svoje bogate imovine biblioteke.
    Prvo su preselili muzičku kolekciju.Kao i danas,za to nisu određeni ljudi koji su bili upućeni kakav posao je pred njima,da ne kažem,kakvo blago i bibliotekari su Mocartove rukopise poslali na nekoliko različitih lokacija.Nema pojma da je reč o varanju traga,već o nepoznavanju dela samog Mocarta...Veliki broj rukopisa poslat je u manastiru Firstenštajn,današnja Poljska,grad Vroclav (manastir je nakon rata postao zamak). Kasnije rukopisi su preseljeni u beneditski manastir Grisao (današnji Kšešov).
    Nakon prestanka ratnih operacija svaki trag se tim rukopisima gubi.Mnogi su mislili da su rukopisi uništeni tokom bombardovanja.Ali,nakon završetka rata,kako to biva,pregleda se ratni plen.Oko dva miliona tomova američke,britanske i francuske snage pronašle su u rudniku u Ronzbahu,koji su potom predati na procenu posebnoj komisiji.Ono što se zna je da su Rusi slike iz muzeja u Drezdenu preneli u tadašnji SSSR!Poznata je i činjenica da su američki vojnici za jednu tablu čokolade mogli da dobiju neku čuvenu sliku ili neko drugo vredno delo.Zamislite američkog vojnika kako za tablu čokolade razmenjuje Mocartovu Čarobnu frulu!!!
    Kasnije kad su stvari ponovo krenule lagano napred –mir svima- u američkom sektoru pronađeno je nekoliko Mocartovih rukopisa koji su na ličnu intervenciju američkog predsednika Trumana vraćeni Nemcima.Dobar čovek,nema šta.
    Međutim,većina Mocartovih rukopisa koji su bili smešteni u manastiru Kšešovu,nije pronađena.Prema nekim nepotvrđenim glasinama,sadržaj manastira prenet je negde na istok.Tokom jednog razgovora između Trumana i Staljina,Truman je spomenuo Mocartove rukopise (izgleda da je voleo Mocarta),ali je Staljin mudro odćutao.I tako,prošlo je nakon toga oko 30-tak godina...Sve vreme ti rukopisi su se nalazili u Poljskoj.Međutim,kako je vreme sve više prolazilo poljskoj vladi je bilo sve teže i teže da prizna da su ti rukopisi sve vreme kod njih.Ko je mogao da izađe i kaže –izvinite,kod nas su rukopisi koje vi tražite više od 30 godina,a mi se pravimo Toše.
    Neki istoričari tvrde da je Krakovski univerzitet,a zapravo vlada Poljske čuvala te rukopise kao alternativu za razmenu pak njihovog opljačkanog blaga tokom rata.Kako bilo,poljaci su imali dve alternative,da je neko drugi kriv ili da su i oni tek tada pronašli,tj.otkrili te rukopise.Međutim,nisu uradili ni jedno,ni drugo,već nešto sasvim neverovatno.U Krakovu,u to vreme boravio je jedan engleski zoolog ispitivajući neku vrsu brazilske ribe.Kako je Pruska biblioteka imala među dokumentima i taj crtež koji je bio od velike važnosti za njega,on se obratio svojim kolegama sa tog univerziteta.Tokom prepiske,uzgred biva obavešten od strane kolega da se u toj,Krakovskoj biblioteci nalaze i veoma važni rukopisi za kojima se već dugo tragalo.Verovatno su mislili da,jer je zoolog biće nezainteresovan za informaciju koja direktno nije povezana sa njegovim interesovanjima.I tako je sve počelo!
    1977.maja meseca Poljska je vratila Istočnoj Nemačkoj tri najvrednija rukopisa:Čarobnu frulu,Misu u c-mol-u i Jupiter simfoniju.Ostatak kolekcije je ostao u Krakovu.U međuvremenu,svi rukopisi su fotografisani.To Pruska biblioteka nikada nije učinila dok su bili kod njih.

  2. #2

    Odgovor: Ja to onako...

    Milena Jesenska* je kod nas prepoznatljiva kao Kafkina ljubav(nica) i adresat njegovih pisama i nama predstavljena kao žena u koju je Kafka** jedno vreme bio zaljubljen i nadahnut ispisivajući ljubavna pisma.Dakle,reč je o knjizi „Pisma Mileni“.
    Neki izvori tvrde da su njena pisma upućena njemu bila mnogo nadahnutija,ali prava je šteta da to do nas nikad neće doći,jer je,kako isti izvori tvrde,Kafka u trenucima očajanja,jer Milena nije htela da napusti tadašnjeg supruga,sva ta pisma spalio.
    Ne verujem da ima nekog na ovom forumu (mislim na gladne čitače) da ovu knjigu nije pročitao.Pošto krećem tom logikom,neću gnjaviti kakva je knjiga,već ću pokušati da ispričam priču ko je bila Milena Jesenska.Možda će se neki od vas i vratiti knjizi nakon toga na drugačiji način.Možda će čak i poželeti da pročitaju neku knjigu Jesenske.Ima ih...
    Malo je poznato da je Milena prevodila Kafku i na taj način je počela njihova romansa.Takođe se nigde ne pominje (kod nas) da je,uoči I svetskog rata bila deo praških intelektualaca,umetnika( Vilijem Has,Franc Kafka,Rudolf Fuks,Maks Brod...) nemačko- jevrejskog porekla koji su se okupljali u čuvenima kafanama tog vremena posredstvom svog tadašnjeg supruga Ernsta Polaka. Nakon udaje za Ernsta 1918. biva osuđena od strane svog oca i kažnjena ukidanjem novčane pomoći jer se usudila da stupi u brak za deset godina starijeg Jevrejina nižeg od nje.Sa njim potom odlazi u Beč.Kako je Ernst i pre Milene vodio boemski život, brak mu nije smetao da nastavi sa takvim stilom života. Okuplja oko sebe nove umetnike i pisce kao što su Verfel i Has,Broh- kojem Milena daje časove iz češkog jezika. Ernst u to vreme upisuje filozofiju i kako se od nečeg mora živeti,Milena podnosi taj teret.Kako je pre udaje studirala medicinu,pa prekinula,takođe i muziku,a iza sebe imala samo završenu gimnaziju bila je primorana da radi fizičke poslove.Paralelno pokušava da se bavi prevođenjem i odlučuje se za Kafku.Šalje mu svoje prevode njegovih kratkih priča.On joj odgovara ubrzo da nije zadovoljan prevodom i traži ispravke.Nastavlja se njihova saradnja i počinje njihova romansa koja će trajati pune dve godine,od 1920-1922. 1924.godine Kafka umire što ubrzava razočaranje i očajanje Milene.Odustaje od bavljenja prevođenjem i odlučuje se za rad u novinama.Počinje da piše članke.I u tome se pokazuje kao veoma uspešna i tražena.Njeni tekstovi bivaju objavljeni u najčitanijim novinama,kako u Beču,tako i u Pragu.Uspeh nije izostao.Ubrzo potom miri se sa ocem,napušta Ernsta i vraća u Prag.Nastavlja u ritmu avangardnih umetnika.Tada je u Pragu radila veoma popularna grupa avangardista pod nazivom Devjetsil.Tu upoznaje arhitektu Jaromira Krejcara i 1927. udaje se za njega.Dobijaju ćerkicu Janu kojoj će dati ime dečaka jer su po svemu sudeći očekivali dečaka.Devojčica dobija ime Honza. Posvećuje se podizanju deteta,dok njen suprug blista na arhitektonskom prestolu (zgrade koje je projektovao naći će se u enciklopedijama moderne arhitekture).
    Paralelno u to vreme počelo je buđenje,školovanje žena,pravo glasa.Sreća se nije vezivala samo za porodicu,već je postala individualna stvar.Počinje osnivanje ženskih kružoka i štampanje prvog lista za žene pod nazivom Ženski list u kojem će pisati,između Karle Mahove koja će se potpisivati kao urednica, i Milena.Pisaće o svemu,o modi,o oblačenju,o zakonima,društvenim klasama,o deci,braku,muškarcima,ženama,dobrim i lošim stranama oba pola...Tu će do izražaja doći Milenina kreativnost i impulsivnost.Milena je bila anarhistkinja i nikako je nije moglo disciplinovati.Naravno, ne govorimo o disciplini.Bila je oštrog pera i britkog uma.
    Kako u to vreme feminizam nije postojao kao odrednica,imenovali su to pod emancipacijom žena.Dakle,Milena je učestvovala u tome.Oslobađala žene od provincijalizma.
    Između ostalih delatnosti,u to vreme u Pragu je otvoren Američki damski klub.Otvorili su ga gospodin i gospođa Naprstek koji su živeli u Americi.Klub je imao svoju biblioteku u kojoj su često držane književne večeri.Profesori sa raznih univerziteta držali su predavanja iz raznih oblasti.Milena i dalje piše članke,budi uspavane individue,pokreće ih.To joj donosi kako sreću,tako i njen drugi,varljiv sjaj.Odaje se alkoholu i drogama.Polako urušava svoj ugled,zanemaruje svoju porodicu,menja poslove,izdavače,prijatelje...
    Kako to obično biva da sreća nikad dovoljno dugo ne potraje.Ne na svoju ruku Milena se učlanjuje u Komunističku partiju jer ima ŠTA da kaže,piše protiv nacizma i neprijatelja.1940.među prvima biva uhapšena od strane Gestapoa i oterana u logor u Ravensbriku gde biva voljena i obožavana od ostalih saputnica jer se bezrezervno daje i pomaže.Olakšava muke svima.Pred sam kraj rata 1944.umire pod užasnim okolnostima,maltretiranjem (izvađen joj je bubreg na živo).Ostavlja za sobom ćerku Janu-Honzu,koja će proći tragičnije od svoje majke u komunističkoj Čehoslovačkoj.





    *boravila je neko vreme u sanatorijumu ne bi li raskinula sa Ernstom.Očeva kazna.Nakon punoletstva,udaje se (beži) za njega.

    **zanimljiva je informacija,da je Kafka za života objavio jako malo.Dvadesetak priča štampano je u književnim časopisima .Pred kraj života,razočaran,sve svoje rukopise dao je prijatelju Maksu Brodu zahtevajući od njega da mu obeća da će sve to spaliti,nakon njegove smrti.Maks je to obećao,ali nije to i učinio.Grešnik.Sreća po Kafku.Sreća po nas.

  3. #3

    Odgovor: Ja to onako...

    Niper


    Niper i His Master’s voice odjednom se našao na polici sa ostalim trakama.Ta traka(kaseta) ne pripada meni već mojoj sestri.Dobila ju je davne 1988.od nekog,u nju zaljubljenog stranca.Dakle,treba pod hitno vratiti sestri tu dragu uspomenu.Mada,pustim da čujem šta je tu i The Beatles krenuše da pevajuckaju .Tipično za UK.

    Pre nego to učinim,i vratim to blago ispričaću vam priču o najprodavanijem „zaštitnom znaku“ kako se i danas naziva „brend“,čuvenom psu Niperu i Glasu njegovog gospodara.

    Niper je jedan od najprepoznatljivijih foksterijera u istoriji.Osmislio ga je slikar Fransis Barou,u kojem je Niper (pas)poslužio kao inspiracija.Baro je ovu sliku napravio 1899.godine i ponudio je proizvođaču fonografa Edison Bel kompaniji s predlogom da je koriste kao zaštitni znak.Međutim,njima se nije dopalo,pa je bio odbijen.Slikar Fransis potom odlazi u kompaniju Gramofon,koja otkupljuje autorsko pravo za 100 funti. Ubrzo potom ovaj zaštitni znak postaje jako popularan i kompanija Fransisu daje doživotnu penziju.Evo,kako je to ispričao autor: Sećam se da mi je odjednom palo na pamet da naslikam mog psa kako sedi ispred gramofona s tim inteligentnim ali donekle i zagonetnim pogledom i da to nazovem Glas njegovog gospodara.Često je Niper umeo da sedi ispred te trube kao da se pita odakle dolaze ti glasovi.To je svakako bila najsrećnija ideja koja mi je ikada pala na pamet.


    Niperov lik je postao zaštitni znak firme Gramofon 1.januara 1900.godine,a nakon nekoliko godina,pravo otkupljuju,naravno uz dobru nadoknadu, izdavači ploča u Severnoj i Južnoj Americi,Kanadi i Dalekom Istoku.Postoji podatak da je tokom prvih 25 godina potrošeno pet miliona funti na oglase sa Niperovim likom .

    Ime: niper.jpg Pregleda: 220 Veličina: 109.7 KB

  4. #4

    Odgovor: Ja to onako...

    Sledi poslednji napisan tekst Đure Damjanovića za antologiju "Kiš, uobličenja", na molbu antologičara, Milenka Stojičića.Zanimljive informacije."Kiš informacije" na koje retko nailazimo...


    Upoznao sam se sa Danilom Kišom davno. Bilo je to proleće našeg (u)poznanstva. Ili jutro naše mladosti. Kad cvetaju pesničke reči metaforama sna. Sad se više ne sećam ko nas je upoznao, ili smo se sami upoznali. Kad je išao sam uvek se žurio. Neko je rekao: Kiš žuri kao student koji ide na predavanja...

    Kad god smo se sretali uvek smo se pozdravljali očima i mislima...

    I, rekoh, žurio je uvek, samo što ne potrči, kao da nije hteo da gubi vreme u šetnji. Čekale su ga nove rečenice, da što pre stigne i da se što pre vrati. Dimosmrt od nikotina, njegova cigareta, bila mu je šesti prst...

    Viđao sam ga kao u brzom hodu stihova. Da što pre stigne do svojih novih rečenica, do svojih zmija, kad je ujedao ljudske otrove. Ne znam baš koje je pisce najviše voleo, ali mislim da je sve pisce cenio. Ustvari ili tojest, cenio je književnost. Cenio je književnost više nego što je sam sebe cenio. Cenio je mastilo od slova i šesti prst piščeve desne ruke, pero...

    Lepo ga je bilo videti kako vešto i duboko uvlači sivi dim. Danilo Kiš je često dolazio u Klub književnika. U Klub književnika u Francuskoj sedam. Gde se puši, pije i o svemu razgovara. Često sam i ja sedeo sa Kišom u tom Klubu književnika, u tom nebeskom podrumu. Klub književnika je u druženju književnika, u udruženju napisanih reči. Kiš je bio voljen čovek i poštovan pisac. Nema ga ko ne bi poželeo da sa Kišom sedne i popriča da čuje šta Kiš priča. U ovom Klubu književnika bili su slavni pisci iz sveta, francuski filozof Sartr, recimo. Ne znam tačno ali pretpostavljam da je u Klubu napisanih reči bio i indijski pesnik Tagore, koji je 1913. godine dobio Nobelovu nagradu...

    Ja sam dosta puta u ovom Klubu sedeo sa Danilom Kišom, jednom sa čuvenom glumicom, jednom sa nekim admiralom...

    Klub je uvek bio pun dima ali i Klub pametnih reči. Nema tu muzike i sviranja. Muzika su stihovi i rečenice. Mnogo puta u ovom Klubu večerao je i pio Danilo Kiš. Bio je jedan od najobrazovanijih pisaca. Kiš je sam knjiga koju treba čitati. Mnogi smo mislili da će dobiti Nobelovu nagradu. Da nije umro, možda bi je i dobio... Voleo bih da najpre odem u Pariz. Da vidim tu Ajfelovu kulu neba. I da vidim Kiša u Parizu...

    Jedne godine, pre dvadeset godina, bio sam na hercegnovskom moru. Na letovanju reči. Spavao sam kod književnika Mihaila Lalića. Rekao sam da mu je "Lelejska gora" najbolji roman. Moje mišljenje potvrdi i Lalićeva žena, Milena. Pisac se malo zamisli: što to Đuro Damjanović reče? Bio sam kod njega besplatno, devetnaest dana...

    Dva-tri puta bio sam u hercegnovskom radiju, gde je glavni urednik bio pesnik. Kad je došao dan moga odlaska, odem u radio da se pozdravim sa glavnim urednikom. Reče mi:

    "Danilo Kiš je u bolnici u Igalu!"

    Pitam: "Od kada?" Kaže: "Od juče."

    I kaže: "Ide u bolničkim kolicima!"

    Mene srce zaboli i duša zaplaka. Već sam bio uzeo autobusku kartu za tri popodne, i ostalo je još nekoliko sati da gledam panoramu mora, i da odem u bolnicu da vidim Danila Kiša. Pitam primaću gospođu u belim dojkama:

    "Da li je u ovoj bolnici Danilo Kiš?"

    Reče: "Jeste, ali je malopre izašao u šetnju!"

    I pitam je: "Čuo sam da je u bolničkim kolicima, da ne može da hoda!"

    Ta gospođa belih dojki odmah reče: "Kakav u kolicima, Danilo Kiš je izašao normalno!"

    Kad sam izašao tražio sam Kiša oko bolnice, i dalje, na letnjim šetalištima. Tražio pogledom srca i očiju. Potonuo je u more sveta. Čim je krenuo autobus za Beograd, iz autobusa poljubim more, slatko slano more, očima talasa vetra i poželeh Danilu Kišu prijatan bolnički odmor. Pre ovoga, poslednji put sam se sreo sa Kišom u Beogradu, kad se vratio iz Pariza, da se opet vrati u Pariz. Sreli smo se u prolazu, u Knez Mihailovoj. Bio je sam i smrtno bled, mada mi reče:

    "Ti i ja ostali smo živi!"

    Ja sam, upravo tada, imao životnih problema sa smrću. Zvao ga je urednik BIGZ-a u Pariz, da mu kaže da su mu izašla odabrana dela, i tom prilikom.

    Kad se vratio iz Igala u Pariz ubrzo je umro. U grobnom zatvorenom krevetu stigao avionom u Beograd, u Aleju velikana...

    Poslednji put video sam se sa Danilom Kišom na njegovoj sahrani. Na njegovoj sahrani bilo je sveta k'o na gori lista. Bila je to tužna šuma naroda, tužna šuma ljudi za svojim Danilom Kišom. Govorilo je o umrlom piscu i neumrlom peru nekoliko pisaca... Kad je Danilo spušten u grob i poklopljen vratima smrti, Radoslav Bratić je stavio jednu cigaretu na njegovu večnu kuću neizlaska. Danilo, ime od dana, Kiš, moglo bi se reći — od kiše suza...

  5. #5

    Odgovor: Ja to onako...

    Ispijam kaficu i prelistavam spisak zabranjenih (!) knjiga.I ne mogu da verujem čega sve tu ima.Naravno,kao po običaju,znamo ko ima poduzi spisak.Između ostalog na spisku su i:
    The Metamorphosis (1915) Franz Kafka Novel Banned in Nazi Germany
    The Global Trap (1996) Hans-Peter Martin andHarold Schumann Nonfiction Banned for distribution within the South Korean military as one of 23 books banned there beginning on August 2008.
    The Da Vinci Code (2003) Dan Brown Novel Banned in Lebanon after Catholic leaders deemed it offensive to Christianity. (SeeInaccuracies in The Da Vinci Code.
    The Decameron (1350–1353) Giovanni Boccaccio Allegory Banned from the U.S. mail under the Federal Anti-Obscenity Act (Comstock Law) of 1873, which banned the sending or receiving of works containing "obscene," "filthy," or "inappropriate" material
    Dictionary of Modern Serbo-Croatian Language Miloš Moskovljević dictionary Banned in Yugoslavia by court order in 1966, at request of Mirko Tepavac, because "some definitions can cause disturbance among citizens
    Little Black Sambo (1899) Helen Bannerman Children's Book Banned in Japan (1988–2005) to quell "political threats to boycott Japanese cultural exports", although the pictures were not those of the original version
    Madame Bovary (1856) Gustave Flaubert Novel Flaubert's novel was banned and he was prosecuted for "offenses against public morals
    The Mountain Wreath (1847) Petar II Petrović-Njegoš Drama in verse Banned in Bosnian schools by Carlos Westendorp
    nalaze se i: "Alisa u zemlji čuda", "1984" i "Životinjska farma", "Kandid", "Doktor Živago", "Lolita", Ginzbergov "Urlik" i "Rakova obratnica" Henrija Milera, "Satanski stihovi" i mnogo drugih knjiga...Poduzi spisak.Koga zanima moze videti na ovoj stranici :
    Book censorship - Wikipedia, the free encyclopedia

  6. #6

    Odgovor: Ja to onako...

    Sledi odlomak iz knjige "Kamenovani Crnjanski" Vladimira Bunjca.Pisac opisuje kako je malo falilo da Crnjanski u dvoboju izgubi zivot.Zanimljiva,istinita pričica.

    "Ove je godine bio zamalo kraj našem piscu. Bio je na ivici puškinovske tragedije. Nedaleko od Vršca, na čistini, u jednom šumarku, pred njim je stajao mrki oficir Tadija Sondenmajer sa uperenim pištoljem. Po onome što su mi pričali Miloš Crnjanski i Dušan Matić, Miloš se posvađao sa svojim vazduhoplovcima i njih petoricu, sa Tadijom Sondermajerom na čelu, pljuskao po licu svojim belim rukavicama. (Matić je u svom salonu kasnije pričao da je svađa nastala oko toga koji su avioni bolji, nemački kako je tvrdio Sondermajer, ili francuski kako je tvrdio Crnjanski). Pozvao ih je na dvoboj. Svi su odbili da se tuku znajući da je to pogibeljno za Crnjanskog, sem Tadije koji je ostao da brani oficirsku čast. Tadija je bio komandant vazduhoplovstva i jugoslovenski heroj, jer je na frontu oborio tri protivnička aviona. Sekundanti Miloša Crnjanskog bili su reditelj Branko Gavela i književnik Dušan Matić. Pošto je njih nagovorio, Crnjanski je imao problema kako da nađe oružje za dvoboj. Najzad, neko se setio porodice Dunđerski i tako su krenuli u Vršac sa drvenom kutijom ukrašenom sedefom, ispod miške. Za dvoboj je bilo još rano pa su odseli u vršačkom hotelu koji se, mislim, isto kao i danas zvao "Srbija". Na veliko zaprepašćenje Matića i Gavele, Crnjanski je odmah zaspao snom pravednika. U određeno vreme krenuli su na zakazano mesto. Vršac su izabrali jer su u tom delu zemlje još uvek vladali stari austrougarski zakoni koji nisu zabranjivali viteški čin dvoboja. Sve je išlo po
    uobičajenom ritualu. Posle kratkog dogovora o propozicijama, svedoci Sondermajera i Crnjanskog zauzeli su svoja mesta. Crnjanski i Sondermajer stali su nasred poljančeta okrenuti leđima. I onda krenuli brojeći korake, okrenuli su se. Pravo prvog pucnja imao je pesnik Crnjanski. Naravno, promašio je. Pucanj je odjeknuo kao grom, otkinuo išće i poplašio ptice. Oficir Sondermajer diže ruku, nišani u glavu, gledaju ga svetle i valjda zaplašene oči Crnjanskog, povlači oroz jedanput, drugi put, treći, ne ide. Ovo je loše punjeno, nešto nije u redu kaže Sondermajer.U stvari Sondermajer se spetljao, nije imao aristokratske manire i navike, nije znao kako se puca iz starinskog, nakinđurenog pištolja porodice Dunđerski. Hvatao je umesto oroza kitnjasti sedef ispod oroza. To je spaslo Crnjanskog. Matić je prišao u svojstvu sekundanta i tražio od obojice prihvatanje zadovoljenja. Sondermajeru je dozvoljeno da opali u vis da bi se dokazalo da je pištolj ispravan. Odjeknuo je još jedan hitac ali u vrhove krošnji, u vršacko nebo, otprhnuvši čavke…"











  7. #7

    Odgovor: Ja to onako...

    Postoji jedna priča, po kojoj je Van Gogh ipak saznao da je uspeo u svom pohodu. Naime, samo par dana pre smrti, Van Gog je sreo nekog čudnog mornara, koji nije delovao kao da je iz njegovog vremena. Njemu su se svidele Van Goghove slike veoma. Popričali su i ovaj mu je rekao da će postati najveći slikar svih vremena. Van Gogh, srećan što je upoznao prijatelja, poklonio mu je jednu sliku, sliku koja se u javnosti pojavila samo jednom i više nikada. Ne postoje svedoci ovoga susreta koji bi ovo potrdili...osim jednog čempresa, koji se i dan danas nalazi u Arlu. Ko želi može da ode da ga pita za ovaj susret, ali samo onaj ko oseća Van Gogohvu umetnost, može da pronađe bas taj čempres.

    Ime: vg.jpg Pregleda: 230 Veličina: 89.7 KB
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  8. #8

    Odgovor: Ja to onako...

    Poznate su nam spekulacije gde je i na koji način Mocart sahranjen.Neki istoričari tvrde da je na groblju Sv.Markser,neki poriču,dok drugi tvrde da se on uopšte ne nalazi tamo.Da,način na koji je to učinjeno ne priliči jednom geniju jer je skoro utvrđeno da u tom trenutku uopšte nije bio toliko siromašan koliko se verovalo da je.Znamo da svakako nije sahranjen onako kako je Mocart poručio baronu Svitenu...
    Ovom problematikom,kao i drugim, dugi niz godina bavio se poznati muzikolog Frensis Kar.Rezultat toga je knjiga „Mocart i Kostanca“.Ne može se naći na našem jeziku i ne verujem da će biti prevedena.Knjiga je na engleskom jeziku,štampana 1985.Pronašla je na sajmu pre desetak godina.
    Knjiga je uglavnom bazirana na Konstancu.Autor je pre svega želeo da pobije ustaljene,negativne predstave o Mocartovoj supruzi.Koliko sam saznala,kritičari se nisu nadali ovako jakim argumentima i bili su prilično iznenađeni,ali i razočarani...Napokon spao je veo tajne zašto Konstanca nije bila na sahrani svog supruga.Mada,ako sa druge strane uzmemo u obzir da u to vreme to i nije bilo neuobičajeno jer su „supruge i druga rodbina često ostajale kod kuće“. Jedino što joj autor zamera je činjenica da Konstanca na Mocartovom grobu nije bila punih 17 godina ,kako je sama priznala saskom ambasadoru Grajzingeru.Poznato je i da,kada joj je iz ruku ispala posmrtna maska Mocartovog lica,priznala da se „odvratna stvar napokon razbila“.Ako dodamo i negativne opaske koje je davala u nekim objavljenim razgovorima,možemo izvesti zaključak da je Konstanca bila prilično ravnodušna prema „neizrecivo voljenom suprugu“,rekavši davne 1841.godine.
    Objašnjenje za ovakav vid ponašanja Kar traži u Mocartovom odnosu prema njegovoj učenici Magdaleni Hofdemel,ženi bečkog sudskog službenika Franca H.Zanimljivo je i to da su biografi ovaj podatak uz dogovor prećutkivali ili ga uzgred spominjali kao nešto nevažno.Međutim,Kar je nakon dugog istraživanja utvrdio o čemu se zapravo radilo.Nigde nećete naći podatak da je,nakon Mocartove smrti Magdalena pronađena u svom stanu u lokvi krvi „sa ranama po licu,vratu i ramenima“.U susednoj sobi njen muž je sebi brijačem prerezao grkljan(!).Sasvim je moguće,objašnjava nam autor, da je Konstanca bila ljubomorna ili da se plašila izbijanja skandala.
    Magdalena je preživela i ubrzo se saznalo da je u petom mesecu trudnoće.U Beču niko nije posumnjao da je uzrok tragedije njen odnos sa Mocartom.To,međutim,ni ona,ni Konstanca nikada nisu demantovale,niti su dalje pominjale,jer je i jednoj i drugoj išlo u prilog da ćute.To je bio povod za govorkanja sa strane. Kar je došao do zaključka da je najverovatnije Mocart otrovan i da nije umro prirodnom smrću.Ali ubica nije bio Salijeri,već Franc Hofdemel.Njegovo samoubistvo,posle pokušaja ubistva žene,Kar tumači kao rezultat griže savesti i straha da će njegov zločin biti otkriven.
    Pošto je Hofdemel bio član masonske lože,kao i Mocart,autoru nije bilo teško da objasni uzdržanost „slobodnih zidara“ nakon ovog incidenta.“Kad umre jedan tako ugledan član lože normalno je očekivati bar veliki nekrolog.Ipak,u Mocartovom slučaju objavljena je samo kratka biografija.Ako je Mocart otrovan,to su masoni znali,što je za njih bio i te kako jak razlog da o užasnom događaju ne objave ni reč“.
    Konstanca je tvrdila da je i sam Mocart verovao da mu je neko dao aqua toffana (jedan sporo delujući otrov),a to potvrđuje Karovu tezu da su oni koji su bili upućeni u tajnu požurili sa sahranjivanjem u masovnu grobnicu da bi sprečili obdukciju.Pravi triler.Dobra ideja za scenario.
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  9. #9

    Odgovor: Ja to onako...

    Gospođa Pikar je smatrala da bi deci trebalo dopustiti da čitaju sve.Nijedna knjiga ne može da bude opasna ako je dobro napisana.Dečak,znajući dobro za to često iskazivano mišljenje G-đe Pikar,namerno iskoristi njeno prisustvo i od majke zatraži dozvolu da pročita jedan određeni,sablažnjivi roman.
    -Ali,ako moje zlato bude čitalo takve knjige u ovim godinama,šta će raditi kada bude odraslo?- reče dečakova majka.
    -Onda ću sve to doživljavati!-uzvrati dečak.
    Bio je to jedan od njegovih najboljih odgovora u detinjstvu i zahvaljujući njemu dobio je dozvolu da pročita tu knjigu.
    Dečak je bio Žan Pol Sartr,a knjiga o kojoj je bilo reči je Madam Bovari.
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  10. #10

    Odgovor: Ja to onako...

    JU-cenzura

    Ni Balkan nije zaostajao. Iako zvanično Jugoslavija nije bila iza „čelične zavese“, ona je bila opšte prisutna nad štamparskim presama. Naime, komunistički cenzori bili su strah i trepet na prostoru bivše SFRJ. Njihov zadatak bio je da očuvaju literarno bratstvo i jedinstvo, kao i lik i delo „najvećeg sina Jugoslavije“ Josipa Broza Tita. Služba Državne bezbednosti je tako 1963. sprečila izdavanje „Krivudave reke“ Živojina Pavlovića.

    Tri godine kasnije istu sudbinu doživeo je i „Moderni rečnik srpskohrvatskog jezika“ Miloša Moskovljevića. Zbog prokineske politike, neprijateljske propagande i širenja laži sud je 1967. zabranio izdavanje „Poruke Čoveku i Čovečanstvu“, Aleksandra Cvetkovića. U Kraljevu je iste godine spaljeno celo izdanje knjige „Na ljutu ranu, na ljutu travu“ Rastka Zakića, koji je apsolutni rekorder po broju zabranjenih knjiga. Najpre komunista, a onda disident Milovan Đilas zbog svojih je književnih „ispada“ proveo u zatvoru čak 13 godina!

    „Gorski vijenac“ kao simbol etničkog čišćenja?!

    Iako se cenzura ne praktikuje od pada komunizma i početka višestranačkog sistema, pojedina dela i dalje uzburkuju javnost na ovim prostorima. Zbog, kako se navodi, „nacionalističkih poruka“, bivši visoki predstavnik za BiH Karlos Vestendorp zabranio je 1998. „Gorski vijenac“.

    On je tada naveo da knjiga Petra Petrovića Njegoša predstavlja „začetak ideje o etničkom čišćenju na balkanskim prostorima, jer su uz njegove stihove svojevremeno proterani Turci Osmanlije sa Balkana”.

    Ceo tekst ovde: - SMEDIA
    Dodji janje kad se žito žanje




  11. #11

    Odgovor: Ja to onako...

    Čudne su te stvari.Čudno je kad se školujemo za jedno,a potom radimo nešto sasvim drugo.Tako je i sa *Hugom Klajnom.Mada,on se jedno vreme,i to jako uspešno bavio onim za šta se školovao.Kod nas,ako niste direktno povezani sa psihijatrijom (naravno ne mislim kao pacijent) ili sa pozorištem, retko ćete čuti njegovo ime. Prava šteta !
    Ispisaću deliće o njegovom životnom putu. Ako među vama ima interesenata,rado ću ispričati priču do kraja.
    Hugo* je prvobitno bio lekar,neuropsihijatar,vrhunski stručnjak,u mladosti pesnik i muzičar,kasnije napredni publicista,kritičar,teoretičar pozorišne i dramske umetnosti,pozorišni reditelj,individualista,pozorišni pedagog,svojevrstan poznavalac Šekspira.. Rođen je 30.septembra 1894.godine u Vukovaru . Bavio se i prevodilačkim radom. Preveo je Šekspira ; Mletačkog trgovca,Kralja Lira ,Mnogo vike ni oko čega. Kao i Remarka; Na zapadu ništa novo, Marxa ; Osamnaesti Brumair Louisa Bonaparte,Merhinga ; Prilozi istoriji književnosti i Engelsa ; Ludwig Feuerbach i kraj klasične nemačke filozofije.

    Zanimljiva je informacija (nećete je naći među biografskim podacima) da je njegov profesor iz gimnazije Stjepan Musulin ,kasnije čuveni filolog i akademik Hugov pismeni zadatak iz hrvatskog jezika i književnosti čuvao više od pedeset godina i predao mu ga kao iznenađenje po jednom svom prijatelju lekaru 1967. godine! Kao i događaj sa profesorom Draganom Melkusom,profesorom crtanja, slikarom koji se bavio i literaturom koji je ostavio neizbrisiv trag u Hugovom sećanju.Na časovima crtanja Hugo nikad nije crtao,već prevodio članke i kratke tekstove sa nemačkog jezika svom profesoru, koje je on potom prisvajao.Hugo ga je često nazivao plagijatorom i uvek je koristio priliku da o tome govori kad je bilo reči o sećanju na školske dane. Ali i zaslužan sa druge strane za Hugov prvi susret sa ljudima iz pozorišta i pozorištem uopšte.U Vukovar je gostovalo osječko pozorište prikazivajuću Ogrizovićevu Hasanaginicu.Po preporuci profesora Melkusa osječki glumci angažovali su Klajna i neke njegove drugove iz školskog tamburaškog orkestra (Hugo je vodio tamburaški orkestar u gimnaziji) da sviraju i pevaju u predstavi. I tako je Hugo očaran, ali i jako uplašen ostao nakon jednog incidenta koji se dogodio za vreme igranja predstave.Možda bude reči i o tome...
    Po završetku Realke, otišao je da studira u Beč. Jedva je nagovorio oca da mu dozvoli da upiše medicinu, jer je otac imao plan da njegov sin studira pravo.Za vrlo kratko vreme izdvaja se kao najvredniji student.Ali je u slobodno vreme sa svojom dugogodišnjom drugaricom iz Vukovara, Editom, išao u pozorište i operu.Uživao je u Vagneru.Kako nikada nije imao dovoljno novca,stalno je kupovao ulaznice za zadnju galeriju.

    Studirajući medicinu,već na prvoj godini jako se zainteresovao za psihoanalizu,tada jednu potpuno novu granu medicine. Na ovo mu je skrenuo pažnju njegov drug Feliks Tice,pravnik koji je studirao medicinu.Po njegovom savetu Hugo odlazi na kurs iz psihoanalize Viktoru Tausku.Presudno je bilo i to jer je Tausk u Beč došao iz naših krajeva. Međutim,kako Hugu ovo nije bilo dovoljno, otišao je do samog Frojda i na jako hrabar način došao do „ulaznice“ lično kod profesora kako bi pratio njegova predavanja.
    U to vreme njegova prijateljica Edita Velić započinje romansu sa, tada još potpunim anonimusom Miroslavom Krležom.Ali kako se njenim roditeljima on nije dopao jer je bio još pisac u povoju,a ne čovek koji zarađuje novac,ta romansa je morala biti prekinuta.Ali Hugo,ona i Miroslav ostaju u jako dobrim odnosima do kraja.Etida je Hugu donosila papire na kojima je Miroslav ispisivao svoja dela.Hugo ga je podržavao u tome i hrabrio da se treba držati tog puta..

    Nakon završenih studija medicine bavi se svojim radom. Kasnije, jer je pisao članke i bavio se takođe i pozorištem, Komitet ga postavlja za upravnika pozorišta. I tako kreće čitava priča.






    *Hugo Klajn je bio suprug čuvene Stane Đurić-Klajn .Upoznali su se na malo prozaičan način.Stana je imala iza sebe jedan brak sa čuvenim Vladislavom Ribnikarom i jednog sina, Slobodana. Hugo je tada imao 42 .A njihova ljubav je, za one koji je poznaju jedna od najčuvenijih ljubavnih priča tog vremena . Kasnije je i Stana govorila da se i sama čudi kako je bila hrabra. Da podsetim,reč je ratnim godinama u Beogradu.Iz tog braka rodili su jednog sina, Ivana Klajna,čuvenog akademika i lingvistu.
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  12. #12

    Odgovor: Ja to onako...

    ZAŠTO PIŠEM?

    U sledećim redovima ispisaću fragmente koji su ostali vezani za određene pisce,a tiče se samog pisanja,kreativnosti.Nema nekog reda,nabacane informacije (tek poneke o njihovom životu) i odgovori na pitanje o koje su se spoticali najveći pisci i mučili da pronađu odgovor zašto rade baš to što rade .

    Čarls Bukovski (nemiran,neprilagođen,aljkav, pijanac,propalica,lenjština,ali i usamljen,genijalni pesnik i pisac)


    Rođen u Nemačkoj 1920.,ali je,u stvari,bio pravo dete Los Anđelesa. Detinjstvo je proveo u srcu ekonomske krize.Gadio se svog oca koji ga je često besomučno tukao kaišem od pantalona.Majka je bila po ugledu na oca.Nikad nije stala u zaštitu svog sina jedinca.Bukovski je voleo stare ploče i odbačene ljude.Takođe i treću smenu jer tako nije morao sretati ljude...Šampionska ozleda ostavila mu je „nemoguću“ glavu.Ostatak je učinila flaša.
    Ali,onaj koji sebe naziva „velikim odvratnikom“ je,međutim tanani pesnik,produktivan kao Hemigvej i uzbudljiv kao Vijon.
    Kad su ga pitali zašto piše,odgovorio je „Kad bih znao zašto pišem,sigurno ne bih više bio sposoban za to“.


    Vilijam Barouz

    Bitnik rođen 1911.godine.Saborac i prijatelj Endija Vorhola.Fizički je dosta podsećao na službenika u fabrici paste za zube.Kasnije, u starosti na nekog svrsishodnog dekicu kojeg ne bi ispuštali iz zagrljaja,a ustvari je bio frik dekica,gej,džanki,ubica (prosuo je mozak svojoj supruzi (namešten brak) igrajući se Vilijema Tela kad je pokušao da puškom pogodi jabuku na njenoj glavi).Svojim pokušajima je banalizovao „cut up“ i naveo je dosta široku publiku da čita njegova istraživačka dela „Goli ručak“, „Karta koja je eksplodirala“,“Mekana mašina“,“Istrebljivač“,“Džanki“ (ispovest nepriznatog narkomana).
    Na pitanje zašto piše,odgovorio je „Pitanje „zašto pišete“ priziva odmah jedno drugo pitanje.Šta tačno radi jedan pisac?Ima mnogo odgovora,ali nijedan nije zadovoljavajući.“Pisac je posmatrač,kartograf psihičkih oblasti.Pisac je kosmonaut unutrašnjih svemira“- kako je rekao jednom prilikom Aleks Troki na Kongresu pisaca u Edinburgu 1962.godine.Dok je Henri Miler u piscu video“ nekog kome su darovane antene kojima može da hvata pojedine kosmičke talase“...A Džek Keruak govorio da nije on sam ,već špijun u telu stranca.A ja vas pitam šta radi špijun do podnosi izveštaj i to mora da čini jer mu je takav posao.
    Dakle,zašto pišem?Zato što ja to mogu.Zato što je pisanje moj zanat.I moram da dam najbolje od onog što znam da uradim u tom zanatu.Osećam se povlašćeno što mogu da primam isprekidane i često netačne poruke.Ne mogu da znam zašto pišem na jednom dubljem nivou.Svest mi dolazi samo deo po deo,kao parčići u igri za slaganje,koji se nikad ne mogu sagledati i potpuno razumeti.Jer,kad bi čovek mogao da vidi Veliku sliku,zašto bi bilo potrebno da marljivo sjedinjuje njene komade?“



    Ježi Kosinski

    Ježi je bio čudna ptica.Njegovo pravo detinjstvo počinje 1947.godine,kad je u petnaestoj godini ponovo progovorio pošto je bio onemeo od straha (za vreme rata prisustvovao je istrebljenju).Poljsko detinjstvo,boravak u sovjetskom vremenu, samoučko učenje engleskog jezika..Bio Konrad XX veka koji je mogao samo da plovi na suvom.Posedovao je sposobnost za „plovidbu“ na kojoj bi mu zavideli i jogiji.Autor je romana „Obojena ptica“, „Prisutnost“,“Kokpit“.
    Rekao je „Pišem zato što U početku bijaše reč i zato što,kao što je rekao Šekspir, treba najpre biti čovek prema samom sebi.Zato što veština pripovedanja pripada svakom kao što i pisac pripada svakom.Zato što sam u školi,u Poljskoj hteo da pratim tragove Josefa Koženjovskog,koga većina čitalaca znaju samo pod imenom Džozef Konrad.Zato što,među nama rečeno,šta bolje može učiniti nestalna ptica moje vrste,osim da ima „let na sedam“ u svojoj radnoj sobi od osam sati ujutro do pet sati popodne ne tražeći izvinjenje“.


    nastavak sledi...
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  13. #13

    Odgovor: Ja to onako...

    Česlav Miloš

    Rođen je 1911.godine u Litvaniji.Nesvakidašnji diplomata izabrao je slobodu.Njegovi romani i ogledi (onaj koji ja najviše volim „Druga Evropa“),a naročito poeme one koje Poljska zna napamet,doneli su mu Nobelovu nagradu za književnost 1980.godine.
    O svom pisanju rekao je sledeće,“pišem zato što volim stvari ovog sveta i zato da bih pokušao da nađem reči koje bi mogle malo,bar beskrajno malim delićem dokučiti bogatstvo i složenost ovog sveta.Znam da to neću postići,kao putnik koji zna da je svaki osvojeni vrh samo jedan korak bliže planini koja je uvek viša i krije se pozadi.Mogao bih takođe reći-a to bi bila samo druga varijanta istog odgovora-da bih zahvalio na njegovoj plemenitosti,Bogu po kome sve stvari postoje i da bih pobedio Đavola,tj. haos i ništavilo.“



    Hulijan Rios

    Kad je sedamdesetih godina njegov roman Larva bio čudo neviđeno,a sasvim slučajno gotovo dve decenije kasnije došao u moje ruke,već je bio proglašen i krunisan kao zmija u moru španske literature.Zatim je punih deset godina objavljivao odlomke,ali ne i knjigu.Prvi od pet ogromnih tomova pojavio se 1984.godine i potvrdio da je reč o jednoj velikoj postmodernoj avanturi pisanja.Pisao je na kastilijanskom jeziku,uzvišenom kao Vavilonska kula.
    Rekao je,“za mene je pisanje escrivivir.Verujem da je ova kovanica od reči pisati i živeti,koju je izmislila ličnost mog romana Larva,može da mi pomogne da dam lično objašnjenje razloga zašto pišem.Sigurno je da je pisanje za mene umetnost življenja,najistinskija priroda,naćin da živim najintenzivnije.“



    Isak Asimov

    Za njega se vezuje legenda da je napisao preko četiri stotine knjiga?! Rođen je u Smolensku u SSSR-u, a u egzilu postao je biohemičar. Poznat je kao i spomenik naučne fantastike koja polako izumire u današnjem vremenu jer je skoro sve moguće...Takođe se za njegovo pisanje vezuje i neverovatna jasnost izražavanja kada konkretno govori o nauci i tehnici.
    Na pitanje zašto piše,on je odgovorio „Pišem iz istog razloga zbog kojeg i dišem.Jer da to ne radim,umro bih.“

    Josif Brodski

    Ovaj pesnik ruskog porekla emigrirao je u SAD i živeo je u Njujorku.Rođen je 1924.godine i bio je prisiljen da u mladosti emigrira i napusti Lenjingrad jer je bio osuđen na pet godina prinudnog rada zbog parazitizma(pisao je pesme bez dozvole).
    Za njega je pisanje bilo „skoro svaki književni poziv počinje svetim nadahnućem kao ispunjenja samog sebe.Zbog toga sam počeo da pišem,a i zato što volim reči.To što sam nastavio da se bavim književnošću je zbog toga što nisam uspeo u svom prvom pokušaju,što je drugi važeći i što po mom mišljenju ono što vreme čini od čoveka,zaslužuje da bude zabeleženo.“


    nastavak sledi...
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  14. #14

    Odgovor: Ja to onako...

    Milan Kundera


    Rođen u Čehoslovačkoj 1929. godine, isključen iz Partije u dvadesetoj godini, zabranjeno mu je posle 1968. god. objavljuje u sopstvenoj zemlji. Pisac Šale, Knjige smeha i zaborava, Nepodnošljive lakoće postojanja (meni najdraže), pisao na francuskom od 1981.
    Vlada apsurdom, humorom, paradoksom i šarmom.Živi u Parizu. Počasni doktor univerziteta u Mičigenu.
    Na pitanje o pisanju rekao je Bila bi to samo smešna iluzija da čovek piše zato što je uveren da ima ono što niko drugi nije rekao. Reći ono što niko nije rekao znači: protivrečiti celom svetu. Pisati prema tome, jeste zadovoljstvo da se protivureči, sreća da budeš sam protiv svih, radost što izazivaš svoje neprijatelje i ljutiš prijatelje.
    Avaj, a kad se knjiga završi, čovek želi da se svidi. To je neizbežno, to je ljudski. Ali kako se može sviđati onaj koji ima žestoku sklonost da svima prkosi?
    Eto, to je ono ogromno suprotstavljanje bez izlaza na kome počiva naš zanat. Bez izlaza? Postoji jedan: s vremena na vreme imaš šansu da budeš loše shvaćen.




    Kurt Vonegat


    Ni romansijer, ni esejist, ali pomalo oboje, i uvek ironičan. Obožavam da ga čitam. Šezdesetih godina bio je ljubimac čuvenih studentskih gradova. Svedok bombardovanja u Drezdenu. Rođen je 1922. godine. Piše o ljudima onakvki kavi su. To baš i nije tako veselo.
    Pišem jer osećam izvesnu satisfakciju da dovodim u red (bar se ja nadam) jedan sasvim mali deo haosa, na svojoj beloj hartiji. Drvodelja to isto radi sa drvetom.
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  15. #15

    Odgovor: Ja to onako...

    Dorothy Parker (22. avgust 1893 – 7. juni 1967) Dorothy Parker - Wikipedija američka pesnikinja i spisateljica. Slobodna, kreativna, podrugljiva žena. Pisala je za Vogue i Vanity Fair. Poznata je po svojim kratkim zajedljivim i šaljivim pesmama o ljubavnim nesrećama i samoubistvu .Nekoliko puta pokušala je sebi da oduzme život i to nije smatrala posebno važnim događajima. Kreativna ludača. Osima pisanja, bavila se i filmom. Verovatno je nekoliko vas pogledao film A Star is Born. Scenario za film napisala je ona. Film je nominovan za Oskara. Tridesetih se godina prošlog veka okrenula se levičarskoj politici i učestvovala u organiziranju Anti-nacističke lige Hollywooda, zbog čega su je Hollywoodski producenti stavili na crnu listu, a FBI ju je u više navrata ispitivao. Poslednjih godina života je imala problema sa alkoholom. Umrla je od srčanog udara u 73 godini. Testamentom je svu svoju imovinu ostavila Fondaciji dr. Martin Luther Kinga, da bi po njegovoj smrti ista bila prebačena na ime NAACP-a (National Association for the Advancement of Colored People).
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •