Gustav Krklec
Prikaz rezultata 1 do 8 od ukupno 8
  1. #1

    Gustav Krklec

    Susret


    O Bezimena, mi ćemo se sresti
    jedanput negdje na dalekoj cesti,
    bjegunci blijedni, beskućnici raja,
    bez praga rodnog i bez zavičaja.
    I naše oči, nekad žive vatre,
    kružit će tuđim krajem ko da snatre.
    Naš susret bit će samo ruku stisak.
    Trenutak šutnje. Pozdrav. Ili vrisak?
    Krvavi vrisak, što su prošli dani
    i što smo na tom strašnom putu strani.

    Gustav Krklec
    Poruku je izmenio Cecara, 01.07.2012 u 20:45

  2. #2

    Odgovor: Hrvatska poezija

    Bezimenoj

    Starinska ura na ormaru spava.
    Kazaljke njene već su rđom žute.
    Umorna lampa tiho ocrtava
    prostore uske, samotničke pute.
    Ja ne znam gdje sam? Nešto tamno slute
    umorne oči. Noć je. Topla. Plava.
    Tako je teško kada stvari šute
    i kad se miješa prošlost, san i java.
    Pa gasim staru lampu, sklapam oči.
    Nitko mi neće u posjetu doći,
    ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena.
    Naslonim glavu na krilo samoći
    i slušam zvižduk vlakova u noći.
    – O, gdje si sada, gdje si, Bezimena?

    Gustav Krklec

  3. #3

    Odgovor: Hrvatska poezija

    Srebrna cesta

    1.


    Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže,
    kad padne veče ponad tvoga krova,
    kroz mrak se javi ćuk i hukne sova,
    a oblaci ko jata ptica kruže
    nad tornjevima sela i gradova -
    izađi u noć... idi... Divlje ruže
    opijat će te putem. Trn će cvasti,
    otvorit oči lopoči na vodi.
    Izađi... idi... Srebrn plašt će pasti
    dalekom cestom, kud te srce vodi.


    2.


    Ti znadeš i sam da svjetove nosiš
    u samom sebi, i da na dnu duše
    sja jato zvijezda, ponori se ruše
    i - ako hoćeš - oluji prkosiš
    olujom, koja u tvom bilu huji.
    Izađi u noć. Pjevat će slavuji
    u crnom grmlju. Žuborit će vrutak.
    Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.
    I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak
    vidjeti boga što te cestom prati.


    3.


    Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri
    što kida greben tvoje volje. Gazi
    na putu zmiju, guštera na stazi,
    i budi kao putnik što se žuri
    dalekom stepom zelenoj oazi.
    Izađi u noć... idi... Divlje ruže
    opijat će te putem. Trn će cvasti,
    otvorit oči lopoči na vodi.
    Izađi, druže... Srebrn plašt će pasti
    dalekom cestom kud te srce vodi.


    Gustav Krklec

  4. #4

    Odgovor: Hrvatska poezija

    Crna ruža

    Razbih sjetne snove strastima i strahom
    na vratima šutnje! Kako tiho cvjeta ruža
    mračnog srca, opijena dahom
    neviđenog jutra s onog svijeta.
    Tu sam! Ali nisam ni dušom ni tijelom
    već nemirom koji primih tajnim tokom.
    Tko mi prekri oči neprozirnim velom
    pred tom zagonetkom ponorno dubokom?
    Zašto tako bije uzbuđeno bilo?
    Tko će, kad zakucam, da otključa vrata?
    Oh, mnogo se, mnogo, sanjalo i snilo
    sini sada, zoro od srebra i zlata !
    Samo jedan pogled u nebesa plava
    u bistrinu rijeka što teku bez daha
    šume zavičajne u kojima spava
    zaljubljeni tetrijeb i košuta plaha.
    Samo jedan stisak ruke zavodnice
    sa rukom što skrivi krik krvave strave.
    Miris njene kose! Oj, vi drage ptice
    u letu!… O polja mirisna, i trave.
    Samo jedna čežnja djeteta u podne,
    da uhvati rukom raskošnog leptira
    kor sunčanih harfa iznad zemlje rodne-
    cijeli svijet i svemir u fruli pastira.
    Sve to preliveno kapljom bestjelesnom,
    toplijom od suze, sjajnijom od zvuka.
    Pa zakucaj! Stupaj kao u snu svjesnom
    u vječnost kroz vihor crnih slavoluka

    Gustav Krklec

  5. #5

    Odgovor: Hrvatska poezija

    Jesenji motiv

    Jesen u Zagreb posve tiho došeta
    u papučama bez peta.

