Kito Lorenc
Prikaz rezultata 1 do 6 od ukupno 6

Tema: Kito Lorenc

  1. #1

    Kito Lorenc

    Kito Lorenc rođen je 1938.godine u mestu Slepo kod Belih Voda u Lužicama (Nemačka). Njegov deda bio je lužičko-srpski pesnik Jakub Lorenc-Zaleski. U Lajpcigu je studirao slavistiku, a od 61.do 72.radio je u Institutu za istraživanje lužičko-srpskog naroda u Budišinu. Pored poezije na lužičko-srpskom i nemačkom jeziku piše knjige za decu i pozorišne komade, aktivan je kao prevodilac. Član je PEN centra Nemačke i Saksonske akademije nauka u Drezdenu. Dobitnik je nagrade Hajnrih Hajne 1974., Ćišinski 1990., Hajnrih Man 1991. i nagrade Zlatni ključ Smedereva 2008.godine.


    BEOGRAD, HOTELSLAVIJA

    I ja bih mogao zapevati jednu tužnu
    pesmu, prijatelji. Ovaj život,
    poput hotelske sobe, na kraju
    u žurbi napuštamo, tek što smo
    zapamtili svoj broj,
    tek što smo naučili da razlikujemo
    metež jezika iza tankih zidova
    u polovini našeg vremena
    kada nismo išli kao mesečari kroz grad,
    strani, uvek terani nestrpljivim
    sirenama upornih starosedelaca
    (iako smo se kretali sigurnošću
    snova). A na vratima nam se
    još uvek čini da smo nešto važno
    zaboravili, dok se pogledom svojih pesama
    već opraštamo od onog što ostaje
    iza nas, prazno jer je bez nas:
    sto, eno ga, stoji, stolica, orman
    i krevet, tako su tu stajali prijatelji, i ja bih
    mogao da zapevam jednu tužnu pesmu.

    Ali nećemo ovde da budemo u poseti:
    nastanimo se u pesmama kao
    u zgradama Novog Beograda
    što se visoko uzdižu pod nebom dobrog
    očekivanja, razvezano mnoštvo iz jednine,
    i dok hodam među belim redovima
    uz zeleni ritam zemlje hteo bih
    da napišem prijateljsku pesmu, prijatelji.

    (napisano posle boravka u Beogradu, oktobra 1966.)
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  2. #2

    Odgovor: Kito Lorenc

    A ŠTA JE PEĆ

    koju sam joj poklonio
    jer je dve godine
    nisam više koristio
    onda sam je podložio
    kraj peći sam joj rekao
    dve godine je
    već nisam ložio
    i sasvim sam zaboravio
    kako se ona loži
    a ona je rekla vidiš
    nije potrebno prvo
    umreti da bi se zaboravilo
    a ja sam rekao znaš
    najbolje je onda
    i ostati u životu
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  3. #3

    Odgovor: Kito Lorenc

    HANES D. PIŠE IZ V.

    O meni nema
    šta mnogo da se kaže
    a što se tiče opšte stvari, ni to
    ne stoji najbolje.
    Hajnrih savest sveta
    sećate se
    koji je uvek sedeo u Mitropi
    jeo supu sa rezancima, pio kafu
    i psovao sebi u bradu
    nedavno je umro.
    A šta ćemo sad?
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  4. #4

    Odgovor: Kito Lorenc

    NA VISINI VREMENA

    sve ima svoje granice
    otvori se jedna zatvori se druga
    naletiš na jednu naiđeš na sve
    naletiš na sve naiđeš na svoju

    eto to je visina
    eto to je dubina
    eto to je širina
    eto to je granica

    da tačno granica
    vremena njena granica
    av granica
    av-av granica
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  5. #5

    Odgovor: Kito Lorenc

    INAČE

    predlog za dobrotu, reče starac
    naberi mi trešanja
    inače neću više biti tu
    neće biti ni trešnje
    a ti bi onda rado
    brao za mene trešnje

    ali inače nije bilo dobro sa starcem jesti trešnje
    on je inače svoje predloge iznosio čekićem za predloge
    ionako je inače uglavnom bilo pred zimu, posle zime, zimi
    a inače polovina dana je bila noć
    a iznad glave mili bože, tu sam
    tu sam mu nabrao trešanja
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  6. #6

    Odgovor: Kito Lorenc

    BOJENJE USKRŠNJIH JAJA

    Mogli bismo večno
    sedeti i farbati uskršnja jaja.
    Pero, vosak i plamen - mitski
    rekvizit, nijansiranje boja poput luka, poput
    trave, iz kore
    filtrirano crnilo, ceđena zelena -
    čaramo, hitro u rukama
    okrećemo prajaje elementarno, označujemo tačkasto
    sa impulsima polutar jaja,
    lančamo serije redova vučijih zuba
    meridijalno, zasenjujuće kompasne igle,
    na magičnom polju,
    ka polovima, gde rozete
    sunca dvostruko zrače pred
    našim očima, začarane misterijom
    stvaraoca što povlači pero,
    mirijada predaka zemljoradnika. Tako
    uspostavljamo vraćanje vremena,
    ravnotežu generacija,
    proporciju istorije,
    krutu harmoniju sveta
    (vukovi ne treba da dođu
    sunca nek nam sjaju) -
    a tada dolazi ono što je jedino razumno:
    Lupamo ih za Uskrs, taj
    fetiš demonskog kulta iz kamenog doba,
    skidamo sa njega onu lepu ljusku,
    i varimo sadržinu.
    A tada čudan preobražaj -
    vaskrsavanje jajeta:
    Srce nam žestoko kuca o rebra,
    u grlima zadržavamo kukurekanje,
    veselije napuštamo ljuske jajeta
    a nezreli, prsnemo
    u poznati uskršnji smeh:
    Ne izgledamo li kao ispiljeni iz jajeta -
    mi, jedina božanska klica u jajetu
    pod suncem, sa kljunom rakete već
    probijamo ljusku neba
    čovečanstvo gmiže iz jajeta.


    Kito Lorenc

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •