Najveći Srpski naučnici i pronalazači - Strana 4
Strana 4 od 4 PrvaPrva ... 234
Prikaz rezultata 46 do 55 od ukupno 55
  1. #46

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači





    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  2. #47

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači






    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  3. #48

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači

    Znanjem osvojila Ameriku



    Dr Jasmina Vujić, prva žena dekan Fakulteta za nuklearnu fiziku na kalifornijskom univerzitetu Berkli. Ministar Baraka Obame, nobelovac Stiven Ču je obavezno konsultuje. Uvek pomaže Srbiju





    Jasmina Vujić


    NOBELOVAC Stiven Ču, ministar energetike u vladi američkog predsednika
    Baraka Obame, doskorašnji direktor državnog nuklearnog instituta pri kalifornijskom univerzitetu Berkli, vodio je nekoliko dugih diskusija o prednostima i manama nuklearne energije sa koleginicom dr Jasminom Vujić. Prva žena dekan Fakulteta za nuklearnu tehniku u istoriji ne samo prestižnog kalifornijskog univerziteta Berkli, već i među 10 najvećih američkih istraživačkih univerziteta, koja će se od jula naći i na čelu udruženja dekana svih nuklearnih fakulteta u SAD, Srpkinja Jasmina Vujić naučnik je kome Amerikanci skidaju kapu.
    - Nova Obamina vlada, mada javno ne daje tako otvorenu podršku nuklearnoj energetici kao što je to činila Bušova, postavila je za ministra energetike nobelovca Čua, fizičara, koji uz veliku podršku obnovljivim energetskim izvorima, otvoreno zagovara izgradnju nuklearnih elektrana - kaže Vujićeva u razgovoru za “Novosti”.
    Činjenica da je u SAD, koje žele da imaju energetiku nezavisnu od uvoza
    sirovina, podneto čak tridesetak zahteva za gradnju novih nuklearki, podstiče na nezaobilazan razgovor o ovom, za mnoge kontroverznom, izvoru energije. Vujićeva, međutim, i tu ne vidi istinske opasnosti. Ističe da se u svetu radi na dizajnu novih reaktora četvrte generacije koji zadovoljavaju ključne uslove - bezbednosti, ekonomičnosti, minimalnog otpada i recikliranja. Vodeće zemlje, od Francuske, Britanije, Italije, do Kine i Južne Koreje, planiraju ubrzanu izgradnju novih nuklearki.Znači li to da ova vrsta energije neće zaobići ni Srbiju?
    - Početna cena izgradnje nuklearke je velika, te jedna mala zemlja kao Srbija to sama ne bi mogla da izdrži. Najbolja opcija je da nekoliko zemalja jugoistočne Evrope napravi dugoročni energetski program razvoja,koji eventualno uključuje i izgradnju nuklearki - smatra Vujićeva.Spektar istraživačkih oblasti kojima se bavi Jasmina Vujić je vrlo širok, i kreće se od dizajna nuklearnih reaktora četvrte generacije, pa do primene zračenja u medicini za dijagnostiku i terapiju raka. Pojedini softverski paketi koje je razvila zaštićeni su američkim patentom i
    uključeni u programe velikih kompanija, poput “Dženeral elektrika”, ili “Tošibe”.
    - Trenutno radim na osnivanju Centra za nuklearnu energetiku na Berkliju za koji sam uspela da dobijem finansijsku podršku od nekoliko miliona dolara. Planiram da saradnju proširim na industriju i inostrane univerzitete i institute. Na jesen će centar početi sa finansiranjem šest novih postdiplomaca. Jedan dolazi iz Beograda - ističe sagovornica.Vujićeva nije zaboravila rodnu Srbiju, svoj Elektrotehnički fakultet, Institut “Vinču” u kome je radila pre nego što je otišla na doktorske
    studije u SAD. Više od četvrt veka je trajao njen uspon do vrha svetske nauke, ali Jasmina Vujić zajedno sa svojom porodicom, suprugom i kćerkom, na najbolji način domovini vraća sve ono što je iz nje ponela.Aktivna je u mnogim pitanjima odnosa dijaspore i matice, kao i same Srbije. Držala je predavanja o dugotrajnim ekološkim i zdravstvenim posledicama osiromašenog urana koji je korišten u toku bombardovanja naše zemlje i osuđivala ovaj čin. Nesebično pomaže Srbiji.
    - Nažalost, tokom poslednjih 15-20 godina mnogo mladih je napustilo Srbiju. Zemlja bez mladosti, nema ni budućnosti. Bilo bi dobro da se bar deo tih ljudi vrati. Ali, to ne može da se dogodi dok Srbija ne stane na noge ekonomski, socijalno, politički. Većina onih koji su bili na vlasti od 2001. godine do sada nisu imali kvalitete da vode zemlju u preporod, da ožive privredu, pokrenu nauku... Slušali su savete onih kojima dobrobit naše zemlje nije u interesu. A toliko izvanrednih stručnjaka imamo i u Srbiji i rasutih po celom svetu, uz čiju pomoć bi
    do preporoda moglo da dođe daleko brže - zaključuje Vujićeva.

    TRI KLJUČNE OSOBINE


    - Mora da se prestane sa uništavanjem budućnosti zemlje zbog nepoštedne
    borbe za vlast i da se za svaku oblast naprave timovi eksperata iz matice i dijaspore koji će doneti ne samo strategijske planove, već i načine kako da se oni brzo i efikasno sprovedu. Srbija ima toliko pametnih, talentovanih i sposobnih ljudi koji jednostavno ne mogu da dođu do izražaja, jer se trenutno ceni sve - samo ne ove tri osobine!

    DONACIJA


    Skromna, naizgled blaga, ali energična i istrajna, bila je među osnivačima organizacije koja okuplja bivše studente beogradskog Elektrotehničkog fakulteta iz celog sveta, koji danas aktivno sarađuju sa našim univerzitetom. Upravo je organizovala donaciju vrlo skupocene laboratorijske instrumentacije koja će biti poklonjena Institutu za fiziku i Elektrotehničkom fakuletetu

    izvor:novosti.rs

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  4. #49

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači



    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  5. #50

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači

    Vek avijacije u Srbiji

    Sto godina ka visinama


    Prvu leteću mašinu sa sopstvenim pogonom težu od vazduha na ovim prostorima konstruisao je i napravio Subatičanin Ivan Sarić, po ugledu na avion Luja Blerioa, koji je imao prilike da vidi prilikom boravka u Parizu, jula 1909. godine. Napravio ga je sa
    više sopstvenih, originalnih rešenja


    Dr Vladimir Aleksić


    San čoveka da leti star je koliko i čovečanstvo, a rad na njegovom ostvarenju trajao je vekovima. Gotovo u svim civilizacijama Starog veka postoje mitovi i legende o čovekovim letovima i letećim mašinama. Krajem 15. veka, Leonardo Da Vinči bio je fasciniran letenjem. Za sobom je ostavio nacrte nekoliko mašina, među kojima i nacrt za helikopter koji bi bio pokretan snagom četiri čoveka i koji ne bi mogao da poleti, ali i mašina koje bi verovatno mogle poleteti. Osim što je napravio nacrte koji imitiraju ptičija krila, predlagao je i letelice sa krilima kao u slepog miša. U svojim beleškama se osvrće i na ideje o padobranu koje je razrađivao samo teoretski. Kao pogon predviđao je ljudsku snagu mada je znao da to može da se razmatra i funkcioniše samo teorijski.

    Prvi letovi balona koji su se mogli popeti visoko u nebo delo su čuvenih Francuza, braće Montgolfijer. Oni su 1783. izvršila prvi let balonom dostigavši visinu od 300 m a sam balon je preleteo razdaljinu od 1500 m. Iste godine let je ponovljen, ali sa
    ljudskom posadom pri čemu je balon preleteo Pariz i spustio se na tlo desetak kilometara od grada. Let je trajao 25 minuta.

    Nemačkog mašinskog inženjera Ota Lilientala smatraju ocem jedriličarstva. Studirajući letove ptica, Liliental je razmišljao o pravljenju letelice sa pokretnim krilima, ali je ubrzo odbacio tu ideju i krenuo u razvoj letelice sa nepomičnim krilima. Godine 1891. obavio je prvi let jedrilicom koja je mogla da ponese čoveka. Taj let je trajao svega nekoliko sekundi, pri čemu je jedrilica preletela 25 m, ali je sve ovo dalo podstreka Lilientalu koji je sa novim modelima leteo i do 250 m. Obavio je više od dve hiljade letova jedrilicama svoje proizvodnje a nezgoda u kojoj je izgubio život sprečila ga je da testira jedrilicu pogonjenu motorom.

    Izrada letelice u dvorištu sanatorijuma u Pančevu



    Na prvi let avionom - letelicom na sopstveni pogon čekalo se do početka 20.
    veka. Dvojica američkih biciklista, braća Vilbur i Orvil Rajt vršili su eksperimente leteći jedrilicama. Isprobavajući gotovo četrdeset modela,usavršili su način upravljanja, a zatim krenuli u razvoj prvog dvokrilca sa motornim pogonom. Avion je nazvan “flajer” i imao je ugrađen benzinski motor koji su braća sama napravila. Prvi let avionom
    braća Rajt su ostvarila 17. decembra 1903. godine preletevši razdaljinu od 37 m za 12 sekundi.

    Luj Blerio, francuski fabrikant automobila, bio je veliki zaljubljenik u leteće mašine, a u istoriji je ostao zabeležen kao jedan od pionira vazduhoplovstva. Leteo je na avionima sopstvene konstrukcije. Kada je engleski list “Daily Mail” raspisao nagradu od 25.000 franaka onome ko prvi preleti kanal La Manš, Blerio jeto učinio 25. jula 1909. Poleteo je iz francuskog grada Kalea i sleteo,posle 32 minuta, u engleski grad Dover, čime je postao prvi vazduhoplovac u istoriji koji je preleteo La Manš.

    “A ondak je letijo jeroplan...“

    Pioniri avijacije su, poneseni Blerioovim uspehom, priređivali letačke priredbe širom Evrope. Sam Luj Blerio bio je među promoterima novih letećih mašina pa je, septembra 1909. leteo u Berlinu, pred publikom i nemačkim carom, a zatim i u Beču. U oktobru je leteo u Bukureštu i Budimpešti, a početkom 1910. je u Carigradu doživeo
    težak udes, zbog čega nije ostvarena poseta Beogradu, predviđena za 21. mart.

    Češki pilot i mehaničar Rudolf Simon je, septembra 1910, došao u srpsku prestonicu, gde je planirao da zainteresovanom građanstvu predstavi aeroplan. Simon je avionom “loner-simon 2”, tokom trenažnog leta 18. septembra 1910, pred novinarima i malobrojnom publikom, izvršio prvi let avionom iznad Beograda. Poleteo je sa improvizovanog letelišta na Banjici, sa prostoraprekoputa današnje VMA. Simon se tog dana vinuo u nebo do visine od oko 15 m, napravio zaokret i uspešno prizemljio letelicu, na opšte oduševljenje prisutnih. Ohrabren ovim uspehom, zakazao je javnu
    demonstraciju leta aeroplanom. Međutim, avion je zbog kvara motora u zaokretu krilom udario u zemlju, pri čemu je letelica teško oštećena.

    Petar Sarić (drugi s desna)



    Neposredno po odlasku Simona, u Beograd je doputovao ruski pilot Boris Maslenikov,
    koji je avionom „moris farman“ došao iz Sofije, gde je novembra 1910. leteo sa bugarskim carem Borisom. Ovaj mladi avijatičar je ostao u Beogradu nekoliko nedelja i za to vreme obavio dvadesetak uspešnih letova, poletavši sa posebno uređenog Banjičkog polja koje je tako postalo prvo srpsko letelište. Prvi let znameniti Rus je obavio 18. decembra, a vest o ovom poduhvatu se brzo proširila Beogradom. Letački
    program se sastojao od jednog do dva leta, na maloj visini, retko kad iznad stotinu metara.

    Na Banjicu su 24. decembra došli i prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević, kraljević Đorđe i princ Pavle, koje je posle leta Maslenikov upoznao sa konstrukcijom letelice. Članovi kraljevske porodice su se narednih dana priključili Maslenikovu
    kao putnici; najpre kraljević Đorđe a zatim i princ Pavle dok je kralj Petar I posmatrao letove sa zemlje. Do 2. januara 1911. sa Maslenikovim je letelo više oficira i građana.

    Neposredno pred odlazak Maslenikova, u Beograd su doputovala dvojica vrsnih avijatičara, Srbin Mihajlo Merćep i Slovenac Eduard Rusjan. U Merćepovoj radionici u Zagrebu, tokom jeseni 1910, oni su sagradili jednokrilac koji su nazvali “merćep-rusjan”. Zbog snega na Banjici, za uzletište su odabrali zaravan nedaleko od
    Nebojšine kule na Kalemegdanu i zakazali prvi let na pravoslavni Božić 1911. godine. Na dan zakazanog leta počela je da duva košava pa je let otkazan do 9. januara kada se vetar stišao. Aeroplan sa Rusjanom se brzo odlepio od zemlje i preleteo bedem tvrđave, zatim je napravio zaokret iznad Save i preleteo železničku stanicu, posle čega je Rusjan ponovo preleteo reku i krenuo ka mestu za sletanje. Avion je ubrzo uleteo u turbulenciju pri čemu je popustila krhka konstrukcija pa je avion pao nabedem pored reke. Edvard Rusjan je u tom udesu poginuo i postao prva žrtva avijacije u ovom delu Evrope.

    Češki pilot Jan Čermak je bio naredni vazduhoplovac koji je leteo iznad Beograda, oktobra 1911. Na letelištu na Banjici, napravio je dvadeset pet uspešnih letova. Uleto 1912. žitelji Beograda su imali prilike da iznad centra grada, na potezu Kalemegdan-Terazije, vide avion “blerio 11” na visini od preko 500 m. Upravljao je Đovani Vidmar.


    Pioniri vazduhoplovstva u Srbiji





    Izrada letelice u dvorištu sanatorijuma u Pančevu


    Našu prvu jedrilicu sagradio je pančevački lekar dr Vladimir Aleksić. Pretpostavlja se da je Aleksić saznao nešto više o vazduhoplovstvu za vreme studija medicine u Gracu ili tokom svojih putovanja Evropom. Bio je odličan poznavalac istorije vazduhoplovstva, pratio je radove braće Rajt, a posedovao je i obimnu literaturu o tehnici i konstrukciji tadašnjih letelica. Tokom 1907. počeo je da pravi modele aviona koje je bacao sa krova sanatorijuma u kojem je radio.

    Prema sećanju svedoka, prvi modeli su padali i lomili se, ali su kasniji uspešno leteli. Radeći na njima, uz tadašnja saznanja iz literature i štampe, odlučio je da se upusti u izradu letelice u prirodnoj veličini. Avgusta 1908. otputovao je u Pariz, gde je prisustvovao letovima braće Rajt i iskoristio priliku da pribavi materijale za izradu letelice i podatke o motorima koji su tada ugrađivani.

    Po povratku u Pančevo, Aleksić je počeo sa konstruisanjem jedrilice većih dimenzija. Gradnja letelice je bila poverena iskusnom stolaru Jordanu, koji je po Aleksićevim nacrtima izradio jedrilice ujesen 1909. Reč je o dvokrilcu od drveta, španske
    trske i platna. Krila su bila različitog raspona (gornje krilo je bilo većeg raspona) a jedrilica je bila dugačka 6 m. Cela naprava bila je teška oko 70 kg. Imala je noseće površine od 44 m2. Aeroplan, kako je svoju jedrilicu nazvao Aleksić, bio je izgrađen od drvenih cevi. Na krajevima gornje površine bili su pokretni delovi povezani čeličnim
    užadima preko komandne palice, kojom se zauzimao željeni pravac. Umesto točkova upotrebio je skije. Jedrilica je bila velikih dimenzija jer je Aleksić planirao da ugradi motor i da je pretvori u avion.


    Avion Vladimira Aleksića



    Prvi let bio je zakazan za 17. oktobar 1909. na terenu gradskog vašarišta, na
    području današnje fabrike aviona “Utva”, kod Pančeva. Pošto jedrilica nije imala pogon, Aleksić je poleteo tako što je letelica lansirana uz pomoć zategnute gume. Jedrilica se odigla od zemlje na svega nekoliko metara i, posle desetak metara, udarila o tle. Srećom, pilot je ostao nepovređen.

    Iako je prvi let bio neupešan, Aleksić je bio prvi Srbin koji je poleteo na svom vazduhoplovu. Imao je planove da na jedrilicu ugradi motor i da promeni konstrukciju ali ga je u tome sprečila prerana smrt, 1911. godine.


    Ivan Sarić




    Sarić pred poletanje, na hipodromu u Subotici



    Svestrani sportista, Subotičanin Ivan Sarić se spletom okolnosti, juna 1909. našao na vojnom aerodromu u okolini Pariza, gde je prvi put video leteće mašine kojima su leteli pioniri vazduhoplovstva pripremajući se za prelet La Manša. Sarić je do tada imao prilike da u novinama čita o poduhvatima prvih vazduhoplovaca i, u trenutku kada je video avion, rodila mu se ideja da i sam izgradi jedan. U to vreme nije bilo
    dozvoljeno fotografisanje letelica, ali je Sarić krišom napravio snimak letelice čuvenog Luja Blerioa kojom je ovaj preleteo La Manš.

    Par dana posle ovog istorijskog susreta, Sarić je pravio skice aviona u rodnoj Subotici. Ubrzo je kupio potrebnu drvenu građu dok je većinu metalnih delova izradio sam, u radionici na tavanu porodične kuće.

    Iako je Sarićev avion rađen po uzoru na Blerioov, nije mu se dopao sistem upravljanja pa je razvio sopstveni, pričvrstivši šarkama krilca na krajeve krila. Za stajni trap su poslužili točkovi teretnog bicikla, a u oskudnu pilotsku kabinu je
    smestio baštensku stolicu od pletenog pruća. Oktobra 1909. bila je izrađena elisa a „anzani“ (delfos) motor stigao je u Suboticu početkom decembra. Na nagovor prijatelja, Sarić je izložio avion u foajeu Gradskog pozorišta, od 14. do 20. juna 1910. a potom ga prebacio u baraku koju je sagradio na hipodromu pored grada.

    Ubrzoje počeo sa probama i pripremama za letenje. Leta te godine, posle nekoliko dugačkih rulanja, uspešno je poleteo svojim avionom. Narednih dana je svakodnevno leteo i uvežbavao tehniku pilotiranja.

    Nije sve išlo glatko pa je, prilikom jednog od letova, kada je odlučio da napravi zaokret, zakačio krošnje drveća i završio na zemlji bez povrede. Istog dana je opravio aeroplan i nastaviosa vežbanjem. Sarićev let je obično bio na visini od oko 20 m a sastojao se od preleta hipodroma u dužini od oko 1000 m, posle čega bi
    usledio zaokret i sletanje ispred hangara. Krajem jula doživeo je još jednu nezgodu, posle koje je zaključio da je „anzani“ motor preslab za njegovu letelicu.

    Pošto nije imao sredstava za kupovinu snažnijeg motora, odlučio je da sam konstruiše i izradi motor od pet cilindara. Uz pomoć subotičkih majstora, izradio je većinu delova, iz Nemačke je nabavio osovinu, a karburator je skinuo sa “anzanija”. U prvoj verziji motor je radio kao rotativni, ali pošto nije razvijao dovoljno snage, Sarić ga je prepravio u fiksni.

    Posle uspešnih proba sa novim motorom, Sarić je zakazao svoj prvi javni let za 16. oktobar 1910. na hipodromu. Iako su tog dana bile nepovoljne vremenske prilike, odlučio je da ne otkaže let. Pred oko 7000 ljudi, među kojima su se nalazili gradski
    dostojanstvenici i novinari, Sarić je na visini do 30 m, u širokom luku,obleteo celo trkalište preletevši više od 3 km. Na sletanju, u drug?m l?tu puk?? je cilind?r n? m?t?ru, ali je Sarić ipak bezbedno sleteo, burno pozdravljen od okupljenog sveta.

    Tokom 1911. počeo je da radi na novom avionu,kojim je obavljao probne letove ali su ga prilike pred rat omele. Bio je mobilisan i poslat u fabriku aviona, gde je kontrolisao gradnju. Po završetku rata, Sarić se povukao iz vazduhoplovstva i živeo mirnim životom u Subotici, do smrti u devedesetoj godini.


    Prvi srpski avion



    Grupa mladih Beograđana, na čelu sa Dragišom Stojadinovićem je od Merćepa naručila avion monokrilac koji je isporučen maja 1912. godine. Konstruktor je
    doputovao u Beograd i doveo pilota i dva pomoćnika. Nakon što je avion bio sklopljen, na Banjičkoj poljani zakazan je javni let pred brojnim posmatračima.

    Zbog lošeg terena, pilot Novak je odbio da poleti a sam Merćep, posle pogibije Edvarda Rusjana, nije leteo. Rezignirani Dragiša Stojadinović seo je u avion i, bez
    prethodnog pilotskog znanja, dodao gas i poleteo! Let je bio kratak, na visini od 30-tak metara, a Stojadinović je sleteo tako što je ugasio motor i survao se u potok u koji je pao i Simon. Lakše oštećen avion je prebačen u hangar na Banjici, gde je dočekao početak Prvog balkanskog rata.

    izvor:planeta.org.rs




    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  6. #51

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači

    Akademik Đorđe Šijački

    direktor Centra za teorijsku fiziku Instituta za fiziku i redovni profesor Beogradskog univerziteta

    Doktoratom u svetsku orbitu

    Teorija svetskih spinora




    Akademik Đorđe Šijački




    Đorđe Šijački je ugledao svet u Novom Sadu (1947) jer je tamo bilo porodilište najbliže Sremskim Karlovcima, gde su tada živeli njegovi roditelji. Otac Mirko je bio direktor Karlovacke gimnazije i predavao je matematiku, a majka Milena (rođena Stajčić, s one strane Drine) srpski jezik i književnost.

    Porodica Šijački se potom seli u Sremsku Mitrovicu, Bačku Palanku gde je Đorđe pošao u školu, pa u Beograd. “Roditelji su me upisali u prvi razred sa šest godina ‘da izađu u susret mojoj znatiželji'. Bio sam u istom odeljenju sa Nikolom Tucićem,
    biologom, sa kojim sam iste godine postao član SANU. U detinjstvu sam dosta vremena provodio u prirodi. Sa posebnom radošću se sećam leta provedenih na obali Dunava i uživanja na snegu, posebno vožnje u zaprežnim saonicama u Karađorđevu”.

    Put ka Vinči

    Đorđe Šijački je odrastao a i danas živi na Dorćolu, koji je Svetlana Velmar-Janković s poetskom snagom ovekovečila u istoimenoj zbirci priča. Đački dani su mu protekli u Skadarliji i Prvojbeogradskoj gimnaziji. Još kao osnovca, više od ostalih predmeta
    privlačile su ga matematika i fizika.

    - Smatram da je za to odgovoran “gen Šijačkih”, kaže. - Moj deda po ocu, Živan Šijački, iz sela Voganj kod Rume, dobro je „stajao“ sa matematikom (na žalost, to je manje-više jedini pouzdani podatak koji znam o njemu, jer sam bio veoma mali kada
    je umro), moj otac je završio studije matematike, a sestra Vera je profesor na Mašinskom fakultetu u Beogradu.

    Nastavnik fizike i hemije je u velikoj meri uticao da se još u sedmom razredu “opredelio” za fiziku. “On bi vrlo uspešno, što bi sada rekli, ‘sažeo' gradivo pa bi nam ostalo oko dve nedelje na kraju školske godine. Tada bismo, rasterećeni, čitali
    popularne knjige iz nauke, koje su budile našu maštu, pokretale vrteške snova i nadanja, planiranja velikih otkrića...”

    U gimnaziji je imao sreću da bude u eksperimentalnom odeljenju za američki PSSC (Physics Science Study Committee), kurs fizike i da mu profesor bude Mihajlo Platiša, koji je potom predavao na Fizičkom fakultetu. “U odlično opremljenoj laboratoriji radili smo timski, u malim grupama, samostalno dolazili do fizičkih zakonitosti, koje smo potom diskutovali na času i tako na neki način sami dolazili do istih otkrića kao i
    velikani fizike koji su ih zaista učinili. Tu sam se definitivno opredelio za fiziku i prvi put osetio čari istraživanja i otkrivanja. Tu sam stekao prvi osećaj za realne fizičke fenomene”.

    Prateći druga na upis i sam se upisao na Odsek tehničke fizike (bivši Nuklearni odsek ) Elektortehničkog fakulteta. U javnosti je ovaj odsek u to vreme bio poznat kao “put ka Institutu u Vinči, centru tadašnjih istraživanja u atomskoj i nuklearnoj fizici”.

    - Na moj interes za atomsku fiziku je posebno uticala knjiga Moj prijatelj atom koju sam od majke dobio u osnovnoj školi. Zagolicala mi je maštu za pojave u mikro svetu. To interesovanje mi je postalo životno opredeljenje a i dan-danas ponekad razlog
    nesanice. Otac je takođe bio vrlo posvećen porodici i pedagoškom radu. Bio je čovek živog duha, maštovit, širokih znanja i interesovanja, uz to vrlo blag, ljubazan i strpljiv. Razgovori sa njim i stvari koje me je naučio umnogome su opredelili moj životni put.

    Na fakultetu, Šijački je sa kolegama formirao tzv. “Studijsku grupu za fiziku”. Držali su seminare i diskutovali “velika” pitanja fizike, a samostalno se upoznavao sa kvantnom mehanikom i Opštom teorijom relativnosti.

    - Profesor Fedor Boreli mi je omogućio da radim diplomski rad “Unitarne simetrije elementarnih čestica”, čime sam stekao svoje životne i naučne idole: Mareja Gelmana (Murray Gell-Mann) i Juvala Neemana (Yuval Ne'eman), veli.

    Studije elektrotehnike je završio kao najbolji student generacije. Zaposlio se u teorijskoj grupi Fizičke laboratorije u Vinči. Upisavši poslediplomske studije teorijske fizike na Fizičkom fakultetu, vratio se izvorima ove nauke. Bio je student prve
    generacije na smeru koji su formirali profesori Milan Vujičić, Fedor Herbut i Zvonko Marić.

    Ručak sa Vignerom

    - Magistrirao sam kod Vujičića i Herbuta na temu spajanja simetrija elementarnih čestica. Od njih sam naučio tajne istraživačkog zanata, osetio uzbuđenje naučnog otkrivanja. Učeći od njih i radeći sa njima postali smo prijatelji i to prijateljstvo je ostalo za čitav život. Oni su imali presudan uticaj na moj život naučnika. Preporučili su me za usavršavanje u SAD. Na njihov predlog nobelovcu Vigneru (Wigner) primljen sam na najprestižniju letnju školu fizike elementarnih čestic u Eričeu, na Siciliji. U tom seocetu, sa tradicijom još iz stare Grčke, jednoga sunčanog sicilijanskog dana, prišao mi je sam Vigner i pozvao da zajedno ručamo! Zamislite kako je bilo mladom magistru fizike, koji je tek zakoračio u svet nauke, dok je preznojen, sa knedlom u grlu, sedeo naspram jednog od najpoznatijih fizičara. Sav ushićen, tamo sam slušao i predavanja Mareja Gelmana.


    Sa saradnicima instituta za fiziku

















    Boravak na američkom Djuk univerzitetu (Duke university), bio je presudan: kod

    profesora Lavrensa Bidenharna (Lawrence Biedenharn) odbranio je doktorsku tezu The Unitary Irredicible Representations of SL(3,R) in the Algebraic Approach to Hadronic Physics. “Odmah po dolasku, održao sam seminar o svom magistarskom radu sa Vujičićem i Herbutom. Tada mi je prof. Bidenharn predložio da kod njega upišem doktorske studije pa sam tako, umesto godinu usavršavanja, na Djuku proveo dve godine, do odbrane doktorata. Bidenharn je pre mog dolaska boravio na Caltech-u (Kalifornijski institut za tehnologiju), gde ga je nobelovac Gelman zainteresovao za proučavanje SL(3,R) simetrije, koju sam dobio kao istraživački problem za doktorsku tezu. Bidenharn je bio matematički fizičar velikog formata, sa istančanim osećajem za konkretne fizičke fenomene. Kroz razgovore sa njim i njegove seminare dostigao sam viši stepen naučničke zrelosti i otkrio tajne rada u matematičkoj fizici, stekao osećaj za fenomenologiju i naučio da se oslanjam na intuiciju. Pred kraj boravka u SAD pohađao sam letnju školu i konferenciju na
    Stanford univerzitetu u pionirskom periodu nastanka Standardnog modela
    elementarnih čestica”.
    Doktorska disertacija je izazvala veliki interes istraživača ne samo u nuklearnoj
    i fizici čestica, koji su radili na problemima ”rotacionih vrpci” i Redže (Regge) trajektorija hadrona, već i u matematičkoj fizici i uvela mladog doktoranta u svetsku orbitu. Šijački je “razrešio konfuziju oko spinorskih reprezentacija”, došao do kompletnog skupa rešenja i objasnio zašto je jedan broj ranijih radova bio netačan. Po povratku u zemlju i odsluženja vojnog roka u mornarici, u Vinči, a kasnije na Institutu za fiziku, bavi se međusobno povezanim oblastima: reprezentacijama SL(n,R) simetrija, klasifikacijom hadrona (jako interagujućih nuklearnih čestica), generalizacijom Ajnštajnove opšte teorije relativnosti i simetrijama ekstendiranih objekata (strune, membrane) - koliko je moguće, uvek iz “svog ugla” (hromo-gravitacija je bio potpuno nov pristup fizici nuklearnih sila, tj. jakih interakcija).

    Profesor Šijački se posebno zainteresovao za problem spinora u teoriji gravitacije. I tu je, zbog nekih znanja o svetskim spinorima, problem posmatrao iz “malo dugačijeg” ugla. “Pri prelasku sa specijalne na opštu teoriju relativnosti Ajnštajn je uveo fizička polja tzv. svetskih tenzora, koja opisuju bozonsku materiju. Fermionska materija se u Ajnštajnovoj teoriji suštinski i dalje opisuje korišćenjem specijalne relativnosti. Ispostavlja se da je suštinski opis fermionskih polja u zakrivljenom prostoru dat objektima sa beskonačno komponenti, opisanih simetrijama koje sam počeo da istražujem radeći doktorat. Rad na gravitaciji je postao nova inspiracija za dalje proučavanje tih simetrija i njihovih primena u opisu osnovne materije u mikrosvetu zakrivljenog prostor-vremena. Kompletirao sam sliku materije u kvantnoj relativističkoj fizici uvodeći svetske spinore, čime se, uz svetske tenzore, dobija jedinstven opis materije”.

    Od prijema u Akademiju, Šijački je uspeo da nađe “uopštenje” čuvene Dirakove (Dirack) jednačine na beskonačno-komponentne svetske spinore u tri prostorno-vremenske dimenzije. “Moje duboko uverenje je”, kaže, “da će svetski spinori imati
    značajnu ulogu u formulisanju buduće kvantne teorije gravitacije, največeg izazova savremene teorijske fizike“.

    Sa Izraelcem Juvalom Neemanom, ocem simetrija elementarnih čestica, radio je na problemu klasifikacije hadrona. „Eksperimentalno je otkriveno da ovih čestica, kao što su proton i neutron, ima na stotine i postavlja se pitanje uvođenja njihove
    organizacije slično redu u svetu atoma koji je uveo Mendeljejev. Koristeći SL(4,R) relativističko uopštenje SL(3,R) simetrije, koje sam predložio u doktorskoj tezi, došli smo do klasifikacione šeme hadrona koja se slaže sa eksperimentom. U daljem radu smo, polazeći od fundamentalne teorije kvantne hromo dinamike (QCD), koja opisuje
    nuklearne interakcije kvarkova, formulisali dinamičku teoriju, ‘hromo-gravitaciju'. Hromo-gravitacija je dala dinamičko opravdanje za našu klasifikaciju hadrona i omogućila izvođenje čuvene relacije između mase i spina hadrona koji se nalaze na tzv. Redže trajektorijama. Spektar hadrona, vezanih stanja kvarkova, nije moguće teorijski izračunati direktno polazeći od QCD teorije zbog jačine same interakcije
    (“zarobljavanje” kvarkova). Pokazali smo da se, na rastojanjima kvarkova kada interakcija raste i dolazi do formiranja hadrona, teorija može približno matematički opisati formalizmom opšte teorije relativnosti i tako došli do hromo-gravitacije.

    Najveći naučni poduhvat

    Sadašnje vreme u fizici elementarnih čestica je vreme istraživanja na Velikom hadronskom sudaraču (LHC) u Evropskom centru za nuklearna istraživanja (CERN) u Ženevi i specijalnim, do sada nezamislivim, detektorima čestica. O ovom grandioznom naučnom projektu akademik Šijački je u Ogranku SANU u Novom Sadu (15. aprila 2009) održao predavanje Veliki Hadronski sudarač i savremena fizika elementarnih
    čestica . “ATLAS detektor je najveći ikada sagrađeni eksperimentalni merni uređaj. Cela međunarodna naučna zajednica se okupila oko najvećeg naučnog poduhvata u istoriji svetske nauke, koji pored naučnog izazova predstavlja i najveći tehnološki i organizaciono-sociološki iskorak. Koliko god da je Srbija mala zemlja u svetskim naučnim razmerama”, ističe Šijački, “nezamislivo je samo pasivno posmatrati dešavanja pod velikim reflektorima na velikoj sceni svetske nauke. Tim istraživača iz
    Instituta za fiziku, kome pripadam, je izborio ravnopravno učešće u radu ATLAS kolaboracije i time ćemo, pored tima iz Vinče, biti akteri velikih otkrića u toku narednih godina u CERN-u. Važno je istaći da ova aktivnost otvara značajne mogućnosti u sferi obrazovanja, uključenja drugih nauka (od tehničkih do bio-medicinskih) i dobijanja poslova za privredu zemlje”.

    LHC treba da odgovori na velika pitanja: Zašto čestice imaju masu? Šta je sa supersimetrijom? Šta se desilo neposredno posle Velikog praska? Gde je antimaterija? Od čega se sastoji svemir i dr. „Pred nama je bogato i uzbudljivo razdoblje fizike“, tvrdi akademik Đorđe Šijački. A koju godinu ranije, na pitanje u nazivu predavanja povodom gradnje “velikog hadronskog sudarača” (The Large
    Hadron Collider) Da li je na pomolu kraj fizike odgovorio je kroz “susret” fizike čestica i kosmologije: “Obe oblasti su unapređene i sve više se naslućuje nastanak grandiozne teorije svega koja će opisati sve fenomene u svemiru, i sam svemir”.

    Radovi Đ. Šijačkog citiraju se i posle petnaest-dvadeset godina od objavljivanja. Rezultati iz doktorske disertacije se navode i dan-danas, kao i nekoliko značajnijih radova sa Neemanom. “Kad imate u vidu da se neki rad citira posle nekoliko
    desetina godina od izvora to kod naučnika stvara jedno lepo osećanje”, veli Šijački. Pisao je poglavlja po pozivu za monografije posvećene poznatim naučnicima, nobelovcu A. Salamu, L. Bidenharnu, D. Ivanenku i dr., u prestižnoj ediciji Symmetries in Science II , V, VI, VII. Editor je knjiga “Frontiers in Particles Physics ‘83” (1984) i “Modern Trends in Particle Phyics ‘89” (izd. Nuclear Physics B, Norht-Holland Pub.,
    1990), recenzent prestižnih časopisa, autor dve kapitalne publikacije o ATLAS eksperimentu...

    Nerado govori o priznanjima. “Pomenuo bih dva momenta vezana za rad na SL(3,R) simetriji koji su mi imponovali. U literaturi iz čiste matematike dobio sam priznanje da sam rešio problem beskonačnih (unitarnih) reprezentacija ove simetrije. Prof. Milan Mijić mi je napisao, dok je bio student na doktorskim studijama na California
    Institute of Technology, da me je, moj idol, Gelman istakao u predavanjima za rad na nekompaktnim grupama simetrija uz velikane Gelfanda i Najmarka”.

    Na Fizičkom fakultetu je zasnovao predmete Simetrija elementarnih čestica i Teorija elementarnih čestica a na postdiplomskim studijama, gotovo četvrt veka, rukovodi smerom Teorijska fizika elementarnih čestica i gravitacije. “Kada je osnovana, škola
    teorijske fizike je radila kako bi sada trebalo raditi na doktorskim studijama, koje su po zakonu pre godinu dana postale realnost. Držana su predavanja, vežbe, intenzivan istraživački rad sa studentima, što nije bila standardna praksa pri izradi dotorata”, primećuje dr Šijački, koji pored pedagoškog rada ima “osećaj” i za društveni aspekt nauke, kakav su imala dvojica velikana srpske fizike, Stevan Koički i Zvonko Marić. “Oni su kreirali lepu intelektualnu atmosferu, bili su umni i veoma
    tolerantni, zainteresovani ne samo za uskonaučne nego i organizacione i popularne aspekte nauke, davali podršku mladima,”.

    Posvećen struci, oragnizaciji naučnog rada, obrazovanju i porodici, ne ostaje mu vremena u danu za druge aktivnosti.

    Miloslav Rajković


    izvor:planeta.org.rs



    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  7. #52

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači





    Ne'eman je znao za mene


    Tokom uzbudljive i uspešne naučne karijere, prof. Šijački je sarađivao sa vodećim
    ličnostima fizike čestica (J. Neeman) i gravitacije (W. Hehl).
    - Leta 1978. godine učestvovao sam na vodećoj svetskoj konferenciji o simetrijama u fizici, u Tibingenu. Poslednjeg dana se pojavio Juval Neeman. Video sam ga kako na poslednjoj kafe pauzi razgovara sa grupom kolega. Odlučivši da mu se predstavim,
    prišao sam. Pre nego što sam bilo šta izgovorio, bacivši pogled na moj bedž, preduhitrio me je: ”A, to ste vi!” Noge su mi se odsekle, a u glavi mi se zavrtelo: veliki Juval Ne'eman, moj idol, znao je za mene! Rekao je da, upravo tih dana, on i prof. Vilhelm Hel, čuveni gravitacionista, proučavaju moj rad iz doktorske teze. Povukli smo se u praznu učionicu i kroz razgovor uz tablu i kredu ustanovili da imamo veliko saglasje mišljenja o predmetu obostranog interesovanja. U jednom momentu, Ne'eman je konstatovao da zbog njega 15 minuta kasni završna sesija, kojoj on predsedava! Tako je počela naša dugogodišnja, bez lažne skromnosti, vrlo uspešna saradnja. Ne'eman je dva puta bio ministar nauke Izraela, tako da se deo našeg istraživanja odvijao i u njegovoj kancelariji u Knesetu. U toku saradnje postali smo i porodični prijatelji. Juval Ne'eman bio je najinteligentniji i najobrazovaniji čovek koga sam ikad poznavao, veliki erudita, poliglota, koji je šarmom i duhovitošću ostavljao druge bez daha i bio stožer svakog društva.
    O Ne'emanu još veli da je bio je “maestralan organizator, osnivač i rektor Univerziteta u Tel Avivu, potpredsednik Nuklearne komisije i predsednik Svemirske agencije Izraela. Za otkriće SU(3) simetrije elementarnih čestica, koju sam proučavao za diplomski rad, bio je predložen za Nobelovu nagradu, koja mu je izmakla iz političkih razloga”.
    Kod prof. Hela, u Kelnu, Šijački je proveo pola godine na post-doktorskom usavršavanju. Tu je upoznao niz istaknutih naučnika i unapredio svoja znanja iz savremenog pristupa gravitaciji “baziranog na lokalnim prostorno-vremenskim simetrijama”.

    Očevim stopama


    Đorđe ima tri ćerke, a supruga Ana Šijački je hirurg i profesor na Medicinskom fakultetu u Beogradu. Najstarija Debora je pošla očevim stopama, diplomirala je
    astromomiju u Padovi, doktorirala u Minhenu i potom dobila Otto Han medalju. Sada je na “post-doku” na Univerzitetu u Kembridžu, a narednih pet godina će biti na Harvard univerzitetu kao “Hubble fellow” prestižnog programa NASA-e. “Dve mlađe ćerke imaju ‘žicu' za matematiku i prirodne nauke, ali su u dobroj meri povukle i majčin gen. Tamara je gimnazijalka i još traži svoje profesionalno opredeljenje - od prirodnih nauka preko psihologije do dramskih i muzičkih umetnosti, sve joj dobro
    ide, pa joj nije lako dati savet, a najmlađa Liora se izgleda definitivno opredelila za klasičnu gitaru u kojoj je već izborila zavidnu poziciju”.

    izvor:planeta.org.rs

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  8. #53

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači

    Pripremio: Vidosava Janković

    Tesla i Pupin

    Poslednji susret


    O tome kako je jedan naš državni službenik doživeo Teslu i Pupina, govore zapisi iz beležnice Radoja Jankovića, kraljevskog jugoslovenskog generalnog konzula u Čikagu, a
    potom u Njujorku od 1926. do 1937. godine. Uz kraće odlomke iz njegovog pera, tu su i usmena sećanja njegove supruge Natalije Janković, majke Vidosave Janković koja je tih godina bila u prilici da se češće sreće sa Mihailom Pupinom i njegovom porodicom, a ređe sa Nikolom Teslom. Deo priloga su lična sećanja Vidosave Janković





    Kada sam 1926.godine pošao u Čikago”, beleži Radoje Janković, “još u Beogradu čuo sam od pojedinaca o g. Pupinu da je imućan, da voli da ga slušaju, da se obogatio na račun Srbije... na trgovini za Srbiju i srpsku vojsku. Kasnije, u Americi, video sam da je sve to o njegovom bogatstvu preterano, a ostalo netačno... G. Dajnli Prins, tadašnji
    američki poslanik u Beogradu”, produžava Janković, “kada sam otišao da ga posetim pred moj put u Ameriku, rekao mi je da pozdravim Pupina, to je njegov dobar prijatelj. Pomenuvšui mu g. Teslu, Prins je rekao da Tesla nije ništa i da je g. Pupin bogat čovek. Ta izjava bila je odveć amerikansko gledište jer glas o Tesli svrstavao ga je u Americi među naučne apostole.«


    Da baci štogod u narodni tas...



    »Pošto sam se nastanio u Čikagu, često sam opštio sa g. Pupinom pismima i ličnim sastancima. Pisao sam mu povodom raznih iseljeničkih pitanja... G. Pupin je došao na moj poziv da uzme učešća na čikaškom eparhijskom saboru koji sam sazvao da bismo pomogli eparhijskom imanju u Libertivilu, koje je bilo jako zaduženo, da bismo nastavili zidanje tamošnje crkve i da bismo doneli crkveno-školski ustav za Sjedinjene države i Kanadu. Na tom poslu, Pupin mi je mnogo pomogao rečju i novcem.Uz druge oblike njegove pomoći,





    Pupin je ustanovio Fond za prosvetu iseljeničkih Srba... a iz novčanih ostataka Fonda, Pupin je darivao manastir u Libertivilu sve do 1934. godine, da bi se podmirili manastirski dugovi”.

    Janković naglašava da je rado prihvatao saradnju sa Pupinom jer se naučnik pred iseljenicima pojavljivao lično, pisao članke o narodnoj stvari i davao novac. Janković dalje kaže: “Mene je kao generalnog konzula interesovao onaj koji baci štogod u narodni tas. G.Tesla to nije činio, bar ne javno.”

    Kasnije je generalnom konzulu bilo jasno da Tesla nije raspolagao izdašnim sredstvima pa se založio da jugoslovenska vlada da Tesli novčanu pomoć u vidu svojevrsne penzije u iznosu od 125 dolara mesečno, i to preko našeg konzulata u Njujorku.

    O daljim susretima sa Pupinom, Janković je zabeležio: “Negde tokom 1928. godine došao je g. Pupin u Čikago da primi medalju i priznanje od Društva američkih inženjera. Tom prilikom su ga pozvali čikaški bankari i industrijalci da održi predavanje sa temom: Fizičke nauke u Americi. U svom predavanju Pupin nije govorio o fizici
    već uglavnom o Srbiji, o njenom seljaku i njenim idealima. Govorio je napamet čitav sahat. Pupinovi govori na engleskom su privlačni, humani, pitomi, a on je govorio tečno, držeći uza se pažnju publike. Za vreme predavanja, gospoda bankari u frakovima, svečani kao što su uvek američki bogataši, slušali su ga ne terpćući. Vladala je mrtva tišina za sve vreme. A po završetku besede, svi prisutni prilazili su g. Pupinu da mu stisnu ruku. Ček koji je Pupinu dat za putne troškove i predavanje, on je predao meni za manastir u Libertivilu.”

    Nobelova nagrada, nemački dvor, Karnegijeva nagrada...


    Iz Jankovićevih beležaka saznajemo i da je Pupin vodio živu prepisku sa pojedinim Srbima iz domovine. Pisali su mu ljudi svih profesija i sa mnogo strana, mahom tražeći novac. Seljaci, sveštenici, književnici - svi su mu se obraćali misleći da su njegova
    sredstva neiscrpna. Pomagao je izdavanje pojedinih knjiga, publikacija i rad na pronalascima. Voleo je publicitet i radovao se kad bi u beogradskim novinama izašao kakav članak o njemu. “G.Pupin je uopšte”, zaključuje Janković, “slavoljubiv čovek. Mogli ste od njega laskavom reči dosta dobiti. Neko mi je među američkim profesorima jednom naglasio da bi g. Pupin želeo da dobije Nobelovu nagradu. To se nije dogodilo”, nastavlja Jankovića pa piše: “Tesla mi je rekao da mu je nuđena prva
    Nobelova nagrada, tek pošto je ustanovljena, ali da ju je odbio. G. Tesla mi je takođe rekao da je dobio tri poziva (prvi 1905.godine) od nemačkog cara i carice da dođe na dvor u Berlin, ali da je odbio. Rekao mi je isto tako da mu je nuđena, pre mnogo godina, nagrada Karnegijevog instituta od 65.000 dolara, koju je takođe odbio. Ne znam da li je doslovce tačno što g. Tesla veli, ali znam pouzdano da bi g. Pupin
    smatrao najvećom čašću ono što je g. Tesla odbijao.”

    Autor beležaka žali što, uprkos veoma prijateljskog i čak drugarskog odnosa sa Pupinom, ovaj ga nije pomogao kada je od njega tražio da ga podupre da u velikim njujorškim novinama izađe njegov članak potreban našoj propagandi. “G.Pupin se kolebao da to učini. To je išlo dotle dok mu jednom nisam podviknuo da je sebičan i
    da od njega nisam video hasne u pogledu kada se ticalo državnog posla. Iako su, na primer, napadi koje je g. Luj Adamič, Slovenac, 1933. i 1934. godine naneo pokojnom kralju Aleksandru i državi svojom knjigom “Povratak domoroca” (The Native s Return) teško delovali na Pupina, nisam mogao da ga krenem da napiše nekoliko redaka protiv Adamiča. Na mnoga navaljivanja i pošto sam mu dao sav materijal, Pupin je obećao da će napisati članak za objavljivanje u poznatoj publikaciji “The Yale
    review” (Zbornik Univerziteta Jel). No, do danas članak nije izašao. Ja sam, istovremeno, telefonom govorio o Adamičevom uvredljivom stavu prema Jugoslaviji sa g. Teslom koji je obećao da će i on nešto napisati, ali to nije učinio. Izgleda da su se obojica bojala da diraju u neskrupuloznog Adamiča. Ali, kada je kralj Aleksandar poginuo i kada je istog dana Adamič napao mrtvog kralja u njujorškim listovima, g. Pupin i g. Tesla su napisali po jedan člančić o pokojnom kralju pomenuvši
    Adamičevu neskrupuloznost.”

    Konektikat kao Idvor


    “Godine 1930. Pupinu je dodeljen Orden Sv. Save I stepena. On je sa osobitom radošću primio taj visoki znak priznanja mada mi je rekao: “Misle oni dole (u Beogradu) daja hajem za njinim počastima”. To je rekao ali nije tako mislio.

    G.Pupin mi je sa naročitom revnošću pričao kako ga je 1919. godine pokojni Pašić pozvao u Pariz da pomogne oko sklapanja mira. Pupin je to učinio. Bivši američki predsednik Vilson ga je u isto vreme pozvao i konsultovao po pitanju naših granica prema Italiji i Austriji, te se o tome kasnije i zalagao u našu korist.”

    Prijateljstvo i saradnja sa Mihailom Pupinom trajale su sve do njegove smrti 1935. godine. Do tog vremena generalni konzul Janković i njegova porodica često su se viđali sa Pupinom bilo kod njega u njujorškom stanu, bilo na seoskom imanju u državi
    Konektikat, ili u našem stanu gde su Jankovićevi pozivali i Pupinovu ćerku Varvaru (Vavu) i njenog muža Grahama Smita.

    Pupin nas je pozivao preko leta, o američkom Božiću i prazniku Dana zahvalnosti, u svoj dom u gradiću Norfolku, u Konektikatu. O pravoslavnom Božiću najčešće su Pupinovi dolazili k nama.Kao devojčica bila sam i ja gost uz roditelje na imanju u Norfolku. Moja najupečatljivija sećanja na starog naučnika vezana su za taj njegov
    dom i ambijent u kojem se nalazio. U kasno leto i sve do pozne jeseni, listopadne šume u Konektikatu, kao i u ostalom delu Nove Engleske, prirodni su i pravi praznik boja, počev od plamenih grimiznih boja do zagasito zelenih i žarko crvenih i žutih u vreme tzv. babinog leta (Indian summer). Sa prozora Pupinove jednospartnice pogled na ovaj vatromet boja bio je nezaboravan. Pupinova kuća sazidana duž samog
    seoskog druma, imala je veliki vrt kojim je tekao mali prirodni potok, štale i naokolo stara visoka stabla. Tu su vladali potpuni mir i tišina,daleko od susednih imanja. Kada smo upitali Pupina: zašto je svoju kuću sagradio neposredno iza ulazne kapije i takoreći uz seoski drum, odgovorio je: “Pa, tako je u mom rodnom Idvoru - tamo su sve kuće ušorene.”

    Prva približavanja dva naučnika






    Nasuprot društvenom Pupinu koji je za stanovanje izabrao seosku idilu, povučeni u
    sebe Tesla proveo je ceo vek na najvišem spratu zdanja u najbučnijem srcu Manhatna, odakle je iz orlovske perspektive mogao da posmatra njujoršku vrevu na asfaltu.

    U Pupinovoj trpezariji nalazio se veliki kamin iznad kojeg je bio dugi mermerni friz na kome je u reljefu prikazan srpski guslar a oko njega staro i mlado što ga pomno sluša. Koliko se sećam, to je bio Meštrovićev rad koji je Pupin naručio po svojoj zamisli. Ostali su mi u pamćenju svečani ručkovi za Pupinovim stolom kada je on gotovo ritualno uzimao veliki nož sa srebrnom drškom i sekao kriške pečenice, ćurke ili velike šunke da bi poslužio goste. Pri tome bi dizao čašu i izgovarao zdravice u našem narodnom duhu.

    Iz Jankovićevih beležaka se vidi da su njegovi dodiri sa Nikolom Teslom bili retki. Ovo je naročito važilo u prvih nekoliko godina njegovog konzulovanja u Čikagu. Prelaskom u Njujork, ti su se kontakti umnožili a prijateljstvo sa Teslom produbilo.Generalni konzul je u nekoliko mahova posredovao između Tesle i Pupina koji su bili niz godina u opreci. Tesla se uglavnom osećao povređenim ali mu to nije smetalo da se interesuje za Pupina makar i preko posrednika. A Pupin je u više navrata pokušavao da premosti njihovo uzajamno otuđenje. Tako je, preko Jankovića kao posrednika, Tesla bio upoznat sa Pupinovim narušenim zdravljem, što se vidi iz pisma generalnom konzulu od 12. januara 1935. Tesla piše: “... Što se tiče posete gospodinu Pupinu koju ste mi predložili u pismu... jedini razlog bila bi moja želja da mu pomognem. Kako sam već kazao, on je otrovan mokrom kiselinom, tako da mu je čitavo telo kao pršut i usled toga dobio je ulcer u stomaku koji, ako ga zanemari, može postati najgora vrsta raka jer je površina ulcera velika. Ja sam osvedočen da, ako ima voljne sile, on bi se mogao podobro izlečiti. Nu, bojim se da nema dosta voljne sile radi velike spoljne prekomernosti, a kažu mi da uvek jede i pije kao da je zdrav i, dakako, ide od gorega do gorega....”

    U pismu od 28. decembra 1934, opet u vezi sa Jankovićevim predlogom da poseti Pupina, Tesla piše: “Više sam puta mislio da posetim gospodina Pupina jer sam osvedočen da bih mu mogao pomoći. Po svoj prilici on se otrovao sa mokrom kiselinom. Edison je isto tako postradao. Njegovi doktori nisu znali kako da ga leče i on je umro od gladi. Činio sam sve što je bilo moguće da mu se život produži,
    ali doktori nisu hteli da me slušaju...”


    Napisano “u preši”


    Sa druge strane, Pupina bi interesovale Tesline finansijske nevolje. Dva čeka iz Jankovićeve ostavštine svedoče o tome da je on, generalni konzul pozajmljivao izvesne svote Tesli kada mu je bilo potrebno a ovaj je to sa zahvalnošću prihvatao. Tesla, međutim, nikako nije prihvatao novčanu pomoć koju mu je Pupin mogao
    pružiti preko svojih brojnih uticajnih veza u poslovnom svetu Amerike. Teslino pismo od 26. decembra 1934. upućeno Jankoviću, glasi: “Molim vas, javite odmah (dvostruko podvučeno) gospodinu Pupinu prije nego što se veliko zlo dogodi (i ovo je podvučeno) da ja neću ni da čujem o njegovom predlogu ako premda mu zahvaljujem. Takovo što ja bi smatrao kao najveću uvredu kad bi primio pomoć od ovih kompanija. Sav svet bi mislio da je moj rad okončat i svi moji veliki projekti bili bi propali.Bio bi ubijen kao iz puške. Meni ne treba pomoć nego teškoće. Čim teže
    tim bolje. Ja najbolje radim u borbi. Kad god hoću mogao bi prodati svoje pronalaske ovim kompanijama i oni bi mi rado platili veliku svotu i garantirali dobar godišnji dohodak. Nu, ja nisam takova luda. Moji pronalasci će kontrolirati ove kompanije i, ako mi ne plate što zaištem,mogao bi ih uništiti. Samo malo pričekajte pa ćete videti da sam situaciju dobro shvatio. Zahvaljujem...” (u donjem levom uglu pisma stoji povučeno “u preši”)

    Tesla je smatrao da svoj pronalazački rad ne sme da podjarmi novčanim obzirima. Pored slave, mogao je imati i velike prihode, ali je za njega novac bio zanemarljiva činjenica.

    “Otac modernog elektriciteta”


    Kratko vreme posle ovog pisma njujorški listovi su doneli izjavu povodom 80. godišnjice rođenja “oca modernog elektriciteta” Nikole Tesle, kako ga izveštači nazivaju. U toj izjavi, Tesla obelodanjuje veoma uopštenu pojedinost svojih planova za budućnost te kaže da je stvorio nov sistem, tj. “telegeodinamiku” kojom će moći
    da upravlja celokupnim telekomunikacionim sistemom, do najdubljih Zemljinih dubina, ali radi mirnodopskih potreba... Očito je da je celog života Tesla ostao sin svoje krševite Like i njene elementarne dinarske snage. Bio je oličenje skromnosti. Ali, iza te odluke krila se neograničena hrabrost i poverenje u vlastiti pronalazački duh. Teslin lik kao domaćina u skromnom stanu ostao je u pamćenju Natalije Janković.
    Pričala je svojim prijateljima i ukućanima da je, prilikom večeri u Teslinom apartmanu, na koje je povremeno pozivana sa svojim suprugom, Tesla najljubaznije i napredusretljivije opštio sa svojim gostima. Naročito je prema damama bio “veliki kavaljer”. Imao je običaj da na trpezu iznese bocu crnog vina, koju uopšte nije otvarao niti pio iz nje.Jankovićka se sećala Teslinog saveta da meso ne treba jesti već ga samo dobro iscediite pa taj sok, odnosno supu njegovu konzumirati a meso
    odstraniti.

    Uz slatko od pomorandžine kore



    Početkom marta 1935. Jankovićku je hitno pozvala Pupinova ćerka Vava rekavši joj da potraži Teslu i da ga, uprkos svemu iz prošlosti u njihovim odnosima, zamoli da bez odlaganja dođe do bolnice u kojoj je ležao Pupin jer, po njenim rečima, “papa ne želi da umre pre nego što se vidi sa gospodinom Teslom.” Zamolila je moju majku
    da to učini jer je znala da je generalni konzul otišao u Beograd na referisanje.

    Moja majke je odmah javila službeniku konzulata Tošiću da najavi njenu posetu Tesli i potom dođe po nju taksijem. Tesla ju je primio u svom apartmanu u hotelu “Njujorker”. Prenevši mu Pupinovu želju, strplijivo je čekala njegovu odluku dok je
    on šetao po odaji sa rukama ukrštenim na leđima. Bio je ozbiljnog izraza lica i pognute glave. Kako su minuti odmicali, Jankovićka je izgovorila:” Znam da vi, gospodine Tesla nećete odbiti molbu jedne dame!” Tesla je klimnuo glavom i rekao: “Hajdemo”.

    Žurno su ušli u taksi koji je čekao pred hotelom. Tokom vožnje, moja majka je došla na ideju da zamoli Teslu da pričeka u kolima dok ona svrati u naš stan da nešto uzme. Iz stana je ponela torbu sa priborom za slatko i teglicu sa slatkim od pomorandžine kore. Kada su stigli do bolnice, ispred bolesnikove sobe čekali su Vava,
    Pupinov sekretar Kajganić, dežurne sestre i još neko sa odeljenja. Moja majke je na malom poslužavniku iznela slatko, potražila vodu od bolničarke i unela posluženje u Pupinovu sobu. Tesla je ušao za njom. Oslovila je Pupina rečima: “Evo, profesore, donela sam vam slatko koje volite a tu je i gospodin Tesla da vas poseti.”

    Dok je služila Pupina, primetila je suze na njegovim obrazima. Tesline oči su takođe zasuzile. Posle tog tradicionalnog posluženja kao uvoda u ovaj susret pomirenja, moja majka je izašla iz sobe ostavivši Pupina i Teslu same. Ostala su tako njih
    dvojica otprilike pola sata. Šta su jedan drugom rekli, ostaće zauvek tajna. Pupin je ubrzo posle tog susreta preminuo.

    Vidosava Janković

    izvor:planeta.org.rs

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  9. #54

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači

    TERAPIJSKA PRIMENA MATIČNIH ĆELIJA

    Prof. dr Bela Balint
    Na pragu regenerativne medicine




    Ako, ili kada čovek ovlada svim tajnama matičnih ćelija i bude u stanju da koristi njihov puni terapijski potencijal, biće to još jedna prekretnica u medicini 21. veka. Koliko je molekularna bionauka blizu tome morali bismo da nagađamo, ali je sigurno da smo - posle više od pola veka proučavanja i primene adultnih matičnih ćelija u lečenju (transplantacijama) - na samom pragu jednog novog terapijskog pristupa, na početku regenerativne medicine. O tome suvereno svedoči profesor dr Bela Balint, načelnik Odeljenja za hemoterapiju i aferezno lečenje u Vojnomedicinskoj akademiji i naučni savetnik pri Institutu za medicinska istraživanja Univerziteta u Beogradu.

    Izučavanjem bazične hemobiologije matičnih ćelija, uvođenjem novih procedura i protokola njihovog prikupljanja, prečišćavanja, kriokonzervacije i terapijske primene, prof. Balint se bavi više od dve i po decenije pa se, zahvaljujući njegovim istraživanjima i naporima multidisciplinarnog Tima za transplantaciju matičnih ćelija, odnosno Tima za ćelijsku terapiju VMA, Srbija ubraja među zemlje koje su prve započele lečenje obolelih upotrebom matičnih ćelija i koje čine pionirske podvige na polju regenerativne medicine.

    “Klasična” transplantacija kostne srži

    Matične ćelije kostne srži koje učestvuju u hematopoezi (u procesima stvaranja krvnih ćelija) bile su prve prepoznate i ispitivane ćelije te vrste još tokom pedesetih i šezdesetihgodina prošlog veka. Pokazalo se da one imaju veliki potencijal za samoobnavljanje i sposobnost za razmnožavanje (proliferaciju) i sazrevanje (diferentovanje). Ubrzo se pojavila i realna osnova za njihovu terapijsku primenu - transplantaciju. Ta nova metoda lečenja omogućila je zamenu oštećenih, odnosno funkcionalno manje vrednih ćelija kostne srži, zdravim ćelijama.

    Indikacije za njenu primenu isprva bila su fizička oštećenja kostne srži (na primer, akutna radijacijska bolest), a potom težak urođeni kombinovani deficit imunskog sistema (urođeni nedostatak ćelijskog i antitelima posredovanog imuniteta), teška aplastična anemija (usled teškog oštećenja i nefunkcionalnosti kostne srži) i različiti hematološki maligniteti (leukemije, limfomi, multipli mijelom...). U terapijske svrhe, u transplanatacijama su najpre korišćene matične ćelije prikupljene iz kostne srži, s ciljem da se obnovi prirodan proces stvaranja krvnih ćelija, od nezrelih matičnih ćelija do zrelih i funkcionalno sposobnih krvnih ćelija - eritrocita (prenosnika kiseonika), trombocita (koji učestvuju u hemostazi) i leukocita (zaduženih za imunski posredovane reakcije).


    Prof. dr Bela Balint


    Profesor Balint dodaje da su, posle saznanja da su matične ćelije kostne srži pogodne za transplantaciju, usledila istraživanja mogućnosti njihove terapijske primene najpre kod životinja, a potom i u lečenju ljudi sa hematološkim malignitetima, te da je te studije predvodio američki nobelovac E.D. Tomas, sredinom pedesetih godina prošlog veka. Međutim, u većini slučajeva su takve transplantacije bile neuspešne zbogdaljeg razvoja bolesti ili neprihvatanja “kalema”, kao i nepoznavanja transplantacijske imunologije. Krajem pedesetih, obavljene su transplantacije kostne srži kod bolesnika sa leukemijom, primenom matičnih ćelija uzetih od jednojajčanog blizanca, i transplantacije kod osoba koje su bile akcidentalno ozračene u havarijama nuklearnih reaktora. (Jedna od njih se pred kraj pedesetih dogodila i u Vinči, pa su u rad francuske lekarske ekipe koja je lečila obolele bili uključeni i naši hematolozi). U to vreme, kad je reč o akutnoj radijacionoj bolesti, nije isključivana ni mogućnost zbrinjavanja povređenih tokom nuklearnog rata te su započeta i ispitivanja mogućnosti kriokonzervacije - zamrzavanja i čuvanja matičnih ćelija u zamrznutom stanju (formiranja takozvanih banaka kriokonzervisanih matičnih ćelija). Iskustva stečena tokom proteklih decenija pokazala su, međutim, da ne bi bilo realno očekivati uspešno zbrinjavanje masovnih radijacionih povreda tako prikupljenim i čuvanim matičnim ćelijama.



    Matične ćelije iz embriona



    Matične ćelije iz odraslog organizma

    Tokom šezdesetih godina se, pak, saznaje o postojanju i funkcionisanju tkivnog sistema podudarosti (sistem histokompatibilnosti) i razvija se transplantacijska imunologija. Na osnovu tipizacije pomenutog sistema (označenog i kao sistem HLA), danas se za potrebe takozvanih alogenih transplantacija odabiraju podudarni, odnosno kompatibilni srodni ili nesrodni davaoci matičnih ćelija (iz Međunarodnog registra potencijalnih nesrodnih donora matičnih ćelija).

    Na osnovu stepena genetske podudarnosti davaoca i primaoca, transplantacije matičnih ćelija se razvrstavaju na singene, alogene i autologne. Singene transplantacije se izvode između genetski podudarnih osoba - jednojajnih blizanaca, alogene između genetski neidentičnih osoba, ali usklađenih na osnovu ispitivanja antigena glavnog sistema histokompatibilnosti, a autolognim se bolesnikova kostna srž obnavlja njegovim sopstvenim matičnim ćelijama, posle primene visokodozne radio-hemioterapije u lečenju malignih oboljenja.

    Prof. Balint ističe da nepodudarnost krvnih grupa davaoca i primaoca u sistemu ABO nije kontraindikacija za transplantaciju matičnih ćalija; ali, da bi takav vid lečenja uspeo, on preporučuje da se pre transplantacije redukuju koncentracije krvnogrupnih aloantitela u cirkulaciji primaoca, i to izmenama plazme, i maksimalno otklone eritrociti iz aspirata kostne srži davaoca. Danas su, naime, potrebe za matičnim ćalijama sve veće pa ne mogu biti zadovoljene regrutovanjem davalaca isključivo iz najbliže rodbine
    primaoca, već se koriste i pomenuti nesrodni davaoci alogenih matičnih ćelija. Centri za registrovanje nesrodnih davalaca zaduženi su da informišu potencijalne donore o postupku transplantacije, o svim rizicima procedura uzimanja matičnih ćelija iz kostne srži ili periferne krvi i mogućim ishodima transplantacije.





    Prve transplantacije matičnih ćelija u našoj zemlji su izvedene početkom sedamdesetih godina. U svetu se tad već znalo za transplantacijski imunitet, pa su domaći stručnjaci u prvim zahvatima koristili jednojajne blizance, i singenim transplantacijama, koje su inače retka mogućnost, izbegavali potencijalne komplikacije. Profesor Balint za sobom ima 26 godina iskustva u transplantaciji matičnih ćelija i više od 700 takvih terapijskih zahvata (uključujući i “klasične” transplantacije i regenerativnu medicinu), u saradnji sa hematolozima i lekarima VMA drugih specijalnosti iz tima za transplantaciju, odnosno interventnim kardiolozima i kardiohirurzima. Centar za transplantaciju matičnih ćelija VMA je, kako ističe naš sagovornik, s područja Srbije jedini međunarodno punopravni član Evropskog udruženja za transplantaciju kostne srži (EBMT), akreditovan za izvođenje svih oblika transplantacija matičnih ćelija.

    Terapijom matičnim ćelijama se u tom centru mogu lečiti oboleli od teške aplastične anemije, hronične i akutne leukemije, limfoma, miltiplog mijeloma i nekih drugih malignih tumora, uz pojedine autoimunske bolesti (na primer, multiplu sklerozu), pri čemu efekti lečenja, prema rečima prof. Balinta, variraju u zavisnosti od vrste, oblika i stadijuma osnovnog oboljenja, starosti bolesnika i termina transplantacije.

    (Stem)ćelijska terapija


    Višedecenijsku terapijsku primenu u okvirima “konvencionalne” transplantacije matičnih ćelija omogućile su tri već pomenute njihove osobine - sposobnost samoobnavljanja (održavanja sopstvene populacije), razmnožavanja (nastanak velikog broja ćelija - potomaka od jedne matične ćelije) i sazrevanja (od nefunkcionalne matične do zrelih ćelija sa specijalizovanim funkcijama) - da bi pre nešto više od decenije bila otkrivena i njihova osobina intersistemske “plastičnosti” ili “trans-diferencijacije”. Tim imenom nazvana je sposobnost matičnih ćelija da, u posebnim uslovima i pod dejstvom činilaca mikrosredine (in vivo ili in vitro), daju i ćelije–potomke drugih celularnih loza ili linija. To praktično znači da hematopoezne matične ćelije mogu da stvaraju ne samo različite krvne već i druge telesne ili takozvane somatske ćelije, što će postati osnova za njihovu primenu i u regenerativnoj medicini.

    Prof. Balint objašnjava da, ukoliko postoji delovanje specifičnih stimulatora (uključujućii dejstvo spoljašnjih ili ezogenih faktora rasta), matične ćelije u nekim oštećenim organima ili tkivima mogu da stvaraju ćelije kostiju, hrskavice, jetre (hepatocite), mišića (miocite), ćelije srčanog mišića (kardiomiocite) ili ćelije sitnih krvnih sudova (endotelske ćelije). Zahvaljujući pomenutim svojstvima, takozvane primitivne populacije, odnosno nezrele matične ćelije (sa donekle “neograničenim” biološkim potencijalom) mogu da se “nakaleme” ili opstaju trajno (“homing”) i da obezbede kompletnu i dugotrajnu regeneraciju, rekonstituciju oštećenih organa i tkiva.

    Prof. Balint se priseća da je za novi termin “ćelijska plastičnost” čuo pre desetak godina, na sesiji o stem ćelijama nekog od međunarodnih kongresa. Osnovne karakteristike i nove terapijske mogućnosti matičnih ćelija je zapisao ukratko, u vidu skice, ne sluteći da će posle par godina i sam početi eksperimentalna, a potom i preklinička ispitivanja na polju regenerativnog potencijala matičnih ćelija, u regeneretivnoj medicini (koja je u ono vreme češće označavana imenom “ćelijska terapija” solidnih organa).

    U Vojnomedicinskoj akademiji su pripreme za uvođenje ovog novog modaliteta terapijske primene matičnih ćelija započete 2003. Već tokom naredne godine, zahvaljujući entuzijazmu Tima za ćelijsku terapiju VMA, kod jednog bolesnika koji je preživeo teški akutni infarkt miokarda “ćelijska terapija” je primenjena prvi put u našoj zemlji, ali i u širem okruženju, jer je Srbija praktično treća zemlja u svetu koje je sprovela i dokumentovala takav modalitet lečenja u kliničkim uslovima. Najpre je, objašnjava prof. Balint, izvršena rekanalizacija (ponovno uspostavljanje prohodnosti, invazivnom metodom primarne angioplastike) zahvaćenog koronarnog krvnog suda, a potom inplantacija sopstvenih (autolognih) bolesnikovih matičnih ćelija u infarktom zahvećeno područje miokarda. U opisanom slučaju, novinu u primeni “ćelijske terapije” predstavljalo je to što su bolesnikove matične ćelije (prikupljene multiplim aspiracijama iz kostne srži karlične kosti i potom prečišćene) ubrizgane u srce posredstvom katetera (kao kod koronarografije) direktno u zahvaćeni koronarni krvni sud (intrakoronarna aplikacija), radi bolje regeneracije srčanog mišića, odnosno sprečavanja komplikacija (na primer, remodeliranje miokarda). Kod nekih bolesnika sa slabošću leve komore srca (hronična srčana insuficijencija) takođe je primenjena “ćelijska terapija”. U tim slučajevima je osnovni cilj bio da se poboljša funkcija srca kao “pumpe”(obezbedi potpora takozvanoj ejekcionoj frakciji srca) a ne da se utiče na (re)vaskularizaciju srca ili snabdevanje miokarda kiseonikom. Ovaj vid ćelijske terapije, nazvan “biološkim kardiotonikom”, uveden je u kliničku praksu Vojnomedicinske akademije početkom 2006. godine.

    Ipak, najveći izazov na polju regenerativne medicine kod srčanih bolesnika, u VMA a ujedno i u svetu, bila je terapijska primena matičnih ćelija u toku kardiohirurške intervencije, tokom premošćavanja koronarnih arterija (takozvanog koronarnog bypass-a), što su stručnjaci VMA prvi put izveli 2006. godine. Sopstvene (bolesnikove) matične ćelije uzete su u operacionoj sali iz karlične kosti na samom početku kardiohirurškog zahvata, neposredno po uvođenju bolesnika u opštu anesteziju. Tokom kardiohirurške operacije, prikupljeni aspirat kostne srži, sa prisutnim matičnim ćelijama, najpre je filtrovan radi otklanjanja partikula masnog i koštanog tkiva, a zatim je prečišćen po originalnom protokolu Centra VMA za aferezno prikupljanje i terapijsku primenu matičnih ćelija. Na kraju izvedenog dvostrukog ili trostrukog koronarnog bypass-a, ćelije su direktno ubrizgane u infarktom zahvaćeno područje srčanog mišića, pre zatvaranja grudnog koša bolesnika. Spomenuta “ćelijska terapija” je u VMA do sada primenjena u lečenju oko 50 srčanih bolesnika, uzrasta od 24 do 68 godina, a rezultati tih kliničkih studija su saopštavani usmeno na domaćim i svetskim skupovima o matičnim ćelijama, odnosno publikovani u međunarodnim stručnim časopisima.

    U VMA je, za potrebe “ćelijske terapije”, izvedeno prikupljanje i prečišćavanje stem ćelija i kod desetak bolesnika sa cirozom jetre. Kod njih matične ćelije nisu uzete apsiracijama iz kostne srži, već aferezom pomoću separatora krvnih ćelija iz periferne krvi, i posle ex vivo obrade, ubrizgane su direktno u oštećeni organ. Prof. Balint ističe da je takav oblik lečenja bilo moguće izvesti zahvaljujući uspešnoj saradnji sa Kliničkim centrom Srbije i Institutom za medicinska istraživanja, kao i sa Bioistraživačkim centrom za izučavanje i terapijsku primenu matičnih ćelija iz Londona. Preliminarni rezultati laboratorijskih ispitivanja (parametara specifičnih za oštećenost funkcije jetre) i opšti oporavak bolesnika govore u prilog tome da bi i ovaj vid lečenja na polju regenerativne medicine mogao biti efikasan.

    Još jedan medicinski podvig, takođe u obliku multicentrične kliničke studije, u VMA je izveden primenom novog modaliteta “ćelijske terapije” kod zasad troje bolesnika sa oštećenom funkcijom pankreasa. To je prvi put da je sproveden postupak takozvane “biokorekcije” dijabetesa tipa 1, što je pionirski potez ne samo kod nas već i jedna od prvih sličnih medicinskih intervencija u svetu.

    Uz napomenu da kod obolelih koji su na VMA lečeni različitim postupcima “ćelijske terapije” do sad nije bilo neposrednih komplikacija, prof. Balint zaključuje da procenu dugoročnih pozitivnih efekata ovih metoda “biokorekcije” treba ostaviti za vreme kad terapija bude primenjena kod većeg broja pacijenata. On, međutim, naglašava da ekipe VMA, koje u ispitivanju mogućnosti lečenja oštećene jetre i pankreasa tesno sarađuju sa lekarima najboljih medicinskih centara u našoj zemlji, ali i sa britanskim i američkim kolegama, isključivo koriste adultne matične ćelije, i da to inače čine bilo da je reč o klasičnoj transplantaciji matičnih ćelija ili regenerativnim procedurama.

    izvor:planeta.org.rs

    Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari.

  10. #55

    Odgovor: Najveći Srpski naučnici i pronalazači

    Mozda se baš i ne uklapa u temu,ali svakako da je jedan od "naučnika" koji je radio na izučavanju jezika.Nauka ne mora posredno biti vezana za mehaniku,atome,krila i kamione .Biće malo reči o Gavrilu Stefanović Vencloviću.
    Gavril Stefanović Venclović (od oca Stefana, otud Stefanović, a na grčkom Stefan znači venac, pa otud Venclović) je bio sveštenik, iluminator, ikonopisac, prevodilac i pesnik koji je živeo u XVIII veku (1680. - 1749.). Dr Pavle Ivić za njega kaže da je bio: "propovednik đurski, komoranski i darovit i neumoran pisac... bogoslov, besednik i pesnik". Rođen je u Sremu i već je 1690. godine iz Srema prešao u Sent Andreju, gde je pohađao ikonopisačku i književnu školu kaluđera Kiprijana Račanina (po Manastiru Rači). Manastir Rača, kraj Drine, bio je skoro jedini preostali rasadnik srpske pismenosti. Kada su i njega Turci spalili 1688. godine, Kiprijan sa velikim brojem rukopisa prelazi u Ugarsku. Kada je Gavril 1717. godine završio školu, živeo je kao putujući crkveni besednik (što je u ono doba bilo jedno od zanimanja) po srpskim naseljima u gornjem Podunavlju, u gradovima Sent Andreji, Đeru, Komoranui Ostrogonu (u današnjoj Mađarskoj).
    Za Gavrila Stefanovića Venclovića se slabo zna. Još manje se zna da je on u srpskoj azbuci uveo slovo ć,č,đ,i radio na popravci pravopisa dobrih stotinu godina pre Vuka, pa je tako bio preteča i Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića. Skoro da se ne zna da je za sobom ostavio oko 20.000 stranica od kojih je 7.000 na slaveno-serbskom,dok je 9.000 na narodnom srpskom jeziku.Kako su najveći deo njegove pastve činili graničari - šajkaši i njihove porodice, počeo je da zapisuje svoje propovedi onako kako ih je i govorio. Tako su nastale zbirke njegovih propovedi "Mač duhovni" od kojih su sačuvane dve, od ukupno tri knjige.
    Gavril Stefanović Venclović je veoma zanimljiva ličnost. On je, u svojim propovedima, preračunavao rimski novac o kom se govori u Svetom pismu u novac njegovog vremena, objašnjavao je kako su izgledale posude koje su se koristile u Palestini, davao je analizu korena reči, objašnjavao je jevrejsko računanje vremena u jednom danu, jevrejske dužinske mere i drugo. U Venclovićevim propovedima jezik je veoma blizak narodnom, on uvodi i turcizme i razne druge tuđice.

    Sav Gavrilov individualni rad kao i delovanje drugih sveštenika (Rajić) na kraju XVIII veka, govore kako je već tada uveliko bila sazrela potreba za prevodom Svetoga pisma na srpski narodni jezik. Bilo je i drugih pokušaja u tom pravcu. Godine 1794, u srpskim novinama štampanim u Beču "Slavjanoserpskim Vjedomostima" - Sreten (Stefan ?) Novaković, izdavač Dositejevih i Rajićevih knjiga objavio je da se radi na srpskom prevodu Svetoga pisma i da će ga štampati do kraja godine. Taj prevod se nikada nije pojavio, a pretpostavlja se da je motiv zašto je hteo da ga objavi, bila borba protiv unijaćenja Srba. Prevođenje Svetoga pisma na srpski jezik imalo je za Srbe u tadašnjoj Austriji isti značaj kao što je imalo protestantsko prevođenje Biblije na narodni jezik. Verovatno da je to jedan od osnovnih razloga zašto su austrijske vlasti ideju sprečavale, pa je Novaković, već 1796. godine, bio prinuđen da svoju štampariju proda univerzitetu u Budimpešti.
    "Obe ove činjenice - popularizacija Svetoga pisma u propovedima Gavrila Venclovića, vatrenog borca protiv Unije, i Novakovićeva namera da izda prevod Biblije - upućuju na poseban značaj tog pitanja u okviru borbe srpskog naroda protiv unijaćenja ."
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

Strana 4 od 4 PrvaPrva ... 234

Slične teme

  1. Naučni radovi Tomislava Nikolića
    Autor Necromancer u forumu Politika
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 05.03.2015, 23:31
  2. Majka me je naučila
    Autor alokin74 u forumu Ženski kafić
    Odgovora: 13
    Poslednja poruka: 02.03.2011, 23:58
  3. Srpski naučnici u eksperimentu veka
    Autor SQUAW u forumu Nauka i tehnologija
    Odgovora: 39
    Poslednja poruka: 27.09.2008, 15:12
  4. Naučnici napravili mačku koja sija u mraku
    Autor Leonard Peltier u forumu Spomenar
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 19.12.2007, 13:24
  5. Naučnici stvorili bubašvabe zombije
    Autor Galahad u forumu Nauka i tehnologija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 30.11.2007, 12:12

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •