Volim da živim upravo tamo gde trenutno obitavam. U Smederevu, čiju su dušu satrapi satrli i dalje je satiru. Ovaj kraj je rađao muziku anđela dok mu nije naruženo lice grdobinom ljudske pohlepe, zlomislicom željezare, a sad se spremaju i industriju za predadu nafte da ovde podignu, da izopaju ono malo plodnog polja i vinove loze. Kraj koji je bio čuven po vinogradima i u kome su živeli blagorodni ljudi, pretvoren je u stecište grubih, zavisnih, gvozdenih, neosetljivih, zatvorenih čemernika. Ništa nije slučajno, pa ni to što se vratih i živim s porodicom ovde, u gradu mog detinjstva, u gradu koji sam prezirao i osećao odbojnost kad god sam van njega bitovao, gradu koji me je vazda podsećao na žabokrečinu koja je svaki uzlet i dašak duha pokrivala snagom svoje nepokretnosti u učmalosti navike. Voleo sam da živim i u gradu moje mladosti, spavajući po njegovim parkovima, na obalama njegovih reka, usklađujući svoje damare sa samosvojnim ritmom Beograda. Najlepše stihove sam pisao živući u njegovim nedrima. Voleo sam da živim u planini, u kući mog strica, lutajući šumom i pojeći se sa ledenih izvora. Voleo sam da živim na putu, bez staništa, hodajući ovim parčetom posvećene i pitome zemlje, spavajući po manastirskim kelijama, isposnicma, pećinama, ili pod otvorenim nebom Srbije. Volim da živim upravo tu, gde jesam, jer se mora biti tu, otvoriti srce i pružiti ruke nebu i ljudima, i svako stanište, selo, grad, osvetljavati radošću. Biti tu, bez ostatka, predano, i kad se oseti poziv otići i na drugom mestu radosno svedočiti o duhu.