Ko ne može da živi u harmoniji sa samim sobom ne može da živi ni u kakvoj zajednici. A svako od nas najbolje poznaje upravo - sebe. Ako nisi u stanju da budeš tolerantan, da ukazuješ poštovanje i da u svakoj situaciji imaš duha, onda ne treba da živiš u zajednici, bio ti otac, sin, tašta, baba ili zet.
Ako možeš sve to, ali ne želiš, opet super, ostaviš drugima prostor da dišu.
Ja sam odrasla u velikoj porodici. Sa babom i dedom. Bolje reći sa babama i dedama. Jedno vreme je čak i prababa živela sa nama. I ne samo to, u ulici do nas je bila još jedna baba, pa onda tetka u narednoj ulici, pa smo svi imali više kuća. Ponekad nas je u kući bilo između 10 i 160. Specijalno vikendima, to su bili rituali ispijanja kafe pre i posle pijaca. Pre - da se dogovorimo šta kupujemo, a posle - da se dogovorimo šta pravimo, jedemo i ko je za šta zadužen. Kao. A uvek je sve ispadalo naopako. Ovaj jede rezance, ovaj ne jede, ja hoću ribu, ja neću šargarepu, pa na kraju tri ručka i baba koja gine kraj šporeta uz osmeh. Navikla sam da se kupam skoro (da ne kažem hladnom) hladnom vodom. Još jedna od prednosti života u zajednici. Itekako koristi, ispostavilo se kasnije, ako te bombarduju ili uvode restrikcije. Nikada nisam pitala svoje roditelje da li su hteli da žive sami. Nikada raspoloženje u kući nije bilo takvo da bi usledilo takvo moje pitanje i pored toliko nas. A imali su mogućnosti da se odvoje kad hoće i gde hoće. Znam samo da bi mi bilo jako krivo sada, sa ove distance, da nisam provela onoliko trenutaka sa mojom bakom koliko sam provela. Bila bih hendikepirana za čitav jedan svemir trenutaka. Sa dekom isto. Može to neko nazivati nezrelošću ili produženim detinjstvom ili šta ti ja znam, jednostavno, kod nas je tako. I jako mi je drago, ako tako mogu da kažem, da su moji roditelji odlučili da žive u zajednici.
Od kad sam u braku, živela sam i sa mojima, živeli smo i sami. Imam tu sreću da mogu da biram gde ću da živim. Ostao nam je jedan deda. Moj. Više volim da brinem o njemu i da znam da je on ručao nego hiljadu puta da budem sama. Tako je on sada sa nama. Ponekad je kod mame, ali uglavnom je ovde. Mogla bih o njemu da brinem na daljinu, ili da ne brinem uopšte, brinula bi mama, ali ja sam želela da on sada bude sa mnom. Takođe imam tu sreću da svoj život delim sa osobom sa kojom sam se uklopila odmah, i sa osobom koja se uklopila odmah u ovu našu ludnicu iako nije morao. I jako nam je zanimljivo. Da nije, svako bi na svoju stranu. Imamo gde i još jedna bitna stvar - svako je sposoban da plaća svoje račune. Ali jednostavno, ili smo navikli ili volimo ovako.
Iako smo sada u okrnjenom sastavu, ponekad se svi skupimo opet kod mojih na starom i glavnom porodičnom mestu, pa dođu i devojka od bate I i devojka od bate II, pa se opet ne zna gde ko i sa kim ko spava. Nekad dođe i poglavicina keva, pa i ona prespava kod moje keve. Nekako smo se svi uklopili. Ako negde važi ona "Gde čeljad nije besna, kuća nije tesna" to je u našem slučaju. Jebote, pa mi nikad nismo imali goste na slavi
Nisu imali gde da stanu od familije. A i slavili smo je samo u krugu porodice, tako je i ostalo.
Slažem se i sa njegovim roditeljima. Samo, tamo još nismo stigli da živimo
A da se tašta i zet toliko vole, k'o ovi moji dvoje, ja to još nisam videla
ustvari, možda su se toliko voleli mamina mama i moj tata
Niko nikome ne smeta i nismo ugroženi ni u jednom pogledu
Svesna sam da ovakvih primera kao što je moj malo ima, pa tako i ja savetujem svakome... ako možeš da se odvojiš - odvoji se.