Boćaroši iz Limanskog parka
Prikaz rezultata 1 do 2 od ukupno 2
  1. #1

    Boćaroši iz Limanskog parka

    Pametna je starost mlađa od milion tupavih mladosti, vele oni koji su pametno ostarili. Tupava mladost se ne slaže, valjda zato što je tupava, kad je tupava. Kako god. A gde će starosti biti udobnije nego u penziji, toj najpoželjnijoj domovini za milione onih koji je nikada dosanjati neće? Kako je u penziji? Evo, kotrljamo nekako, kažu „boćaroši“ iz Limanskog parka. I sve im ravno. I u glavi, i na terenu.



    Prolaze ljudi, prolaze vlade, prolaze predsednici (Bogu hvala), prolaze doba godišnja. A njihovo vreme se izvrndopečilo na travi, tu pod krošnjama raspojasanim, i ni na pamet mu ne pada da se nekud makne. A i kud bi, s tolikom penzijom? Neće valjda na pijacu, da mu luk račune pojede.

    Gde bismo inače ubili vreme? Penzioneri, bez dinara u džepu. Ovde se i rekreiramo, i igramo, i družimo. Ja za bolji način da provedem dan ne znam. A sve i da znam, boćanje ne bih menjao ni za kakvu drugu zabavu – priča nam Živko Janičić, koji od početka nesrećnih devedesetih srećno provodi dane svoje u pomenutoj „šumi“ novosadskoj, zajedno sa još tridesetak igrača, okupljenih u neformalnom boćarskom klubu „Limanski park“.
    Misterija boćarske kugle
    Boćanje, jedan od „najmisterioznijih“ sportova na planeti, po nekima je nastalo u Sparti, po drugima u Grčkoj, po trećima u Italiji, te Baskiji, valjda kako kome deda ispriča. U Novi Sad je došlo s kolonistima iz Dalmacije, a ubrzo je postalo nezaobilazna rekreacija za stotine novosadskih penzionera, među kojima su ovi limanski verovatno najbrojniji. Svakog dana, od pola tri pa do mraka mrklog, dok snage i živaca ima, kotrljaju se boće, da se bliže baloti priđe. Najbliže bacanje – jedan poen. Ko prvi do 21 stigne, njemu „pehar“. A pehar je, kažu, zlatniji od svakog zlatnog. Lako je biti najbolji tamo gde ima i slabijih. U svetu gde su najbolji svi, kudikamo je teže.

    Ovde koga god da pitaš, on će ti reći da je baš on najbolji. Mada, mi među sobom znamo ko se dosad najbolje pokazao i s kim je dobro u timu biti. Ali to se ne može baš svima objasniti. Iako su ovde pravila jasna, pa je lako i utvrditi ko zna, a ko ne zna. Ipak, bez obzira na pravila, desi se ponekad da se neko naljuti, čak i kad on sam meri rastojanje od balote. Mora čovek nešto da okrivi, ako mu ne ide kako treba – priča nam 74-godišnji Janko Grahovac, trenutno najstariji aktivni boćaroš, koji je ovim sportom počeo da se bavi još ’85. godine, kada je iz Dnevnikove štamparije otišao u penziju. ‒ Bilo je tu desetak ljudi, ne više, uglavnom doseljenika iz Dalmacije, koji su svakodnevno igrali, a ja sam im se usput pridružio. Malo-pomalo, priključivali su se i ovi ovdašnji, verovatno ne slutivši da će postati „zavisni“ od boćanja – priča Janko.


    A da boćanje, ipak, nije rezervisano isključivo za penzionere, svedoči četrdesetjednogodišnji „pionir“ Boro Bojbaša, turistički poslenik, slučajno među veterane „zalutao“. ‒ Radim takav posao da sam u kontaktu sa mnogim ljudima, pa sam slučajno i ovde u ekipu upao. Malo-pomalo, počeo sam redovno da dolazim i shvatio da je boćanje mnogo više od razonode. To je jedan prelep sport, za koji se nadam da će jednog dana postati i olimpijski. Jako je lepo, u vremenu u kom živimo, videti ljude koji se bave nečim što ih na tako neiskvaren način zbližava, ponekad ih čini i decom, ali ni takmičarski duh nikada ne izostaje – priča „pionir“ Boro.

    Uz sam teren za boćanje nalazi se dečije igralište, a na njemu, uglavnom, „boćaroški“ unuci i unuke, rastrčani po toboganima i klackalicama, dok se dede prepiru čija je boća baloti bliža i naizgled ih ne primećuju. Naizgled. Jerbo, vele boćaroši, kad otud dečiji glas vikne „deda!“, svi kao jedan poskaču, pa opšta uzbuna nastane, dok se ne utvrdi ko je deda za kojim je „potraga“ raspisana.

    NATO „učestvovao“ u gradnji terena


    Od početka boćarske tradicije u Limanskom parku, dugo se igralo na travi, bez obeleženog igrališta. Za sadašnji njegov oblik „zaslužne“ su NATO trupe, koje su onomad porušile Most slobode, te ga na metalne konstrukcije rastavili. Deo narečenih konstrukcija iskoristili su i naši boćaroši, pa od njih ogradu za teren napravili, a njegovu unutrašnjost finim peskom nasuli. Sad im, kažu, ne fali ništa. Osim vode. Da leti teren poprskaju, da ih prašina ne davi. I WC, malo sređeniji od ovog sadašnjeg, više za unuke, nego za njih. Za ostalo im, kažu, mindeđ.

    Duško Domanović

    foto: Aleksandar Kamasi
    Poruku je izmenio Cecara, 28.01.2015 u 23:18 Razlog: nestale slike :(
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  2. #2

    Odgovor: Boćaroši iz Limanskog parka

    Citat silvia kaže: Pogledaj poruku
    .. U Novi Sad je došlo s kolonistima iz Dalmacije, a ubrzo je postalo nezaobilazna rekreacija za stotine novosadskih penzionera, među kojima su ovi limanski verovatno najbrojniji.
    Broj poklonika boćanja uvećao se i kao posledica ratova iz 90-tih. Oni koji su izbegli iz primorskih mesta ili koji su tamo duže službovali, našli su razonodu u boćanju na Beogradskom keju, kod železničke stanice u Novom Majuru u Petrovaradinu, Detelinari. Možda i još negde drugde, ali ja nisam video.

    Ime: b.jpg Pregleda: 362 Veličina: 206.8 KB

    Ime: b (1).jpg Pregleda: 540 Veličina: 168.3 KB

    Ime: b (2).jpg Pregleda: 393 Veličina: 180.8 KB

    Ime: b (3).jpg Pregleda: 289 Veličina: 139.9 KB

    Ime: b (4).jpg Pregleda: 284 Veličina: 148.4 KB
    Boćanje na Keju sam slikao u više navrata.


    Ime: b (5).jpg Pregleda: 365 Veličina: 177.1 KB
    U Petrovaradinu.

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •