Branko Ve Poljanski (Branislav Micić) (1898-?) pesnik i slikar, jedan od glavnih predstavnika zenitističkog pokreta. Rođen je u Majskim Poljima kod Gline, školovao se u Zsgrebu. Bio je urednik nekoliko dadaističkih časopisa. Od 1925.živeo je u Parizu gde se bavio slikarstvom i objavio Manifest panrealizma na francuskom jeziku. Objavio je kraći roman 77 samoubica i zbirke pesama: Panika pod suncem, Tumbe, i Crveni petao. Umro je u Parizu. Pesničko delo Branka Ve Poljanskog koje je stvoreno između 1921. i 1927. ocenjeno je kao dramatičan trenutak srpske poezije, trenutak koji neće moći da bude zaboravljen. Ovaj pesnik zenitističke ideologije u pregršti stihova, rasejanih po raznim njegovim pesmama, stigao je do samog vrhunca spontanog pesničkog govora. Jedinstvena pojava u srpskoj poeziji tih godina - pesnički govor tu ne nastaje udaljavanjem od svakodnevnog govora, a najmanje putem ka romantičko-simboličkoj muzici reči, već sasvim suprotno, on se traži u samom tkivu tog govora, i to onog najpopularnijeg, narodskog.


NA ŠINAMA

Lampe
U tamnim nedrima noći
Ja
Preko šina koračam
I
Spusti se rampa
Da ko ne bi
Na šinama smrt našao.

Kroz mrak zuji železna zver
Sa dva velika besna zverska oka
U noć bulji
I
Juri
Ja stojim
Proleti pokraj mene
I
Zviždi.

A
Ja u dnu sebe užas davim
Od pomisli
Da skočih na kolosek
Prsnu glava kosti
moždina i krv.

Ja još stojim
I gledam
U crveno oko
Što u noć divlje beži.

Čovek
To je crv
Crv