    Tek okom trepneš, a već su njeni puti
    zasuti lišćem što žuti.

    Ćilim se rujni pred njom podatno pruža
    satkan od uvelih ruža.

    I tko je sretne, namah tražiti stane
    mahnito minule dane.

    I ja ih tako u lišću tražim i ištem
    pred žutim sveučilištem.

    Pado sam i ja tu, da bješe milota,
    na ispitima života.

    Pa ipak zviždim đačku ariju lijepu
    s rukom u praznome džepu.

    Jer negdje u suncu, teška, još neobrana
    i moja se svija grana.
    Oni koji me srecu,misle da ja to putujem.A ne putujem ja...to beskraj po meni hoda...

  6. #6

    Odgovor: Hrvatska poezija

    Balada

    Imam vjerenicu bijelu,
    i jedan stari štap.

    Noćas je mjesec kroz žita
    i kroz rascvjetali voćnjak
    došao pod moj prozor.
    Veseo i mlad,
    metalnim prstima kuca
    po staklu.

    Hladne i plave od mjesečeve šutnje
    zovu me sestre ceste;
    još ljepše je tijelo bijele vjerenice
    po kome prska
    hladni mjesečev sjaj.

    Noćas
    sa starim drugom štapom
    idem u beskraj.
    Zora će grimiznom svilom
    oviti mrtvo tijelo jedne žene.

    Tko je to, noćas, tko je
    pod prozorom moga sna
    svirao Debusya?

    GUSTAV KRKLEC



  7. #7

    Odgovor: Hrvatska poezija

    Pepeo strasti

    Kao bludni otrov u mene i u te
    prodrla je žudnja jednoga za drugim;
    naše strasti rastu u mrtve kolute
    - mi gorimo nijemo u dnevima dugim.
    Noći su nam bez sna, pune patnje, krika,
    tražimo se svakim pokretom i kretnjom.
    vječnih ljubavnika
    koja prijeti suhom i samrtnom prijetnjom.
    Izvore nemira vrlo vječnih snaga,
    crna česmo mojih čestih nadahnuća
    - prije no što stignem do tvojega praga
    nestat' će mi daha, izdat' će me pluća!
    Svaki dan je brazda u mom celu vrelom,
    svaka noć je krvav pečat na dnu duše;
    svako jutro zate jedan kobni prelom,
    i svakog te mraka crnje sumnje guše.
    Kidamo se. Srca praskaju i gasnu.
    Izgaraju tijela. Tražimo se. Sve smo
    izgubili svijesno. U sumraku kasnu
    krvlju cvatu usta. Budimo se. Gdje smo?!
    Gdje smo? Usred mora, u zanosu sjajnom,
    u svijetu bez svijetla, usred beztjelesne
    strepnje. U samoći, u snu, u beskrajnom
    prostoru dvije munje, pobunjene, bijesne...


    GUSTAV KRKLEC



  8. #8

    Odgovor: Hrvatska poezija

    SPOMEN NA BORU

    BoruPožutjeli brci od dima,
    čaša u drhtavoj ruci
    "majku im - reče - svima,
    što nisu ljudi, već vuci"!
    Nad stolnjakom davno bijelim
    s mrljama vina i kave,
    mrakom se zaliju vrelim
    oči prozirno plave.
    Žrvanj života nas mrvi,
    a ipak se živjeti mora,
    jeza u nečistoj krvi,
    na čelu mreškanje bora.
    Mutnu flašu mi pruža
    odsutan mislima. Sanja,
    uvela opi ga ruža,
    mjesec nad Moravom, Vranja?
    Žalba za mladost? Sjeta?
    Oko se suzama rosi
    minulih sjeća se ljeta,
    češlja u ciganskoj kosi.
    Nad Skadarlijom zora,
    java se snovima sveti.
    "Ne hvataj - reče Bora -
    pticu kad jednom odleti"!
    "Neću…" - Osmjeh na licu
    prožetom sličan cvijetu.
    Slagah, jer odbjeglu pticu
    još i danas hvatam po svijetu.

    Gustav Krklec

Slične teme

  1. Antun Gustav Matoš
    Autor Cecara u forumu Jugoslovenska poezija
    Odgovora: 13
    Poslednja poruka: 04.03.2012, 06:23

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •